Miodrag Mile Isakov: Uvek sam prvi išao da se bunim, da reagujem, a to sam debelo i platio

Miodrag Mile Isakov: Uvek sam prvi išao da se bunim, da reagujem, a to sam debelo i platio

Javnosti je poznat kao vrstan novinar i osnivač prvog nezavisnog društva novinara u Jugoslaviji, ali i kao političar, predsednik Refomista Vojvodine i potpredsednik Đinđićeve Vlade. Uz njegovo ime lepljene su razne etikete – od anarholiberala do večitog opozicionara i disidenta.

Miodrag Mile Isakov rođen je 1950. godine u Zemunu, odrastao je u Bačkoj Palanci, a školovanje započeo u Novom Sadu, kojem je veran do dana današnjeg.

Sa prvim školskim koracima zakoračio je u društveni aktivizam. Bio je član Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, svim srcem uz partiju, ali u isto vreme i njeno nestašno dete koje je spremno ukazivalo na ono što nije valjalo.

Žurnalistikom je počeo da se bavi još kao srednjoškolac pišući za studentski "Index", a profesionalno sedamdesetih godina, kada se pridružio pionirima naše televizije na tek osnovanoj TV Novi Sad. Rezultat je pozamašna arhiva koja broji preko stotinu informativnih, zabavnih i političkih emisija, ali i dokumentarno-obrazovnih i dramskih serija, čiji je bio autor i urednik.

Burnih devedesetih dobio je otkaz na radnom mestu, pa je tako, u samoodbrani, počeo da se bavi politikom. Ona ga je odvela u prve redove Demokratske opozicije Srbije, a zatim i na balkon Skupštine Beograda, petog oktobra 2000. godine.

Iako je nakon preuzimanja vlasti bio potpredsednik Vlade, u politici se, po sopstvenom priznanju, nikada nije pronašao. Svoje iskustvo i ulogu u tadašnjoj vlasti opisao je u jednoj od svoje četiri knjige, simbolično nazvanoj "ParaDOS".

Nekoliko godina kasnije put ga je odveo u Izrael, gde je bio ambasador tri godine.

Danas svoje penzionerske dane provodi u Rakovcu i piše novu knjigu.



U Novi Sad ste se preselili još u prvom razredu osnovne škole. Šta najbolje pamtite iz ovog perioda?

– Ovde sam išao u školu "Žarko Zrenjanin" (tu je sada gimnazija "Isidora Sekulić") i ostala mi je u sećanju jedna tuča koja dobro opisuje duh koji je vladao u vreme kada smo mi odrastali. Odigrala se odmah nakon prvih mesec dana u razredu, sa najmoćnijim učenikom i, kao što je to obično bivalo u to vreme, oko najlepše devojke (smeh). To su bile zakazane fer-plej i džentlmenske tuče, koje su se odigravale posle škole na livadi pored. To je bilo moje vatreno krštenje u Novom Sadu. Došao tu neki klinac sa sela i, kao, on sad hoće najlepšu devojku – e, pa ne može. Imali smo tuču kojoj je prisustvovao ceo razred i – više ni sâm ne znam kako – ja sam pobedio. On mi je pružio ruku, čestitao i postali smo najbolji drugari. Tako da sam na taj način, nekako ubrzano prihvaćen u ovoj sredini i nametnuo se kao neko ko nije samo autsajder sa sela nego kao neko ko može da se nosi sa onim najuticajnijima. Ima i jedna čuvena anegdota sa našim drugarom Duletom Mušickim, koji je takođe imao zakazanu tuču sa nekim, i krene on, zauzme gard, igra nogama, radi, radi i onda ga ovaj udari nogom. I Dule stane i pita, "O, pa ima i nogama?". On to čovek nije očekivao, to se nije radilo, nije smelo, nije bilo po našim, nepisanim pravilima. I to je jedna rečenica koja je ostala u našoj generaciji do danas, koju koristimo čim je nešto nefer.

Nametnuo sam se kao neko ko nije samo autsajder sa sela, nego kao neko ko može da se nosi sa najuticajnijima


Od malih nogu ste bili omladinski aktivista i učesnik na radnim akcijama. Da li je Filozofski fakultet bio logičan nastavak tog puta?

