Dr Ivan Majdevac, onkolog-hirurg i di-džej: Bez muzike ne počinjem operaciju

Dr Ivan Majdevac, onkolog-hirurg i di-džej: Bez muzike ne počinjem operaciju

Primarijus dr Ivan Majdevac, specijalista onkološke hirurgije na Institutu u Sremskoj Kamenici mnogim Novosađanima srednje, pa možda i senior generacije, poznat je kao di-džej Dok koji je osamdesetih godina prošlog veka puštao muziku u kultnim diskotekama tog vremena: na "Đavi", u "Točku", "Kecu"... Radio je i kao muzički urednik na novosadskim radio stanicama, a čak deceniju je bio i sportski lekar kada je svoje znanje i pažnju posvetio hokejašima. Aktivno je igrao tenis u "Vojvodini" gde je zajedno sa svojim timom osvajao prvenstva države i pokrajine.

Njegovo najbolje mesto je sedmo u juniorskoj ekipi u Jugoslaviji, a imao je i čast da igra sa Bobom Živojinovićem i drugim teniserma tog vremena. Danas je šef odseka za Endokrinu hirurgiju i bolesti mekih tkiva u Instututu za onkologiju u Sremskoj Kamenici, otac je dva sina koji su, čini se, prekinuli porodičnu tradiciju jer nisu krenuli očevim stopama. Majdevac potiče iz lekarske porodice što mu je, kako kaže, u pojedinim situacijama više odmoglo nego pomoglo, kako u karijeri, tako i u životu. Međutim, ovaj hirurg je svojim predanim radom izgradio imidž i poštovanje kod kolega i kod pacijenata pa, osim što spretno barata medicinskim instrumentima, ponekad sedne i za one muzičke kako bi razgalio publiku. Radi i u tri privatne zdravstvene ustanove. 


Kako je proticalo vaše detinjstvo?

– Rođen sam sada već davne 1961. u Beogradu. Međutim, sa samo 12 dana po rođenju selim se s roditeljima u Petrovaradin gde su oni tada dobili posao u Kliničkoj bolnici. Stoga, slobodno mogu da kažem da sam novosadska beba i novosadsko dete jer, sem što sam tamo rođen, sa Beogradom nikada nisam imao preterane kontakte. Odrastao sam na Limanu gde sam pohađao osnovnu školu "Jovan Popović" a, nažalost, za vreme školovanja nisam dočekao da se izgradi nova zgrada, već sam svih osam razreda završio u starom objektu na Limanu 1. Posle završene osnovne, upisujem ono "nesrećno" usmerno obrazovanje, odnosno 9. i 10. razred u Svetinoj gimnaziji, a kasnije i Medicinsku školu gde stičem zvanje medicinskog tehničara. Nakon toga, 1979. godine, upisujem Medicinski fakultet u Novom Sadu koji uspešno završavam 1986. Nakon toga krećem da volontiram na Institutu za plućne bolesti na odeljenju Grudne hirurgije, a kasnije i na Onkologiji gde sam se i zaposlio i, evo, tu sam pune 34 godine. Takođe, odradio sam i obavezni lekarski staž u Kliničkom centru Vojvodine, a kasnije i specijalizirao opštu hirurgiju. Tokom vojske sam bio na grudnoj hirurgiji na VMA kada sam godinu dana radio u okviru služenja vojnog roka. 

Prvo su me poredili s tatom jer sam muškog roda, ali se na kraju ispostavilo da mi je mama bila veća faca

Pripremali ste se zapravo za grudnu hirurgiju, međutim, put vas je odveo na sasvim drugu stranu. Zašto ste izabrali hirurgiju? 

