Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Svetlana Bogićević Fotografija: Marija Perić

Ana Bugarinović, autorka romana: Potiskivanje emocija je najbrža prečica do smrti
Ženska i muška sloboda, guranje problema pod tepih, osude okoline, ljudska prava, suočavanje sa stvarnošću, anksioznost, osećaj krivice, pogrešni izbori... Ovo su samo neki od pojmova koje mlada Novosađanka obrađuje u svom debitantskom romanu, koji je nabijen finom erotikom i otvara pitanja ka aktuelnim, a škakljivim temama.
Ana Bugarinović rođena je 1994. godine u Rumi, završila je gimnaziju u Vrnjačkoj Banji. Apsolvent je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na odseku Sprska književnost i jezik, a Novosađanka je od 2013. godine. Radila je kao novinarka za Blic i portal Moj Novi Sad i autorka je sajta "Javna Lajna". Potom se pronašla u sferi marketinga, kao social media manager u kompaniji Homepage, a danas je zaposlena u novosadskom kreativnom studiju za dizajn "Elder", kao account manager.
S obzirom na to da je nedavno svetlost dana ugledao njen prvi roman "Konji moje duše" u izdanju "Zenit books"-a, koji je doživeo vrlo uspešnu promociju u ovoj novosadskoj knjižari, porazgovarali smo sa autorkom o intrigantnim temama koje se kroz njega provlače. Ana će biti prisutna i na ovogodišnjem Sajmu knjiga na Makartovom štandu, gde će potpisivati knjige, a uskoro sledi i promocija pred beogradskom publikom.
Kome je, prvenstveno, namenjen tvoj roman?
– Namenjen je svim alfa, beta, gama čitaocima. Prevashodno ženama svih starosnih dobi, veroispovesti, uverenja i orijentacija. Ne mogu da izdvojim koja generacija žena najbolje reaguje na ovu priču jer, bilo da su u pitanju dame u zrelijim godinama, devojke sa fakulteta ili samostalne žene u tridesetim i četrdesetim, reakcija je vrlo slojevita, puna pitanja. Namenjen je svim ženama i važno je da dođe do svake od njih!
U opisu romana stoji da nas on vodi kroz sve one emocije i situacije koje neretko guramo "ispod tepiha", u nadi da će se same rešiti ili skloniti. Zašto to, prema tvom mišljenju, radimo?
– Nimalo ne čudi zašto je princip "guranja problema pod tepih" dominantan obrazac ljudskog ponašanja. Možda možemo to i preciznije da nazovemo kao "mentalno guranje bolnih sadržaja u stranu". U tom procesu, emocije i dalje ostaju svesne, ali ideja koja stoji iza njih je odsutna. Imajući to u vidu, uveliko možemo da zapazimo problem koji se nameće. Zašto to radimo? Zato što je suočavanje sa stvarnošću bolan susret. Susret koji iziskuje poniznost, hrabrost, trpljenje i neprijatnost. Da li vi volite da trpite bol i neprijatnost? Ni ja. Ali, ukoliko se ne odvažimo na podnošenje trenutnog bola, onda moramo da budemo svesni da nas sasvim izvesno čeka anksioznost – strah od nečeg "neodređenog". Kao što sam već navela, od tog otrova boluje i glavna junakinja romana, zbog čega odlazi na psihoterapiju. Nju godinama nešto boli, ali ne ume da objasni šta. Potiskivanje emocija je sasvim sigurno najbrža prečica do smrti. Ponekad metaforičke, duhovne, a ponekad i bukvalne – kliničke.
Koje su to najčešće situacije i emocije od kojih bežimo?
– Bežimo od osude okoline, bežimo od osećaja krivice, bežimo od lične odgovornosti, bežimo od vaspitavanja svojih emocija, ali u svemu tome zaboravljamo da je bežanje zapravo trčanje u krug. Ne postoji stvar od koje možemo da pobegnemo, a da nas iza ćoška ne uplaši. Život je masovna pojava i svi smo nedeljivi deo nje. Ako bih mogla da nacrtam tu "pojavu", bila bi to vrlo precizna geometrijska kružnica kao metafora cikličnosti. Bog je sjajan matematičar! Sve je već neka vrhovna inteligencija osmislila sa vrlo preciznim zupčanikom, koji samo otkucava trenutak kada ćemo se ponovo susresti sa svim od čega bežimo. Horor ukratko – igra sa opasnošću, ali u osećaju sigurnosti. Da li vam je to poznato?
Da li tvoja knjiga pruža i neko "rešenje" pomenutih problema na drugačiji način?
– Moj roman ne pruža rešenje, jer ga ne možemo i ne smemo tretirati kao priručnik ili, "ne daj Bože", vodič za zdrav život. On priča toplu ljudsku priču koja je tu da postavi pitanja, otvori nove horizonte i da širi pogled na kolektiv i pojedinca, na međuljudske odnose, prijateljstvo, karijeru, pogled na unutrašnje svetove junaka i njihove sukobe samih sa sobom, ali i sa svetom u kojem žive. On je siže univerzalnih problema koji odolevaju vremenu. On je – priča, a priče su tu da probude lepo, plemenito i uzvišeno u svakom od nas, što je ujedno i elementarna funkcija književnosti. Da poentiram – ova priča je kora od banane o koju se svako na sebi svojstven način, makar jednom, okliznuo.
