Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Zoran Knežev Fotografija: privatna arhiva

Novosadsko ugostiteljstvo nakon Drugog svetskog rata
Novi Sad je i nakon Drugog svetskog rata i Oslobođenja nastavio svoju viševekovnu tradiciju posećivanja kafana i ugostiteljskih objekata, i nije trebalo da prođe mnogo vremena pa da novoformirane gradske vlasti, na malo drugačiji način od onog ratnog i predratnog perioda, Novosađanima ponude malo razonode i dobre zabave, koje je zaista nedostajalo za vreme okupacije.
Tako hroničari beleže da je već 31. decembra 1944. godine, u 15 časova, svečano otvoren Radnički dom (ranije Radnička komora), te je odmah organizovano zabavno popodne sa igrankom. Od tada tu je svake nedelje bila igranka od 15.30 sati, a subotom je igranka bila u Trgovačkom domu "Lojd" (danas zgrada Radio Novog Sada) od 20 sati. Za obe Nove godine (druga se i zvanično zvala pravoslavna), a i za oba Božića, dozvoljeno je bilo kretanje građana do dva sata noću. Vojna vlast se još nije usuđivala da menja, ustaljene običaje od pre rata kada se u Novom Sadu proslavljao i katolički i pravoslavni Božić i Nova godina.
Kako se konsoliduje privredni život Novog Sada, polako se organizuju i radničke menze, pa je tako RANAPOZ (Radničko namešteničko nabavlјačko potrošačka zadruga) početkom 1945. godine u Novom Sadu imao dve menze – u "Lojdu" i u "Eliti" na današnjem Trgu mladenaca (današnja “Marina”) – dok ih je sledećih godina bilo na desetine, pri raznim preduzećima. Od 5. marta 1945. godine, Komanda mesta produžava slobodno kretanje građana do 24 sata, a subotom do 02 sata, a prva noć posle Drugog svetskog rata, u kojoj su Novosađani mogli slobodno da se kreću ulicama svoga grada, bila je ona između 27. i 28. maja 1945. godine. Nije bilo više milicijskih patrola, kojima su retki prolaznici u jutarnje sate morali da pokazuju razne dozvole i iskaznice i da objašnjavaju da idu iz noćne smene. Krajem septembra 1945. godine Gradski NOO donosi odluku da su sreda i petak bezmesni dani u gostionicama, hotelima i narodnim kuhinjama, što je znači da tih dana na meniju nije bilo mesa. Reklamiraju se kafane "Bela lađa" u Njegoševoj ulici br. 5, domaća kujna i prenoćište, a i nekada ekskluzivni lokal "Elita". Uprava Dunavskog kupališta Štrand 1. juna 1946. godine otvara gradski restoran, gde svira odličan džez orkestar. Narednih godina džez nije imao dobru prođu u gradu, na igrankama i na radiju, a pomenuti restoran je izgoreo 1964. godine. Ostao je u sećanju Novosađana kao izuzetno atraktivno mesto na "najlepšoj rečnoj plaži u Evropi". Ponovno otvaranje kultnog novosadskog restorana “Lipa”, posle okupacije, kada je radio pod drugim nazivom i vlasnikom, događa se 22. februara 1947. godine, radi od 19 do 03 sata, ima solidan i bogat roštilj, a svira renomirana tabmuraška kapela.
