Goran Biševac Biške, muzičar: Broj lepih žena u Novom Sadu se drastično smanjio

Goran Biševac Biške, muzičar: Broj lepih žena u Novom Sadu se drastično smanjio

Nije potrebno tražiti nove reči i sintagme već jednostavno prepisati kako sebe opisuju. "Mi smo tehnički prekvalifikovani folk metal bend iz Novog Sada, legendarna super-grupa, hipster-folk deter-djent turbo-simfonik gastarbajt-metal atrakcija"

Ako niste na prvu uboli da je to Pero Defformero, onda je idealna prilika da pročitate redove koji slede i štošta saznate. Razgovaramo sa ogromnim čovekom u belom odelu, osobom koja je deformisala muziku, a ima i svoje klonove. Bučnim metalcem, veselim narodnjakom. Horor od pevača, prva brada Defformera, hibrid kao takav… Goran Biševac Biške.

Nadimak je tu od malena, a Veternik je dom gde odrastanje beše, kako kaže, fantastično.

– Ceo život sam u Veterniku, ali sad sam prva zona, pa plaćam porez kao da živim u gradu. Nekad sam živeo na selu, a sad sam poreska prva zona (smeh). Veternik je sjajan iz više razloga. Do centra Novog Sada imaš 10 minuta kad nisu saobraćajni špicevi, a oko tebe su mir i tišina. Leti otvorim prozor i čujem samo ptičice. Nekad nije bilo toliko urbanizovano, pa mi je iza kuće bio pašnjak i svega i svačega smo se igrali. Veternička plaža nije nikad zaživela, ali smo se kupali u Futogu. Rivalitet između ova dva naselja je postojao, pa ako hoćeš detaljnu promenu opisa lica, odeš iz Veternika u Futog (smeh). Besplatna hirurgija. Ako si bio dizelaš, to ti je bilo u opisu posla. Nisam učestvovao u tim obračunima jer sam muzičar, a oni su miroljubivi (smeh) – započeo je priču Biške.

 


Koliko ti je bilo teško da iz prigradskog naselja dolaziš u grad?

– Od početka izlazaka krenuo sam ka Novom Sadu jer sve gravitira ka gradu, a i bio je suprotan pravac od bodenja noževima koje nije lepo, niti je higijenski. Kao klinci smo se tražili na osnovu interesovanja, pa sam ekipu uglavnom nalazio preko muzike. Osvajanje grada iz sela nije bilo teško jer imaš stotine gitarista, basista, pevača, ali je bubnjara bilo jako malo i uvek ih je falilo za bend. Ja sam bio bubnjar i odmah sam nalazio ekipu.

Znači u genima si zapravo bubnjar?

– Bubnjevi su tu od malena, iako ih u ono vreme nije bilo lako nabaviti. Bile su one šestougaone gajbice za tetrapak, pa smo od toga pravili bubnjeve. Želja je bila toliko jaka da je lepljenje selotejpa i zatezanje gajbica bilo nezaustavljivo, sve dok ne napraviš bubnjeve. U to vreme nije bilo lako doći ni do krševa od istrumenta jer su samo matorci možda imali Fender. Ćale i keva su prelomili pa mi kupili bubnjeve za rođendan, u osmom razredu. Ćale je parkirao kola u garaži, a keva je rekla da joj nešto donesem iz auta… Kad sam video natovarene bubnjeve, nisam verovao. Samouk sam krenuo preko uha i onda je sve išlo svojim tokom. Ljubav je bila velika, a entuzijazam je najveća droga koju čovek može da oseti samo, kako odrastamo, jako brzo je i gubimo.

Fotografija: Marko Ristić

Takođe, znaš da upravljaš i lokomotivom?

– Ćale me je dovezao do Mašinske škole i rekao: "Tu uđi i upiši bilo šta". Kad sam video kakva bagra ulazi (smeh), da nema devojaka, a ni vajba, izašao sam napolje. Sreo sam neku ekipu koja je krenula ka Saobraćajnoj školi i tako se upisao tamo i završio za mašinovođu. Ćale je baš odlepio, valjda je hteo da budem bravar, da mu varim i pravim svašta (smeh). Samo sam na praksi vozio lokomotivu i to "Mađaricu", ona je bila duplo kraća od varijante zvane "Kenedi". Bilo je zanimljivo, ali u startu sam znao da se neću tim baviti.