– Bilo je toga već u osnovnoj, kada sam u školi "Đura Daničić" bio izabran za predsednika razreda, u nekom sedmom, osmom razredu. I sa tim aktivizmom sam nastavio u gimnaziji. Ja sam zapravo hteo da studiram pravo, ali Filozofski fakultet sam upisao birajući onaj fakultet koji ima najmanje ispita na prvoj godini, jer sam dobio ponudu da posle gimnazije idem na razmenu učenika u Ameriku u trajanju od godinu dana. Išlo je negde oko 300–400 dece iz Evrope u Ameriku, tamo smo bili raspoređeni po porodicama, a ja sam bio u Mičigenu. To je do te godine, 1969, američka ambasada radila u Jugoslaviji samostalno, dakle slali su decu njihovih prijatelja. Nakon toga je Savez socijalističke omladine Jugoslavije birao one koji će ići, iz svake republike i po jedan iz pokrajine. Ja sam bio aktivan u omladini i tako su me odabrali. Trebalo je godinu dana da provedem tamo i da izgubim ovde godinu na studijama. Pošto to nisam želeo, raspitao sam se na kom fakultetu ima najmanje predmeta za polaganje na prvoj godinil. To je bio Filozofski fakultet, odnosno grupa Jugoslovenske književnosti na kojoj je bilo samo pet ili šest ispita. Tako sam ja prvu godinu upisao vanredno i kada sam se vratio položio sam sve ispite naknadno i upisao drugu godinu sa svojom generacijom.



– I već tamo na drugoj ili trećoj godini, izabran sam za sekretara partije na celom fakultetu, ne samo za studente, nego i za profesore. Tako da sam postao neka vrsta šefa profesorima, jer partija je ipak bila vladajuća i imala dosta veliku moć i uticaj. Kada sam upisao studije bio sam u rukovodstvu Pokrajinskog komiteta omladine, jedno godinu dana volonterski, jer nisam hteo da se profesionalno bavim time dok studiram. Ali onda su me ubedili, pa sam već druge godine profesionalno bio član ovog komiteta. A onda je, 1972. godine, došao onaj obračun sa liberalima u Srbiji i Vojvodini, a ja sam bio među njima. Ili, bolje reći, njihov đak. I, naravno, kada su oni posmenjivani, kada je očišćena partija, pa Soc-savez, pa sindikat, došla je na red i omladina. Tada su se spremali pokrajinski izbori, gde sam bio kandidat za predsednika omladine Vojvodine, predložen od strane najvećih opština. Onda su me pozvali i saopštili mi da bi najbolje bilo da se sâm povučem da ne bi oni morali da me smenjuju i kažnjavaju. Ja sam to prihvatio ali čim sam otišao dobio sam etiketu – anarholiberal. Ne čak ni liberal, nego anarholiberal! Ni sami nisu znali šta to znači ali im je zvučalo strašnije. I sa tom etiketom si u to vreme bio toliko politički nepodoban da faktički nigde nisi mogao da se zaposliš.

Postao sam neka vrsta šefa profesorima, jer partija je ipak bila vladajuća i imala je dosta veliku moć i uticaj


Posao ste ipak uspeli da dobijete u televiziji. Kako su izgledali vaši počeci na tada tek pokrenutoj TV Novi Sad?

– Ja sam, naravno, hteo da budem novinar i ponudu da radim na televiziji sam dobio od Duška Popova, koji je bio glavni urednik informativnog programa, ali to nisam smeo da saopštim aktuelnim šefovima partije jer bi to onda zabranili. Popov je ranije bio sekretar opštinskog komiteta partije pa smo se tako poznavali sa raznih sastanaka, i on je verovatno procenjivao da imam potencijal za novinara. Onda je raspisao konkurs za mene, koji je objavljen samo na Radio Novom Sadu u četiri ujutru (smeh) i nigde više. I tako sam ja konkurisao i bio primljen. Bio je to septembar, oktobar 1975. godine. U televiziji ih je bilo dosta zaposlenih pre mene, ali tada još nije emitovan program. U tom periodu smo učili, vežbali, imali smo te tzv. vruće probe. Pravili smo Dnevnik svakog dana, on nije emitovan već smo ga mi gledali i analizirali. I negde početkom novembra je emitovan prvi Dnevnik u kojem sam ja imao jedan mali prilog. Tako da sam od početka bio tamo i ostao dvadesetak godina.



