Dr Jovan Pejčić, džudo as i osnivač "Tamburica festa": Kad mogu od Guče da naprave svetsku priču, možemo i mi od tamburaša

Dr Jovan Pejčić, džudo as i osnivač "Tamburica festa": Kad mogu od Guče da naprave svetsku priču, možemo i mi od tamburaša

Zbog ljubavi prema tamburaškoj muzici naš ovonedeljni sagovornik odrekao se svojevremeno i zlatne medalje.


Dr Jovan Pejčić
, predsednik Svetske tamburaške asocijacije i osnivač “Tamburica festa”, u bogatoj sportskoj biografiji kao džudista ima upisane četiri titule šampiona SFRJ, a dva puta je bio vicešampion bivše države. Osvojio je šampionat Balkana, i bio deo šampionske ekipe Savezne Džudo Lige SFRJ, novosadskog Partizan HINS-a. Na evropskim takmičenjima osvojio je srebrnu i bronzanu medalju.

Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu fizičke kulture u Novom Sadu. Doktorirao na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu.

Dobitnik je nacionalnog priznanja Vlade Republike Srbije. Oženjen je, otac dve kćeri.

Za sebe kaže da nije muzičar, ali da ga tamburaške žice prate kroz čitav život i da je sigurno rekorder po broju svanuća dočekanih sa tamburašima…



U kom delu grada ste odrastali i kako pamtite dane detinjstva?

- Rođen sam na Telepu, u ulici Jovana Popovića. Majka je dobila trudove i nije stigla da ode do porodilišta, tako da sam rođen u kući. Mogu s pravom reći da sam rođeni Telepčanin (smeh). Išao sam u Osnovnu školu “Jožef Atila” i iz tog peroda pamtim jednu neverovatnu slučajnost koja je obeležila moj život i kasnije životno usmerenje. Kada sam išao u peti razred, tadašnji predsednik džudo kluba je došao na naš čas i rekao da se organizuje prvenstvo džudoa i da može da se prijavi ko god hoće. Prijavilo se dosta nas, a bilo je i onih koji nisu imali nikakav kontakt s tim sportom, među njima je bila i moja malenkost. Pozajmio sam kimono i objasnili su mi pravila. Tada sam pobedio šest borbi, a u finalu sam pobedio vicešampiona Vojvodine koji je imao zeleni pojas i koji je trenirao godinama. Tada su me treneri “Partizana” primetili i rekli mi da imam talenta za taj sport i da bi bilo dobro da počnem da treniram. Tako sam počeo trenirati džudo – kaže na početku razgovora dr Jovan Pejčić.

S pravom mogu reći da sam rođeni Telepčanin


- Narednih 20 godina sam proveo u džudou. Trenirao sam svakodnevno i krenuli su rezultati, pa sam 1979. godine bio prvak SFRJ, potom seniorski osvajač savezne lige. Bila je to jedna sjajna generacija šampiona. Onda je došla medalja sa svetskih i evropskih kupova. U nekoliko navrata sam proglašavan za najboljeg džudistu Jugoslavije po svim kategorijama.



Gde ste tokom odrastanja provodili najviše vremena i kako je izgledao život sportiste u Novom Sadu osamdesetih godina?

- Najviše sam provodio vremena na Telepu – tu mi je bila kuća, škola i klub. Svaki dan sam išao na treninge. Vikendom sam nekada odlazio do grada, a kasnije do diskoteke "Točak", ali mi je Telep bio središte svega. Treniralo se mnogo, ali ništa vam nije teško kada radite ono što volite. Kasnije kada sam završio s takmičenjima dugi niz godina bio sam u sportu posredstvom raznih sportskih manifestacija. Bio sam najmlađi trener u Jugoslaviji i to prve šampionske ekipe. Bio sam član Organizacionog odbora "Univerzijade" 2009. godine u Beogradu. U organizaciji velikih sportskih manifestacija učestvovao sam kao direktor marketinga Svetskog univerzitetskog prvenstva u rukometu 1998. godine u Novom Sadu, direktor šampionata Svetskog univerzitetskog prvenstva u Džudou 2002. takođe u Novom Sadu…

Treniralo se mnogo, ali ništa nije teško kad radite ono što volite


Kada je tamburica ušla u vaš život i na koji način?

- Imam dve sporedne ljubavi, jedna je džudo, a druga tamburica. Moj brat je, kad sam imao 16 godina, otvorio kafanu na Tekijama i ona se zvala “Kod Ivana”. Ona je radila od 18 do šest ujutru. Tu su svirali tamburaši, i išao sam da obilazim brata. Želeo sam da budem pored njega i tu dobijem virus tambure, zavolim je toliko da me ona prati kroz čitav život, do današnjeg dana. Tamburaši su uvek bili prisutni pogotovo u životima sportista. Tako smo i mi posle nekog osvojenog turnira išli da proslavimo s tamburašima. Sećam se jedne anegdote. Na Spensu je bilo takmičenje i osvojili smo kup Jugoslavije. Odemo “na tamburaše”, raspoloženi i srećni, ali smo u to vreme bili studenti i nismo imali baš neki džeparac. Brzo smo mi to potrošili. Onda su tamburaši tražili razlog da prestanu da sviraju. Potom sam izvadio zlatnu medalju iz džepa i okačim je jednom tamburašu oko vrata i kažem mu, "Evo, to ti je zlatna medalja". On me gleda i pita, "Da li je to čisto zlato?". Odgovorim mu potvrdno i kažem da može da je istopi i da napravi zlatne zube. Tamburaš je ostatku orkestra na romskom objasnio šta sam uradio, bar mislim da im je to rekao. Potom je i ostatak ekipe izvadio medalje i okačili su ih o muziku. Onda su svirali do zore. Tako su naše medalje sa osvojenog kupa Jugoslavije završile tamburašima oko vrata.



