Andrija Kuzmanović: Likove koje treba da glumim ne tražim na ulici, nego unutar sebe

Andrija Kuzmanović: Likove koje treba da glumim ne tražim na ulici, nego unutar sebe

Povodom predstave "Hotel 88" koja povremeno gostuje u Novom Sadu, razgovarali smo sa biserom savremene aktuelne generacije koja formira sadržaj najpopularnijih serija, filmova i predstava u zemlji.

Jedan od omiljenih glumaca mlađe generacije, Andrija Kuzmanović, put do srca publike pronašao je zahvaljujući mnogim ulogama u serijama: "Jutro će promeniti sve", "Senke nad Balkanom", "Montevideo", "Čizmaši", a budući da se u intervjuima vodi parolom "što na um to na drum", brzo je zadobio simpatije "sedme sile". Dok iščekuje početak sezone u Beogradskom dramskom pozorištu, otkriva kakve misli ga okupiraju u kratkim pauzama između uloga…


Kakav stav zauzimaš prema savremenom svetu kada je srce većine ljudi postalo mašina za računanje?

Uplašen sam ovim pitanjem zato što o tome razmišljam intenzivno poslednjih 48 sati. Ovo me niko nikada nije pitao, a zaista poslednja dva dana mislim o tome. Svakog dana se kroz posao bavim ljudskim odnosima. Jutros sam bio na probi četiri sata, danas imam dve predstave, sutra me čeka snimanje u Vršcu i šta god da radimo, mi stalno preispitujemo vrline i mane i zalazimo u najtananije sfere čoveka i duše ako ona i dalje postoji. Gajio sam veliku ljubav prema Beogradu, a sada smo se malo udaljili zbog čega on nije kriv. Izmenio se zbog strukture ljudi koja čini da on ne bude ono što je nekada bio i pretvorio se u mašinu koja jede ljude. Nemamo vremena jedni za druge, a sve nam je dostupno i omogućeno…


Misliš li da smo se pretvorili u kamikaze koje nesvesno imaju potrebu za samouništenjem?

Da, svakako! Jako smo nesrećni u savremenom dobu. Mislimo da će sat od nekoliko hiljada evra da nas učini srećnim ili neki skup auto koji košta par desetina hiljada evra i to je sada problem na globalnom nivou. Kao čovek koji živi u Beogradu, na neki način moram da se povinujem globalizaciji, ali sa takvim materijalističkim pogledima na svet nemam apsolutno nikakve veze.

Postoje li idoli u savremenom svetu?

Kada smo mi bili klinci, ponavljali smo sve kao papagaji i voleli smo da oponašamo naše tadašnje idole i da puštamo kosu kako bismo ličili na Batistutu i da nosimo teksas jaknu da bi ličili na Lauševića, ali su tada to bili vrhunski intelektualci i frajeri. Na moju veliku žalost, mi danas to nismo. U ovom vremenu kada smo dobili sve na tacni – izmakao nam je patos ispod nogu. Ne znamo kuda plivamo, već se davimo.

Isto bih se bavio ovim poslom da zarađujem 12.000 dinara  ili kao što sad zarađujem

 


Kakvi to unutrašnji porivi nagone glumce da se posvete egzaltaciji kulture?

To je ljubav. Isto bih se bavio ovim poslom da zarađujem 12.000 dinara kao što sam zarađivao u pozorištu za četiri predstave ili kao što sad zarađujem. Dakle, sa istim žarom i posvećenošću. Koliko divnih glumaca nikada nije ni probalo da upiše Akademiju…. Za razliku od ostalih, glumac ili umetnik sebe odmah prepozna jer od početka ima drugačije poglede na svet.

Koja uloga te je učaurila u stanje rastrojenosti?

"Osama Kasaba u Njujorku". Životni period mi je tada bio rastrojen, ali ne zbog uloge jer kada sam na snimanju potpuno sam u ulozi, a kada sam van seta, ja sam Andrija Kuzmanović. Nikada likove koje treba da glumim ne tražim na ulici, nego unutar sebe jer je potrebno da probudiš gen koji poseduješ kako bi nekoga odigrao takav kakav je bio.

Koju aktuelnu domaću seriju bi izdvojio kao vanserijsku?

Ne mogu da budem objektivan kada su projekti u kojima sam igrao u pitanju. Pratim mnogo toga… Mislim da su serije "Ubice mog oca" i "Senke nad Balkanom" donele prevagu da će ovde da se rade takve kvalitetne stvari i podigle su standard drugim serijama. "Jutro će promeniti sve" je meni negde najbliža i mojoj generaciji i snimljena je sa skromnim budžetom i mogu da kažem da je defitivno moj favorit.


Da li predstava može da se definiše kao serum istine koji publika treba da popije?

Moj posao poziva ljude da se nekim stvarima koje su propustili u životu, pozabave retroaktivno. Više puta sam gledao predstavu najboljeg reditelja svih vremena, Egona Savina "Ćeif" u kojoj je igrao fenomenalni Ljuba Bandović, Duda, Ljubišić, dakle odlična postava. Dva živa glumca tada nisu igrala sebe nego su animirala dve lutke davajući im dušu. Posmatrajući sa poslovne strane, uvideo sam da teatar može da se pomeša sa lutkarskim teatrom tako da te dve lutke zaista postanu deca. A publika uvek bira šta joj odgovara po nekom ličnom senzibilitetu bez obzira da li je serum gorkog ili slatkog ukusa kao što je i sam život.

Kakav ste serum spremili za novosadsku publiku?

"Hotel 88" je u Beogradu jedna od najposećenijih predstava u poslednje dve godine. Igrali smo je preko 160 puta i ovo je predstava nakon koje izađeš sa osećajem lakoće jer mi dajemo gledaocima stimulans i lepu energiju. Radi se o komediji situacije, starom holivudskom komadu koji je Staša Koprivica režirala i adaptirala po tekstu Noela Kaurda. Vladimir Aleksić, Tamara Krcunović i ja predstavljamo vraćanje iz nekih jako neprijatnih ka nekim normalnim životnim okolnostima što čini da predstava bude univerzalna i bliska svakome.

Oceni vest:
8
1

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan