Dr sc. med. Mirjana Dobrosavljev, radiolog: Držite se novosadskih manira

Dr sc. med. Mirjana Dobrosavljev, radiolog: Držite se novosadskih manira

Prva je koja je otvorila privatnu specijalističku ordinaciju u Novom Sadu i jedna je od najpoznatijih radiologa. Uspomenu na svog dedu Nikolu Tanurdžića uspela je da sačuva i tako što u stanu na spratu čuvene Tanurdžićeve palate, gde je i odrastala, radi posao koji neizmerno voli.

Dr sc. med. Mirjana Dobrosavljev rođena je u Novom Sadu, u stanu u Tanurdžićevoj palati, u kojem je danas njena ordinacija "Ultrazvuk". Završila je gimnaziju "Jovan Jovanović Zmaj", a potom i Medicinski fakultet, dok je 1983. godine specijalizirala na radiologiji. Slede magistarske studije, a onda, 1989. godine, i doktorat. Tih nekoliko godina radila je u Institutu za radiologiju Medicinskog fakulteta, da bi 1991. godine, otvorila privatnu ordinaciju, inače prvu privatnu specijalističku ordinaciju u Novom Sadu.


Sa sagovornicom portala Moj Novi Sad razgovaramo o nekadašnjim vremenima u našem gradu, mnogim znamenitostima, nepravdi koja je učinjena njenoj porodici, ali i sadašnjem Novom Sadu, sa svim vrlinama i manama, kao i njenim ličnim afinitetima.


Odakle želja i hrabrost za otvaranjem privatne ordinacije, u vreme kada to nije bilo popularno?

– Kada se kod nas pojavio zakon koji je omogućio obavljanje zdravstvenih usluga kao privatne delatnosti, verovatno je to bio neki izazov za mene, ali povezano je i sa nekim ličnim problemima u vezi sa napredovanjem u nastavnom programu. Mislim da me je negde motivisala i činjenica da je privatni posao mog dede srušen i uništen do kraja baš na tom mestu, i želela sam da nastavim. Ja ipak nisam nikad bila spremna da idem u neke velike poslovne zahvate, poput bolnice, već sam otvorila ordinaciju. Dugo godina sam radila sa doktorkom Slavicom Seničar, koja je, nažalost, pre godinu i po dana preminula. Moja saradnica već tri decenije je dr Svjetlana Kurtović, koja radi kod mene kao organizator i asistent. Inače, jako volim svoj posao i verovatno ga zato još uvek i radim.


Kako je bilo odrastati u Tanurdžićevoj palati? Čega se sećate iz tog ranog perioda?

– Provela sam celo detinjstvo ovde, u ovoj zgradi. Rasla sam na betonu, imali smo betonska dvorišta. Međutim, u to vreme u Novom Sadu je bilo jako lepo, bez puno saobraćaja. Bili su autobusi "londoneri", koji su vozili na Štrand, pa smo kao deca od dvanaestak godina išli tamo sami. Ono što je interesantno u ovom stanu, sada ordinaciji, je da kad se gledalo kroz prozor, ispred tadašnjeg "Uzora", a sadašnjeg "Petrusa", bio prvi korzo u gradu. Počinjao je od zaštićenog drveta, pa do pre spomenika. Tu se šetalo napred nazad, bilo je prepuno, kao na nekoj utakmici. Posle izvesnog vremena, zaživeo je i nedeljom u podne, gde su mladi šetali pre ručka. Ja sam odgore gledala ko se šeta, kad nisam smela da izađem, a posle sam i sama odlazila. Posle nekoliko godina korzo se premestio ispred čuvene apoteke i "Carigrada". To je jedan veseli period života, koji je u potpunosti bio oslobođen briga.


Velika je razlika u tome što smo danas, umesto zanatskim radnjama, okruženi hipermarketima


Koje su još lokacije bile zanimljive u gradu iz Vašeg detinjstva i mladalaštva?

– Takođe je bilo lepo mesto ispred sadašnjeg Pozorišta mladih, gde su teniski tereni. To je nekada bio tenis plac, ali je zimi bilo otvoreno klizalište, gde su se sva deca iz centra klizala. Zime su tada bile jake i duge, bilo je snega i leda, a led se pravio tako što se polivalo šmrkom i bilo ga je uvek dovoljno. U šetnje se išlo i na kej. Išla sam u osnovnu školu "Žarko Zrenjanin", koja je bila tu gde je sad Isidorina gimnazija, a posle u "Jovinu" gimnaziju i sve mi je bilo jako blizu. Inače, u to vreme, sve što je bilo dalje od Ulice Nikole Tesle smatralo se dalekim. Svuda smo išli peške, sem na Štrand. Pre toga pamtim i tramvaje, koje sam takođe gledala iz stana, a posle i autobuse, jer su svi tuda prolazili. Tada nije postojao SNP, već samo to gde je Pozorište mladih. Nas su u školi pretplaćivali i na predstave i na opere i tu smo praktično morali da idemo, da bi se širila kultura. Tu je bilo raznih dogodovština, i smejanja kad nije smelo, ali smo se već sa 14, 15 svi doterivali kad idemo tamo, a roditelji bi nas čekali ispred. Danas se u pozorište ide i u farmerkama. Pamtim da je bilo puno fabrika na periferiji grada, da su ljudi bili zaposleni: Novitet, Albus... Bilo je i dosta zanatskih radnji, u centru i posebno u Futoškoj ulici. U to vreme su u Katoličkoj porti mogli da vam uštopaju, zašiju najlon čarape! Kad su se pojavile hulahopke, a nije ih bilo puno i bile su skupe, kad ode mašna, odneseš tamo i budu kao nove. Velika je razlika u tome što smo danas, umesto zanatskim radnjama, okruženi hipermarketima.


Žalosni ste što nekih starih građevina više nema?

– Gledala sam kada je Adamovićeva kuća rušena. Tu su doneti veliki kranovi sa onim gvozdenim kuglama, koje su se puštale na kuću. To pamtim kao veoma dirljivu scenu. Tu se posle izgradio Apolo centar, a onda i pozorište. Žao mi je Jevrejske ulice, ja to nikad ne bih rušila, već bih sačuvala taj stari deo grada. Sačuvala bih i Jermensku crkvu. Ni poštu ne bih stavila tu gde je, a sad pored nje ova Pupinova palata takođe štrči.


Kakva Vas sećanja vežu za Vašu primarnu porodicu? Šta se dogodilo sa Vašom dedovinom?

– Moj deda je bio Nikola Tanurdžić, a cela Tanurdžićeva palata je bila njegova zgrada. Dole je bila radnja tekstila jer se bavio uvozom i prodajom engleskih štofova i bio je prvi kraljevski liferant, što znači da je isporučivao štofove za kraljevu vojsku. Posle rata je to sve oduzeto pod izgovorom da je privredni objekat i nikom ništa nije vraćeno. Ja sam u ovom stanu samo zato što su moji roditelji menjali sa državom jedan četvorosobni stan u Pašićevoj ulici za ovaj. Mi smo živeli u jednoj sobi i imali smo sustanare sa kojima smo delili kuhinju i kupatilo, sve do 1960. godine, kad smo postali vlasnici. Samo su neki lokali dole vraćeni, ali stanovi nisu. Inače, cela zgrada, sa 80 stanova od po 100 kvadrata, je procenjena na svega 500.000 evra, što je premalo, ali je to po zakonu gornja granica koja može da se vraća. Rečeno je da se naslednicima neće vraćati u novcu, već u obveznicama, kroz period od 10, 15 godina. Deda je imao četvoro dece i nas sedmoro unuka. Moja mama Nada je bila Nikolina ćerka, ona se udala za mog tatu, Petra Kovačevića, a ja sam, kao njihova jedinica, bila mažena i pažena.