Kako se rodila ideja o festivalu “Tamburica festa”?

- Pre jedanaest godina nas nekoliko je otišlo u Deronje, jer smo želeli da slušamo najbolje tamburaše. Znalo se, da tu uvek ima jedno pet dobrih tamburaških bandi i znali smo da tu nema greške. Otišli smo u seosku kafanu, a neki drugari su kasnili, pa sam im rekao da uzmu usput nekoliko pehara, pa da zakuvamo takmičenje. Tako je i bilo, i u neko doba ustanem u kafani i kažem da ćemo u tom selu napraviti najveći tamburaški festival na svetu. Kada su mogli ljudi od Guče da naprave svetsku priču,  tako ćemo i mi u Vojvodini sa tamburašima.

"Tamburica" je postala ozbiljan brend u našoj zemlji


- Posle toga, u roku od par dana smo otišli kod tadašnjeg predsednika opštine i izneli ideju, a on se oduševio i krenuli smo sa prvim festivalom. Iz prvog cuga manifestacija je primljena fenomenalno. Imali smo oko 60.000 posetilaca što je bilo neverovatno za jedno selo u Vojvodini. Međutim, broj posetilaca je bio sve veći, a bilo je i nedostatka smeštaja za goste. Čitavu logistiku Festivala prevozili smo u Deronje iz Novog Sada. Sugerisali su nam iz Evropskog tamburaškog saveza da se tamburica prebaci u Novi Sad. Baš zbog mogućnosti za razvoj unapređenja tog festivala. Tako je "Tamburica" već sedam godina u Novom Sadu i postala je ozbiljan brend u našoj zemlji. To kažem, jer su počela da stižu međunarodna priznanja. Prošle godine smo dobili priznanje za najbolji etno festival u Evropi. Pored naše čuvene “Tamburice”, u konkurenciji su bili tradicionalni etno-festivali koji se održavaju u Škotskoj, Francuskoj, Italiji, Nemačkoj, Rusiji, Mađarskoj, Kazahstanu, Ukrajini… Privredna komora Srbije i Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija dodelili su u ponedeljak 4. juna, priznanja najuspešnijim domaćim robnim i korporativnim brendovima na završnoj svečanosti akcije "Najbolje iz Srbije 2017". Priznanje je uručeno i nama kao najboljoj turističkoj manifestaciji u Srbiji.



Koliko se svest ljudi o tamburici promenila od osnivanja Festivala do danas?

- Pre nego što smo krenuli, tamburaštvo je palo u senku, u zaborav. Uloga “Tamburica festa” je afirmacija tog instrumenta i te vrste muzike. Na naše veliko zadovoljstvo, masovno su počele da se otvaraju škole tambure. Svako pojavljivanje u medijima gostovanje, članci, takođe utiču na afirmaciju tamburice. A mi smo došli do toga da u Novom Sadu bude osnovana Svetska tamburaška asocijacija, čiji sam predsednik.

Pre nego što smo krenuli, tamburaštvo je palo u senku, u zaborav


- Izdato je nekoliko stručnih brošura, objavili smo knjigu gde su stručni radovi. Istovremeno postoje posebne takmičarske propozicije, a obaveza orkestara koji se prijavljuju je da pošalju autorske pesme. Komisija to sve pregleda i obavlja se selekcija. Interesovanje je ogromno, ali se potrudimo da svima izađemo u susret. Ove godine nas očekuje i film o "Tamburici" koji će biti prikazan 20. juna u KCNS. Reč je o filmu turskog reditelja Salija Salimija. Obuhvatio je dosta toga o tamburici i s nestrpljenjem iščekujem da pogledam film.



Kako ste došli na ideju da vam bik Ferdinand bude maskota Festivala ?

