Miroslav Krstonošić, arhitekta: Da bi prosperirao, Novi Sad mora da razmišlja vek unapred

Miroslav Krstonošić, arhitekta: Da bi prosperirao, Novi Sad mora da razmišlja vek unapred

Čovek na pragu devedesete godine, čiji su preci stigli na ove prostore u 16. veku, uzemljen je u Novom Sadu. Drugi svetski rat mu je prekinuo bezbrižno detinjstvo, ali je preživeo. Od malena je voleo da pravi konstrukcije, ali isto tako je vojvođanski rekorder po broju utakmica za hokejašku reprezentaciju Jugoslavije. Prvi je Lala koji je na Planici izveo ski skok, a u svojoj kolekciji ima titulu prvaka posleratne Juge u brzom klizanju na 1.500 i 10.000 metara, ali i u veslanju. Kad je o sportu reč, uspešno se bavio i skijanjem, motonautikom, auto-relijem, pa je stigao i do Londona, trkao se ulicama Monte Karla.

Međutim, on je gradio Novi Sad i posleratnu zemlju, a ostaće upamćen kao promoter novih ideja i novog graditeljskog duha Vojvodine. Razgovaramo s jednim od utemeljivača jugoslovenske savremene arhitekture, arhitektom Miroslavom Krstonošićem.


– Rođen sam i odrastao u Novom Sadu. Do 1941. godine Novi Sad je imao drugu fizionomiju, mentalitet i duh koji je vladao u njemu. Nije bilo nikakvih nacionalnih netrpeljivosti, ubistava i svega ovog što danas ruži naš grad. To je bila jedna mala zajednica, duhovna metropola građanske, srednje Evrope. Kad sam završio osnovnu školu, već sam govorio četiri jezika – srpski, mađarski, nemački i romski. Svi smo se kao deca igrali zajedno i nikad nije bilo problema, što mi je jedan komšija Mađar, a drugi Nemac. Ovo je poruka za agresivne, mlade napadače od 12 do 16 godina što danas vladaju novinama, da može i drugačije da se živi – započeo je svoju priču gospodin Krstonošić.

Na kraju osnovne škole već sam govorio četiri jezika – srpski, mađarski, nemački i romski


Zaista, iz današnje perspektive, vaše odrastanje deluje nestvarno?

– Za nas je događaj bio kad stigne cirkus ili se održavaju auto-trke. Bilo je to drugo vreme, ali onda je došla Racija. Tata je bio u zarobljeništvu, a mama i ja smo otišli kod dede u Srem jer su nam komšije skrenule pažnju da možda treba da odemo iz grada. Kad su fašisti stigli i u Srem, zaputili smo se u Beograd gde smo bili do 1944. godine, pa se potom vraćamo u Novi Sad. Tad počinje druga priča mog odrastanja, a imao sam sreću da mi profesor bude Jaša Bakov, sinonim za vojvođansku sportsku kulturu. Ja sam potomak Jašine škole. Sve je bilo podređeno nauci i sportu. Posle oca i dede, Jaša je bio najvažniji muškarac u mom životu.


Ipak, deluje neobično, a pogotovo u ono vreme, da se neko u Vojvodini bavi klizanjem, hokejom i skijanjem, a ne, recimo, fudbalom?

– Ti zimski sportovi su bili atraktivniji i savremeniji, pa me je to privlačilo više od fudbala, mada sam s Vujom i Krletom išao u isti razred. Od treće godine kližem. Na leđa stavimo torbu, u nju parče slanine i luka, i kližeš maraton do Sombora kao od šale. Tad su svi kanali bili zaleđeni zimi. I dan danas vozim rolere, iako imam 87 godina (smeh). Inače, prvi hokejaški tim ovde bila je moja familija jer smo stričevi i ja stalno gurali pak (smeh). Kod Jaše je atletika bila glavni pregaoc, pa sam tako uspešno i skakao s motkom (smeh). Igrao sam i tenis tri godine jer mi je mati bila prvakinja zemlje jedan duži period, a otac sekretar Dejvis kup reprezentacije. Ganjali smo bicikle, pa su onda stigli prvi motori, da bi posle krenula ludorija s kolima i čamcima. Čak sam vozio i jedrilicu i mali avion (smeh).


