Lestat Gianni: Stav i mišljenje nisu na prodaju

Lestat Gianni: Stav i mišljenje nisu na prodaju

Dušan Radivojević spada u aktivnije članove, da se izrazim političkim rečnikom, naše društvene zajednice. Čovek koji pored svog redovnog posla u porodičnoj firmi, stiže da vodi blog, učestvuje u mnogim društvenim akcijama, osnivač je grupe „2 minuta tišine“, a i jedan je od osnivača navijačke grupe FK Vojvodina stancionirane na zapadnoj tribini „Karađorđa“. Proputovao je dosta sveta, dosta vremena proveo na severu Afrike, bio je i ispomoć turističkog vodiča u Tunisu... I sve je to postigao iako je od rođenja, sticajem nesrećnih okolnosti, ostao bez mogućnosti da stane na svoje noge, već sve to što radi, radi iz kolica sa mnogo više strasti i elana nego veliki broj ljudi koji nemaju ni jednu fizičku poteškoću.

Sa svojim hendikepom se svakodnevno suočava da bi izašao kao pobednik, a koliko utiče na ljude oko sebe dovoljno govori i podatak da su mu tokom našeg razgovora prilazili mnogi i pozdravljali ga. Jedna od onih osoba sa kojom kada prvi put sednete za sto imate osećaj da vam je ovo bar stoti put i da se poznajete bezmalo od detinjstva. Ipak, nisam vam baš sve rekao. Dušana neće niko osloviti tim imenom. Osloviće ga sa Đani, jer je u javnosti daleko poznatiji kao Gianni Lestat, što mu je bloggersko ime na stranici „Gospel of Lestat Gianni“.

– Moja dijagnoza je konkretno "otvoreni kičmeni stub" tačnije spina bifida, pa šta da kažem o tome. Lekari su šokirali na porođaju moju majku, jer je tad bilo tek ustanovljeno da ja imam neki problem. Prognoze su bile „veoma vesele“ da neću preživeti, neću doživeti četvrtu, vegetiraću, bolje da me daju u sirotište da se ne muče ni oni ni ja i slično. 37 godina kasnije i dalje sam tu, zašto? Niko ne zna. Zašto mi se osećaj spustio od kolena do stopala, ni to niko ne zna...Tako je, kako je – počinje priču Đani za mojnovisad.com.


Kako je bilo odrastati sa fizičkim hendikepom i kakve ste probleme imali na početku?
– Odrastanje sa hendikepom sredinom devedesetih je bilo i više nego zanimljivo, osoba sa invaliditetom je na ulici bilo, zamisli, manje nego danas. Eventualno po koji ratni vojni invalid. Ljudi su me zagledali kao cirkusku atrakciju, a deca u školi su me u prvih par razreda urnisala. Odrastao sam na Podbari i zahvalan sam tom spletu okolnosti, da je tad u to vreme naš kraj imao prilično lošu reputaciju. To me je prilično spremilo za život.


Kada ste osetili potrebu da svoj stav delite preko bloga? Da li ste od malih nogu bili bundžija, ili se to vremenom razvilo?
– Prve priče sam na blogu napisao 2011. godine. Svega desetak. A kada sam video kakav je bio odjek tih priča, krenuo sam svakodnevno da pišem, a broj čitalaca je konstantno rastao. Potrebu da se javno eksponiram i da isterujem pravdu imam, pa ceo život. Blog je, zapravo, moj kritički osvrt na sve ono što smatram trulim i pogrešnim u svetu oko nas, ali je istovremeno i motivacioni, jer dosta se bavim nekom svojom unutrašnjom borbom. Uostalom, zato sam i krenuo da pišem, da bih iskazao svoje mišljenje i da bih ispustio malo svog mraka u atmosferu. To je moj neki ventil.


Kakve su reakcije ljudi na vaš blog? Nemate pardona ni prema sebi, ni prema drugima...
– Reakcije na moj blog su raznolike. Od klasičnog tapšanja po leđima, preko hvalospeva, do poziva na linč, najgorih pretnji i tako dalje. Uglavnom sam heroj, dok ne čačnem u nešto gde ljudima odgovara da "škripi", onda postajem državni neprijatelj broj jedan.


Popularnost na interetu koju ste stekli preko bloga verovatno je donelo sa sobom i neke poslovne ponude, ili nije?
– Imao sam raznih ponuda da pišem za razne portale i slično, ali sam većinu odbio, jer je uglavnom svuda bio uslov da malo omekšam stav, jer je monetizacija mog bloga zaustavljeni peti dan sa obrazloženjem da pišem o isuviše osetljivim temama. Zato još uvek nemam nikakvih prihoda od toga, no stav i mišljenje nisu na prodaju tako da ne verujem da ću se baš najesti leba od toga.


Često kritikujete i ljude koji su sa sličnim hendikepom kao i vi? Zašto?
– Da. Ljudi sa hendikepom su mi često na udaru zbog njihove auto diskriminacije. Prema podacima do kojih sam došao u Novom Sadu imao oko hiljadu ljudi u kolicima. Ali gde su ti ljudi na ulici? Slabo ih vidim po gradu, televiziji, osim pred izbore i slične političke kampanje. Dosta su sami doprineli marginalizaciji. Nema tu neke razlike između njih i ovih što su naizgled zdravi. Apatija vlada u društvu.


