Nikola Kostić – Li Men, muzičar: Muzika treba da oplemenjuje i zato neću više da radim ono što moram, već ono što volim

Nikola Kostić – Li Men, muzičar: Muzika treba da oplemenjuje i zato neću više da radim ono što moram, već ono što volim

On je deo Limana i Liman je deo njega. Zato ne čudi što nas je dočekao pored Štranda, u kafeu kod Beze, koji doživljava kao svoju drugu kuću. Tamo je sklapao prijateljstva, pravio dogovore, stvarao hitove. U razgovoru za portal Moj Novi Sad otkrio je prelomne momente u svojoj karijeri i prepričao najdraža sećanja koja ga vežu za naš grad i ljude u njemu.

Nikola Kostić, poznatiji kao Li Men, rođen je 1967. godine. Muzikom se bavi još od osnovne škole a iza sebe ima 7 albuma i bezbroj svirki. Proslavio se fanki pesmom "Zemljotres", a pevao je sve – od rokenrola do narodnjaka. Danas ga možete videti iza didžej pulta ili sresti na nekom od pab kvizova koje vodi. Jedinstveni imidž i harizma učinile su ga autentičnom facom za koju zna ceo grad.


Koje uspomene na odrastanje u Novom Sadu najradije čuvaš?

– Odrastao sam ovde u blizini, u ulici Veljka Petrovića. Tu sam išao u vrtić i školu, tu sam pecao sa ekipom, vozili smo bajseve, družili se, igrali se praćkama i klikerima, igrali fudbal na poljanici... Imao sam normalno i srećno detinjstvo. Uglavnom su mi sve uspomene lepe, sećanja na ono zelenilo i Dunav. Imao sam dobre drugare, nije se tu gledalo ko je ko, odakle je, svi smo mi prosto bili jedno – Limanci. Pratili smo trendove, nekako nesvesno. Prvi grafiti o panku su se pojavili tu u blizini, u Fruškogorskoj ulici, pisalo je Ramones i punk. Svi delovi grada su lepi na svoj način ali Liman je meni najlepši, jer sam tu odrastao, prosto sam vezan za njega. Kasnije je, naravno, i moj projekat po njemu dobio naziv Li Men. A Novi Sad je Novi Sad i što bi rekli navijači Vojvodine – Naš grad, koji nikad nije sam. Ja stojim iza toga.

Imao sam dobre drugare, nije se tu gledalo ko je ko, odakle je, svi smo mi prosto bili jedno – Limanci


Kada si počeo ozbiljnije da se zanimaš za muziku?

– Još u osnovnoj školi. Prva moja gitara, naravno, akustična, kupljena je u "Muzičkom magazinu" u Dunavskoj ulici. Onda je išlo budženje sa magnetima, pa sam skinuo dve žice i tako kao učio da sviram bas, drndajući te četiri žice. Kića (Miroslav Maletić), Brana (Branislav Vukotić) i ja smo zajedno počeli. Početak je, naravno, bio u sobi. Skidali smo Van Halen, Iron Maiden, AC/DC i ostalo, ali sam od početka imao želju da radim autorski. U školi sam učio francuski i sećam se kompozicije "À la claire fontaine", to je pesma kojoj sam napravio rif koji i dan-danas pamtim. Tako da mi je igrom slučaja prva pesma izletela na francuskom.



A prvi bas si zaradio na Najlon pijaci?

– Da, sa pokojnim Dragutinom Bogdanovićem Bogdom (kasnije klavijaturistom Vojvođanskog bluz benda), mojim komšijom, išao sam na Najlon pijacu. Ustajali smo u četiri ujutru i tamo se smrzavali dok sam prodavao stare stvari, majice, ploče... Na kraju sam zaradio milion i nešto tadašnjih dinara i kupio od Kolje Stonsa bas, Tajfun. I onda sam shvatio da imam bas ali nemam gde da ga ubodem, nemam pojačalo. Posle mi je Buila Irinej, koji je radio kao električar u radiju, napravio pojačalo. Ta prva električna faza je vezana za nastupe po školama. Imali smo već nekoliko autorskih kompozicija, ali smo svirali i obrade. Posle toga sam krenuo da sviram hevi metal, da bih ubrzo dobio upliv drugačije vrste muzike – fjužna, džez-roka, bilo je tu svega. Samim tim je i moje sviranje otišlo u drugom smeru. Naleteo sam na grupu kojoj je falio basista, oni su se tada zvali Horizonti pa smo promenili ime u Revija. Nastavio sam sa autorskim radom i tada nastaje moj prvi demo snimak, bila je to pesma koja se zove "Gordana, cura iz sna".

