Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Svetlana Bogićević Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com i privatna arhiva sagovornice

Dina Đilas, vlasnica OŠ "Tvrđava": Problem broj jedan u školstvu je plan i program, jer ga pišu ljudi koji nisu sedeli u učionici
Kao svoju misiju vidi da ostane u Srbiji i donese pozitivne promene u obrazovanju, te duboko veruje u pozitivan ishod. Svojim radom i rezultatima dece koja uz nju odrastaju i uče u okviru privatnog vrtića, osnovne škole i gimnazije zadobila je zavidnu reputaciju, a njena ljubav ka Novom Sadu, bez obzira na to što uviđa njegove mane, čini je jednom od onih koji ostaju ovde.
Dina Đilas rođena je 1974. godine u Novom Sadu, a odrasla je na Novom naselju. Nakon "Jovine gimnazije", završava ekonomiju, ali u međuvremenu shvata da želi da bude vaspitačica, te završava i Višu pedagošku školu. Nakon dve godine rada u vrtiću, odlučuje da otvori svoj, i tako pre 20 godina nastaje njen privatni vrtić "Zemlja čuda". U toku rada sa decom, počela je da razmišlja šta se dešava sa njima posle vrtića, te svoj fokus stavlja na otvaranje privatne osnovne škole "Tvrđava", a ove školske godine nastala je i istoimena privatna gimnazija. Uz to, svom suprugu je desna ruka oko vođenja Adrenalin parka "Zemlja čuda" i poliklinike "Consilium". Majka je troje dece od 18, 16 i 11 godina.
Sa našom sagovornicom razgovaramo o državnom i privatnom obrazovanju, današnjem odnosu roditelja prema deci i promenama koje se tu dešavaju, ali i o nekim bitnim novosadskim temama.
Odakle ideja za otvaranje privatne osnovne škole?
– Po deci koja su izlazila iz mog vrtića, a i gledajući moje troje dece, uvidela sam da u osnovnoj školi brzo izgube entuzijazam i želju za učenjem i radom, što znači da sistem nešto ne radi dobro. Naravno, postoje divne učiteljice i divni nastavnici i u velikom državnom sistemu, ali mislim da je on ipak prevelik da bi se lako menjao. Negde 2011. godine počela sam ozbiljno o tome da razmišljam, a uz to su roditelji dece iz vrtića počeli da me zapitkuju o tome. Stvorila se prilika za ovim objektom u Gradiću. Iako je tada bio polusrušen, ja sam u njemu videla školu kakvu sam zamislila, i ona je u septembru 2015. godine počela sa radom. Te prve godine smo imali 10 učenika, a sada ih imamo 90, čak postoje i liste čekanja.
Koji su to ključne kvaliteti koje pruža privatni vrtić i škola, u odnosu na državne?
– Ono što roditelje privuče je bezbednost dece, radno vreme (od 7 do 17.30 sati), kvalitet rada u odnosu na to što su grupe i odeljenja manja (14 učenika po odeljenju), kao i inovativne metode rada. U vrtiću već 15 godina radimo projektno planiranje sa decom i nama to nije novina. Prednost privatnog sektora u odnosu na državni je i to što smo mi mali sistem koji mnogo brže uvodi bilo kakve inovacije. Takođe, kod nas se radnik koji ne radi dobro svoj posao mnogo lakše zameni. Iz svih tih razloga smo otvorili i gimnaziju, koja je takođe nastavak ovakvog sistema školovanja, gde se neguje isti sistem vrednosti.
Postoje divne učiteljice i divni nastavnici i u velikom državnom sistemu, ali mislim da je on ipak prevelik da bi se lako menjao
Postoje predrasude da u privatne škole idu razmažena deca, da ne dobijaju dovoljno znanja i da tu sve odrađuje novac. Kakav je Vaš komentar na to?
– Znam kakve reakcije postoje, imaju ih čak i neki profesori po srednjim školama. Jasna mi je ta reputacija zato što se neko vreme smatralo da se poklanjaju ocene, a ne da dete stvarno dobije kvalitet i da mora da radi. To kod nas nije tako i ja se borim svojim radom i radom škole protiv takve reputacije. Kod nas ne može da se upiše svako ko želi, već samo onaj ko je zainteresovan i koga mi primimo. Imamo takozvani prijemni ispit, koji ne procenjuje znanje deteta, već porodicu, u smislu vaspitanja i ulaganja u dete. Nama je bitno da naši đaci budu iz stabilnih porodica, gde su roditelji usaglašeni sa nama u stavovima o obrazovanju. Takvo dete može kod nas da napreduje, a time predupređujemo i neke kasnije probleme. Ne može nijedna škola da nauči dete da bude odgovorno i ambiciozno ako to nije uradio roditelj, mi samo to možemo da nastavimo i razvijamo te veštine i znanja, a ne da od nule u sedmoj godini nešto počnemo. Roditelji su već shvatili da ne vredi da se žale na ocene, pošto nismo nikome izlazili u susret, već svako mora da radi i da se trudi.