– Stalno sam čeprkao oko automobila, pa sam tako nekoliko puta učestvovao na reliju, u Monte Karlu. Kupili bi auto na otpadu, rastavili ga, ponovo sastavili i trkali se. Sve smo sami radili i finansirali, čak ni servis nismo imali na reliju da nas prati, ali smo uspeli da budemo šesti među ozbiljnom i bogatom konkurencijom (smeh). To zanimanje za trke  uticalo je na moj rad, jer sam počeo da koristim materijale kao što su šine, točkovi… i da ih ubacujem u enterijer.

Na leđa staviš torbu, u nju parče slanine i luka, i kližeš maraton do Sombora kao od šale


Sport je uticao i na formiranje vaše ličnosti?

– Definitivno. Da nije bilo sporta, ne bih bio takav kakav jesam i ne bi u istom danu vozio do Ljubljane i vratio se za Novi Sad. Sport mi daje snagu da ne zaspim za volanom, ali i da razmišljam dok vozim. Nikad nisam pušio. Sport je napravio robota od mene za posao. Ceo život sam u sportu, što profesionalno, što rekreativno.

VOŠINE ZVEZDE NAPRAVLJENE OD DOBROG "TESTA": "Vujadin Boškov i Dobrosav Krstić mogli su da igraju za koga su hteli. Od takvog testa su bili napravljeni da im nije bila potrebna aklimatizacija na novu sredinu u inostranstvu. To su bili umetnici fudbala, a celu generaciju je napravio Bane Sekulić koji je došao iz Francuske. Stvorio je od njih svetska imena, iako su bili od krvi i mesa kao i svi mi. Živim za dan da opet gledam Vojvodinu u punom sjaju kako osvaja evropske trofeje – optimistički kaže naš sagovornik,


Deluje da su braća Đorđe i Ivan Tabaković, ali i Dragiša Brašovan uticali da arhitektura bude vaš životni poziv?

– Od malena sam bio zaljubljen u arhitekturu kao magarac (smeh). Pravio sam kućice od drveta, a s obzirom da je deda ima zidarsku crtu, ja sam nastavio na tom putu. U gimnaziji sam već radio kod Đorđa, a Ivan me je uveo u tajne fotografije, pa sam tako zanat učio na licu mesta. Odmah sam shvatio da moraš poznavati svih 32 zanata, da bi se uspešno bavio arhitekturom. Dok je još nicala Banovina, to je u mojim očima bilo nešto fascinatno, a i veliko za ono doba. Brašovan je dolazio u kuću Tabakovića, pa sam imao sreću da ga upoznam, ali i druge ličnosti tadašnje umetničke scene. Ispit za licencu sam polagao upravo kod Brašovana, čudo kako to život namesti (smeh).

Slovenci su bili u čudu kada su videli kako "deran iz ravnice" barata hokejaškom palicom 


Studije vas odvode u Ljubljanu, što u posleratnoj Jugoslaviji nije bila svakidašnja stvar, da mlad čovek studira tako daleko od kuće?

– Nisam je otišao u Ljubljanu, nego u svet. Tako se kaže (smeh). To zaista nije bilo uobičajeno u ono vreme i uticalo je da se rano osamostalim, a pritom redovno sam mogao da igram hokej. Bili su u čudu kako deran iz ravnice barata palicom (smeh). Diplomirao sam kod Joze Plečnika koji je bio najdarovitiji predstavnik Evrope s početka 20. veka. Zahvaljujući njegovoj pedagogiji, postigao sam ono što jesam, a to znači da u poslu moraš biti redovan, tačan i ozbiljan. Ugovore sam pravio i na reč, stojim iza toga, a ne neka stranka. I nikad nisam bio tužen. Nisam imao druge preporuke, osim svoje glave, ruku i da ne lanem sad (smeh). Sve što sam radio, bilo je od srca. Niko mi nikad ništa nije dao. I stan sam otplaćivao 20 godina, s nekom suludom kamatom u ono vreme.


Jeste li bili član Saveza komunista Jugoslavije?

– Nikad.