Odjednom je počeo da pristiže bakšiš, pa smo mogli da kupimo žice, a bogami i ćevape da pojedemo


Nakon toga si upisao fakultet ali je odlazak u vojsku promenio tvoj pogled na stvari?

– Imao sam skoro sve petice u školi, dobro sam se pripremio za prijemni i upisao Elektrotehnički fakultet. Ubrzo sam otišao u vojsku da bih nakon nje shvatio da samo želim da sviram. Upao sam u grupu Moskva, sa muzičarima koji su bili četiri-pet godina stariji od mene, i sa njima svirao rutinske tezga svirke. Nakon nekog vremena sam uvideo da još uvek ne mogu dovoljno da zaradim ni za žice. Kada sam upoznao Miroslava Pekara  (desno na slici ispod – prim. red), nas dvojica smo odlučili da napravimo ritam sekciju bubanj-bas i da sviramo narodnjake. Aca Harmonika nas je učio da sviramo narodnjake i to je bio svojevrstan doživljaj, jer je on bio jedan neopisiv lik. Učili smo narodnjačke klasike i krenuli da sviramo po kafanama. Odjednom je počeo da pristiže bakšiš, pa smo mogli da kupimo žice a bogami i da pojedemo ćevape (smeh). Nakon toga sam počeo da zarađujem ozbiljne pare i mogao sam da investiram u novu opremu.


Godine 1989. si imao prvi veliki nastup i to na Zaječarskoj gitarijadi. Kakav je bio osećaj?

Neša Stankov iz poznate novosadske grupe Incident, koja je svirala baš ono što smo mi voleli – rokenrol i bugi vugi, tražio je ritam sekciju. Počeli smo da sviramo sa njim i te godine zajedno otišli na Zaječarsku gitarijadu. Taj nastup nas je izdigao na viši nivo. Svirali smo na stadionu pred 10.000 ljudi i prvi put smo sa bine čuli jak huk mase. Osećaj je bio neverovatan. Ali već sutradan se, naravno, nastavila kafana. Onda se Zoks (Zoran Maletić) vratio iz vojske sa idejom da napravimo bend i tako smo sa Pekarom i klavijaturistom iz "Efike" osnovali grupu Džek Denijels. Bila je to ozbiljna priča, postali smo prateći bend Zorice Marković, svirali po Crnoj Gori dva meseca, probili se u Beogradu, nastupali na "Poselu", izdali vinil za "Južni vetar". To je ujedno i jedini moj album koji je izašao na ploči.

Svirali smo na stadionu pred 10.000 ljudi i prvi put smo s bine čuli jak huk mase – osećaj je bio neverovatan


I nakon toga nastaje projekat Li Men (Lee man), koja priča stoji iza toga?

– Radio sam na autorskim stvarima tako što sam počeo da se igram sa semplovima. Prvo je nastao projekat Liman fighters, za potrebe snimanja emisije na Radio Dunavu. Tu su Boba Škrbić, Slobodan Dulović Trta, Dragan Jovanić Sneki i ja, čak smo jednom nastupali ispred SNP-a pod tim imenom. Nakon toga se to Liman fighters skratilo u Li men i ostaje to ime. Album je snimljen na Limanu, a Ksenija Mijatović je pevala. U novembru 1992. godine je snimljena pesma "Pokaži prstima", da bismo je kasnije izdali za "Global records". Voleo sam da slušam fank i groove, mnogo je basista koji su izvršili uticaj na mene, i tu se desila ta sublimacija svega što se dešavalo u meni. Spojio sam tvrđi zvuk i groove i došao do novih definicija koje se potpisuju kao kompozicije na mom prvom albumu. Na njemu ima svega, čak je i ta slika unutar omota koji je naslikao moj drugar Aleksandar Paulik Paca skroz nekako haotična, psihodelična. Možda bi neko rekao da sam šizofren zbog svega što sam izmešao, ali to je bio moj koncept ispitivanja sebe samog koji je pretočen u pesme.


– Nakon toga, počinjem da odlazim za Beograd, spavam na stolici u studiju u Sava centru, to postaje jedna estradna priča. Sa mnom više nije pevala Ksenija nego Aleksandra Dejanović Caka, izašao je drugi pa treći album i tu već kreće i kafana da se prepliće, ubacuje se harmonika i tada nastaje kompozicija "Idi od mene", koja je bila veliki hit. Život u Beogradu se nastavio sve dok nisu pale bombe kada sam odlučio da zapalim preko.


Živeo si šest godina u Londonu, šta ti je ova faza donela u životu?

– Počeo sam da egzistiram u Londonu pod parolom "snađi se". Aplicirao sam za dozvolu da ostanem kao umetnik i dobio sam je. Probao sam da radim ono što i u Srbiji, svirao sam sa nekim bendom i iz iskustva sa njima sam shvatio da to neće ići. Nisam imao para, imao sam dosta godina, nisam Englez, nisam pripadao nekoj populaciji koja je imala prođu tamo. Život me je odvukao na drugu stranu, završio sam molerski zanat i onda su me ubedili da se vratim ovde i da snimim još jedan album.


Nakon povratka u Novi Sad izlazi album Limanija, na kom preovladava tvrđi zvuk. Kako je došlo do te promene?

– To je taj kulturološki šamar koji sam tamo dobio. Prvi koncert na koji sam otišao u Engleskoj bio je Black Sabbath, tada sam prvi put čuo i nove bendove tipa System of a down, Godsmack i slično. To su gitare, to je prženje i tu sam shvatio da treba da ubacim tvrđi zvuk ali i dalje sam nastavio da provlačim fank. Album kreće sa spotom "Vopi popi" koji je zbog tadašnjeg gašenja BK televizije proglašen neprimerenim. Sledeći album je već saradnja sa tamburaškim sastavom The Đerdans, sa kojima se pored studijskog albuma, nastavila i koncertna priča gde su pored autorskog repertoara, takođe izvođene numere poznatih sastava kao što su AC/DC, Metallica, Partibrejkers.... I dalje sam eksperimentisao ali egzistencija nije mogla da se zaokruži tom pričom. U međuvremenu se zemlja toliko proseljačila da je za ove i Dr. Iggy bio muzičar (smeh).

I dalje sam eksperimentisao ali egzistencija nije mogla da se zaokruži tom pričom


Sarađivao si sa mnogim domaćim muzičarima, bendovima
Love Hunters, Amajlija, Atheist rap, poslednjih godina i sa sastavom Straight department.

– Svi smo mi komšije i "Žuta kuća" je odigrala važnu ulogu u našem bitisanju. Bili su tu Ritam nereda, Generacija bez budućnosti, Obojeni program, Atheisti. Pokojni basista benda Atheist rap, Zare (Zoran Zarić, 1968-1997. – prim. red.) je tada bio bolestan, sakupljali smo donacije za njegovo lečenje i ja sam onda upao da sviram bas. U to vreme sam bio u fazonu basiste Roberta Truhilja, pa sam onda slepovao na basu svirajući Atheiste, možeš misliti kako je to zvučalo. Ali eto, svirali smo par koncerata i čak doživljavali bisove, bila je to interesantna epizoda. A Love Hunters... To je kratak period. Sećam se, Mumin je pevao, Singer je svirao bubanj a, Zlaja i ja smo bili gitara i bas i svirali smo jedan koncert u "Atrijumu". Imali smo šest i po navežbanih kompozicija, terali su nas tri puta da sviramo tih šest (smeh) ali masa je to volela.



