Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com

Slobodan Beljanski, advokat: Mi smo pod diktaturom drskih i plitkoumnih
"Ako ne budemo održavali pravdu, pravda neće održavati nas".
Naš današnji sagovornik rođen je u osvit rata, a u Novom Sadu je otvorio advokatsku kancelariju još 1969. godine. Kad je reč o poštovanju ljudskih prava, slobodi medija i vladavini prava, njegovo ime je neizbežno. Jedan je od osnivača Centra za pravosudna istraživanja (CEPRIS), ali i Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV). Redovno piše kolumne, bavi se književnim radom, član je Društva književnika Vojvodine, iza sebe ima nekoliko knjiga.
Razgovaramo sa Slobodanom Beljanskim, autorom Kodeksa profesionalne etike advokata i dobitnikom više domaćih i stranih priznanja za doprinos pravu, advokaturi i publicistici.
− U prvim danima okupacije uhapšen mi je deda koji je bio javni beležnik u Bačkom Brestovcu. Porodica se privremeno sklonila u Stapar gde sam nekoliko meseci kasnije rođen. Posle rata otac mi je bio predsednik sudova u Odžacima, Senti, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu, što je dovelo do čestih selidbi. U prvi razred sam pošao u Senti, a od drugog, pa nadalje sam Novosađanin – rekao je na početku razgovora gospodin Beljanski.
Kako je izgledalo detinjstvo u razrušenoj zemlji?
− Kao što znamo, jedan od razloga idealizovanja vlastite prošlosti naprosto je biološki i psihološki: bilo smo mlađi. Lirski sentiment ima premoć nad sumornim epskim resantimanom, pa se u njemu štošta previđa. Razume se, živelo se skromno. Snabdevanje je bilo limitirano, išlo se u akcije poput branja kamilice, svaki đak je nosio u školu lonče u koje mu je na odmoru sipan kakao spravljen od praška iz UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration) paketa. Detinjstvo mi je ostalo u lepoj uspomeni. Kasnije, uprkos uniformnoj ideologiji i materijalnoj stešnjenosti, u Novom Sadu je bilo događaja čija se kulturna vrednost ne može poreći. Verovali ili ne, ovde je dva puta svirao Svjatoslav Rihter, pozorište i opera imali su bogat repertoar, redovan gost u "Faustu" i "Borisu Godunovu" bio je Čangalović. Delovala je Tribina mladih, rađale su se avangardne grupe.
Umetnost vas je privlačila od malena?
− Voleo sam da crtam. Išao sam u likovnu školu koju je u "Markoviću" držao Emil Bob. Radilo se ozbiljno, imali smo žive modele. Sa mnom "u klasi" bili su Natko Marinčić koji je postao poznati arhitekta i Petar Ćurčić sada naš znameniti slikar. Obaveze su me sputavale, slikao sam sve ređe, ali sam za vreme letnjih sudskih ferija počeo da vajam. Potreba za likovnim izražavanjem drži me i danas. Upravo sam, vežbe radi, završio ulje po uzoru na De Kirika, s nadrealnom napomenom da sam to uradio u dogovoru s njim: D'accordo con G. de Chirico. Na advokaturu tada nisam ni pomišljao.
Voleli ste da se izražavate i kroz pisanu reč?
− Da. Dosta sam čitao i ponešto pisao. Sa 19 godina objavio sam prvi ogled. Ovde sam počeo studije jugoslovenske književnosti, a potom i svetske u Beogradu. Na beogradsku sredinu nisam mogao da se naviknem. Osim toga, imao sam averziju prema nametanju estetskih merila i književnih paradigmi. Stoga sam, da bih roditelje oslobodio daljih nevolja, upisao pravo. Početkom šezdesetih godina bio sam urednik kulturne rubrike u studentskom listu "Index" i rukovodilac sektora za kulturu studenata novosadskog univerziteta.
Uspevate vrlo mladi da otvorite advokatsku kancelariju?
− Za advokaturu sam se opredelio zbog nezavisnosti profesije. Bio sam sâm svoj gospodar, mada je posao često bivao ropski. U društvu koje se ustremilo da vam slomi integritet, trebalo je prilično truda da se tome oduprete. Valjda se ne zavaravam kada verujem da sam u tome uspeo.
Šta vam je najteže bilo na početku i, uopšte, kroz advokatsku karijeru?
− Pritisak uverenja da sam mogao više i bolje. Potom, enigmatičnost borbe između istine i dokaza. Ferdinand fon Širah, nemački advokat i pisac, kaže u jednom svom romanu da su istina i stvarnost dve potpuno različite stvari, kao što se razlikuju pravo i moral, i da je sud poslednja važna institucija koja se bavi istinom. U ovoj složenoj ambivalenciji leži uzrok nerazumevanja advokature i brojnih negativnih predrasuda o njoj. Kodeks profesionalne etike nam nalaže da u radu koristimo samo dopuštena i časna sredstva, a brani da sudelujemo u nedozvoljenom pribavljanju prava i pozivamo se na dokaze za koje znamo da su lažni ili pribavljeni na nezakonit način. Sumnjam da se svi toga pridržavaju, ali verujem da većina ipak to pravilo ne krši.
Za advokaturu sam se opredelio zbog nezavisnosti profesije. Bio sam sam svoj gospodar, mada je posao često bivao ropski
Kako su sudstvo i advokatura izgledali u socijalizmu?
− Kao i sada, bilo je dobrih i manje dobrih sudija i advokata. Takođe, znanje i sposobnost nisu bili garancija uspeha. Ipak, rekao bih da je tada bilo više dobrih nego slabih i da se u predmetima koji nisu bili opterećeni političkim sadržajem, sudilo nepristrasno.
Zbog čega ste se orijentisali uglavnom na krivično pravo?
− Zbog nastojanja da pomognem onima koji su najugroženiji, jer protiv njih nije tek drugi privatni interes, već sama država. Svakako i početni uspesi. Privlačile su me specifičnosti krivičnog postupka i njegova analitička struktura.
Vremenom se angažujete i na zaštiti ljudskih prava?
− Briga o ljudskim pravima deo je moje profesije, ali je i povrh toga bila predmet moje preokupacije. S tim pravima uvek smo stajali loše. Raskorak između pompeznih ustavnih parola i jadne prakse prosto je prizivao u pomoć. U najugroženija svrstavam prava na slobodu i bezbednost, pošteno suđenje, jednakost pred zakonom, zabranu diskriminacije i izazivanja nacionalne i verske mržnje, slobodu izražavanja, privatnost i obaveštenost. Danas se gotovo svakodnevno krši neko od pomenutih prava. Iako bi i suprotstavljanje tom kršenju moralo biti neprekidno, do pobune dolazi mlako, smene pa na uštap, tek u upadljivo ekscesnim situacijama.
Kako bi opisali svoje karakterne osobine?
− Netrpeljivost prema nametnutim autoritetima. Otpor prema agresivnosti, uzurpaciji, malverzaciji, površnosti i gluposti. Umem da budem prek. Pomalo sam osobenjak. Najzad, slabost, ako se to uopšte može smatrati slabošću, prema umetnosti.
Briga o ljudskim pravima deo je moje profesije, ali je i povrh toga bila predmet moje preokupacije
Onda nije ni neobično što ste jedan od osnivača NDNV?
− Formalno NDNV je osnovan na skupštini održanoj u velikoj sali SNP-a, u januaru 1990. godine. Malo ko, međutim, pominje podatak da je osnivački skup od desetak uglednih novinara, kojima sam se pridružio, već u decembru 1989. godine doneo odluku da se NDNV osnuje. Deluje groteskno što je taj skup inkognito zasedao u prostorijama RTV na Trandžamentu.
