Biljana Gavrić, direktor produkcije: Kad bismo sklonili sa strane sve negativne vesti, videli bismo koliko su mladi u Novom Sadu kreativni i humani

Biljana Gavrić, direktor produkcije: Kad bismo sklonili sa strane sve negativne vesti, videli bismo koliko su mladi u Novom Sadu kreativni i humani

Našu ovonedeljnu sagovornicu prvenstveno poznajete preko malih ekrana, kada je izveštavala iz svih krajeva Vojvodine i Srbije – prvo na novosadskoj televiziji "Panonija", a potom i na "Prvoj", stanici s nacionalnom pokrivenošću. Ipak, prve novinarske korake napravila je u rodnoj Bačkoj Palanci kao radijski novinar, još tokom gimnazijskih dana. Već osam godina radi kao direktor produkcije u kompaniji "Ninamedia", a pored poslovnih obaveza, stiže i da se aktivno bavi humanitarnim radom.

Biljana Gavrić sve što radi, radi predano i profesionalno. Novi Sad čini bogatijim zahvaljujući kulturnim, umetničkim i zabavnim sadržajima koje organizuje, a svima s ponosom naglašava da živi u gradu koji nosi titule Evropska prestonica kulture 2021 i Omladinska prestonica Evrope 2019.

U razgovoru za portal mojnovisad.com, Biljana nam je otkrila da je veliki lokal patriota, šta su bili prelomni trenuci u njenoj profesionalnoj karijeri, čiji je vatreni navijač, te da je vrlo emotivna, posebno kad je reč o deci i starijim osobama...

Ko je Biljana Gavrić? Rođeni ste u Bačkoj Palanci gde ste i završili osnovnu i srednju školu. Molimo vas da nam ispričate neke događaje iz tog vremena.

- S ponosom ističem da sam rođena u Bačkoj Palanci svaki put kad se upoznajem s nekim. Čak se neki moji prijatelji uvek našale kad se čujemo, “Ćao Biljana Gavrić iz Bačke Palanke, kako si?” Šalu na stranu, lokal patriota sam i volim svoj grad. Tamo sam rođena i pripadam poslednjoj generaciji koja je rođena u bačkopalanačkom porodilištu. Posle osnovne škole upisala sam Gimnaziju "20 oktobar" i te četiri godine, zapravo, i jesu one najlepše koje izdvajam iz perioda života u rodnom gradu. Osim druženja s prijateljima, prvih izlazaka, prvog momka, prvog bežanja sa časa, položenog vozačkog ispita, na kraju krajeva i suočavanja s nekim porodičnim problemima koji su me naterali da brže odrastem, prihvatim težak izazov i pronađem "najzdravije" rešenje da prebrodim taj period, te godine bile su i prelomne za ono čime ću profesionalno početi da se bavim.
Prvi dan škole u gimnaziji bio je i prvi dan mog šestogodišnjeg angažovanja na BAP radiju. Sećam se da smo nekoliko drugarica i ja stajale na odmoru i komentarisale kako smo super generacija – iako je delovalo pomalo pretenciozno to izjaviti prvog dana škole, koja je imala pet odeljenja od po tridesetak učenika, a nismo poznavale sve koji su došli iz drugih škola, ali ispostavilo se da smo bile potpuno u pravu. Stvarno jesmo bili jedna od boljih generacija u toj gimnaziji.