– Jednostavno, želeo sam da budem grudni hirurg jer je u to vreme ova grana hirurgije bila najjača koju su Vojvodina i Novi Sad imali. Međutim, spletom nekih okolnosti, ta želja mi se nije ispunila i zato sam, moram da priznam – nerado, prešao na onkologiju. Pošto nisam sklon promenama u životu i u poslu, tu sam i ostao. Zapravo, da se opredelim za medicinu, presudila je matematika. Nisam nikako znao matematiku, odnosno ubedili su me da je ne znam. Mislio sam da mi taj predmet leži, a zapravo me je u suprotno ubedila čuvena profesorica matematike Nada Šimšić koja je radila u Svetinoj gimnaziji i koja je, nažalost, uspela da ubije svu moju ljubav prema matematici. Naime, profesorica Nada je imala neke čudne metode učenja u koje nikako nisam mogao da se uklopim, te sam shvatio da bi najbolje bilo da se opredelim za medicinske nauke a, na kraju krajeva, i oba roditelja su mi bila u medicini, pa mi je to nekako bilo i najbliže. Međutim, to što su mi roditelji bili lekari na kraju se ispostavilo kao "loše", jer sam dobar deo svog vremena u karijeri imao problema i stalno sam morao da se dokazujem, i njima i okolini, da sam uspeh zaslužio to svojim učenjem i trudom, a da sam sada ovde zahvaljujući neprekidnom usavršavanju i svojom, a ne zaslugom mojih roditelja. Zapravo, to je problem koji svi imamo, ali moj je zaista bio izražen, jer prvo su me poredili s tatom jer sam muškog roda, ali se na kraju ispostavilo da mi je mama bila veća faca, jer je u to vreme bila svestranija u svom nekom nastupu kao anesteziolog, pa je radila sa mnogo više specijalizacija u odnosu na tatu koji je bio lekar za ORL. Ipak, svako je u svojm domenu dao maksimum, jer su oboje bili i Univerzitetski profesori, što je u to vreme bilo vrlo retko, a posebno za jednu ženu anesteziologa, koja je ujedno bila prvi profesor i hirurgije i anesteziologije u Novom Sadu. Znači moja majka je bila prva, a dugo godina i jedina.


Kako uspevate da uklopite svoje obaveze pošto radite veoma odgovoran posao, u državnom, ali i u privatnom sektoru? 

– Radim privatno zato što volim svoj posao i zato što u okviru svog stalnog radnog mesta ne postižem da operišem onoliko koliko imam pacijenata jer, naravno, na svom matičnom odeljenju imam i kolege koji takođe odlično rade svoj posao. Međutim, limitirani smo sa brojem sala i prostora. A onda mi se ukazala potreba da radim na još jednom mestu jer ovde gde živimo danas nam nije dovoljan samo jedan posao. Stoga sam počeo da radim i kod privatnika 2001. godine u okviru hirurgije, ali taj moj privatan rad se nadovezao i na druge privatne poslove koje sam radio pored medicine. Taj deo je vezan za muziku, jer sam desetak godina držao prodavnicu ploča u Novom Sadu. Bio sam vlasnik radnje "ProMusic" koja se nalazila u ulici Zlatne grede 3 i imala je slogan "Mala radnja za dobar zvuk", a bila je smeštena u neposrednoj blizini Jovine gimnazije. Tu smo prodavali originalna izdanja. Međutim, kako je piraterija napredovala i kako smo gubili kupce koji su se iseljavali iz Srbije, radnja je prestala da radi. Ovaj posao me je obogatio poznanstvom sa mnogim ljubiteljima muzike. Trenutno su moji privatni poslovi ograničeni na dva ili tri mesta, a ja nikad nisam ni radio više, jer kao što dugo radim u Kamenici, tako sam se dugo zadržavao i u privatnom sektoru, gde su ljudi mogli da me nađu, posebno ako im treba pomoć brzo ili brže. Tako da se to ni dan-danas nije ništa promenilo.

Kad uđem u salu, namestim muziku koja će sve vreme pratiti taj naš timski rad. Bez muzike ne mogu da krenem...

S obzirom na to da operišete od lakših do najtežiš onkoloških pacijenata, koliko je to za vas stresan posao i da li se pre operacije pripremate za istu?

– Da, naravno, pripremam se. Prvo što uradim kada uđem u operacionu salu je da kažem mojoj ekipi "Dobro jutro, da li ste se naspavali i da li ste doneli neki problem od kuće? Ko je doneo problem neka odmah izađe napolje, ko nije došao sa problemima može da uđe da radimo zajedno". U ekipi koju predvodim, u sali je uvek između 8 i 12 ljudi, bez obzira na to da li operacija traje duže ili kraće. Pojedini operativni zahvati se završavaju za sat vremena, a ponekad imate operaciju koja traje 10 i više sati. U tim situacijama, jedan hirurg zna da promeni nekoliko anesteziologa, nekoliko tehničara i instrumentarki, a za to vreme samo hirurg ostaje isti. Asistenti su isto tako promenjivi. Ono što takođe uradim kad uđem u salu je da namestim muziku koja će sve vreme pratiti taj naš timski rad. Znači, bez muzike ne mogu da krenem. Naravno, u tim momentima puštam muziku koja je svima prijemčiva jer sam vremenom naučio da ne treba da puštam muziku koju isključivo volim ja, već melodiju procenjujem naspram ljudi koji će taj dan biti sa mnom u ekipi. Tada, sa mnoštva diskova koji su spremni, pustim odgovarajuće zvuke, pa se vrlo često desi da tokom operacije svi pevaju. Ovo smatram velikim uspehom jer, koliko god da je teško, muzika učini da ta atmosfera bude dobra, pa samim tim, i taj međusobni odnos bude odličan što je i najvažnije u operacionoj sali. 