Takav građanski angažman danas je gotovo nezamisliv?
− Još je teže shvatiti da se u vihoru rata u Zmaj Jovinoj ulici održavao čuveni "Prozor", alternativni dnevnik u terminu nepodnošljivog RTS i RTV Dnevnika, prepunog laži, mržnje i ratne propagande. A održavao se, bez ozbiljnijih incidenata!
Gde su nam nestali intelektualci?
− Mnogih više nema među živima. Jedan deo se udomio i, kako se u žargonu kaže, "presaldumio", drugi deo se zasitio uzaludnosti otpora, treći deo se kloni rizika da ga ne upakuju u društvo krajnjih desničara, danas, nažalost, najglasnijih buntovnika. Ove treće razumem.
Ćutanje je danas stanje stvari?
− Jedna stvar je biti skeptičan prema izgledima na uspeh, a druga pristati da se zbog te skepse zaćuti. Nedavno sam napisao da se ne treba zavaravati da će se išta u dogledno doba promeniti, baš kao što se ne sme promeniti ni nastojanje malobrojnih da do promene dođe.
Rekao bih da smo pod diktaturom drskih i plitkoumnih. S njima je najteže kad imaju moć. Ne haju za argumente, a glavno sredstvo u raspravi im je diskreditacija
Verovali ste da ćemo postati demokratsko društvo, pa otud angažman u antikorupcijskim telima?
− Bilo je to vreme posle oktobarskih promena. Pokazalo se, nažalost, da su nadvladali nosioci opstrukcije, do ubistva Đinđića pomalo pritajeni, a posle toga neskriveno agilni, iznikli iz truleži naše nedemokratske političke tradicije. Ipak, Savet za borbu protiv korupcije, Odbor za rešavanje sukoba interesa i Agencija za borbu protiv korupcije, tada su radili savesno i odvažno. Učinili su šta su mogli.
Niste se obeshrabrili?
− Korupcija je postala sastavni deo načina rada i socijalnog prosperiteta. Nisam se obeshrabrio, verujem da se treba boriti, mada sam u pogledu rezultata krajnje rezervisan. U Srbiji je uložen ogroman trud da se zagadi kultura života, da se politička moć nadredi pravu, da procveta podaništvo, a podseku se krila svakoj nezavisnosti. Trud je, na na našu nesreću, urodio plodom. Danas imate čitava pokoljenja na ovaj ili onaj način prodanih duša.
Verujem da se treba boriti, mada sam u pogledu rezultata krajnje rezervisan
Više puta ste ponovili da je u Srbiji opasno biti različit?
− Sama različitost nije dovoljno merilo. Uvek se moramo upitati o subjektima i razlozima distinkcije. Različit po čemu, od koga i čega? Teško da je danas moguće okupiti levo krilo liberalno-demokratski orijentisanih aktera i učiniti ih relevatnom društvenom snagom.
Da li je različitost razlog poništavanja vašeg doktorata na Pravnom fakultetu?
− Verovatno. Faktički se ne može osporiti da je Nastavno-naučno veće odobrilo odbranu i da sam tezu odbranio pred komisijom naših najrespektabilnijih eksperata. Zbivanja koja su usledila 16 godina kasnije pripisujem zlovolji nekolicine ljudi za tu oblast prava potpuno nekompetentnih. Za mene su važnije mnoge druge stvari. To, na primer, da će se ove godine pojaviti 12. izmenjeno i dopunjeno izdanje velikog komentara Zakonika o krivičnom postupku (oko 1.400 strana) čiji sam jedan od autora.
Je li CEPRIS uspeo da na neke stvari utiče, ukaže, promeni?