Počeli ste sa informativno političkim programom da biste tokom godina "prošli" i kroz mnoge druge redakcije. Koji su bili razlozi za to?

– Prvo sam radio omladinske emisije ali sam vrlo brzo postao urednik TV Dnevnika, kao najmlađi urednik u celoj bivšoj Jugoslaviji, sa svojih 26 godina. Međutim, kada sam se pojavio kao novinar i urednik Dnevnika, ovi iz partije i Soc-saveza su me videli i poludeli – Otkud sad ovaj tu? Odmah sam naravno smenjen sa mesta urednika i poslat u Spoljno-političku redakciju, da se bavim spoljnom politikom kako se ne bih mešao u unutrašnju. Pošto sam i odatle nešto rovario, prebacili su me u kulturno-zabavni program. U to vreme je Pera Zubac bio glavni urednik, sa kojim sam bio dobar drug iz omladine. Onda mi je on dao priliku da radim "Nedeljno popodne", pa su i to ukinuli posle tri emisije, da bih onda završio u Dramskom programu. Tada sam napravio seriju "Specijalna redakcija".

Sa svojih 26 godina bio sam najmlađi urednik TV Dnevnika u celoj SFRJ


– Uhvatio sam Đoleta Balaševića i krenuli smo nas dvojica da radimo zajedno. Đole je posle pet epizoda odustao, pa sam ja sam napisao još deset. Ona je tada bila veoma gledana a i kasnije je mnogo puta reprizirana, pa čak bila i najgledanija nakon 20 godina. Što znači da je i dalje aktuelna. E, ta saradnja sa tim glumcima je bilo nešto nezaboravno. To je bilo onako u mom maniru, manje-više improvizacija jedna revolucionarna. Ne bih ja da sudim da li je bila revolucionarna po kvalitetu, ali je bila revolucionarna po zanosu, po želji, inovativnosti i energiji koju smo ulagali. Ali je onda i ona zabranjena, da bi me na kraju prebacili u Dokumentarni, gde sam radio putopisne emisije.



Koju se profesionalne anegdote najradije sećate?

– Pošto sam u okviru Dokumentarne redakcije počeo da radim seriju o planinama Jugoslavije, moja drugarica Jelena Lovrić iz Zagreba je tada napisala – "Ovo rukovodstvo u Novom Sadu stvarno nije normalno. Poslali su Mileta da snima po planinama, kao da se ne zna kada nas je najviše bilo po šumama i gorama". U to vreme je sve što kažem bilo tumačeno politički, što sam ja, naravno, i hteo. Tada se nije moglo otvoreno kritikovati, ali su se između redova, u podtekstu mogle poslati neke poruke. Čuvena je ta epizoda sa Prokletija. Na vrhu planine ima jedno malo jezero, veličine nekih 50 do 100 metara u prečniku, preko kojeg navodno ide granica između Jugoslavije i Albanije, tačno po sredini. I mi se popnemo na jedno brdašce da snimimo gornji rakurs, kako bismo imali pregled celog jezera. A oko jezera su pasli neki konji. I ja napišem – "Za ove konje ne znamo čiji su, da li su naši ili njihovi. A i šta konji znaju gde je granica". Naravno, to je bila glavna politička tema jedno mesec dana. Sve vreme, od osnovne škole pa redom ja sam bio... to se u današanje vreme zove disident ili opozicija, ali to je u ono vreme bilo "nestašno dete partije". Ja sam pripadao toj partiji punim srcem i ubeđenjima, ali sam, naravno, bukvalno shvatao programske ciljeve i insistirao da se njih držimo kako bismo bili sve bolji i imali što više sloboda.

"Za ove konje ne znamo čiji su, da li su naši ili njihovi. A i šta konji znaju gde je granica"


U januaru
90 godine osnovali ste Nezavisno društvo novinara Vojvodine, prvo društvo tog tipa u Jugoslaviji. Šta je bila vaša početna ideja i da li ona živi i danas?