Ipak ste uspeli da stvarate, pa i da otvorite svoj projektni biro?

– Sve je to jako teško išlo. Ova sredina ne trpi da neko štrči. Uspeo sam jer sam uporan kao konj, a opstao sam jer sam žilav i drčan, ali moraš voleti to što radiš. Niko me nije protežirao, sam sam se probijao. I poslove koje sam dobijao preko konkursa su vrlo teško stizali do mene, iako sam sve vreme bio tu. Dešavalo se i da dobijem posao, pa ne daju njegovo izvođenje ili se realizuje, ali ne možeš da uživaš u tome kao kad se radi u normalnom svetu. Zakoni se nisu jednako primenjivali, a konkursi su bili namešteni gore nego danas. Da bi otvorio privatnu firmu, morao si da radiš u državnim biroima na svim pozicijama, da bi položio stručne ispite, pa tek onda dobiješ licencu. To je bio dobar zakon, a nije bilo jednostavno u ono vreme otvoriti projektni biro. Znate li vi, šta je značilo da u totalitarnom režimu imaš privatnu firmu (smeh). Srećom, i u partijskom sistemu je bilo jakih i misaonih ljudi, ali većina su bili oni koji su slepo poslušni bez ideje i hrabrosti da nešto sami urade.

Uspeo sam jer sam uporan kao konj, a opstao sam jer sam žilav i drčan


Kako ste se nosili s činjenicom da ste jedan od utemeljivača moderne jugoslovenske arhitekture?

– To mnogima nije pasovalo (smeh). Borio sam se da moderni impulsi prodru u Vojvodinu i otvore je, a ne da tonemo s takvim bogastvom koje retko ko ima. Nikad se nisam borio za vlast već za kontrolu kvaliteta, da se zna šta treba da prođe, a šta ne. Uvek su Lale smatrali ovakvim i onakvim, a onda se pojavio jedan koji nije takav (smeh). Morao sam prvo da savladam klasiku, da bih došao do modernog. Nisam mogao da se bavim samo izgradnjom jer sam bio lud i za pozorištem. Tako da sam radio i scenografije i enterijere, pa sam dobio status slobodnog umetnika. Kad je bilo betonsko doba, ja sam forsirao gvožđe u projektima. Ono što su drugi bacali, ja sam koristio. Zato ne čudi što se enterijer antikvarnice Matice srpske smatra modernim krikom jer sam koristio stare šine. Nije problem to napraviti, ali ga prvo treba smisliti (smeh). Za ono vreme, to vam je bilo kao pojava rokenrola u muzici.


Iako se zgrada Suda smatra jednim od prvih savremeno komponovanih i funkcionalnih javnih objekata, deluje da ste najmanje stvarali u Novom Sadu?

– Zgrada suda je veća od Banovine, što mi je posebno bio izazov. U to doba trebalo je slomiti duh onih koji odlučuju, da bi zgrada konkurisala starom sudu u Dunavskom parku. Sve je na jednom mestu, ubrzava se proces rada. U ono vreme, elektronika, vazdušna pošta i spajanje s arhivom su doneli takve uštede i skraćivanje sudskog postupka, da to jeste bila novina. O svemu sam vodio računa dok su "oni" ždrali i zezali se bez brige za ovakve stvari (smeh). Ipak, moram reći da je realizacija zgrade i zasluga političkog sistema koji je na vreme shvatio te ideje. Sud je bio mali katapult da se dokažem na velikoj tradiciji vojvođanskog sudstva. Istina je da sam mnogo više radio na drugim mestima, nego u Novom Sadu. Mene je vukao posao, jezik mi nije bio prepreka, nisam svađalački tip. Sa mnom je lako razgovarati ako znaš šta hoćeš. Bio sam u stanju i besplatno da radim, samo da valorizujem ono što sam osmislio. Radoholik sam, a uvek me je vodila želja da se nešto napravi, ali i dobra ženska (smeh).


Nestala je duhovna aorta Novog Sada da bi se, po sovjetskom sistemu, probila avenija


Odavno ste rekli da je urušavanje grada krenulo s izgradnjom Srpskog narodnog pozorišta?