To što ste u kolicima ne sprečava vas da redovno posećujete Vošine utakmice, čak ste i, koliko sam čuo, vođa jedne navijačke grupe. Otkud vi u toj priči i kako na vas gledaju iz drugih navijačkih grupa i navijači drugih klubova?
– Navijačka grupa je Slaninari Zapad Sektor 6. Ja sam zapravo jedan od osnivača grupe, jer mi nemamo vođu. Ja sam više PR. Nekako sam najprepoznatljiviji. Ne znam zašto. Jednostavno na stadionu sam 25 godina i jedan dan nam je sinula ideja, da pokušamo da napravimo nešto drugačije. Da pokušamo da vratimo onaj šmek osamdesetih, kad se porodično išlo na utakmice. Šmekerski način navijanja. Poderi grlo i dlanove. Imam sasvim korektan odnos sa nekim navijačkim grupama. Na tribini je nebitno da li imaš tri noge, dve glave dokle god iskazuješ jasno ljubav prema svom klubu.


Kako gledate na građanski aktivizam danas i kako je biti građanski aktivista u Novom Sadu? Da li je energije nestalo u ovom gradu, ili se ona čuva između zidova stanova ušuškana u prividni komfor života?
– Građanski aktivizam je poprilično zamro kako u celoj Srbiji tako nažalost i u Novom Sadu. Kad kreneš da se buniš protiv nečega, to sve brzo postane kao scena iz „Balkanskog špijuna“. Odmah si za neke strani plaćenik, domaći izdajnik, zašto baš ti zašto ne neko drugi i slično. CIA snajka, CIA. Energiju koju mogu da utroše konstruktivno dobar deo ljudi koristi na kukanje preko društvenih mreža i na etiketiranje onih koji se trude da nešto pokrenu sa mrtve tačke.


Jedan ste od idejnih tvoraca i aktivan učesnik neformalne grupe „2 minuta tišine“. Kako vam se čine dosadašnje aktivnosti i odziv građana na akcije? Da li se tišinom može postići nešto, ili se mora pustiti glas?
– Ja sam, čekaj da se setim kako su me prozvali,...“duhovni vođa 2 minuta tišine“. Do sada smo pokrili dosta tema. Sedamnaest nedelja protesta. Ogromna pobeda kad je u pitanju izmena Zakona o policiji, to jest „Tijanin zakon“. Može se gandijevskom metodom menjati svet. Ubeđen sam u to.


Čovek tolike energije, pretpostavljam, mora imati neki životni moto po kom funkcioniše. Koji je vaš moto?
– Životni moto mi je jedna rečenica koju sam napisao u želji da animiram ljude, da ih pokrenem iz mrtvila: Menjamo svest, da bismo promenili svet.



KAKO JE POSTAO OVLAŠĆENI LESTAT
Nadimak sam dobio spojem dva nadimka, Gianni koji sam kao klinac dobio iz neke naše interne prozivke, na račun moje tamnije kože i feljtona koji je tad bio popularan o mafijaškom bosu Salvatoreu Đankani. A Lestat, je po liku iz " Vampirskih hronika " od En Rajs, najvećeg dela na tu temu od Stokerovog "Drakule" na ovamo. Pre dosta godina sam igrom slučaja došao do privatnog mail-a En Rajs i zabrinut za njenu sigurnost nakon uragana Katrina, poslao sam joj poruku gde joj se izvinjavam na smetnji ali samo želim da proverim da li je sve ok. Naravno da se šokirala da neko iz Srbije zna za nju i "Vampirske hronike", pogotovo što ja Lestat imam i u svom mail-u. Posle kraće prepiske, ona je meni napisala neke stvari iz svog života, ja sam njoj uzvratio svojom životnom pričom...Nakon tog mail-a, stigla mi je samo jedna poruka: " Ti si moj pravi Lestat." I eto kad sam krenuo da pišem, da bi što više ljudi znali ko je autor bloga, spojih ta dva nadimka i to je bilo to.

 

Oceni vest:
34
2

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Lestat Gianni

    pre 3163 dana i 15 sati

    Evo ja ću prokomentarisati.
    Hvala portalu Moj Novi Sad što me je uvrstio među gradske face, čast mi je biti među ovakvom ekipom.

    Oceni komentar:
    0
    71
  • Highlander

    pre 3163 dana i 10 sati

    Sve pohvale i cestitke! Dont judge the book by it's cover! Iako kaze da je pun mraka iznutra, ustvari tamo postoji mnogo vise svetla koje se svakim danom siri i na ostale! Sta hocu reci, iako izgleda mracan spolja, blistav je iznutra ;) Ko ga ne poznaje, toplo preporucujem da to sto pre promeni! Definitivno je cast znati nekog kao sto je Djani.

    Oceni komentar:
    1
    14
  • Dragan

    pre 3163 dana i 1 sat

    Ovakvi ljudi i clanci o njima ,a ne o nekim komercijalnim temama za podizanje tiraza,me oduseve uvek.Djani hvala sto i u ovo vreme motivises i siris pozitivnu energiju.

    Oceni komentar:
    0
    18
  • Aleksandar

    pre 3152 dana i 23 sata

    Postovanje. To je jedino sto mogu reci. Ps. Nadam se da ce se svest ovog naroda promeniti i naravno da ce prethodno izaci iz ove zabokrecine od ucmalosti. Postovanje jos jednom za ovakvog coveka i sve najbolje.

    Oceni komentar:
    0
    8
  • Vesna

    pre 3138 dana i 23 sata

    Jeste faca i to prelazi razmere jednog grada.Pozdrav i svaka podrska

    Oceni komentar:
    2
    11
  • biljana

    pre 3138 dana i 21 sat

    Faca je, i to kakva! Samo napred, druze!

    Oceni komentar:
    2
    9
  • Ne smem da kažem

    pre 3125 dana i 16 sati

    Mnogo si mi sladak.

    Oceni komentar:
    0
    8
  • Matejina Mama

    pre 2832 dana i 58 minuta

    Ono sto bi u biti svako od nas trebalo biti ...

    Oceni komentar:
    1
    6