- Činjenica da sam srednjoškolka i "velika", kao i podrška mojih prijateljica, dali su mi "vetar u leđa" da odem na BAP radio i ponudim se da volontiram, kako bih stekla iskustvo koje će mi biti potrebno kada završim školu, odem u Novi Sad, upišem fakultet i uporedo počnem da radim. Mogla bih ovo da spinujem, pa da priča izgleda kao da je sve bilo spontano, ali uvek biram istinu, te se može reći da sam već tada imala plan za sebe (smeh). Tako je sve počelo.
Četiri godine sam jednu smenu išla u školu, a drugu radila na radiju. Svaki dan sam bila angažovana od 7 do 19 sati. Vikendom sam odmarala od škole, ali sam radila na radiju čak više nego u toku nedelje. Nije bilo lako. Ipak, posle posmatranja, kuvanja kafa, slušanja starijih kolega, prvo sam se okušala u dečijem programu, zatim u zabavnom da bih tek nakon tri godine dobila priliku da radim u informativnom programu. Nije prošlo mnogo vremena kada sam shvatila da je informativa moja opsesija.
Sve je bilo lako dok nisam upisala Filozofski fakultet, Odsek sociologija i došla u Novi Sad. Ni tada, međutim, nisam odustajala od BAP radija, pa sam svaki četvrtak išla kući, a vraćala se ponedeljkom rano ujutro u Novi Sad. Trudila sam se da za tri dana odradim sve smene koje mi sleduju. Bez podrške mojih divnih kolega i urednika ne bih uspela. Ako čitaju ovo, hvala im za sve. Nikada nisam išla na kurseve i u školice novinarstva. Nisam ni studirala žurnalistiku. Prve i najvažnije novinarske lekcije dobila sam upravo od mojih kolega sa BAP radija.
Iako me volja, želja i entuzijazam nikada nisu napuštali, finansijski razlozi uticali su na to da prelomim i dam otkaz na BAP radiju. Od mesečnog honorara mogla sam da pokrijem troškove puta i trećinu kirije za sobu koju sam iznajmljivala u Novom Sadu.

- S obzirom na to da sam na trećoj godini fakulteta bila i dalje student, ali i neko ko je okusio svoj zarađen dinar, nisam mogla sebe više da zamislim kao osobu koja ne radi. U nedostatku posla koji volim, narednih nekoliko meseci radila sam potpuno druge poslove – par meseci sam u isto vreme prodavala na jednoj tezgi na Spensu, u velikom holu koji je posle požara u "Laundžu" nalogom inspekcije zatvoren, a osposobljen kao protivpožarni prolaz, što i jeste njegova primarna namena, i da sam čuvala jednog malog dečaka Filipa tri sata dnevno. Ta dva posla nemaju veze s novinarstvom, ali su bili vredno iskustvo za sve ono što je dalje usledilo.
Ne kažu slučajno "Pazi šta želiš možda ti se i desi". Svih tih meseci pretraživala sam oglase, raspitivala se kod ljudi da li neko zapošljava novinare i najlepša vest dočekala me je kad sam jedan dan došla s posla ili faxa, ne sećam se. Momak koji je takođe iznajmljivao sobu kod iste gazdarice radio je na televiziji "Panonija" i rekao mi da traže novinara. Ne može da mi "sredi" posao, ali može da pokuša da zakaže razgovor i onda je na meni da se predstavim najbolje što umem. Iako je sa urednikom dogovoreno da probni rad traje mesec dana, posle tačno 10 dana počela sam da radim za svoj honorar i ostala nekoliko godina na televiziji "Panonija". Može se reći da je to bio drugi prelomni trenutak u profesionalnoj karijeri. Na toj televiziji sam upoznala mnogo divnih ljudi. Sa većinom njih sam i danas u kontaktu, a par njih su moji bliski prijatelji. Imala sam na toj televiziji od koga da učim i drugi put kažem svima njima – hvala!