Ne postoje rutinske operacije

Kako pacijenti doživljavaju taj, za Srbiju pomalo neobičan pristup rada u sali i šta još morate da uradite?

– Kada pacijent uđe u neku sredinu u kojoj dominira muzika, gde nema vikanja i stresa, mnogo je opušteniji jer je i njemu relaksacija važna. Svaki čovek je u tim momentima uplašen, a mi se trudimo da kroz muziku taj strah oteramo. Naravno, muzika se čuje u pozadini i ona nije dominantna u sali, ali ipak ispunjava i oplemenjuje taj naš radni prostor. Zatim, sledi nameštanje operacionih lampi, podešavanje instrumenata sa kojima se u tom momentu radi, kao i podešavanje elektro uređaja jer, da bi se kvalitetno uradio posao, pomažu nam upravo prateći uređaji. Osim toga, radimo i fina podešavanja za svaku operaciju. Događa se da dnevno imam pet operacija koje su tipske odnosno iste, a onda to podešavanje uradite ujutru. Ukoliko se rade različite operacije, tada morate pre svake operacije ponovo da podešavate, ali za ljude koji to znaju, taj deo posla predstavlja rutinu. Zapravo, želim da naglasim kako ne postoje rutinske operacije, jer svaka od njih je veoma važna, pošto i kod tih "lakših" može da se izgubi glava, baš kao i kod operacije slepog creva. Kada govorimo o uslovno "lakšim", odnosno rutinskim operacijama, tu se najčešće ubraja operacija štitaste žlezde i dojke, s tim da i operacija dojki u pojedinim slučajevima traje između četiri i pet sati. Pored toga, operišem tumore jetre, debelog creva, želudac, a radim i laparoskopske operacije. Bez obzira na tip i vrstu operacije, zadatak hirurga je da, i pored svih poteškoća, izbegne krvarenja i povredu organa. Ponavljajući zahvat hiljade i hiljade puta, hirurg uči kako to da postigne, ali i da zna kada da stane na vreme, da ne bi došlo do komplikacija. Radim i vrlo komplikovane operacije, ponekad ono što je i naizgled neizvodljivo, one lakše ostavljam mlađima, a glavni cilj je da obučim generacije koje dolaze. Imam jednog mladog kolegu za kojeg mogu da kažem da će biti i bolji hirurg od mene.

 Imamo sve više mladih pacijenata

Koje su kod nas najčešće operacije kada je reč o onkološkim pacijentima?

– Uglavnom su to štitasta žlezda, dojka, jetra. Međutim, ukoliko je u pitanju rak jetre, najčešće se tada operiše i debelo crevo gde se sklanjaju posledice sa tog organa, a na taj način oslobađate pacijenta, odnosno zaustavljate širenje bolesti na jetru, kako bi ona dalje funkcionisala i da bi pacijent duže živeo. Kada sam bio na početku karijere, procenat preživljavanja je tada bio veoma mali, međutim sada smo uspeli da posle operacije čak i sa metastazama na jetri produžimo život pacijentu i do pet godina. To je veliki uspeh u medicini jer se sve veoma promenilo i, na sreću, predstavlja boljitak u odnosu na ono kako se radilo ranije. Međutim, postoji i ona druga strana, a jedan od poražavajućih podataka jeste da i broj operisanih štitaste žlezde koji iz godine u godinu raste i trenutno se godišnjem nivou na mom odeljenju uradi između 350 i 450 operacija ovog organa. Razlog tome je što su druge kuće to prestale da rade, a za Vojvodinu smo mi ostali centar koji to radi pogotovo kad su maligniteti u pitanju. U odnosu na pre desetak godina, danas je broj operisanih 100 posto veći. Uglavnom je više žena u odnosu na muškarce, jer žene imaju nežniju građu vrata pa se svaka promena brže uoči u odnosu na mušku populaciju. A ukoliko se uoče neke promene, operacija je neophodna da bi se videlo da li je reč o malignim ćelijama. Zato bi bilo dobro kada bismo dobili još operacionih sala, ali to je sada pitanje koje nije vezano za mene. Želim da naglasim da imamo sve više mladih pacijenata, pa čak i dece kojima operišemo štitastu žlezdu, ali tada idemo u goste na Institut za zdravstvenu zaštitu dece i omladine, gde zajednički činimo tim. Inače, sve je više mlađih pacijenata i kada je u pitanju operacija dojki. 