Gradski Narodni odbor Novog Sada, u skladu sa Zakonom o izborima, donosi rešenje o Zabrani točenja pića za vreme izbora. Rešenje potpisuje predsednik Alimpije Popović, a 16. novembra 1947. godine održavaju se izbori za Narodnu skupštinu Vojvodine. Za doček Nove 1948. godine hotel ratnih vojnih invalida "Vojvodina" oglašava u “Slobodnoj Vojvodini” da u "Žutoj sali" svira orkestar braće Hercenberger. Hotel "Vojvodina" se zatvara 1. aprila 1950. godine, radi temeljnog renoviranja i čišćenja, a od 24. januara iste godine više nije hotel ratnih vojnih invalida. Hotel "Vojvodina" je preuređen i ima 120 ležajeva, a "Putnik" 80 ležajeva, dok je hotel-svratište "Bela lađa" u Njegoševoj preuređenjem obezbeđivao 50 ležajeva. “Dnevnik” od 1. januara 1953. piše o kafani "Bela lađa”, koja je tih dana prestala s radom. Kafana je potom bila magacin robe trgovačkog preduzeća "Nama". Do 1962. godine ovde se nalazilo preduzeće "Vojvodina koop", zatim se uselio PIK "Novi Sad", a od 1966. ovde je Građevinsko zanatsko preduzeće "Nograp". Sredinom 1975. godine došlo je do integracije "Nograpa" i građevinske firme "Novo delo" i od tada preduzeće deluje pod imenom Građevinsko preduzeće "Novograp". U drugoj polovini osamdesetih "Novograp" se iselјava iz "Bele lađe", a doselјavaju se gradske inspekcije. "Belu lađu" 2006. godine napuštaju gradske inspekcije, i od tog doba zgradu počinju da merkaju "biznismeni", kako bi je srušili i izgradili višespratnicu. Zgrada je za sada zaštićena kao spomenik kulture, propada, a 2007. godine je potpuno zatvorena.
Kuća u kojoj se nekad nalazila "Bela lađa" (fotografija iz 2014. godine)
Restoran "Zanatski dom” u Pašićevoj ulici, 7. jula 1951. godine otvara letnju baštu, a polovinom septembra otvara se i nova letnja bašta restorana "Palić", koji se nalazi do bioskopa “Zvezda”, u bivšoj kući Adamovića (danas centar "Apolo"). Država nije u potpunosti zabranila privatno ugostiteljstvo, ali je na različite načine onemogućavala rad uspešnim i poznatim ugostiteljima. Ugostiteljsko preduzeće Narodnog Odbora II rejona 15. novembra 1951. godine otvara novi ugostiteljski objekat "Zlatna greda" (bivši "Slavnić") u ulici Jovana Subotića, gde goste očekuju roštilj i tamburaši. Kada je par godina kasnije ta zgrada na uglu Vojvode Bojovića i Jovana Subotića srušena, "Zlatna greda" se seli u Pašićevu 23, u bivšu kafanu "Kod Pajića", a od početka 2004. godine na tom mestu se nalazi Francuski kulturni centar.
“Maroš”, je bila poznata novosadska kafana, restoracija i letnja bašta. Dugogodišnji vlasnik je bio Mihajlo Maroš (1882–1965), a kafana se nalazila na samom uglu Futoške i Braće Ribnikara. Osim dobre kuhinje i još bolјih tamburaša, između dva rata ovde su bile i čuvene igranke, a kafana je bila ujedno i sedište fijakerista. Godine 1952. tu je počeo da peva Nestor Gabrić (1931–1994), poznati pevač narodnih i starogradskih pesama na Radio Novom Sadu, pa je i Janika Balaš počeo u "Marošu", nastavio je u "Akvarijumu" u Sremskoj Kamenici (riblјi restoran "Biser", odmah od građana prozvan "Akvarijum", jer je na Dunavu i sav je u staklu), i posle na Tvrđavi. Kafana sredinom 50-ih biva nacionalizovana i menja naziv u "Jadran". Godine 1959. u restoranu “Jadran” od 20 do 3 časa svira orkestar Bele Nađa, a peva Ruža Ignjatov. Ovde se 1963. godine uselјava Poslovno udruženje "Agroindustrija", a za stariju generaciju Novosađana ovo mesto je i dan danas gradski orijentir pod nazivom "kod Maroša"”.
Zgrada je srušena početkom 2008. godine, a na tom mestu izgrađena je stambeno-poslovna četvorospratnica.
Autor: Zoran Knežev, hroničar i publicista
Izvori:
“Slobodna Vojvodina”
“Dnevnik”
“Novi Sad - Hronika 1944-1969.” – V. Vrgović
Fotografije:
Privatna zbirke Lazara Prodanova
Digitalna kolekcija autora
Branislava
pre 3253 dana i 19 sati
Zabrinula sam se za "političare", nema ni jednog komentara. Da im se nije šta desilo, ili ne daj Bože da ih nije povukla poplava koja ih je i donela.
Žare
pre 3253 dana i 7 sati
@Branislava: Poplava svašta nosi i donosi. A što se tiče "političara" i sadržaja njihovih komentara, valjda znate onu narodnu kazalicu: "spram Sveca i Tropar".