- Posle "Panonije", radila sam za nekoliko produkcija i u svakoj sazrevala profesionalno, sticala nova iskustva, upoznavala sjajne ljude. Uveliko sam bila apsolvent i želela neku promenu. Opet je došao onaj trenutak kada sam morala da isključim emocije prema poslu i razmišljam racionalno. Moja plata, nažalost, nije bila dovoljna da preživim mesec u Novom Sadu sa svim troškovima. Dilemu da se vratim u Bačku Palanku pod krov i kuhinju roditeljske kuće dok ne ispolažem ispite koji su ostali i na taj način uštedim, prelomio je jedan poziv moje danas bliske prijateljice Jasne Lazić. Otišla sam na razgovor u "Ninamediju", a posao je zapravo podrazumevao novinarsko angažovanje za "Fox" televiziju. Ništa mi nije bilo jasno, "Ninamedia", "Fox" televizija, kliping agencija, dopisnički posao...
Takođe, slična situacija onoj na "Panoniji". Nikoga nisam poznavala u toj firmi pa da mogu da pitam, nisam imala nikoga da urgira i pogura, ako zapne. Sve je bilo na meni. Imala sam jedno popodne da odlučim. Prihvatila sam i taj izazov i javila direktoru "Ninamedije" da mogu da počnem od ponedeljka. Naravno da je trebalo da počnem istog trenutka, ali nisam se bunila. Otkazala sam sve obaveze taj vikend i počela da radim za "Ninamediju", gde sam i danas, evo osam godina posle. Da pojasnim, "Ninamedia" u okviru kompanije ima i sektor produkcije. Naši timovi iz Novog Sada, Niša i Kragujevca bili su angažovani kao novinarske dopisničke ekipe za "Prvu" televiziju, a ja sam bila novinar/dopisnik iz Novog Sada koji je pokrivao Vojvodinu.

Doživljavate li preseljenje iz Bačke Palanke kao dobru odluku? Kakav je bio vaš prvi utisak o Novom Sadu kada ste došli na studije sociologije? Šta je vaša opsesija kada je Novi Sad u pitanju?

- Oduvek sam znala da želim da živim u Novom Sadu. U vreme kada sam upisivala fakultet nije postojao Odsek za medijske studije na Filozofskom fakultetu. Svesno nisam ni pokušala da se upišem na Političke nauke u Beogradu nego sam odabrala alternativu – sociologiju, kako bih sebi obezbedila život u ovom gradu. Novi Sad je grad po meri čoveka. Živim u njemu već 14 godina i od pre par godina sam postala i zvaničan stanovnik ovog grada. Volim ga zbog svega što jeste i što ima, a najdraži mi je s početkom proleća kada počinju festivali. Od Nomusa, Sterijinog pozorja, Cinema Cityja, Youth faira, InterFesta, nezaobilaznog Exita, Uličnih svirača i mnogih drugih koje nisam pomenula, a koji čine ovaj grad posebnim. Sada sam i deo tima koji organizuje tri nova festivala i doprinosi da naš grad bude još bogatiji kulturnim, umetničkim i zabavnim sadržajima.

Kasnije ćemo se osvnuti i na festivale. Zanima me šta je ono najvažnije što ste poneli iz roditeljske kuće? Ko vam je najstroži kritičar, a od koga najradije tražite savet?

- Zahvalna sam svojim roditeljima na svemu što su me naučili i onome što su mi pružili. Od njih sam naučila ono najvažnije – da budem čovek. Jednom prilikom sam rekla "Biti čovek je početni kapital koji je svako od nas dobio. Ostati čovek je doživotni izazov i zadatak koji imamo pred svim iskušenjima koja nas zadese". I danas isto mislim. Bez obzira na godine, iskustvo i znanje koje sam sticala, i danas, za sve što planiram da uradim, prvo pomislim na njih. Ako imam dilemu, prvo pitam njih. Oni su moji najverniji prijatelji i najiskreniji kritičari. Naučili su me da budem poštena i vredna, da se borim i da poštujem svakoga i na tome sam im zahvalna. Ono za šta me nisu pripremili i nekad budem ljuta na njih jeste činjenica da postoje loši ljudi i da su oni stvarno u stanju da urade loše stvari pa se i danas kao malo dete rasplačem na ljudsku nepravdu. Naravno, ni jedan takav slučaj nije uticao na to da izgubim veru u ljude jer kad bi se to desilo sve bi izgubilo i smisao. Najbolji i najjeftiniji lek za loše ljude su dobri ljudi, a za loše događaje opet dobri ljudi, porodica i prijatelji (smeh). I to nije kliše, to je jedina istina.

Trenutno radite kao direktor produkcije u kompaniji "Ninamedia". Koji su najveći izazovi vaše profesije i na šta sve treba da budete spremni svakodnevno? Šta ne tolerišete u poslu?