– Ideja je živa, ali Nezavisno društvo nije preživelo u istoj formi. To je onda bio pokret za slobodu, ne samo medija nego svih sloboda. To je bilo jezgro iz kojeg su nastajale sve nevladine organizacije, brojne partije, sindikat "Nezavisnost". Tako je nastala, između ostalog, i Liga socijaldemokrata Vojvodine, mala partija koju smo mi favorizovali preko svake mere. U to vreme smo držali antiratni televizijski Dnevnik "Prozor" uživo iz NDNV-a. Tu se svakodnevno okupljalo hiljadu ljudi koji su želeli da čuju istinu i prave podatke. Onda smo posle prozora pokrenuli i građanski list "Nezavisni". Borili smo se za svoju slobodu i prava, ali je to do te mere bilo povezano sa ljudskim i građanskim pravima, pa i pravima politički angažovanih ljudi, stranaka i javnosti, da smo mi zapravo doprinosili jačanje pozicije svima njima. Svi koji su hteli nešto da naprave, udruženje, pokret, svi su se okupljali kod nas i dolazili po potpis jer im je za osnivanje trebalo po 15 do 20 potpisa. To se kod nas uvek moglo dobiti jer su svi naši članovi bili spremni da pomognu svakome ko želi da se upusti u borbu sa režimom.


Zanimljivo je da ste nakon tzv. Jogurt revolucije organizovali prve i jedine demokratske izbore u televiziji. Iz današnje perspektive to izgleda nemoguće, kako ste tada uspeli?

– Mi smo njih ubedili da ne mogu oni da nam postave direktora, iako je to bilo uobičajeno, nego da moraju da nam omoguće da mi to uradimo sami, tajnim glasanjem. Pankov je bio predsednik Soc-saveza, a mediji i novinari su kolektivno bili članovi Socijalističkog saveza. I ja, pošto sam njega znao iz Bačke Palanke, otišao sam da ga ubedim da to mora da se uradi demokratski. Ja mislim da su to jedini izbori u celom svetu da se na jednom javnom servisu rukovodstvo biralo na ovaj način. Mi smo to uspeli jer su oni bili novi, tek došli na vlast iz malih mesta, nisu znali kakvu moć imaju. I mi smo tako izabrali rukovodstvo, koje je bilo naše. Svi su bili članovi Nezavisnog društva novinara Vojvodine, koje nije bilo kolektivni član Soc-saveza.

Jugoslovenska radio-televizija imala je takav ugled u svetu da si jedino kada nama daš intervju mogao biti siguran da će dospeti i na zapad i na istok


Iz vaše bogate karijere izdvaja se i specijalni intervju sa Gadafijem u vreme rumunske revolucije. Kako je došlo do toga?

– U vreme te revolucije bilo je svetskih agencija koje su ga optuživale da brani Čaušeskua i da je on jedini koji mu pruža pomoć i podršku. Mora se znati da je JRT imao takav ugled u svetu da si jedino kada nama daš intervju mogao biti siguran da će dospeti i na zapad i na istok. I on se zato obratio TV Beograd, kao najvećoj televiziji u Jugoslaviji, sa ponudom da da ekskluzivni intervju i plati satelitske troškove kako bi saopštio svoju istinu i rekao da nema veze sa tim što se dešava u Rumuniji. I ovi iz Beograda su se uplašili i odbili. Tamo je već bila potpuno nova garnitura novinara koje je Slobodan Milošević postavio, dok smo se mi u Novom Sadu još uvek koprcali i imali neku samostalnost. Tako je njegova ponuda došla do nas. Ja sam rekao da je to šansa da se prodamo u celoj "Evroviziji", ceo svet će to da preuzme, i istok i zapad. Zaradićemo pare i kao televizija ćemo se dobro plasirati. Tako sam drugare među direktorima i urednicima, koje smo sami izabrali, ubedio da to uradimo.