– To je najveća glupost što je urađena. Srušeno je groblje, nestala je duhovna aorta Novog Sada, da bi se po sovjetskom sistemu probila avenija baš tuda. Jermenska crkva u Novom Sadu bila je najsevernija u Evropi. Da smo je sačuvali, dobili bismo ne naftu, već dijamante. Ako ste u to vreme drugačije mislili od njih, bili biste zbrisani. Sad imamo friški, taze primer u centru kod Pošte (Pupinova palata – prim.aut.). Ne želim pred smrt da se nastavljam s malima, nadobudnim likovima što se ističu s jednom zgradom. Sad je despotovski sistem vladanja, odnosno teror. Sve može ali ako su oni podmireni.


Da li je i ukidanje tramvaja deo te priče?

– Može se reći da jeste. Izgovor je bio da se tramvaj ne uklapa u generalni plan, a zapravo je ukinut da bi neko stavio pare u džep za kupovinu novih autobusa. Forsirala se priča, da će oni izbaciti staromodni tramvaj, a ubaciti nov prevoz koja je služila samo njima za partijske izbore. Novi Sad je bio progresivan u idejama, peti grad u Evropi koji je imao tramvaj, što jeste uticaj Austrougarske, pa je ukidanje tramvaja pokušaj da se taj progres zaustavi. Tramvaj je najbolje i nejjeftinije komunikaciono sredstvo u saobraćaju, a Novi Sad ne da je idealan za tramvaj, već je superidealan. Ako su ljudi, vratiće tramvaj u Novi Sad. Po meni, budući most na starim stubovima Franca Jozefa mora biti za tramvaj, bicikliste i pešake, a Novi Sad s Petrovaradinom i Sremskim Karlovcima treba povezati tramvajem. Uvek sam podržavao sve što je vezano za grad, kako bi se ljudi digli iz pepela i uživali u plodovima ravnice, ali nikad nisam ideološki i politički podilazio.

 Tramvaj je ukinut da bi neko stavio pare u džep za kupovinu novih autobusa


Tako smo stigli i do Petrovaradinske tvrđave koja nezaustavljivo propada?

Propada, a kanalizacija curi niz stenu. Prvo cela infrastruktura mora da se revitalizuje, pa tek onda da ozbiljno razgovaramo o drugim zahvatima na Tvrđavi. Potrebno je potpuno je srediti i ispuniti raznim sadržajima kao što su prodavnice, dečija zabava i drugo. U sklopu toga bi bila i izgradnja marine kod "Pobede" po svetskim standardima. To znači, 100 vezova, tankerisanje goriva, opremanje brodova hranom i vodom, mogućnost pražnjenja fekalija…Sve se to debelo naplaćuje jer ne krstari brodom po Dunavu makar ko. Tu bih dodao i aktiviranje prolaza ispod Dunava.


Hoćete da kažete da tunel ispod Dunava, ipak postoji?

– Naravno da postoji. Ja sam 1955. godine prošao kroz njega. Kod sata se siđe, tu je ulaz, a izlaz je kod spomenika "Porodica". On je sad urušen i zapušten jer je napravljen od kuvanog kreča bez termoizolacije, a sve ima vek trajanja. Potrebno ga je očistiti, učvrstiti i taj oblik ponovo izvući. Tako Tvrđava postaje biser Evrope. Tu su i brodovi. Imamo pet pristana, ali nam je infrastruktura tanka. Kad stane veliki brod, mora imati gde da izbaci fekalije i mogućnost da se opremi vodom, robom i hranom. Na celom Keju postoji jedna, jedina menjačnica. Napravili smo najskuplju moguću suvenirnicu, a ona stoji prazna. Kad turista izađe s broda, odmah ga mora čekati vodić, da besplatno dobije plan grada i knjigu o Novom Sadu, da zna šta naš grad znači u Evropi, ko je živeo u njemu i stvarao.

Naravno da tunel ispod Dunava postoji – ja sam 1955. prošao kroz njega


Pretpostavljam da imate još ideja za boljitak Novog Sada?