- Poslednjih godinu i po dana nisam direktno u novinarstvu, ali sam imala sreće da mu budem dovoljno blizu (smeh). Sedam godina radila sam bukvalno dva posla uporedo. Bila sam novinar/dopisnik "Prve" televizije i zadužena za sektor produkcije u "Ninamediji". Najveći izazov moje profesije bio je onaj prvi – kada sam prestala da radim za "Prvu" televiziju i počinjala novu profesionalnu etapu. Ne mogu reći da sam bila potpuno nepripremljena, kao u prethodne tri etape, da nisam poznavala nikog i da nisam mnogo znala o tom poslu. Ali, i ovaj put, izazov je bio prilično težak. Od osobe čiji je posao bio da vodi računa o opremi i ljudima, operativno realizuje nešto što je neko drugi već idejno pripremio, moja nova funkcija podrazumevala je da ponovo mnogo učim, prihvatim veću odgovornost i počnem da donosim odluke. U poslu sam alergična na lenje, cinične, negativne ljude i manipulatore. Obožavam mlade ljude i uvek svima dajem šansu, jer nikad ne zaboravljam da je i meni neko pre 17 godina, kada ništa nisam znala da radim, dao šansu da učim i pokušam. Ali moram biti iskrena – nije prošlo mnogo godina od perioda kada sam počinjala, ali se iznenadim kada upoznam mlade ljude koji su skromni i svesni koliko ne znaju, a u isto vreme voljni da što više nauče. Češće se suočavam sa ljudima koji u predstavljanju olako upotrebljavaju termine profesionalac, ekspert, stručnjak za odnose s javnošću, novinar sa iskustvom, a da zapravo ni ne znaju da definišu šta osoba koja je zadužena za odnose s javnošću tačno treba da radi, i da im se novinarsko iskustvo ne svodi dalje od jednog video-priloga ili napisanog teksta na fakultetu. Diploma fakulteta nažalost nije merilo kvaliteta nekog rada, a sigurno ne znači iskustvo.

Kako biste opisali period dok ste bili deo novinarskog tima na "Prva" TV? Šta vam najviše nedostaje iz tog perioda?

- Šest godina bila sam deo novinarskog tima "Prve" televizije i svih šest godina radila sam kao novinar-dopisnik, reporter iz Vojvodine. Privatno nisam pravila planove duže od nekoliko sati, nisam imala subotu, nedelju. Godišnji odmor sam iskoristila samo jednom. Ne krivicom poslodavaca, da ne bude zabune. To je bila moja odluka (smeh). Šest radnih novih godina, badnjih večeri, uskrsa i šest radnih prvomajskih uranaka (smeh). Nikad nisam imala radno vreme, a bila sam dostupna 24 sata. Nedostaje mi ta svakodnevna neizvesnost, adrenalin i druženje s kolegama na terenu.

Kao novinar dopisnik "Prve" televizije za Vojvodinu izveštavali ste sa mnogih događaja (iz skupštine, sa poplava, sa biračkih mesta...). Koji od njih ćete zauvek pamtiti i prepričavati? Koji događaj vam je bio najteži za izveštavanje, bilo emotivno, bilo profesionalno?

- Zbog same prirode novinarskog posla, a naročito dopisničkog, okusila sam zanat u pravom smislu te reči. Od skupštine, predsedničkih i parlamentarnih izbora, preko crne hronike, vanrednih situacija, pijačnog barometra, protesta, do splavova. Sve je to bilo iskustvo koje nema cenu i koje neki novinari ne dožive za ceo radni vek. Verovali ili ne, pamtim ih sve i dovoljno je da pogledam sliku sa nekog terena i odma se setim cele priče koju sam radila i ko su mi bili sagovornici. Ili, recimo, pročitam neki svoj off ili tekst i setim se slike i ljudi sa kojima sam tada razgovarala. Nisam imala problem s emocijama kada radim, ali mi je uvek bilo teško kada sam izveštavala o crnoj hronici u kojoj su žrtve bila deca. Slučaj Tijane Jurić bio je najteži događaj u mojoj profesionaloj karijeri i mislim da bi se većina mojih kolega složila sa mnom da ih to pitate. Na dan kada je Tijana sahranjena, suze nisam uspela da zaustavim ni u toku lajv uključenja.