Kako se osećate povodom toga što je Vašoj porodici oduzeta tolika vrednost?

– Vaspitana sam tako da apsolutno nikada ni na šta ne računam, sem na sebe i svoju porodicu.


Vaš suprug je bio Milan Dobrosavljev, ugledni novosadski advokat?

– Udala sam se rano, još tokom studija, a zabavljali smo se od trećeg razreda gimnazije. Milan je prvo bio novinar i to mu je ostala večna ljubav, ali je otišao u advokaturu i u tom poslu bio veoma cenjen. Nažalost, pre nešto više od godinu dana je preminuo. Imamo dvoje dece i četvoro unučadi. Ćerka Duška Franeta je redovna profesorka filozofije na fakultetu, a sin Srđan Dobrosavljev je advokat. Suprug i ja smo voleli da putujemo. Kad smo bili mlađi, a deca mala, bilo je kampovanja na Hvaru i u Grčkoj, kasnije je to bilo i na malo višem nivou, a poslednjih godina obišli smo baš lepe destinacije, poput Tajlanda, Maldiva, Sejšela, Amerike... Poslednje zajedničko putovanje nam je bio obilazak Skandinavije i zemalja Beneluksa, 2019. godine. Veoma mi je teško pao ovaj period nakon njegove smrti, iako su deca i unuci uz mene. Posao mi puno pomaže, jer tu nalazim bar neki mir.


Fotografija Vam je velika strast, učestvovali ste i na dosta izložbi?

– Poslednjih godina se malo manje bavim tim hobijem, ali ranije sam učestvovala na mnogo izložbi. Interesantno je da je ultrazvuk, što je moj osnovni posao, isto neka vrsta slike, dakle, sve vizuelno mi ide od ruke. Najviše volim da fotografišem pejzaže i neke detalje, npr. kad pada sneg, Dunav, ptice, cveće, živost ulice, planinske vrhove... Makrofotografija mi je takođe primamljiva, pa umem da ovekovečim bubamaru ili spomenak u krupnom planu. Moja prijateljica Sneža i ja smo godinama išle na Oficirac, šetale po šumovitom i peščanom delu i fotografisale. Odlazile smo i na Šodroš, za koji ne mogu da shvatim da se ruši i zatrpava, a da nisu zgrade mogle da idu malo dole iza Karin komerca... Tamo je uvek bilo toliko životinja, ptica, leptira, labudova, pataka, praktično jedna oaza u gradu. Moglo se to malo srediti da ne bude šipražja, ali da ta lepota ostane. Ljudi sede u čamcima i pecaju usred grada... Prekrasno.


Imate li još nekih interesovanja, sem fotografije i putovanja?

– Veliki sam ljubitelj životinja, posebno kuca i maca i uvek smo imali ljubimce u dvorištu. Sada imam jednu macu. Volim i da skijam i to sam redovno radila sve do pre tri godine.

Novi Sad treba da se širi prema okolini, jer mi živimo u ravnici, a ne da se sa zgradama širi u stari deo grada


Kako vidite Novi Sad danas?

– Ja Novi Sad volim. To što on izrasta jeste deo nekog napretka i budućnosti, ali sam za to da on treba da se širi prema okolini, jer mi živimo u ravnici, a ne da se sa zgradama širi u stari deo grada. Nisam čak ni za to da se neki lepi delovi grada van centra, u kojima još postoje kuće, unište, jer sve to može biti očuvano i pod zaštitom, poput Almaškog kraja, mada je, po mom mišljenju, sve od Trifkovićevog trga pa do Almaškog dela, trebalo da ostane sačuvano. Tu su sazidane zgrade i u ulicama je haos, one su tragično raspadnute, sa rupama, nema mesta za parkiranje. Čak ni sad neće biti sređene sve ulice. Ja živim kod Socijalnog i tu ima dosta ruiniranih ulica. Imala bi smisla gradnja kao što je napravljen onaj kompleks u Rumenačkoj, pre groblja, pa na Novom naselju, to mi ima neke logike. Tu se onda prave i neke zajednice, deca zajedno rastu. Cela ta haotična gradnja se pravi jer novci vuku, s obzirom na to da su mnogo skuplji stanovi u centru, nego negde dalje.