Entuzijazam je najveća droga koju čovek može da oseti, samo kako odrastamo, jako brzo je i gubimo

Hevi metal i dizel mašina nekako idu zajedno?

– Ahahaha, teški metal. Podsvesno me vuklo da budem mašinovođa (smeh). Treba samo intuiciju pratiti. U prvom momentu možda ne znaš zašto je tako, ali na kraju će ti se sve reći.   

Te devedesete godine prošlog veka nisu baš bile zabavne za odrastanje?

– Nas je spasila muzika. Teške su to godine bile, rat, inflacija, katastrofa… Plata 1,5 marka dok pivo u kafiću košta marku, a mi taman nabrijani za izlazak. Svelo se na podrum, druženje, instrumente, svirke… tako smo se odfikarili od realnosti i živeli svoju neku ljubav. To nas je sačuvalo, da ostanemo normalni, a ne izloženi televiziji. I danas je tako. Pravimo otklon.

Narkomanija zvana PlayStation

Kad je reč o hobijima, Biške je istakao video produkciju. D.O.O Hitchcock & Sinovi koja iza sebe ima dosta uradaka. Video igrice su nešto sasvim drugo.

– PlayStation nije hobi već narkomanija. Gejmer sam dugi niz godina. Ne igram kao nekad, ali znao sam da visim na konzoli kao majmun. Inficirao sam se sa PS1, pa prešao na kompjuter, tako da i danas imam konzolu, ali igram i na kompu. Od igrica sam sve probao, RPG, strategije, GTA, sportske… Battlefield sam oduvek igrao, pa tako i danas. Tenkiće odigram sa online ekipom, pa mi to dođe kao izlazak. Kad dođu drugari onda se roka sport. To nije samo igra, nego i verbalna komunikacija, provociranje, zezanje drugog, višesatne sesije, još ako se popije koje pivo, bude svega. Ljutnje, rasprave, demonstrativni odlasci (smeh)… ̶  objasnio je Biške.

 

Kako je započelo tvoje muzičko putešestvije?

–  Moj prvi ozbiljan bend je bio Muve. U njemu sam proveo osam godina i bili smo prvi novosadski bend koji je pobedio na Zaječarskoj gitarijadi. Svirali smo tinejdžerski rok, kako god to zvučalo, a pobeda se desila 1996. godine. Iz ove perspektive je to sad malo naivno, ali smo se mi ložili. Bila je to mešavina svega i svačega. Zahvaljujući nagradi izdali smo album, doduše neuspešno. Pevač Tihomir je otišao za Afriku, pa se i bend tako raspao.

Onda kreće priča zvana Pero Defformero?

–  Zapravo, sve se odvijalo paralelno s Muvama. Defformero kreće 1993. godine, ali tada nije bio još bend, već smo se družili i svirali. Saša Friš i Željko Jojkić Sin su napravili bend, ali je Željko posle tri meseca otišao i ulećem ja. Napravili smo nešto što je nama zabavno, pa smo očekivali da će biti i publici. U prvom momentu nije bilo shvaćeno, prvi solo nastupi su bili katastrofa, ali smo sigurno prvi tako nešto uradili. Povukli smo ručnu, izdali album za "Music Yuser", Slobe Selene i tako kreće cela zajebancija. Kaseta je počela da cirkuliše među masom, da se presnimava, pušta na žurkama i muzika se širila.

 

Nisu vas upoređivali sa Nervoznim poštarom?

– Nervozni poštar nije isti fazon, iako je ista forma. Recept je drugačiji. To je originalan narodnjak koji je zalutao u rok, ali je sve folk. Kod nas je obrnuto. Narodnjak je zalutao u ozbiljni hevi metal, ali nijedan triler, foršpil, melos, nećeš čuti koji bi te asocirao na narodnjake. Tu sam samo ja kao kontraverzni folk pevač (smeh).

Ipak su te ubedili da palice zameniš mikrofonom?

– Teško mi je bilo da ostavim bubnjeve, ali mi se pevanje učinilo zanimljivim. Ekipa me je nagovorila. Ajde, ajde, ti bi mogao da pevaš, super će biti i eto desilo se.

Ako se ne varam, ime benda je vezano za strip "Alan Ford"?