Podelite s nama neku anegdotu sa snimanja, otkrijete nešto od onoga što ne vidimo tokom uključenja?

- Baš kada sam prebirala po arhivi da nađem nekoliko stend apova iz kojih bih izvukla frejm da vam pošaljem sliku, i sama sam se podsetila nekih smešnih situacija tokom snimanja. Najinteresantnije je kada grešite dok snimate za lajv ili stend ap. Ima ih mnogo, ali su uglavnom one posledica nekog trenutka i teško se prepričavaju. Bilo je svega. Ulazila sam u Dunav, u nebezbedne objekte, pela se na drveće, zaustavljala devojke da mi pozajme sako, davala im depozit... Sve za dobar stend ap.

Bili ste napadnuti u Odžacima, 2013. godine, za vreme lokalnih izbora.

- U Odžacima smo moje kolege i ja bili kolateralna šteta incidenta koji se desio između nekoliko meštana različitog političkog opredeljenja. Nisam se mnogo potresla i uplašila da bih od toga pravila dramu. Još jedno novo iskustvo u novinarskoj karijeri. Policija, izjave, tužilac, advokati, saslušanja, suđenje.. Tada je nažalost novinarska kolegijalnost od strane nekih medija zloupotrebljena u svrhu medijske senzacije.

TV PO BILJANINOJ MERI: “To je televizija koja na objektivan i nepristrasan način izveštava o svim dešavanjima, informiše o događajima i aktuelnostima, upoznaje sa zanimljivim ljudima i mestima i nudi kvalitetan zabavni i filmski program,” kaže naša ovonedeljna sagovornica.

S obzirom na to da ste jedan od članova organizacionog odbora festivala “Novosadski Winter fest”, možete li nam bliže pojasniti koncept samog događaja?

- Svako od nas je imao priliku da vidi, ako ne uživo onda sigurno putem medija, tradiciju Christmas Marketa širom Evrope. Dobre primere koje smo videli u evropskim gradovima želeli smo da dovedemo i u naš grad, i da svemu tome dodamo i novosadski duh i tradiciju. Ideja postoji već duži period i uspeli smo da je realizujemo u 2016. godini, a nastavili smo sa prazničnim duhom u 2017. kroz “Festival ljubavi”. Sam “Novosadski Winter Fest” razlikovao se od drugih manifestacija tog tipa samim tim što je imao svakodnevni program dva meseca festivala. Po tome se posebno izdvojio, a uspeli smo da predstavimo skoro sve dečije horove u Novom Sadu, mlade bendove i didžejeve, da uradimo mnoge humanitarne akcije. Naše manifestacije posetilo je mnogo turističkih grupa, a bilo je i individualnih poseta iz zemalja regiona i ostatka Evrope. “Novosadski Winter Fest” posetili su i ambasadori SAD, Hrvatske i Izraela i svi su istakli evropski duh tolerancije koji se oseti u Novom Sadu. Ovakav vid manifestacija i jeste jedan od načina da strane turiste zainteresujemo za naš grad, da im pokažemo našu tradiciju, kulturu, ali i raznolikosti, što je svakako bogatstvo kojim treba da se ponosimo. Osluškivali smo sve naše posetioce, a naročito sugrađane. Uvažićemo sugestije i ispraviti sve ono što nije bilo dobro, kako bi sledeći "Novosadski Winter Fest" bio još bolji.

Kako vidite kulturnu ponudu Novog Sada? Da li se u kulturi Novog Sada oseća uticaj festivala? Po vašem mišljenju, koliko se i na koji način promenio odnos Novosađana prema kulturi od kad je Novi Sad postao Evropska prestonica kulture 2021 i Omladinska prestonica Evrope 2019?