Koje vrednosti se tu neguju? Šta je još specifično?
– Svaki učenik može da se obrati za pomoć i pita, te je podstaknut da podeli svoje znanje sa drugima. Ovde se znanje vrednuje, a ne ismeva. Specifično je to da deca menjaju učiteljicu svake godine, kao u inostranstvu, jer se učiteljica usko specijalizuje baš za gradivo tog razreda. To je dobro i zbog toga što kasnije lakše prihvataju promene, kada pređu kod nastavnika. Kod nas likovno, muzičko i fizičko od prvog razreda predaju nastavnici stručni za to, kako bi deca dobila maksimum u predmetima koji podrazumevaju i talenat. I ostale nastavnike upoznaju ranije, kroz razne sekcije.
Ne može nijedna škola da nauči dete da bude odgovorno i ambiciozno ako to nije uradio roditelj
Kakvi su rezultati učenika Vaše škole?
– Imamo dobre rezultate na maturi, na završnim ispitima i na takmičenjima. Naša deca stižu do republičkih nivoa, iz raznih predmeta. Pored školskih takmičenja, podržavamo ih i u raznim talentima – plesu, umetnosti, muzici, sportu... U tome svemu se vidi rad škole. Takođe, po našim bivšim učenicima koji su sad u srednjim školama vidim da su dobri đaci i odlično se snalaze, a socijalno su vrlo otvoreni.
Šta smatrate najvećom manom državnog školskog sistema? Šta bi trebalo promeniti?
– Problem broj jedan je plan i program, jer ga pišu ljudi koji nisu sedeli u učionici. Plan i program raznih predmeta je potpuno nepovezan, pa je gotovo nemoguće povezati predmete u jednu tematsku celinu, kako bi dete sve razumelo, logički zaključivalo i stvarno naučilo. Ono što je takođe ogroman teret na leđima učenika i nastavnika je mala matura, koja je koncipirana nehumano, a pritisak je ogroman, i to traje mesecima. Pored toga, u velikom sistemu imate i motivisane i nemotivisane prosvetne radnike i to je takođe velik problem.
Šta mislite da se, ipak, menja na bolje?
– Menja se zainteresovanost roditelja da se bave detetom, u smislu da mu pruže kvalitet, kao i životni prioriteti. Možda je tome doprinela i ova korona, nateravši nas da malo sednemo i razmislimo šta nam je u životu bitno. Roditelji sve više cene kvalitet u radu sa decom.
Ono što je takođe ogroman teret na leđima učenika i nastavnika je mala matura, koja je koncipirana nehumano, a pritisak je ogroman
Koji bi bio Vaš savet roditeljima?
– Danas roditelji treba malo više da razgovaraju sa svojom decom, zato što su naša deca mnogo više prepuštena uređajima i ekranima. Roditelj se uljuljka u tu situaciju, gde ih niko ne dira i imaju svoj mir, što je prirodno, ali je bolje uložiti sat vremena u razgovor i druženje sa svojim detetom, nego da sedite tri sata jedno pored drugog gde svako gleda u svoj telefon. Danas su deca zavisna od ekrana, ali i odrasli. I u vrtiću i u školi sam radila radionice sa roditeljima na temu postavljanja granica unutar porodice, što je takođe velik problem današnjeg društva. Česte su popustljive porodice, jer nam je lakše da se ne bavimo problemom, nego da se suočimo i uđemo u neprijatnu zonu ili konflikt sa svojim detetom zarad nečeg boljeg sutra. Kako su nam brzi životi, tako mi postajemo površniji u svemu, i tu bi roditelj trebalo da povuče ručnu i nekako reorganizuje sebe i svoje prioritete. Igrajte karte ili gledajte film sa svojim detetom, pričajte o tom filmu, šetajte, razgovarajte o nekim temama, provodite vreme u interakciji, a ne samo pored deteta. Moj savet roditeljima je da osluškuju svoju decu, da ne uče o svojoj deci iz knjiga, već od njih i da budu njihovi prijatelji. Zadatak roditelja nije da poprave decu, već da ih upoznaju i da ih prihvate.