− Svakako. Treba imati na umu da je CEPRIS nevladina organizacija posvećena istraživanju, izučavanju i unapređenju pravosuđa u demokratskom društvu. Već takav programski okvir govori o vezi između ideala i stvarnosti. U brojnim studijama i analizama naši stručni timovi su razmatrali normativne i praktične aspekte rada organa pravosuđa i Ustavnog suda, uključujući propise u pripremi, iznosili kritike i ukazivali na poželjna rešenja. Taj rad svakako je predstavljao dobru osnovu za unapređenje pravosuđa. Realizacija je, razume se, ostala van naših moći.
Slučaj tužiteljki Savović i Paunović najavljuje neke drugačije vetrove?
− Prilike u javnom tužilaštvu, koje su obeležile njihov slučaj, nisu novost. Novost je to što je afera doprinela da se loša pojava obelodani, da javni tužilac u saopštenju otkrije svoj mizerni plan i da pritom naleti na dve tužiteljke koje će se uhodanoj praksi neustrašivo suprotstaviti. Pokazalo se da ustavna i zakonska zabrana spoljašnjeg uticaja na postupanje nosioca javnotužilačke funkcije ne sme biti prazna fraza kao što je do sada bila. Uprkos svemu, predsednik Vučić nije izdržao da se ne umeša. Iako su okolnosti jasno upućivale na zaključak o političkim pritiscima na tužilaštvo, on nije osudio ni takvu pojavu ni njenu mogućnost, već se obrušio na kritičare, pripisujući njima političke motive.
Od samog pojedinca zavisi hoće li se odupreti političkom uticaju?
− Naravno. Ali ne zaboravite efekte pogubnih uticaja takozvane političke elite, lošeg obrazovanja i dugogodišnje negativne selekcije.
Zašto uz spominjanje reči Vojvođanin, odmah ide odrednica autonomaš?
− Ni jedno, ni drugo ne bi smele biti pežorativne odrednice. To što za neke jesu, osim ubeđenih centralista, krivi su đaci učitelja čija velika slika već deceniju i po krasi fasadu zgrade uz pokrajinsku vladu, slika zbog koje je pitanje da li je Novi Sad zaslužio zvanje Evropske prestonice kulture.
Novi Sad nekad i sad?
− Po geografskom položaju, etničkom sastavu, istoriji kulture, bezbednosti i socijalnom ambijentu Novi Sad je imao sve uslove da bude najpoželjnije mesto za život. Upropastile su ga posledice ratova iz devedesetih, loša politika, urbanistički i arhitektonski promašaji. Oaze mirnog stanovanja gotovo su iskorenjene. Ipak, sve dok ima publike za koncerte, izložbe i pozorišne predstave, dok ima čitalaca i korisnika biblioteka, nije sve izgubljeno. A ima.
Advokat
pre 708 dana i 11 sati
Dinastija Beljanski se vec dovoljno pokazala svojim odnosom prema SNS, svojim upornim cutanjem na svaku anomaliju advokature i pravosudja, posebno taticin sin Vladimir! Da mi odrzimo pravdu, ali bez vas?
Dovakin
pre 708 dana i 8 sati
Нека банда из СНС престане да крши закон, краде, муља, прети....и неће бити проблема.
Svedok
pre 706 dana i 21 sat
Kada se čita sve ovo g. Beljanskog o etičnosti, pravdi i sl., teško je razumeti da on o svom doktoratu i njegovom poništavanju govori kao rezultatu svoje različitosti. Razlog je bio vrlo jednostavan. Doktorat koji nije mogao biti ni prijavljen prema tadašnjem zakonu, odbranjen je godinama kasnije, bez obzira na to, kada su se na čelu Fakulteta nalazili "nerazličiti"! O svemu postoje svi dokumenti, pa bi bilo bolje da ne podseća na tu svoju sramotu i izostavi pominjanje etičnosti!
Ljiljana
pre 706 dana i 19 sati
Zbog cega mislite da ste vi dubokoumni?
Advokat Ravangrada
pre 706 dana i 18 sati
Al ga nagrdiše brate slatki. Zar tako za jednog ovakvog doktora, komorskog doajena sa plaketama? A plakete izdaje njegov sin…