- Imponuju mi jako ove dve titule koje smo osvojili i s ponosom to ističem gde god da odem. Prosto, u onih prvih nekoliko rečenica kada predstavljam sebe i mesto iz kojeg dolazim, sada neizostavno u mom izlaganju naglasim i titule Evropska prestonica kulture 2021 i Omladinska prestonica Evrope 2019. Zvanični podaci Turističke organizacije Novog Sada pokazuju da naš grad posećuje više turista u odnosu na prethodne godine i taj broj se konstano povećava. To je samo potvrda da smo postali atraktivna i zanimljiva destinacija za turiste i da imamo šta da ponudimo. Festivali i kulturna ponuda i jesu jedan od načina da strane turiste zainteresujemo za naš grad, da im pokažemo našu tradiciju, kulturu, ali i raznolikosti, što je svakako bogatstvo kojim treba da se ponosimo. Mislim da mladi čine sasvim dovoljno, samo im treba dati prostor. Desetine mladih novosadskih bendova do sada je nastupilo na festivalima “Novosadski Winter Fest” i “Festival ljubavi”, i ovakav vid promocije im je mnogo značio. To su veoma talentovani mladi ljudi koji imaju svoju publiku. Duh, kreativnost i stvaralaštvo mladih Novosađana svakako su doprineli i tome da Novi Sad dobije titulu Evropske prestonice kulture 2021. Kada bi sklonili sa strane sve negativne vesti, videli bi koliko su mladi u Novom Sadu kreativni i humani. I tim ljudi koji stoji iza “Novosadskog Winter Festa”, “Festivala ljubavi” i predstojećeg festivala “Food Planet”, sačinjen je od mladih ljudi koji su puni entuzijazma ušli u ovu priču.

SAOSEĆANJE S KOLEGAMA: "Zaista mi je simpatično kada vidim kolege da naprave lapsus i slatko se svaki put nasmejem. Nekada, kada je u pitanju ozbiljnija greška, ne bude mi toliko smešno, jer odmah pomislim da li će odgovarati zbog tog lapsusa, hoće li biti sankcionisani na platu ili će biti, ne daj bože, suspendovani. Tada se iskreno saosećam s njima. Sopstvene lapsuse ne pamtim najbolje, jer su najsmešniji tada kada se dese", iskrena je Biljana.

Postoji teza da dobar novinar na prvom mestu treba biti dobar čovek. Vi to dokazujete vašim humanitarnim angažmanom, koji je počeo s porodicom Virijević iz Gračanice.  Na kojoj umanitarnoj akciji trenutno radite? Na koji način Novosađani mogu da se aktiviraju po tom pitanju?

- Mislim da je preduslov svake profesije da budemo dobri ljudi. Razlika u novinarstvu je ta što se to nekako vrlo brzo prepozna, i kod sagovornika i kod urednika, pa i u javnosti. Humanitarnim radom sam počela da se bavim spontano kada sam upoznala porodicu Virijević s Kosova (slika dole) i ljudski odreagovala na njhovu tužnu životnu priču. Nije mi bila namera da dokazujem nešto time, a najmanje da sam dobar čovek. Jednostavno, emocije su bile pokretači te prve, ali i svake sledeće akcije.
Kada sam shvatila koliko je divan osećaj kad nekoga možeš da usrećiš počela sam više da se uključujem u humanitarne akcije, ali i sama iniciram i organizujem mnoge od njih. I danas individualno pomažem nekoliko ljudi kad god i koliko god mogu. Kad odlučite da nekome pomognete ne bi trebalo da bilo šta očekujete zauzvrat. To radite zato što želite ili jednostavno ne radite.

- Moram da napomenem da ima mnogo divnih i humanih ljudi koji ne žele da se eksponiraju, a veliki su dobročinitelji. Što se tiče trenutnih akcija, u planu je pokretanje jedne humanitarne akcije za opštinu Gračanica, za koju sam i lično emotivno vezana. Naime, u toj opštini ne postoji ni jedna teretana ili fitnes centar u kojem bi mladi mogli da treniraju. Opština Gračanica im je u selu Čaglavica obezbedila prostor, a mi ćemo se potruditi da im obezbedimo neke sprave da opremimo njihovu improvizovanu teretanu. Oni sami žele da se sklone s ulice i da imaju svoj prostor za treniranje. Mnogo je talentovanih sportista i mladih koji su željni da budu fizički aktivniji, ali, naročito u zimskim i jesenjim danima, nemaju uslove za to. Ovim putem pozivam sve teretane, fitnes centre i sportske klubove u Vojvodini i Srbiji, koji imaju stare sprave, tegove, džakove i druga sportska pomagala i rekvizite, a ne koriste ih više, da se uključe u akciju i poklone ih omladini u Gračanici.