Imate li i neke hobije?
– Već 26 godina se bavim jevrejskim plesom, koji sam i osnovala u Novom sadu, pri Jevrejskoj opštini. Sestra i ja se time bavimo volonterski. Pored toga, prateći sam vokal u rok bendu "Rasplet", gde sviraju moji drugari iz gimnazije. Muzika mi je terapija.
Koji je Vaš omiljeni deo grada?
– Omiljen mi je Ribarac, jer sam tamo odrasla. Tamo imamo porodičnu vikendicu, na kojoj i naša deca sada odrastaju. Veoma sam vezana za Dunav.
Gradić treba da bude novosadski Monmartr
Šta Vam se trenutno dopada, a šta ne dopada u Novom Sadu?
– Skoro mi se ništa ne dopada. Promene su bez urbanističkog plana, samo puko naseljavanje ljudi i gušenje grada. Mi živimo u kući na Telepu i taj deo jeste lep, ali ne znam dokle. Taj trend gradnje mi se ne dopada. Sviđa mi se ideja da Podgrađe bude pešačka zona i da bude uređeno, ali nije dovoljno urediti samo fasade, već i haustore i unutrašnjost. Gradić treba da bude novosadski Monmartr, sa jednom umetničkom notom, ja ga zamišljam sa restorančićima, galerijama, kulturnim stanicama... Ako se u njega ne bude ulagalo, urušiće se. Volela bih i da se srede stepenice na Tvrđavi. Mi koristimo Tvrđavu kao učionicu i naša deca je znaju uzduž i popreko, ali su stepenice nebezbedne. Uz to, šteta je da našoj deci najdraži delovi grada budu tržni centri, a jesu, zato Novi Sad treba da im ponudi sadržaje i na drugim mestima, pogotovo tinejdžerskom uzrastu. Sviđa mi se da biciklom mogu svuda. Volela bih da Novi Sad nikad ne izgubi novosadsku dušu koju ima i da se u njemu dobro osećaju, kako Novosađani, tako i ljudi koji dolaze da žive kod nas.
Šta Vas je zadržalo u njemu, iako ste imali prilike da živite i na drugim mestima?
– Ne mogu da zamislim da živim ni u jednom drugom gradu. Shvatila sam da je moja misija da ostanem ovde i pokušam da unesem neku pozitivnu promenu u obrazovni sistem naše zemlje. Za sad sam jako zadovoljna.
Zadovoljni roditelji
pre 1093 dana i 14 sati
Dina je posvecena,vredna,ambiciozna I predana poslu!
Deca sa radoscu idu u skolu jer ona I ceo njen tim vole svoj posao I uzivaju u njemu.
Rezultati su tu,najbolja skola u Novom Sadu!
Dule
pre 1093 dana i 10 sati
Upisivanjem dece u privatnu školu, osudili ste ga na zakržljalu interakciju sa 90% društva i odvojili od različitih ekonomskih klasa ljudi.
Za sada je tako
pre 1092 dana i 23 sata
Ne vidim čemu doprinosi školovanje pod nasiljem vršnjaka u javnoj školi.
Ako pod tim mislite na "intereakcije" sa ostalim slojevima društva.
Dvoje dece su mi prošle javne osnovne škole i nose samo traume iz tog perioda.
Vrhunac svega je kada sociolog pročita izveštaj školskog psihologa i počne da napada žrtvu,
jer nije ni pročitao ko je nasilnik a ko žrtva.
Srpsko školstvo je jedna tipična grčka tragedija.
Ko može neka daje dete u privatne škole.
Vesela Mačkić
pre 1092 dana i 19 sati
Postovana Dina,
Velika podrška za sve što radite!
Pratim Vaš rad još od početka osnivanja škole i pravo je osveženje znati da postoje ljudi puni entuzijazma i energije da donesu neku promenu.
Biljana
pre 1092 dana i 10 sati
Imamo iskustvo u dve privatne škole u BG, i sve što važi za privatne je istina. Razmažena deca, vlasnici derikože, poklanjanje ocena itd. Ali drago mi je da ipak postoji neko ko ne radi tako. Žao mi je da nemamo takvu privatnu školu u Beogradu.
novosadjanka
pre 842 dana i 12 sati
Odlican intervju, potpuno se slazem sa zapazanjem u vezi programa osnovnih skola, prenatrpano, bez sleda i smisla, deca ne mogu da izdvoje bitno i nebitno. Ozbiljno razmisljam u ovom pravcu,ne da bi detetu bilo lakse vec lepse i da mu ne bi ubili elan i optimizam.