– Kada sam se vratio iz Londona sreo sam Čombeta u kafani koju je on tada držao. Zapili smo se za šankom i ja sam mu rekao da će da dobije pesmu. Pošto se on tada drugi put ženio uradio sam mu obradu neke Kleptonove pesme, koju sam nazvao "Žene, žene volim ja", koju smo snimili kao duet. "Meni su žene skoro došle glave, šta ću kada takav sam ja...". Kasnije je i mene dočekala ista sudbina (smeh). Sa bendom Straight department sam svirao obrade i moje pesme, na malo žešći način. To je bilo 2010. godine, kada sam po drugi put živeo u Beogradu, znači nešto pre nego što sam ušao u "Farmu".

U "Farmi" je bilo dva i po normalna čoveka, bilo je zabavno gledati taj stepen razvoja ljudskog mozga


Kako danas gledaš na učešće u rijaliti programu?

– Super. Pričao sam sa Firčijem koji je bio pre mene, što mi je pomoglo, a i odslužio sam vojni rok pa mi poslovi tamo nisu teško pali. To je 500 metara nadmorske visine, čist vazduh, životinje koje su divne. Ma jako lepo iskustvo a i finansijski dobro. Tamo je bilo dva i po normalna čoveka. Bilo je zabavno gledati taj stepen ljudskog razvoja mozga, ne znam ni kako bih te ljude nazvao, kojima možeš da radiš šta hoćeš. Imaš osobu koja vozi BMW 5 ali ne zna šta je soja. To me je zasmejavalo. A i ja sam sve dobro proračunao, tako što sam svoj izlazak sa "Farme" sinhronizovao sa izlaskom album za "City records". Sve je to imalo smisla.


Svojevremno si okupio 21 bend iz Novog Sada za potrebe snimanja albuma "Neki noviji klinci". I dan danas se ti hitovi vrte na stanicama. Da li je bilo teško realizovati humanitarni projekat tog obima?

– Priča se zakuvala baš ovde. Srđan Nikolić, tadašnji direktor Volonterskog centra Vojvodine i ja smo započeli priču, uz veliku podršku studija "Marcons". Moja ideja je bila da se okupi 21 bend, pošto je pozivni broj Novog Sada 021. Balaševića sam sreo na ulici i pitao ga da li možemo da uradimo projekat. Dopala mu se ideja i složio se, čak smo se dogovorili i da se pojavi na promociji albuma ali se to na kraju nije desilo. Album je izašao za PGP RTS i zbog moje saradnje sa tadašnjim direktorom, spakovan je za samo dve nedelje. Niko nikad nije brže odštampao album za njih. Bio je ovo humanitarni projekat, pa je i to bio razlog. Od koncerata i prodaje diskova uspeli smo da prikupimo nekih 4.500 evra i sav novac je upućen deci iz Dečijeg sela u Kamenici. Celu priču smo izgurali bez ikakvih problema, a doživeo sam kasnije i da mi sa Radija 202 kažu da smo imali pet ili šest hitova 202, što nije mala stvar.

Od koncerata i prodaje diskova uspeli smo da prikupimo nekih 4.500 evra i uputimo ih deci iz Dečijeg sela


Ko su danas neki "noviji klinci" koje vredi poslušati?

– Uf. Ovo je teško pitanje. Pratim scenu, najčešće slušajući Radio 021, Radio 202 i Radio Beograd 1, i mislim da je muzika lošija nego pre. Pogledajte samo dodelu MTV nagrada devedesetih i sada. Tada su na dodeli bili neki ozbiljni bendovi kao što su Metallica i U2, a šta je ovo sada? Slušajući radio čuo sam nove bendove, viši je nivo produkcije ali problem je, što kaže Rambo Amadeus – nema hita. Nema nečeg što će postati evergrin jednog dana. Nema više "Kreni prema meni", nema "Na zapadu ništa novo". Ima dosta kaver bendova, ali ne i novih autorskih. Ali evo, od novosadske scene jedino što sam čuo, da odgovara mom senzibilitetu i da je kvalitetno, je bend UV. Njih trojica jako dobro sviraju, dobri su aranžmani i sve dobro "dihtuje".