– Friš je pasionirani skupljač stripova, a mislim da se Pero Defformero pojavljuje u broju 45. Pero je izmišljeni lik koji se nikada nije pojavio u stripu, a jedina veza s njim je što na zidu piše "U kinu Provalija večeras nastupa Pero Defformero u obliku bezoblične mase", tako nešto. Pukli smo od smeha kad smo to pročitali i bilo je idealno ime izmišljenog lika za splačinu od muzike (smeh). Mi smo ga oživeli.

 


Imali ste pauzu u radu, pa popularnost stiže tek u ovom veku?

– Šest godina nismo svirali zbog odlazaka u vojsku i drugih stvari. Pojavom interneta dolazi do zakuvavanja. Ljudi su počeli da pričaju o nama i odlučili smo 2003. godine da se ponovo okupimo. S Fejsbukom kreće i konekcija s ljudima, pa kreću svirke u zemlji, regionu, pa i šire. Skapirala je masa da je zezanje, počeo da im radi metal (smeh). Muzika nije takmičenje jer nije poenta da budeš najbrži, nego drugačiji od ponuđenog, da daš neki svoj pečat, pa ćeš naći istomišljenike ili ne. Bendovi koji su u priču ušli da bi zaradili brzo se raspadnu. Mi smo to radili iz gušta, a sa Defformerom je dobra stvar što si na prvo slušanje načisto da li ti se sviđa ili ne.

Zadovoljni ste reakcijom publike?

– Svuda imamo odličan prijem. Svaka regija ima svoj hit. U prvim redovima imamo metalce, ali i druge koji su željni neobaveznog druženja i zezanja i koji znaju šta mogu da očekuju. Svi oni će doći na dobru svirku, a ne na sprdnju od dva sata gde neće ništa čuti i videti. Zajednička stvar za narodnu muziku i hevi metal je pražnjenje energije. Narodnjak u kafani lomi kad ga pogodi pesma ili vadi pištolj i puca u muzičare (smeh), a metalci to rade mlaćenjem glave. Naša muzika nije takva koju treba plasirati svaki dan, bilo kad i bilo gde. Stoga smo davno odlučili da svaki grad sviramo na dve godine.  

Sa Defformerom je dobra stvar što si na prvo slušanje načisto da li ti se sviđa ili ne...

Zbog čega si stalno u belom odelu?

– To je statusni simbol i nosim ga od 2000. godine, kad je zapravo i krenulo aktivno sviranje i putovanja kroz region. Jesi video nekad Supermena da menja odelo? Belo odelo je odelo heroja, a moje moći su nenormalni trileri. Potpuno prirodno izgledam kao da sam na koksu, samo da bude skupo (smeh).

Fotografija: Petar Lazović

Da li se za vaše tekstove može reći da su ironični?

– Čuj ironični. Sarkazam i debilana od tekstova (smeh). Pokušavamo da budemo na visokom nivou, ali ne uspemo uvek. Kad ga napišemo, u tom momentu nam se čini smešan i zanimljiv.

Daleko od toga da su angažovani?

– Mi smo iz Novog Sada gde živi 27 nacija i poštujemo tu različitost. Iz tog vaspitanja nikad nismo bili u fazonu da provociramo.

Smatrate se delom estrade?

– Ono mrsko narodno (smeh). Nikad nije bilo prostora za nas u mejnstrim medijima. Nismo dovljno ni levo, ni desno, bili smo hibrid. Ne pripadamo nijednom pravcu i nismo nikad potpali pod estradu. Ne uklapamo se. Za narodnjake smo previše metalci, a za metalce previše narodnjaci. Pero Defformero je kao floskula iz crtanih filmova – ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se, ali na najgori mogući način. Mi smo to pokušali, iz bunta smo nastali i rokamo naše. Dobili smo medijski prostor na internetu i da ga nema, verovatno bi bio kivan na radio i TV emisije.   

Kako komentarišeš činjenicu da su Brkovi popularniji od vas?

– Definitivno su popularniji i uspešniji od nas, ali kao što rekoh, muzika nije takmičenje. Meni je drago zbog njih jer je Šemso jako harizmatičan lik. Iz njega pršti energija i gura sve napred. Ipak su oni pank, a mi metal (smeh). On ide na kartu provokacije i taj bunt nekako ide uz pank. Muzičari prave mostove i mire ljude, a političari su tu da ih dele. Upoznali smo se 2009. godine na našoj svirci u Zagrebu kad su nam bili gosti na koncertu, a Šemso je sjajan lik i voli Novi Sad.