Jovan
pre 3250 dana i 6 sati
Da li je Novi Sad imao još neku kafanu sem Bele lađe?
Bogdan Terzić
pre 3249 dana i 19 sati
Netačno je da je: „Janika Balaš počeo u "Marošu", nastavio je u "Akvarijumu" u Sremskoj Kamenici“ kako je navedeno u tekstu, jer on nije počeo svoju karijeru muzičara u Novom Sadu, a i nikada nije svirao ni u jednoj drugoj kafani u Novom Sadu sem u restoranu na Petrovaradinskoj tvrđavi.
Moj deda je poznavao i družio se sa Janikom BALAŽEM i ja dobro znam, jer sam slušao kada su deda i njegovi prijatelji prepričavali svoja sećanja, da je Jani bači svoju karijeru muzičara započeo u Bečeju, gde je kao dete sa nepunih 10 godina svirao u gostionici: "Društvo malih bogataša" i to violinu (uostalom to je i Janika Balaž ispričao u „mikrofon“ što se može preslušati na youtube). Odmah potom počeo je svirati tamburu i svirao je desetak godina u orkestru "Braća kozaci" po kafanama Subotice i Horgoša. 1948. godine odlazi u Titograd gde postaje član orkestra Radio Titograda. Kada je Radio Novi Sad počeo sa radom prelazi u Novi Sad (1951. godine) gde je svirao u tamburaškom orkestru RNS sve do kraja radnog veka. Danju je radio i svirao u RNS, a noću na Petrovaradinskoj tvrđavi.
Ne mogu da razumem zašto tih nekoliko elementarni podataka nije verodostojno, a radi se o umetniku kojem je grad podigao spomenik i koji je poznat daleko van granica naše zemlje, i po kojem je naš grad prepoznatljiv. Mišljenja sam, da ako se o Jani bačiju piše, treba da piše neko ko mu bar zna ime i prezime (on se preziva Balázs – BALAŽ a ne BALAŠ kako ga autor teksta pogrešno zove) i da piše istinito kako on i zaslužuje, a ne da se prekrajajući činjenice istina prilagođava novinskom tekstu.
Toliko o „počecima“ Janike Balaža i njegovom radu po novosadskim kafanama, a moglo bi se dosta toga napisati i o drugim „činjenicama“ iz ovog teksta, koje su dobrom delom plod mašte (zasnovanoj na istinitim podacima), ili autora tekstova u „Slobodnoj Vojvodini“, „Dnevniku“ i „Novi Sad - Hronika 1944-1969.”, ili autora ovog teksta.
Čika Laza
pre 3245 dana i 8 sati
Da li ima i jedan tekst ovog novinara da je u celosti istinit. Svaki njegov tekst čitaoci ispravljaju. Je li on to napamet piše.
Salac
pre 2958 dana i 3 sata
Ako se ne varam, `74god je otvorena "Marina", kao deo tadašnje Centroslavije. Prvi u to vreme "tematski" restoran/kafana. Slovačka tematika koja je bila oslikana na vitražima iznad. Moj otac je tada bio upravnik i vodio je "Marinu" dugi niz godina. U to vreme veliki broj glumaca, pisaca, zvaničnika grada bili su stalni gosti. Čak je na otvaranju iste, tadašnji gradonačelnik Novog Sada poklonio preslicu. Postoje razne priče, potkrpljene i fotografijama, koje moj otac poseduje. Sa raznih događaja i sa raznim, već i u to vreme poznatim ljudima tadašnje Jugoslavije.
Dragan Stefanović
pre 1451 dan i 20 sati
Poštovanje Zorane,
Imao bih jedno pitanje oko kojeg se prepirem sa prijateljima.
Naime, ko je otvorio i kada, prvu piceriju i Novom Sadu? Mile Pica, iza socijalnog, ili tetka Mira u Zanatskom domu?
Hvala na odgovoru!
Branimir Mijatović "Mijat"
pre 1336 dana i 22 sata
Dali se neko seća pivnice "GAMBRINUS", sa desne strane čim se uđe u Njegoševu? Tamo sam popio moje prvo točeno pivo?
Srdačan pozdrav, Mijat