– Beogradski aerodrom je zagušen od silnih podvala i svega što se dešava. To je bio momenat da se deo saobraćaja prebaci u Novi Sad odnosno na Čenej. Tako bi avion mogao da sleti nedaleko od Beograda, a ne da kruži iznad glavnog grada, pa se spusti u Niš kako ne bi ostao bez goriva. Niš je od Beograda udaljen 300 kilometara, a Novi Sad je praktično pored prestonice. S čenejskim aerodromom, Institut u Sremskoj Kamenici bi dobio još pacijenata, koji bi svakako dolazili s obzirom na kadrove koje imamo. Novi Sad ima najbolju termalnu vodu u Vojvodini, s najviše joda, ali se o tome ćuti. Kad bi svi pili tu vodu, grad bi cvetao od zdravlja. Pritom bi svi dolazili na lečenje. Fruška gora nam propada, a jedinstven je dragulj za sve oblike građanskog turizma. Gradi se dupla pruga Beograd – Budimpešta, a niko ne spominje da infrastruktura naše Železničke stanice ne može da zadovolji toliki broj turista. Nedostaju nam biciklističke staze. Nije gotova trasa Subotica – Beograd – Atina. Socijalni oblik turizma je najbolji za procavt jedne ovakve sredine kakva je naša.

LUD DUH NIKAD NE MOŽE DA POBEDI MONOPOL: "Fruška gora je najveći lipov kompleks u Evropi, a devastirana je. Sad pokušavaju naplaćivanjem ulaznica da navuku pare. Moja ideja je da se od Karlovaca do Tvrđave napravi žičara, pa dalje do Rakovca. Tako će turisti moći da obiđu sve manastire i žičara ih vrati nazad u Sremske Karlovce. Projekat je patentiran, ali ostaje šta će reći ovi što primaju plate. Nikad lud duh ne može da pobedi monopol. Okretnica na ranžirnoj stanici radi i danas, a idealno je da se tu napravi totalni teatar koji se okreće 360 stepeni. Zašto ne bi izvozili kulturu i da sijamo kao centar srednje Evrope. Predviđen je za 12.000 gledalaca, ali teško to ide iz dupeta u glavu (smeh). Imamo Epidaurus u kamenu na Zmajevcu i uopšte se ne koristi. Za kuće od autohtonih materijala, slame, kukuruzovine, suncokreta, svi znaju. Malo je zaživelo, ali je važno da pričamo kako nemamo sirovina. Ipak je to državni i partijski monopol, zablombirani mozgovi" – predstavio nam je vrhunski arhiteka nekoliko projekata na kojima je radio poslednjih godina.


Kako doći do realizacije svih tih ideja?

– Kad bismo vodili pomirljivu politiku i nudili uslove koje sam nabrojao, bili bismo među prvim gradovima u Evropi. Potrebno je samo malo napora i pameti. Sad treba biti jako oprezan koga biramo za budućnost. Imamo sve preduslove za ostvarenje ovih ideja. Postoji suficit u gradskom budžetu, a treba da nam se vrati i onih 7% u pokrajinski budžet. Ni banke nam ne trebaju, samo jedna novosadska koja će pratiti taj rad i razvoj grada.


Ni sam grad nije više isti kakvim ga pamtimo?

– Novi Sad se promenio jer nema više 50.000 stanovnika nego skoro pola miliona. Najdivljiji svet se doselio i sad mora da se aklimatizuje na život u srednjoj Evropi i nauči da pređe iz ruralnog, u urbano. Da nauči da se ponaša, počev od javnih mesta do suživota u stambenim zgradama. To su kao prepone u jahanju ili trčanju. To nema veze s nacijom, već su neki odnosi i navike poremećeni mnogobrojnošću. Sad sociolozi moraju biti nadrealisti da bi to rešili.


To zvuči kao izreka "došli divlji i oterali pitome" koja se često može čuti?

– Nije tačno da su došli divlji i oterali pitome. Divlji su došli, ali mi nismo bili dovoljno spremni da primimo tu gungulu. Mi smo krivi. Nije bilo dovoljno dalekovidih da primenimo ono što imamo, na one koji dolaze. Ne može sve biti diktirano. Podloga mora biti duhovna, materijalna i tradicionalna, da bi upozorila na ove reči koje sam rekao, a to sve vodi u pravcu razvitka prominentnog građanskog duha i uticaja, zbližavanju, raznolikosti, kojeg retko ko ima.


