Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Ilustracija/mojnovisad.com

JEDNA NOVOSADSKA PRIČA: (Ne)mir Božiji, vaistinu šenlučenje
Dobro je, preživeli smo. Prošle su obe Nove godine i Božić, grmelo je, nebo je svetlelo, gorela je Srpska Atina, ali niko nije stradao!
Deluje neobično da narod koji je pre samo četvrt veka prošao nekoliko ratova, začinjenih dvoipomesečnim bombardovanjem, ne može da propusti nijednu Novu godinu i Božić, a da ne upotrebi celokupan eksplozivni arsenal kojim raspolaže. Deluje da bi bilo normalno da ne poželimo ni šampanjac da otvorimo uz poznati prasak, a kamoli da izazivamo detonacije koje bi nas mogle ozlediti. Deluje nestvarno da ponovo slušamo o deci sa teškim povredama usled još jednog običaja što su nam upriličili "najhrabriji" među nama.
Iskonski motiv za ovo slavljeničko ponašanje bi se mogao pronaći u borbi protiv zlih duhova i veri da se oni mogu bukom oterati. Nije da nemamo zlih duhova koje valja najuriti, ali teško u XXI veku ovu magijsku borbu možemo smatrati relevantnom. Sumnjam da prosečan petardaš ima na umu bilo kakve natprirodne sile dok nehajno seje oko sebe sve što je danima brižno pripremao za tu nezaboravnu najluđu noć. On to svakako radi iz zabave, delimično i zbog tradicije i puke imitacije drugih, pomalo nam demonstrira moć, no pre svega toga, uspešno isključi dugme za bilo kakvo saosećanje sa nekim koga bi to moglo povrediti, uplašiti ili mu zasmetati na bilo koji drugi način.
Ako nedostaje empatija, i odgovornost će biti nepoznata reč. Nije se javio niko da prizna da je baš on bacio petardu (najavljujući svoj dolazak mileševskom Belom anđelu) koja je dečaku u Prijepolju otkinula dva prsta. I neće. I nikad niko nije. I hrabri i opasni momci koji palicama pretuku tri tinejdžera ispred Promenade uteknu, igrajući se žmurke i vije sa policijom. Ne rade oni to iz ideala pa da ponosno istupe za svoja (ne)dela, nego zato što su u mogućnosti. A da su odabrali neko mračnije i prikrivenije mesto, niko ih ne bi ni ganjao.
Međutim, ne bi trebalo biti previše oštar prema njima. Oni su, sasvim sam siguran, velike patriote! Usta su im puna Srbije, Srpstva, srpske nejači, vekovnih ognjišta, Obilića, puj puj Brankovića, Karađorđa, Đokovića i Tesle (ova dvojica samo zbog svetski priznatih uspeha)… I naravno Mladića. Umesto rukovanja koriste tri prsta, umesto reči urlike, umesto pesme skandiranje… Slušaju samo ćirilicu. Kad bi pisali i to bi činili ćirilicom. I razmišljaju na ćirilici!
Takođe su i lokal-patriote. Vole da se pohvale da žive u Srpskoj Atini. Bolje bi bilo da je Sparta pa da se udruži njih tristo i isprebija onih pet, šest… nije bitno može i deset… mada, bolje pet… manje je krvoproliće. No, kad već ne može Sparta iz filma, neka bude i Atina, šta god to značilo. Zvuči moćno. Obožavaju Novi Sad. Dok je njih biće posla za sve novosadske službe. Radiće punom parom i ostvarivati svoje plate i policija i medicinska služba i vatrogasci i gradska čistoća i pravosuđe...