Na koje sve načine nameravate da nastavite praksu humanitarnih aktivnosti?

- Žao mi je što nemam mnogo vremena da se više posvetim humanitarnom radu. Često kažem, "Da dan traje 30 sati, meni to ne bi bilo dovoljno za sve što želim da uradim" (smeh). Sigurno znam da neću prestati da se bavim humanitarnim radom. Akcije koje organizujem i u kojima učestvujem uglavnom su usmerene na decu, ali to ne znači da ne pomažem drugima i da to neću činiti. Ne znači humanitarni rad uvek samo materijalnu i novčanu pomoć. To je nekad samo vreme, pažnja i fizička pomoć nekome kome je preko potrebna. Ništa nas ne košta, a to možemo svi. Planiram da nastavim tu praksu, a sve svoje veće akcije uvek oglašavam javno tako da ćete sigurno biti obavešteni.

Trenutno su aktuelni protesti studenata (i građana) protiv diktature koji se delom bune i zbog medijske neobjektivnosti. Prema vašem mišljenju, kakva je sadašnja medijska slika? Ima li Novi Sad objektivne i širokim znanjem potkovane novinare, prezentere i voditelje?

- Novinarstvo kao profesija poslednju deceniju prilično je degradirano, a mediji sve manje opravdavaju ulogu koju imaju. Novi Sad i te kako ima dobre, obrazovane i iskustvom potkovane novinare, a o tome koliko su naši prezenteri kvalitetni svedoči i činjenica da svaka televizija sa nacionalnom frekvencijom ima najmanje jednog Novosađanina u svojim redovima.

Kako se rešavate stresa – odete na utakmicu Crvene zvezde? Kako provodite slobodno vreme – družite se s vašim mezimcima Delijom i Ljubičicom ili odete na kafu sa prijateljima?

- Vatreni sam navijač Crvene zvezde i bravo za zapažanje. Ranije sam češće odlazila na utakmice. Sada, nažalost, ne stižem zbog posla. Negativnu energiju ne mogu uvek da izbegnem, ali imam svoje načine kako se protiv nje uspešno borim već nekoliko godina. Odlazak nekoliko puta nedeljno u Fitnes centar "World class" oslobađa me stresa i svega lošeg što se nakupi. Ljudi koji tamo rade više su od trenera. To je mesto gde dnevno dolazi nekoliko stotina ljudi, a nikada se nije desilo da nisam dočekana i ispraćena s osmehom. To vam je kao jedna porodica koju izdvaja to što broji mnogo članova. Odlazak u "World class" ne podrazumeva samo dobro odrađen trening nego i druženje s prijateljima koje sam tamo stekla. Potvrda našeg prijateljstva je i naša mala, ali legitimna grupa Backstage (smeh). Jedna organizacija koja je ušla u takmičarsku kategoriju, gde svi imaju pravo glasa, a ideologija se svodi na smeh i pozitivnu energiju. Sad zapravo imam drugi problem. Mnogo se nerviram kad ne stignem zbog posla ili drugih obaveza da odem na trening (smeh).
Šalu na stranu, treninzi mi zaista pomažu mnogo da se oslobodim stresa, ali mislim da su moja porodica i prijatelji najzaslužniji za to. Deca mog brata, Milan i Bojana, bića su koja volim najviše na svetu, koja uvek izmame moj osmeh i za koje mi nikada ništa nije teško da uradim. Taj izvor pozitivne energije koji dobijam od njih nema cenu. Često znam da posle teškog dana odem u Bačku Palanku i samo ih na kratko vidim i zaboravim i loš dan i probleme na poslu uz njih dvoje.
Volim da pijem kafe sa prijateljima i to me opušta. Tri najbolja prijatelja žive u tri različita grada. Ivana je u Beogradu, Nenad u Bačkoj Palanci, a Milorad u Novom Sadu. Logično je da se s njim najčešće viđam i te kafe vrlo često "zloupotrebim" u svoju korist pa ga pred kraj dana i u njegovim problemima ja opteretim svojim, ali, kao i svako tipično žensko, imam potrebu da sve što se desilo taj dan ispričam (smeh).
Volim kad mi Ivana dođe u Novi Sad, pa ceo vikend provedemo zajedno. I same se nekad iznenadimo koliko energije imamo kad u jednom danu uspemo da popijemo kafu u Pabu, odemo na ručak, vidimo se s prijateljima, odemo u bioskop, u Bačku Palanku do mojih, vratimo se u Novi Sad, sredimo za grad i onda zaglavimo u kafani do pet ujutro (smeh). Žao mi je samo što nemam dovoljno vremena da se češće viđam sa svim mojim prijateljima.
Nedostaju mi moje Palančanke Branka, Sonja, Dana, Nina K, Kaća, Ivana i Nina N. Poznajem ih ceo život. Ponosna sam na činjenicu da nas gradovi, poslovi, porodice koje su neke već zasnovale možda jesu fizički malo udaljili, ali ljubav i iskreno prijateljstvo su opstali. Nedostaju mi moji drugari iz Bačke Palanke Nenad, Milan, Bata, Miša, Bojan, Ruja. Nedostaje mi moja Staša mnogo. I još mnogo njih koje nisam pomenula, ali ne znači da su manje bitni. Na posletku, ima i drugih načina kako sebi pomažem u situacijama koje prete da ugroze onaj moj duševni mir. Molitva i vera, humanitarni rad i knjige.