Jeste li ikad razmišljali da se odselite?

– Nije me odselilla Racija, nijedno bombardovanje, razna podmetanja i priče...Da su u sebi imali malo Jaše Bakova i tri generacije iza moje se ne bi selile odavde. To praktično znači, da treba raditi, utemeljiti taj rad i povezati sa svim duhovnim svojstima naroda koji nas okružuju i koji sad žive ovde. Nema te snage koja bi me mrdnula odavde, a mogao sam da se odselim kad sam hteo. Naša loza je ovde od 1572. godine i to je to.

Gradom trenutno dominira manjinska grupa koja ne razmišlja perspektivno već misli samo na svoj džep


Krasi li Novi Sad i dalje građanski duh?

– Ima njega i dalje, ali ne sme da se ispolji. Nadam se da će se to promeniti. Trenutno dominira manjinska grupa koja ne razmišlja perspektivno već misli samo na svoj džep. Novi Sad je svakog primio i ko želi da ostane, nek se dokaže, ali i ponaša kako treba. Da bi to postigao, jedna od predispozicija je da voliš ovaj grad. Da se baviš stvarnošću, a ne ideologijom. Da bi prosperirao Novi Sad mora da razmišlja vek unapred i onda će biti pravi i progresivan. Tradicija je lepa stvar, samo ako se ne živi od nje, nego se radi na njenom održavanju kao i na zgradama, ženama i deci.

 

OD ČUVENE "OMORIKE" DO HOTELA "PARK": Za sledeću godinu sprema se monografija o bogatoj karijeri našeg sugrađanina. Iza sebe ima zaista pregršt realizovanih projekata, a voli da kaže da nijedan arhitekta od njega nema više podignutih spomenika. U moru objekata, enterijera i pozorišnih scenografija, navešćemo samo neke. Hotel "Palas" u Ohridu bio mu je diplomski rad. Čuvena "Omorika" na Tari je njegovo delo kao i novosadski "Park". Od javnih građevina izdvojićemo Institut za šećernu repu na Čeneju, sportska i druge hale na Novosadskom sajmu, novosadske zgrade "Univerzal" i "Interservis", autobuska stanica u Zrenjaninu, Muzej Sremskog fronta na Batini…Ni stambene zgrade i porodične kuće mu nisu bile strane. Rekonstrukcije "Ben akibe", Tribine mladih, hotela "Vojvodina", Radničkog doma, Nikolajevske crkve su njegovi projekti. Tu je i blizu 10 scenografija za tetar, a naš sagovornik se bavio i industrijskim dizajnom.


Razgovarao:
Dejan Ignjić
Foto: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
62
1

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Tiosav S. Marjanović

    pre 1721 dan i 13 sati

    Taj tunel mogu da zapostave samo kreteni, prvo komunistički a onda i ovi što vedre i oblače poslednjih 30 godina. Da ne govorim koliko bi takva atrakcija billa značajna za građane Novog Sada ali i privlačna za turiste i posetioce Exita. Sjajan intervju, sve pohvale za sagovornika i vašeg novinara i fotografa.

    Oceni komentar:
    3
    42
  • Vladimir

    pre 1721 dan i 10 sati

    Molio bih gospodina Krstonosica da dokaze svoje poreklo unazad do 1572. ako moze.

    Oceni komentar:
    42
    5
  • Miroslav

    pre 1720 dana i 23 sata

    Zanimjliv covek!
    Voleo bih da TV Novi Sad organizujemo nekoliko emisija sa gostima koji su kompetentni da pricaju na ovu temu!
    Sto se tice turizma zaista je steta propustiti ovakvu priliku za promociju grada!

    Oceni komentar:
    1
    28
  • vilim

    pre 1519 dana i 13 sati

    Mirko-stari druže sa uživanjem sam čitao Tvoj životni put.Treba da spomeniš detalje hokejaškog života koju si krenuo od Ljubljane pa dalje.Bili smo saradnici preko mog brata Ota.
    pozdrav Vili

    Oceni komentar:
    0
    6