Uveren sam i da su veliki vernici. U kolima visi krst na retrovizoru i ikona sveca zaštitnika, krste se na zvuk crkvenih zvona, krste se i kad prođu pored crkve, a nekad se zbune i ispred apoteke… Ne tuku na značajnije crkvene praznike... Možda samo ako su napadnuti ili prevencije radi ili ako je baš dobra prilika, ona koja se ne propušta…
Vole sport i bave se istim. Na tribinama. Pomalo u teretanama i kladionicama. Zaljubljeni su u svoje klubove, uvek su sa njima i kod kuće i na strani, ako je organizovano… Besplatno, naravno.
E sad… Ako druga strana bolje plaća ili je naredba "sa viših instanci" da mora, onda će biti isti takvi fanatici za neki drugi klub bar dok se ne uvede red na toj drugoj tribini. No, nije to tako čest slučaj. Poštuju žene! Gledaće da ih uvek zaštite. Od drugih. Naravno, žena mora znati svoju ulogu u društvu da bi zaslužila njihovu naklonost. Ako žena zna svoju ulogu, zaštita joj neće ni biti potrebna jer kakva opasnost joj preti u kući ili stanu, eventualno u prodavnici!? I mora se kloniti novotarija kojima joj "pune glavu" kojekakvi belosvetski dušebrižnici. Doduše, mogla bi da "pokupi" neki novi trik… You know what I mean? Muž, deca, kuhinja… Šta ćeš više!?
O svetskoj geopolitici znaju sve. Uvek su spremni da vam objasne naizgled komplikovane urote kojima moćnici sa Zapada kontrolišu ostatak čovečanstva. Znaju ko koga i kad treba da napadne. Nešto je opravdano, a nešto je nikad zabeleženi zločin. Na unutrašnjem planu su znatno ćutljiviji. Ne "talasaju" mnogo, jer se tako neće ni zatalasati ka njima od nadležnih organa. Ali, to ne znači da ne treba prihvatiti poneki poslić koji bi im doneo ili "šuške" ili oprost za neke nestašluke. Oni su poslovni ljudi, budući biznismeni, pre svega.
Druželjubivi su. Ne vole da se kreću sami, što više tim bolje… Za druga bi stavili i ruku u vatru ako vatra nije prejaka… Ne vole izdajnike, strane plaćenike, LGBT i srodne… Ne vole strance, druge rase, one različite vere, ateiste, agnostike… Ne mirišu ni intelektualce (mada ih ima "po volji"), policiju (čak ni kad treba sarađivati sa njima), novinare… Ne vole slabe, kljakave, ne vole ni zavisnike (heroinske, naravno, jer da je kokain droga i Kaniđa bi bio narkoman). Ne vole druge i drugačije, ali su svi ostali dobrodošli!
Ovakvih ili sličnih vitezova je bilo oduvek ili bar od kada smo raskrstili sa onom zločinačkom antisrpskom ideologijom i veštačkom jugo-tvorevinom. Tu su među nama i samo od načina na koji upravljamo državom zavisi koliko će biti vidljivi i bahati. Da li će nas gaziti kolima, sačekivati ispred tržnog centra u po bela dana ili nam samo bacati petarde pod prozor, zavisi jedino od naše volje i spremnosti da im se odupremo.
Pre gotovo deset godina, tadašnji premijer Aleksandar Vučić je priznao da država nema snagu da se obračuna sa huliganima. Gde smo danas?
Nebojša Regodić
Za neke slobodnije zemlje i građane
pre 24 dana i 5 sati
U jednoj drugoj državi, gde se predsednik nikog ne boji, gde imaju preko 200 sigurnosnih službi, jedna mala pod država i jedan grad su uveli interni propis.
Jer to mogu. Nemaju Beograd koji je sve i svja po pitanju zakona.
Tamo je propis, gradski, da SVAKA porodica, adresa, kuća MORA imati registrovano oružje. I svakom građaninu se podrazumeva pravo da ga nosi u okviru teritorije grada.
Tako da niko, nikad ne zna drzne li se štogod - a kamere sve pokrivaju - da li će ga taj sastaviti sa zemljom.
deda
pre 23 dana i 14 sati
jadno i bedno