– Stupim ja u kontakt sa šefom Gadafijevog kabineta za medije i dogovorimo mi sve oko uključenja, ali u poslednji čas traže da prevod ide na rumunskom, što za nas nije bio problem jer smo imali redakciju na rumunskom jeziku. Tako smo pozvali našu novinarku Dojna Buju, pa smo ona i ja sedeli u studiju, a na ekranu smo videli šator iznutra i Gadafija koji se javlja iz kraljevske stolice. Sve je bilo potpuno nestvarno. Taj razgovor je trajao jedno dva sata, jer je išlo prevođenje mog pitanja na arapski, pa njegov odgovor prevode na rumunski, pa sa rumunskog na srpski (smeh). Naravno, posle smo isekli te silne prevode i od svega toga napravili jedno 5 minuta za Evropu i ceo svet. Svi su preuzeli i preneli, jer je on dosta ubedljivo tvrdio da nema veze sa optužbama. Naravno, onda su nas napali ovi udvarači Miloševićevog režima, jer gde ćeš sa Gadafijem, to je neprijatelj demokratskog sveta. Međutim, nije prošlo ni godinu dana da se Milošević, kada je proglašen za balkanskog kasapina, baš njemu okrenuo za pomoć. I tako je Gadafi postao najbolji prijatelj Srbije. Nas su ipak posmenjivali i onda sam ja poslat na prinudni odmor jedno godinu i po dana, a krajem ‘93. dobio i otkaz.

Novinari često ne postavljaju pitanja koja bi morali da postavljaju


Bili ste jedan od pionira televizije kod nas, osnivač prvog nezavisnog društva novinara i prvog nezavisnog vojvođanskog nedeljnika na srpskom jeziku. Uporedite pristup novinarstvu tada i danas. Da li je struka devalvirala?

– Jeste, mnogo. U osnovi imate one koji se bore za veću slobodu medija ali ja mislim da ni kod njih nema baš jasne svesti o tome šta je to. Pratim ja sve to, gledam i N1, Novu... trude se oni, bore se, rade. Ali nije to to, jer su opterećeni nekim nametnutim pravilima i mislim da često ne postavljaju pitanja koja bi morali da postavljaju. Više se bave formom nego suštinom, trude se da im pitanja budu hrabra, pa i drska, da bi naglasili svoju nezavisnost, pa im promakne dosta toga. Naravno, nemaju oni nameru da popuste i povlađuju vlasti, ali nemaju dovoljno iskustva i rekao bih da su nevešti. Ja mislim da nemaju od koga da nauče, jer najveći broj onih koji znaju taj posao odavno su sklonjeni i nisu u novinarstvu ili nisu u poziciji da usmeravaju, uče, pomažu. Tu su neki novi, mlađi ljudi i oni se manje-više pojavljuju svuda ali sa istom pričom, nema nikog ko bi iz drugog ugla osvetlio neku priču. Svi razmišljaju na isti način. To je kao i kod opozicije. Kakva je opozicija takvo je i novinarstvo. Ili čak obrnuto – kakvo je novinarstvo takva je opozicija. Kuknjava protiv režima, a ništa konstruktivno i konkretno. Novinarstvo je postalo biznis, kao i sve ostalo, pa su tako informacije postale roba, urednici nakupci, a novinari trgovački putnici koji tu robu treba što lepše da upakuju i plasiraju. Po narudžbini. Njima je to danas samo posao, a nama je bila misija.


Bili ste u prvim redovima DOS-a u vreme preuzimanja vlasti. Slobodno možemo reći da tada nije iskorišćena istorijska šansa za istinsku promenu. Šta je trebalo drugačije?

– Sve. Trebalo je da se držimo onoga što smo dogovorili. Imali smo vrlo jasan dogovor (kao ovi što sada kopiraju taj "Ugovor s narodom") koji smo javno, kao formalno i potpisali pred narodom. Ali unutar DOS-a smo vodili veliku bitku da se dođe do tog dogovora, jer je tu zaista bilo različitih stranaka. Plan je bio da prva stvar koju ćemo uraditi kad dođemo na vlast jeste promena Ustava. Ali to se nije desilo. Tu se ja razlikujem od većine drugih jer za to krivim Đinđića, dok ga drugi glorifikuju zbog okolnosti u kojima je, nažalost, stradao. On je bio taj koji je preuzeo novu izvršnu vlast i kao predsednik Vlade trebalo je da pripremi novi Ustav. A on to nije hteo. Zašto? Zato što je shvatio vrlo brzo, jer je bio izuzetno inteligentan i obrazovan, da njemu najviše odgovara pravni vakuum koji je nastao u tom trenutku, kada imaš Ustav Miloševića, za koji svi znaju da ne valja i nove evropske zakone pod kojima treba da radimo, a koji su potpuno u suprotnosti sa Ustavom. Jer ako nije po Ustavu onda je po zakonu, ako nije po zakonu onda je po Ustavu. Tu se otvara jedan prostor izvršnoj vlasti da radi šta hoće. Tako da smo mi donosili zakone koji nikada nisu realizovani, kao što su zakon o lustraciji, o poreklu imovine, odnosno o ekstra profitu.