Zbog čega se ta granica pomera? Često se, kada neko oboli od karcinoma, spominje i uticaj stresa, koliko tu ima istine?

– Okidači mogu da budu različiti tako da je o tome nezahvalno govoriti. Najčešći razlog zapravo jeste genetika, ali i ponašanje koje ide uz stresnu situaciju poput pušenja, alkohola i narkotika, kao i generalno hrane i ishrane pojedinca. Kada je u pitanju kancer, naša država se nalazi na dnu lestvice po ginekološkom karcinomu cerviksa. To su bolesti koje se u Srbiji leče i ne možemo da pratimo ono što su svetska dostignuća. Mi, jednostavno, nemamo kapacitete i ne možemo da ispratimo. Ono što možemo jeste da svi zajedno podižemo svest o prevenciji kako bi se bolest otkrila što ranijem stadijumu, jer danas postoje nove i dobre metode uz pomoć kojih može da se predupredi bolest. U krajnjoj liniji, i za dojku i za štitnjaču, kada bi se desile te neke nacionalne studije, moglo bi da ispliva pravo stanje zdravlja stanovništva. Iskren da budem, do pre samo nekolio godina imali smo mnogo bolje sistematske, ali i preventivne preglede. Doduše, postoji jedan pokrajinski projekat pod nazivom "Moja prva mamografija" gde su bile obuhvaćene male opštine na severu Vojvodine, a u okviru njega su nasumično pregledane žene. Rezultati su pokazali da smo na 100 pregledanih žena imali desetak novootkrivenih tumora. Sve te žene su kasnije u roku od mesec dana dijagnostikovane, operisane i onkološki zbrinute. Kada bi se to radilo svuda i kada bi za to postojala sredstva i resursi, podigli bismo sigurno i svest građana. U tim preventivnim pregledima i leži zdravlje, jer je mnogo manji trošak dati na prevenciju nego na lečenje. Inače, kao što sam već rekao, gotovo svaki hladan čvor u štitnjači zahteva i hirurški zahvat što u današnje vreme nije ni malo jeftino. 

Pored toga što ste hirurg, praktično se ceo život bavite i drugim poslovima, možete li nam malo više reći i o tome? 

– Kako čovek ide stariji, ima sve manje slobodnog vremena. Zato se kroz život vrlo često ide s jednog na drugi posao ili se rade i poslovi na koje vas trenutna situacija tera. Ali, kada imate priliku da radite dodatni posao koji volite, onda vas to svakako i opušta. Tako su se kod mene oduvek preplitali, sem medicine i sport ili muzika. Volim često da kažem da sam se kao mlađi i kao mlad bavio medicinom tako što sam bio lekar timu Hokejaškog kluba "Vojvodina" i vodio sam ga od pionira do prvotimaca, a takođe sam bio prisutan i na svim utakmicama koje je "Vojvodina" igrala, sve je to trajalo desetak godina. U mladosti sam takođe aktivno igrao i tenis i hokej i košarku. Tenisom sam se bavio do početka fakulteta, što je bila jedna ozbiljna i svakodnevna obaveza, preko koje sam stekao sportske radne navike što mi je pomoglo da završim fakultet. Sa 17 godina sam počeo da se bavim i muzikom i imao sam tu čast da se priključim timu da radim u kultnoj diskoteci "Bellevue" poznatijoj kao Đava i to od 1979. do 1986. godine. A i jedini sam di-džej koji je radio i u drugoj kultnoj diskoteci "Točak" i tamo sam bio dve godine odnosno do 1988. godine. A pošto sam bio di-džej u diskotekama, počeo sam da radim i na radio stanicama, pa sam se prvo zaposlio na Radio-televiziji Novi Sad, gde sam uređivao muziku za emisiju "Subotom sa vama" koja je bila kolažnog karaktera i koja je u to vreme imala odlične voditelje – od Ludoškog, preko Jokića i Crnjanina do Bore Otića. Tamo sam bio dok se nije otvorila radio "Stotka", pa sam prešao kod njih i uređivao večernji program, a paralelno sa tim je otvorena i moja prodavnica ploča koja je radila do 2011. godine. To je sve išlo paralelno sa hirurgijom. Tih godina kada su nas zadesili razni problemi, ja sam u stvari živeo od prodaje ploča.


Šta je zapravo vaš hobi, a šta životni poziv?