Kroz njega govoriš i o slobodi. Šta je, danas, sloboda?
– Sloboda je pitanje ograničenja. Kada imamo slobodu, nemamo odgovornost. Kada imamo odgovornost, nemamo slobodu. Zato se o toj ambivalenciji vekovima polemiše i piše.
Kako je protekla promocija? Ko je tvoja publika?
– Iznenađujuće interaktivno, imajući u vidu da je novosadska publika tiha. Ipak, Novosađani su vrlo golicljivi i, ako ih uštinete na pravom mestu, dobićete i reakciju! Izgleda da su ih teme o kojima smo govorili moj urednik Marko Srdanović i ja probudile i zamislile. Mislila sam da su moja ciljna grupa isključivo žene, sve dok nisam ugledala gomilu muškaraca na promociji koji su bili spremni da sa mnom podele svoje utiske. Još uvek mi je teško da kalibrišem profile svojih čitalaca jer se zasad "njušimo" i upoznajemo kao kučići u parku. Oni mene i ja njih.
Odakle ideja i inspiracija za ovakvo štivo?
– Misao o tome da na ovoj planeti postoje polarizovane ženske i muške slobode, u kojem dominiraju malo više ove druge, slojevita je na toliko nivoa, da ne mogu da je izbacim iz glave. Želela sam da razvijem tezu kako je sloboda pojedinca ograničena tuđim slobodama, sa podtezom da sloboda ne može biti delimična i ne može biti ženska ili muška. Tako sam napisala priču o ženi koja ima sve – obrazovanje, karijeru, udoban život, lepotu i popularnost, ali i istoriju anksioznih napada. Ona ima strah da bude ono što jeste znajući da će naići na osude okoline. Ona ima sve osim prostora da živi onako kako se oseća i u tome je sprečavaju upravo i samo – tuđe slobode. Postavlja se pitanje: a šta ćemo sa njenim (ljudskim) pravom na slobodu? U to ime, javno se izvinjavam svojoj glavnoj junakinji romana što sam je izmaltretirala životnim devijacijama i dala joj intelektualnu dubinu u koju neprestano propada, gušeći se pitanjima da li ima pravo na sopstvenu sreću. Lukrecija – izvini!
Na neki način, ovo je i priča o feminizmu?
– Možemo li na trenutak, umesto termina "feminizam", da koristimo reč "ravnopravnost"? Možemo li ravnopravnost da objasnimo kao odnos moći u društvu? Možemo li to sve zajedno da nazovemo ljudskim pravima? Možemo li i žene da nazovemo ljudskim bićima, kao i muškarce, i kažemo da sve žene i svi muškarci imaju ista ljudska prava i pravo na isti odnos moći na planeti? Da li sada smem da kažem da sve to zajedno nazivamo feminizmom i da sa takvom svešću o istom, možemo da posmatramo delove mog romana kao feminističke? Junakinjama u ovoj knjizi dala sam izbore i slobodu da o svojim izborima same odlučuju, bez saglasnosti bilo kog muškog junaka. To se zove "uspostavljanje autonomije nad svojim životom" i duboko verujem da je to divno i da reč feminizam može imati glamurozan sjaj ukoliko obrišemo prašinu svakojakih tumačenja.
Glavna junakinja naizgled ima sve, a nezadovoljna je svojim životom. Tek kad na psihoterapiji "prokopa" u prave razloge toga, shvata šta je sve držala u sebi. Rekla bih da je ovo priča o savremenom čoveku i njegovim problemima?
– Nažalost, jeste. I to dinamična priča nabijena fabulom savremenog života, neodumicama, strahovima, apsurdnostima, sinhronicitetom, erotikom i ljubavnim trouglom i naravno – psihoterapijom. Kažem "naravno", jer je retko ko danas u stanju da sav taj sadržaj sam procesuira i postavi na svoje mesto. Zato deo nas ide na psihoterapiju ili piše knjige. Ja praktikujem i jedno i drugo.
Koja je glavna poruka koju si želela da ostaviš ovim književnim delom?
– Želela sam da oslikam tamni vilajet ljudskog prokletstva. Da prikažem koliko daleko mogu da nas odvedu tuđa očekivanja i koliko dugo mogu da nas bole pogrešni izbori. Koliko je koncept roditeljskog vaspitanja i društveno prihvatljivog ponašanja, uslovljavanja, matriks koji ne biramo, a i te kako živimo. Kako celu drugu polovinu svog života provedemo u poništavanju svega što smo naučili u njegovoj prvoj polovini. Kako još kao deca dobijamo krupnu (školsku) novčanicu znanja, koju do poslednjih godina života samo usitnjavamo do srebrnjaka. Nije li to poruka sama po sebi i kome će to ostati kusur u ruci kada napusti ovaj svet?
Roman je u prodaji i može se naći u Zenit books knjižari u Novom Sadu (Njegoševa 24), kao i u beogradskog Makart knjižari i na ovom sajtu.
daks
pre 482 dana i 12 sati
Premudra sa 29 godina.. hahaha