Plan DOS-a je bio da prva stvar koju ćemo uraditi kad dođemo na vlast bude promena Ustava, ali to se nije desilo Đinđićevom krivicom 


– Mnogo puta sam postavljao pitanja oko tih zakona ali nikada se ništa nije desilo ni pokrenulo. Činjenica je da zakoni nisu imali snagu jer nisu proizilazili iz Ustava, nego iz nekih evropskih standarda, zbog čega je uvek moglo da se mulja. I to je rađeno. Pet godina. Morali smo se držati onoga što smo dogovorili i što smo obećali građanima. Ja nisam bio saučesnik u tim prljavim rabotama, ali jesam odgovoran jer se i pored mene ipak sve to dogodilo. Možda ne jednako kao oni koji su sve to radili, koji su se okoristili i koji su pravili svoje materijalne kombinacije i šeme. Ali jednako odgovoran politički za ono što nije urađeno, a gotovo ništa nije urađeno od onoga što je bilo prioritetno utvrđeno i dogovoreno.


Svedoci smo pokušaja da se ponovo okupi opozicija, naprave ugovori sa narodom i organizuju protesti. Postoji li danas atmosfera za revoluciju koja se tada dogodila?

– Ne. Ni nalik. Prvo, nema takvih ličnosti, a drugo – nema ni partija. Prosto nije zrelo. Ja mislim da ovi izbori, koliko god bili nakaradni i nelegitimni mogu sada da doprinesu stvaranju nečeg novog. Jer se desilo nešto što ni Vučić nije mogao da predvidi, a to je da u parlament ne uđe niko osim njih i SPS-a, i, dobro, Šapića koji je tu negde zalutao. To će biti sada jedno veliko čišćenje opozicije. Ja zagovaram tezu da ovaj režim ne može biti oboren dok se ne promeni opozicija jer je opozicija nesposobna, kilava, bezidejna i kompromitovana. Debelo. Sve su to ljudi koji su bili u vlasti, imaju repova sa svih strana i ne uživaju poverenje građana. Svi oni bi morali otići, svi ti koji trideset godina kao poslednji paraziti životare na političkoj sceni. A propali su i ovi iz vođine omiljene opozicije. Kada se jednom opoziciona scena oslobodi takvih mutivoda biće sve mnogo jasnije i onda ćemo moći lakše da prepoznamo neke nove ljude koji mogu eventualno da donesu promene. Mi smo bili šareno društvo u DOS-u, ali su to sve bili novi ljudi, čisti – bar u tom smislu korupcije vlasti – pa smo imali neku legitimnost i građani su mogli da se nadaju da ćemo ono što obećavamo ispuniti, jer smo dolazili iz istog miljea iz kojeg su oni.

Opozicija je nesposobna, kilava, bezidejna i kompromitovana – debelo!


Tri godine ste bili ambasador u Izraelu, po čemu pamtite ovaj period?

– Pre svega, po tome što sam tamo mnogo naučio. To je izuzetna sredina. Ja nisam vernik i ne impresioniraju me verski rituali, ali kad god sam ušao u Jerusalim osetio sam nešto, nešto što me je obavezivalo da se malo drugačije odnosim prema tome. Tim vrednostima i istoriji. A oni su pokupili svu tu mudrost viševekovnu, koja se tamo taložila i sakupljala i možeš, ako ih pažljivo slušaš i pratiš kako se ponašaju i šta govore, puno toga da naučiš. Daću vam jedan primer. Golda Meir je svojevremeno izgovorila Palestincima, "Oprostićemo vam što ste nas ubijali, ali vam nećemo oprostiti što smo mi vas ubijali". Stavite to sad u naše uslove, naše ratove... Neki su neke ljude naterali da pucaju, da ih ubijaju, napravili od njih zločince.