Sarađivao si sa mnogim muzičarima, pogotovo novosadskim?

– Ne verujem da je tim bendovima pomogla moja prisutnost, ali sam bio rad da pomognem. Osećam lokalpartriotizam. Celu ekipu Minjah crew znam od početka i "Para kamara" je zaista lep hitić. I ne samo ta pesma, ceo opus im je iskren, toliko drugačiji. Posebni su i zaslužuju svaki vid pažnje. Sasvim slučajno je došlo do saradnje, a tako je i spot snimljen. Najbolje je kad su stvari spontane.


Miroslav Majkić je neizostavan deo tvoje muzičke priče?

– Mi se znamo 30 godina, živimo blizu jedan drugog i redovno se posećujemo. Sve je nastalo kao indirektno zezanje nas dvojice. Sve te pesmice su nastale iz našeg blejanja. Sedimo, pijemo kafu, otpadamo i krene priča da nešto snimimo. Daj olovku i papir, piši tekst, dodaj muziku i eto pesme. Ideja za “Usne od metala” počela je iz čiste dosade. U 17 sati se piše pesma, a u 3 ujutru kačimo idiotski spot na You Tube. Tako je i “Masovna sarana” nastala.

Pratiš li svetsku muzičku scenu?

– Onoliko, koliko uspem da upratim jer volim da čujem šta je novo. Ali vidim da je to samo ambalaža i ništa drugo. Ne znam, kako bi to nazvao. Generička muzika, bukvalno. Šiju miju, trrrr, trrrr i ćao. Nemam ni mišljenja za to.

Primećujem, da je 90-tih godina, iako smo lošije živeli, bilo više klupskih prostora i svirki. Sad se svelo na tri mesta, a nekad ih je bilo čak 15

Kad je reč o Srbiji?

– Ima kod nas bendova, svaka generacija je iznedrila neko ime. Od poznatih bi izdvojio Artan Lili. Čim su se pojavili znao sam da će biti jako dobri. Iz godine, u godinu su sve bolji, i kao autori, i kao konceptualna muzika. Ima onih koji ih hejtuju, ali vreme će pokazati kao što je i već pokazalo, da vrede. Upoznao sam gomilu autora koji su dobri. Recimo Marko Aleksandar Gajić iz Beograda je strahovito talentovan, ali nema ko to da čuje. Ne dobija medijski prostor, iako je snimio tri albuma.


Može li Novi Sad da se pohvali nekim imenom?

– Generalno, sve je prezasićeno, od automobila do muzike i filma, i u današnje vreme je duplo teže nešto brendirati nego pre 20 godina. Potrebne su godine guranja i istrajnosti da bi se došlo do cilja. Novi Sad je deo istog tog tržišta. Minjah Crew su meni generalno dobri i stojim iza reči koje sam rekao pre osam godina. Imaju ogroman potencijal, užasno veliki talenat, samo su lenji, što prepisujem našem podneblju (smeh).

Za novosadsku publiku se često kaže da je hladna?

– U Novom Sadu smo uvek dobro prolazili i masa nas je odmah prihvatila. Devedesetih godina prošlog veka imao je Novi Sad problem na koncertima. Dođu muzičari na koncert, prekrste ruke i traže dlaku u jajetu, čekaju da čuju gde ćeš pogrešiti. To je taj nadmeni Novi Sad, to nam je u duhu, neko nipodaštavanje… šta sad hoće ovaj, kao nešto zna (smeh). To je bilo izraženo 90-tih, sad mislim da toga ima manje, ali ni ja ne izlazim više toliko, pa sam malo ispao iz fazona. Smena generacija (smeh).

Novi Sad nekad i sad?

– Vidim promene i uglavnom mi se ne sviđaju. Krenimo samo od saobraćaja. Nenormalno je da ti u špicu od posla do kuće treba sat i po vremena. Malo smo se pretvorili u Beograd, grad se raširio, došlo je puno ljudi. Samo da ne krenu ovi hejteri odmah. Nemam ništa protiv ljudi koji su se doselili, ali Novi Sad nije planiran za toliki broj stanovnika. Primećujem, da je 90-tih godina, iako smo lošije živeli, bilo više klupskih prostora i svirki. Sad se svelo na tri mesta, a nekad ih je bilo čak 15. Imamo lokale za 100, 300 ljudi, ali za soma nema. Sad se pojavio krov "Promenade" za letnju sezonu i zaista je neočekivano dobar prostor, od zvuka do infrastrukture još ti je Novi Sad na dlanu.  