– Nekada mi je hirurgija bila hobi, a nekada muzika, kako su godine prolazile, tako su se medicina, umetnost i sport preplitali. Upravo u sportu i muzici pronalazim ventil od stresnih situacija. Kada dođe vreme da se prestane s hirurgijom, vrlo je važno, bar iz moje perspektive, da imate drugo interesovanje. Oni koji ga nisu imali, stalno su pod tenzijom i u ozbiljnom su problemu. S druge, strane svestrani ljudi zrače pozitivnom energijom, a koja ih tera da odreaguju u deliću sekunde, mnogo su opušteniji i zadovoljniji. Zato je i dobro imati hobi, tako ga imam i ja, a to je probrana kolekcija od 3.000 vinila. Kasnije sam sakupljao i CD-e, pošto sam hteo svu tu muziku da imam na jednom mestu, a posebno hitove koje sam puštao na Đavi. Stoga slobodno mogu da kažem da retko šta nemam od hitova koje smo puštali u to vreme. To su ploče stare i po 40 godina, a imam i ploča koje nikad nisu bile na gramofonu. Ploče mi služe za relaksaciju, a ujedno dobro posluže i kada stanem za miksetu u okviru žurki koje organizuje "Old tajm disko gang". Tu sam priključio kao stalni saradnik, a najčešće u klubu "Zeppelin". Tada dolaze ljudi naših generacija gde se družimo, puštamo muziku i praktično ulazimo u vremeplov kako bi se podsetili kako nam je nekad bilo. Ove žurke posećuju i naša deca, kao i njihovi drugari kojima je sve to poznato, ali kroz obrade i remikse, a na ovim žurkama imaju priliku da čuju u originale. I zato smatram da spoj mladosti i seniora daje jako dobar rezultat. 

90
13

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Maja

    pre 792 dana i 22 sata

    SJAJAN COVEK I VELIKI STRUCNJAK
    Zaljubljenik u svoj posao, covek koji zraci pozitivnom energijom i veliki profesionalac.
    Jedan od prvih zapamcenih likova iz sok sobe Instituta u Kamenici, zbog karakteristicnog izgleda i stava - tek naknadno povezan lik sa imenom i mnooogo pozitivnih prica njegovih pacijenata. Mnogi od njih ga dozivljavaju kao prijatelja pre svega, pa zatim lekara i saborca

    Oceni komentar:
    4
    71
  • Saca

    pre 792 dana i 2 sata

    Hvala na Zx spectrum igricama komso.

    Oceni komentar:
    0
    25
  • Miroljub

    pre 792 dana i 1 sat

    Uvaženog Dr Majdevca krasi, neposrednost, smirenost i nada sve vrhunska stručnost. Sreća za pacijenta kada zbunjen, poplašen, dolazi samo sa jednom željom, dobije razumevanje, želju i volju stručnjaka da mu pomogne.

    Oceni komentar:
    0
    42
  • Tatijana Kaludjerovic

    pre 792 dana i 47 minuta

    Sjajan lekar ljudina . Operisao me 2009 uspesno . Daj Boze da nam je ziv i zdrav jos dugo da pomaze ovom napacenom narodu. Institucija

    Oceni komentar:
    3
    49
  • Olivera

    pre 762 dana i 13 sati

    Divan doktor, svoj posao radi odlično. A i u Točku i Đavi bio je odličan.

    Oceni komentar:
    0
    22
  • Dusica

    pre 753 dana i 7 sati

    Moj školski drug, veliki stručnjak a još veći čovek!

    Oceni komentar:
    0
    23
  • Verica Ristić

    pre 651 dan i 4 sata

    Izuzetan čovek i sručnjak. Hiljadu puta sam rekla da njemu mogu da zahvalim za svoj život. Bio mi je prvi hirurg davne 2002.g. i uradio totalnu gasktrektomiju želudca zbog Ca. Milion puta HVALA

    Oceni komentar:
    1
    15
  • Dragan

    pre 406 dana i 4 sata

    Postovani doktore
    Hvala Vam za sve sto ste ucinili za mene,a to je mnogo.
    Jos jednom hvala i puno srece Vama i Vasoj porodici.
    Dragan Bakovic-Ruma

    Oceni komentar:
    0
    3
  • Miramandic5@yahoo.com

    pre 89 dana i 9 sati

    Sve pohvale za cijelo osoblje instituta u kamenici a posebno za dr ivana majdevc I aljosu mandic koji su vrhunski strucnjaci za koje mnogi pacijenti imaju samo rijeci hvale a I sama sam se uvijerila u njihov kvalitet veliko hvala

    Oceni komentar:
    1
    1