Koja su Vaša omiljena gradska mesta?

– Naravno, centar: Zmaj Jovina, Dunavska, deo Pašićeve i Miletićeve, pa skroz prema Dunavu kroz Modene, Bulevar Mihajla Pupina, kej, pa potom Štrand, Tvrđava...


A šta je to što nedostaje Novom Sadu?

Botanička bašta, a možda čak i zoološki vrt.


Kakvi su Novosađani iz Vaše perspektive?

– Ja ne mislim da smo mi kao stari Novosađani divni, a ovi drugi nisu. Mislim da ima dobrih i starih i novih Novosađana, a isto tako i loših. Volim one Novosađane koje pamtim iz detinjstva, ali to je neka druga vrsta ljubavi. Možda sam malo drugačije mislila ranije, više sam branila Novosađane, međutim, kad je izbio rat i '95. došli ljudi koji su bežali iz Bosne i Like, a Spens ih je bio pun, uvek sam pomišljala da je to moglo i nama da se desi, da smo tako završili u nekoj hali u Sarajevu. Sećam se da su tada učeni ljudi prodavali na pijaci i svašta radili da prežive, a ja sam jako veliku empatiju imala prema njima. Skupljali smo im garderobu i hranu, pravili krofne, mekike, pite, a moj suprug bi im to uveče nosio. Nikad ga nisam videla sa suzama u očima, sem tada. Dakle, volim Novosađane, ali ne delim ljude po tome.


Koja bi bila Vaša poruka za Novosađane?

– Bilo da su starosedeoci ili da su kasnije došli, neka se drže novosadskih manira.

136
11

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Relja

    pre 723 dana i 3 sata

    Milan odlican advokat bio je divan covek . Moje iskreno saucesce porodici.

    Oceni komentar:
    4
    31
  • Roza

    pre 723 dana i 20 minuta

    Jedna divna i prelepa prica protkana istinom i samo istinom o gradu Novom Sadu i Tanurdzicevoj palati. Tako je lepo g-dja Mirjana opisala Novi Sad nekad i sad i tako sam stvorila sliku kao da sam odrastala u njemu a nisam jer sam dosla u NS daleke 1972 godine (doduse od moje 19.-e god.)Sve lepo sam prozivela i dozivela u NS i on jeste najlepsi grad. Da je gos. Mirjana i njen deda doziveli svasta od drzave sto se tice oduzim.imovine a pri tom voli sve ljude i nepravi razliku . Svaka cast i puno s

    Oceni komentar:
    10
    55
  • Milan

    pre 722 dana i 13 sati

    Divna porodična sećanja i lepa priča koja nas vraća ceo vek unatrag. Zarad istine moraju se pomenuti i politička previranja preko ratova,rušenja državnih sistema i položaja naroda.U kraljevini SHS bio je favorizovan viši sloj a narod je rmbao od jutra do sutra! Lečilo se i školovalo ko je imao para,10/15% sveukupnog stanovništva.Protiv potčinjenog položaja narod se izborio za dostojan život samoupravljača.Danas znamo kako se bogati i ko živi u centru pa nemojmo kriviti opet komuniste!

    Oceni komentar:
    4
    22
  • Pmila NS

    pre 722 dana i 13 sati

    Divna porodica, Mirjana odlicna u svom poslu, privatno lepotica i dama. Zao mi je Milana, bili su sjajan par.