Malo ko zna da ste…

- Malo ljudi zna da sam vrlo emotivna. Obično o meni stiču utisak da sam hladna. Čak mi neki kasnije i priznaju da delujem prepotentno. Slaba sam na decu i stare ljude, i mislim da se to nikad neće promeniti. Nisam više toliko plačljiva kao ranije, ali i sad pustim suzu kada vidim baku kod Bazara da prodaje cveće, deku koji na pijaci kupuje čokoladice za svoje unuke jer mu je skupo da kupi četiri velike čokolade i bilo koje dete koje nije zdravo, srećno i bezbrižno.

Ko je u Novom Sadu za vas Gradska faca?

- Mnogo je ljudi koje bih istakla jer su svojim radom i delom zaslužili to, ali, ako moram da odaberem samo jednu osobu, ovaj put ću istaći Igora Jurića, od skoro i Novosađanina. Tragedija koja je njegovu porodicu i njega zadesila, a o kojoj sam svakodnevno izveštavala, zbližila nas je pa su Jurići danas moji veliki prijatelji. Igorovu borbu i zalaganje za bezbednost dece, kroz aktivnosti koje sprovodi Fondacija "Tijana Jurić", podržavam maksimalno i smatram da je izmenama zakona, tribinama, spotovima, predstavama i mnogim drugim akcijama počeo ozbiljno da menja svest mladih, ali i njihovih roditelja, i uticao na to da shvatimo da je bezbednost dece odgovornost svih nas i da moramo svi da se uključimo, kako bismo nešto promenili i smanjili crnu statistiku.

Razgovarala: Biljana Banović
Foto: privatna arhiva Biljane Gavrić

Oceni vest:
11
13

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Zora

    pre 1072 dana i 21 sat

    Postovani novinari, molim Vas, kad pravite ovakve reportaze, smanjite tj skratite tekst. Pa ovo je kao citanje knjige. Procotala sam uvod i kraj.

    Oceni komentar:
    0
    9
  • novinar NS

    pre 706 dana i 15 sati

    Bilja je hladna k...ka. Novinar nikada nije bila već promoter vladajaće stranke. Tako je i završila kao PR Pokrajnskog sek. za zdravstvo. Ufurana i puna sebe bez ikakvog legitimiteta.

    Oceni komentar:
    0
    9
  • Kolja

    pre 663 dana i 10 sati

    Džabe PR text..on ne može da ti stvori ugled i karijeru.

    Oceni komentar:
    0
    1