Gde je muzika u tvom životu sada?

– Sada nemam vremena da se bavim muzikom ali to će se nastaviti. Biće drugačije, biće eksperiment sa ljudima sa kojima mi je prijatno i ne verujem da ću se više baviti estradom. Muzika treba da oplemenjuje i zato neću više da radim ono što moram već ono što volim. Samim tim će i rezultati biti kvalitetni.


Pretežno se baviš
pab kvizovima, koje organizuješ u nekoliko lokala u Novom Sadu ali i u drugim gradovima širom Srbije. Odakle ideja za tako nešto?

– Priča o pab kvizovima je krenula zahvaljujući Danijelu Narančiću, koji je vlasnik "Shamrock" paba. On me je pitao šta mislim o tome da se kviz organizuje i da ja budem kvizmaster. Poučen iskustvom iz Londona, pošto sam tamo posećivao kvizove, rekao sam – zašto da ne, hajde da probamo. Tako je to sve počelo 2011. godine i od tad se razvijalo, dok nije došlo do ovog intenziteta koji ima danas.


Uz kvizove i didžejing, kako trošiš slobodno vreme?

– Haha, slobodno vreme. Ne znam da li se to može nazvati slobodnim vremenom. Kod kuće ako ne pravim kvizove, igram se sa mojom ćerkom Sofijom. Ona ima tri godine pa otkriva slova, brojeve, lepimo nalepnice... Ali mislim da ću imati malo više slobodnog vremena ubuduće, pa ću ga, naravno, posvetiti muzici.


Razgovarala: S. S.
Foto: Aleksandar Jovanović, privatna arhiva Nikole Kostića

Oceni vest:
34
14

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Liman

    pre 1630 dana i 9 sati

    Ziv bio, komsija. United states of Liman

    Oceni komentar:
    6
    15
  • bba

    pre 1627 dana i 55 minuta

    legenda :)

    Oceni komentar:
    3
    3
  • Kiborg

    pre 1627 dana i 5 minuta

    Liman do tokija...

    Oceni komentar:
    3
    3
  • taj sam

    pre 1623 dana i 22 sata

    "Ima dosta kaver bendova, ali ne i novih autorskih" - to baš i nije tačno. Ima novih autorskih bendova, nego problem je što ima više bendova nego što ima publike. Jedva i da se može pratiti scena, toliko ih je. A što se tiče hitova, samo jedno da kažem.. Ako su za nas hitovi i dalje oni od pre 100 godina, ako se isključivo oni puštaju na popularnijim radio stanicama, a ne dajemo prostor novim, neafirmisanim bendovima, ne možemo ni očekivati da nešto novo postane hit.

    Oceni komentar:
    1
    9
  • Duka

    pre 1308 dana i 18 sati

    Jos jedan propali muzicar, koji ne moze da zaboravi trenutak srece kada je imao jedan hit. OK, bolje jedan nego ni jedan. Limeni je bio i ostao los cirkuzant

    Oceni komentar:
    3
    2
  • Đe muzika, haaaaa?!

    pre 1307 dana i 22 sata

    Mozgovi muzičara i srca su potpuno prazni.
    Limen je surfovao na talasu poslednjih. I pao. Da nije otišao i pokušao u Londonu,
    možda ne bi ovde bio tako zaboravljen.
    Svaka mu čast na trudu, svakako. Nije mu bilo suđeno da uspe, svakako, jer je iz Novog Sada a nije iz Beograda.
    Ono, kada u bilo kom takmičenju, plesnom ili plivačkom, mora da pobedi škola ili ekipa iz Beograda. Svima nam je to dobro poznato, i tako je decenijama.
    A muzike više nema.
    Samo se takmiče kako će imitriarti brbljivog crnca iz getoa, ili tursko islamski melos
    uz pohotljivo skidanje i nazvati to projektom.
    Šljam je ostao, muzika izvetrila.
    Možda se vrati, posle velikog pranja duša i velikog rata koji je veoma blizu.
    Da ne budem nepravedan prema WW1, nazovimo ga ipak Najveći rat ili Poslednji rat.

    Oceni komentar:
    1
    10