Verovatno su se i ljudi promenili, otuđili?

– Primetio sam da se broj lepih žena u Novom Sadu drastično smanjio. Ne znam šta se desilo. Devedesetih si imao upalu vratnih mišića kad prođeš ulicom, to je bila modna pista, ludilo mozga, sve devojke su bile toliko lepe. Ima i danas lepih, naravno, ali ne kao nekad. Možda grešim. Nisam rekao da su ružne, ali procenat lepih je opao. I to zato što im se mediokriteti nameću kao nešto in. Devojke su postale sve iste, frizura, garderoba…

Možda si samo ostario?

– Psihologija, naravno, ima odgovor. Voliš kad si mlad, ne voliš kad si star (smeh). Subjektivni je osećaj, da li je nekad bilo bolje, ali definitivno se vidi promena u raspoloženju, ponašanju… Druga vremena donela su i druge vrednosti.

Kakav odnos imaš prema hrani?

–  Ne kuvam nešto specijalno, ali volim da jedem. Više sam degustator, nego kuvar. Zašto ljudi kad vide krupnog čoveka, misle da on jede za trojicu? Ja kao ptičica jedem, minimalno. Sve volim… osim boranije. Kočim kao pas na sve četiri noge kad je vidim. Ne volim je, uf. Ne znam, otkud to sa boranijom i taj masovni mit nevoljenja iste.

Koji su planovi Pera Defformera?

– Plan nam je MTV nagrada, Zlatna palma i Kusturica, Oskar popularnosti, hoćemo i Mesam 84 da rezorektujemo i da uzmemo sve te nagrade. Izaći će i novi album, ali kada, ne znam. Sve pesme su gotove još 2019. godine. Ne vidimo smisao da sad izbacujemo bilo šta jer ne može da se radi promocija. U fazi mirovanja smo i tražimo koncept zbog korona virusa. Ne želimo da sviramo ako limitiraju publiku i ne mogu svi da uđu na svirku. 

Razgovarao: Dejan Ignjić

Oceni vest:
44
9

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Šomi

    pre 902 dana i 8 sati

    Jbg nikad čuo ni za lika ni za ,,bend,, ,pozz !!!

    Oceni komentar:
    87
    22
  • Šomi

    pre 901 dan i 19 sati

    Iskreno u Ns je puno više lijepih žena nego ,dobrih ,pismenih i pravi ,,muzičara,, pozz !!!!!

    Oceni komentar:
    52
    17
  • Sonja

    pre 901 dan i 21 minut

    Beoj lepih i pametnih žena se povećao samo ste vi omatorili i živite u Selu.

    Oceni komentar:
    41
    10
  • Marko

    pre 900 dana i 21 sat

    Sonja.Lepota je u oku posmatraca !

    Oceni komentar:
    1
    23
  • Gleamer

    pre 900 dana i 20 sati

    cenim bisketa ali jadikovanje novosadjana nikad necu razumeti.
    jasno je, vremena se menjaju, grad se siri, raste broj ljudi, sve vise vozila na ulicama, ali novi sad je novi sad i nece biti nesto drugo. svi znaju za smek ovog grada, svima je poznat, imam prijatelja iz japana koji zna za ovaj grad, radio je par dana u njemu i rekao mi je nedavno da bi se rado vratio, zato sto mu je ostao u lepom secanju. ponekad je i meni drazi novi sad iz 2005 kada sam ga prvi put posetio nego ovaj danas, forsira se izgradnja i sve je manje zelenila. ali ljudi moraju dici glas, mora se pojacati aktivizam a toga nema. nekada je postojao bunt, danas su svi lenji i lakse im je da budu revolucionari preko neta. da, i sto se zena tice, ima ih, prelepe su, ali omatorilo se sto rece sonja. sada se osvrcem za klincima da ne popadaju i razbiju glave, tako da mi malo vremena prostane da se okrecem za devojkama.

    Oceni komentar:
    2
    26
  • Bulvaj

    pre 881 dan i 9 sati

    Nisam Novosađanin, došao sam u grad pre 25 godina i u potpunosti se slažem sa čovekom da je ovaj grad imao mnogo više lepih žena. Ali mnogo.

    Oceni komentar:
    2
    23