    Oceni komentar:
    6
    23
  • Slava

    pre 722 dana i 11 sati

    Lepo je drzati se novosadskih manira ako zaista znamo ili se secamo koji su to upravo maniri. Ova gospodja je divno sve opisala i voli svoj grad. Dolazeci ovde shvatila sam da se mnogi ne pridrzavaju tih manira. Npr. kad prolazim ulicom ocekuje se o mene da se sklonim da drugi prodju, i muski i zenski. Baca se puno smeca po ulicama i retko ko cisti ispred svoje kuce niti zeli travu da pokosi. Ima puno divljih deponija svugde i to nikoga ne zabrinjava. Lep grad ali svi treba da se ukljucimo.

    Oceni komentar:
    5
    36
  • Danka Veganka

    pre 722 dana i 10 sati

    Super je što odmah ispod slike gospoje u bundi ide izjava "veliki sam ljubitelj životinja".

    Oceni komentar:
    36
    17
  • Aleksandar

    pre 722 dana i 8 sati

    Lepo. Sada se prisećam da sam kao lekar opšte prakse na Bulevaru išao u kućne posete deda Nikoli Tanurdžiću. Bio je veoma prijatan i pravi gospodin. Šarmantno je podnosio svu nepravdu, prostakluk i bezobrazluk oko sebe. Takvih je danas malo.

    Oceni komentar:
    1
    42
  • Ana

    pre 721 dan i 5 sati

    Dobra je gospodja, nek se van centra gradi Galens do mile volje, samo da mi stari Novosadjani i dalje imamo svoj komfor u centru. Valjda su to ti novosadski maniri koje spominje.

    Oceni komentar:
    29
    11
  • Dusan Kobiljski

    pre 721 dan i 3 sata

    Veoma lepa prica uspesne i preduzimljive Novosadjanke. "Londonci", kako smo ih, zvali, nisu mogli da prevoze putnike na Strand zbog nadvoznjaka beogradske pruge lociranog, otprilike na mestu Limanske cesme. "Londonci" su uglavnom vozili u prigradska naselja, sve dok se jedan nije prevrnuo na putu za Kac, kada su i zamenjeni novim "regularnim" autobusima. Inace, za Strand, u vreme velikih guzvi je vozio autobus sa prikolicom.
    Pozdrav Novom Sadu i svim Novosadjanima!

    Oceni komentar:
    0
    13
  • vexy

    pre 721 dan i 1 sat

    Divna priča o jednom dobu koje i sama poznajem ,gđu Dobrosavljev pamtim kao Milanovu devojku zatim i suprugu jer sam iz iste ulice gde je on stanovao kao momak.Žao mi je što je preminuo.Želim joj dug život i dobro zdravlje ! Verica Vujin Medan

    Oceni komentar:
    2
    10
  • radoznala sam

    pre 720 dana i 23 sata

    a cemu sluzi ta odrana zivotinja na gospodji ljubiteljki zivotinja?!?

    Oceni komentar:
    19
    14
  • novosadjanka

    pre 720 dana i 6 sati

    Upravo izadjoh iz ordinacije, recicu samo da sam prezadovoljna, rade svoj posao s ljubavlju i puno empatije, dzaba nekom sto je strucnjak ako nije covek.

    Oceni komentar:
    0
    17
  • Duda

    pre 720 dana i 3 sata

    Postujem dr Dobrosavljev kao izuzetnog strucnjaka, postujem je kao pravu novosadjanku, kao nekog ko ceni prave vrednosti. Naj bolja je.

    Oceni komentar:
    3
    9
  • Sofija Većkalov

    pre 720 dana i 1 sat

    Moj otac je u mladosti bio trgovac i radio kod Mirjaninog dede Nikole. Imao je za njega samo lepe reči a ja imam samo najlepše reči za dr. Mirjanu koja je izvrstan stručnjak i plemenita osoba. Zahvalna sam joj na kolegijalnosti! Svaki bi mladi lekar mogao da se ugleda na njen odnos prema pacijentu!

    Oceni komentar:
    0
    15
  • Tamara

    pre 649 dana i 6 sati

    Draga Dr Mirjana....

    Oceni komentar:
    0
    7