– Ja sam se od tamo vratio produhovljeniji i mudriji nego što sam bio. Bilo je to za mene jedno ogromno iskustvo, pre svega zato što sam naučio da ne reagujem uvek na prvu loptu. Da malo sačekam, da pustim da se neko vrenje dogodi, da misao sazri, da ne moram uvek ja, što bi moja baba rekla: "Ne moraš ti svakoj ptici biti kobac". Ja odmah idem prvi da se bunim, da reagujem... to sam debelo i platio. Ne žalim, doduše, puno je ljudi to cenilo i zbog toga sam uživao veliku podršku i jedno vreme i popularnost. Ali sad sam tamo naučio da postoji i druga strana. Stani malo na loptu, sačekaj druge, saslušaj, pročitaj, nauči.

Grad umire duhom, gasi se jedna pozitivna energija koja je u Novom Sadu postojala čak i devedesetih 


Godine 2005. kandidovali ste se za gradonačelnika Novog Sada, kada ste izgubili od Maje Gojković. Ako biste danas došli na to mesto, šta biste prvo promenili?

– Ko god da je na vlasti, i najnesposobniji gradonačelnik, uvek će da funkcioniše kanalizacija, vodovod, struja, infrastruktura. To je sistem koji radi decenijama i on će nastaviti da radi. Ja mislim da je ovde problem to što grad umire duhom. Gasi se jedna pozitivna energija koja je u Novom Sadu postojala čak i devedesetih, kada je bilo najstrašnije. Sada se ne oseti, nema je. Zato sam se i odselio u Rakovac i sad sve to gledam od gore. I prvi utisak, onako vizuelni kada gledaš na dlanu Novi Sad i Dunav – ipak je to palanka. Jedna mala varošica. Meni draga zbog duha koji je imala, kulture koju je negovala i ljudi koji su bili pravi. Ali sve je manje pravih ljudi a samim tim i manje atmosfere u kojoj čovek ima potrebu da kreira, stvara i istražuje. Imam utisak da je jedno mrtvilo zavladalo i da se samo gleda kako da se preživi, kako da se otalja posao i potraje bez nekih većih problema. A ne kako da unapređujemo, otkrivamo i stvaramo nešto novo što će nas sve prosvetliti i motivisati.


Bio je novinar, političar i ambasador. Ko je danas Mile Isakov?

– Penzioner. A po zanimanju žurnalista. Mislim da je to najsveobuhvatniji naziv. Političar nikada nisam postao. Bio sam jedno vreme u toj ulozi i na toj funkciji ali nije mi išlo. Novinar mislim da sam bio dobar, ali se sada ne bavim više time na dnevnoj bazi pa ne bih mogao tako da se nazovem. Pišem povremeno, za neke magazine i pišem neke stvari za sebe, što će biti nešto što ja ne želim da neskromno proglašavam literaturom, iako ne krijem da imam i takvih ambicija. Biće jedna zanimljiva žurnalistika u svakom slučaju, kao što mislim da je moja knjiga "ParaDOS" jedna vrlo značajna knjiga u toj oblasti političke analitike. Mislim da nikad više niko neće moći da analizira taj period tranzicije bez da konsultuje tu knjigu. To je od mene već dosta (smeh).

Razgovarala: S. S.
Foto: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
29
4

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Iz daleka s ljubavlju

    pre 1347 dana i 18 sati

    Dakle, Đinđić je sve samo ne nekakvi srpski spasitelj i reformator. Solidan politicar i nista vise. Srbija nije imala pravog politicara, a i kako i bi kada se nije suocila ne s onim sta je radila 91' - 99' te, vec s onim sta je i kako je radila od 1918' te. Lp za NS :)

    Oceni komentar:
    4
    4
  • Kiki

    pre 1059 dana i 6 sati

    Mrtvilo je zavladalo u nekim ljudima koji su u sedamdesetim pa samo vide sumrak i kraj. Više cenim ljude koji u sedamdesetim i dalje oko sebe vide lepotu i smisao.

    Oceni komentar:
    0
    1