- Bio sam na Poljoprivrednom sajmu i vidim bika od skoro dve tone, maza, izdresiran… Vidim 50 novinara oko njega i da je on glavna zvezda Sajma i tako odlučim da Ferdinand bude maskota. Potom, smo trebali snimiti reklamni spot. Padne mi na um da snimimo kako Ferdinandu sviraju tamburaši. Izlazi bik na livadu, a muzika na distanci. Kažem im da priđu bliže, da ih kamera bolje uhvati. Međutim, bik se cimnuo, a tamburaši krenuli da beže. Neki su pobacali instrumente… Onda smo morali da ga držimo na povocu, pa su mu tamburaši lagano prilazili dok se nisu oslobodili. Kada su počeli da sviraju – bik je bio miran…

Ferdinand se cimnuo, a tamburaši krenuli da beže, neki su pobacali  i instrumente


Dešavalo se da učesnici pevaju noć pred nastup ali da publika to uopšte ne oseti…

- Dešavalo se dosta toga intersantnog. Recimo Halid Bešlić je došao jedno veče ranije i sedeli smo na Tvrđavi pored bine. Bio je jedan tamburaški orkestar. Nakon oficijalnog dela, Halid je uživao u muzici tamburaša, pa je i sam počeo da peva i to do šest ujutru na otvorenom. U jednom momentu kažem mu da treba da odmori i da je vreme da se razilazimo. Spavao je nekoliko sati došao na binu i nastavio kao da ništa nije bilo. Pre toga je pevao četiri sata na suvo. Sve zvezde, vokalni solisti, se čuvaju nekoliko dana unapred. Ne piju hladno, gazirano, odmaraju, spavaju… Halid ništa od toga nije uradio. Došao je na binu i otpevao koncert kao da se ništa pre toga nije desilo…

 


A za svoju dušu volite slušati …

- Znam sve tamburaše u Vojvodini. Meni su tamburaši svirali kući u kafanama, po baštama... Svakakvih je ezgibicija bilo sa muzikom. Nisam mužičar, ne znam da sviram ali sam sigurno rekorder u dočekivanju zora sa tamburašima. Svi me oni znaju i svi su mi svirali. Ima ih mnogo dobrih. Dobar niz godina voleo sam Biće skoro propast sveta, tamburaše iz Deronja. Kada god sam nešto slavio oni su uzimali kombi i dolazili do mene. Nažalost nekoliko istaknutih članova iz tog orkestra je preminulo, ali taj orkestar je i dalje dobar. Todor Jovanović i Džigi Bau su preminuli i oni mnogo, mnogo nedostaju. Tu su svakako i Romansa, Zorule… ima dosta i školovanih vrhunskih muzičara…

Tamburaši su mi svirali u kući, u kafanama, po baštama... 

Pored sporta i “Tamburica festa” aktivni ste i na polju ugostiteljstva…

- Pre Hotela “Novi Sad” sa saradnicima sam držao i “Ribarsko ostrvo”. Sve je više turista koji posećuju Novi Sad, a većina njih želi da zna gde se nalaze restorani sa tamburaškom muzikom. Raspituju se i za druge delove grada, ali im je i to jednako bitno, a meni je izuzetno drago što je interesovanje za tamburicom veliko. Kao i ranije tako i sada oko sebe imam ljude koji su jedni od najboljih u svojim poslovima i onda tu nema greške.



Kako se opuštate i gde odlazite u slobodno vreme?

- Nekako s godinama najviše volim da se izvučem na vikendicu na Frušku goru. Imam fenomenalan pogled i mir. Tamo se najbolje opustim. Istovremeno u životu u svemu što radim najveća podrška su mi moja supruga Biljana i moje ćerke Jovana i Jelena. Ne vezujem se za delove grada već za prijatelje i ljude, pa u skladu s tim me i privlače ti delovi grada. Tako volim da odem u restoran “Paša”, odlazim i do Štranda, jer me labrador Aleksa tera da idemo u šetnju kraj Dunava.

"Tamburica fest" od 20. do 23. juna

Svetski festival tamburaške muzike u svom 11. izdanju ove godine, od 20. do 23. juna, okupiće na ulicama u centru Novog Sada i na Petrovaradinskoj tvrđavi više od 500 učesnika iz Kine, SAD, Rusije, Crne Gore, RS BiH, Slovenije, Hrvatske, Mađarske, Rumunije i Srbije. Prvog dana 20. juna u Zmaj Jovinoj ulici biće tradicionalna tamburaška promenada, svečano otvaranje izložbe slika sa ovogodišnje Likovne kolonije i otkrivanje spomenika Marku Nešiću, jednom od najvećih srpskih kompozitora s kraja 19. i početka prošlog veka, autora više od 200 kompozicija i vođe čuvenog novosadskog tamburaškog orkestra Neven.

Glavna muzička dešavanja ovogodišnje "Tamburice" biće održana na Petrovaradinskoj tvrđavi od 21. do 23. juna, gde će nastupiti i učesnici revijalnog programa – Kineski nacionalni orkestar, Zvonko Bogdan, Marija Šerifović i Dženan Lončarević.
 


Razgovarala: 
Slađana Aničić
Fotografije: Aleksandar Jovanović i privatna arhiva dr Jovana Pejčića

Oceni vest:
6
19

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Bojan

    pre 2112 dana i 19 sati

    Kakav bre osnivač. Tamburica fest su osnovali cigani iz Deronja na čelu sa Momom Nikolićem (sinom crnog Steve iz Silbaša) na čelu. Nažalost onda su razni Pejčići, Adamovi, ... prisvojili ideju i "preneli" Tamburica fest u Novi Sad, proglasili se osnivačima i napravili provincijalni festival bez ikakve šanse da bude ono što su pravi osnivači i pokretači želeli da bude i što bi trebao da bude.

    Oceni komentar:
    6
    24