Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Zoran Stanišin/mojnovisad.com

Jovan Stojanović – Cope: Veliki čovek iz malog radio aparata
Kako je moguće voleti nekoga ko nas svakoga jutra budi i „tera“ na posao? Uglavnom teško, osim ako taj neko nije Jovan Stojanović – Cope, legendarni voditelj jutarnjeg programa Radija 021, koji već godinama, „nezvan a neizbežan“, kuca na vrata novosadskih domova, čineći da onima koji u dan tek kreću isti taj dan bude što vedriji i nasmejaniji. Bar onoliko koliko je moguće, u ova ne baš vedra i nasmejana vremena. Elem, Cope: dvometraš iz radio-aparata, koji više no uverljivo razbija onu staru iluziju o tome da u radiju žive „mali ljudi“, a što ga, nesumnjivo, čini jednim od „najvećih radijskih voditelja“ na ovim prostorima.
U svakom smislu, dakako. Danas Cope iza sebe ima 13 radijskih godina, od kojih je polovinu proveo kao voditelj jutarnjeg programa. Radio mu je, kako kaže, mnogo više od posla, iako mu je, u najranijem detinjstvu, televizija ozbiljno „pretila“ da će ga uzeti pod svoje. No, o tome će nam već sâm pričati...
- Moja majka je radila u restoranu u RTV, i često me je kao malog vodila sa sobom na posao kada nije imao ko dame čuva. Tako da sam ja na televiziji video čitav taj proces. Ja sam dugo bio ubeđen da ću raditi na televiziji, da ću do penzije ostati tamo. Kao mali sam često sedeo u studiju, u režiji. Čak sam na raspustu radio u sceni, da zaradim neku kintu honorarno. Tu sam se skroz ubacio u taj film, i bilo mi je super. Ali uvek sam, kada se radilo nešto u Studiju „M“, tada je tu bio Radio „Stotka“, išao da ih gledam. Biće da sam negde, nesvesno, ipak imao tu ljubav prema radiju – priča Cope za portal mojnovisad.com.
Na radio si došao prilično slučajno, zapravo zahvaljujući „prevari“ koju su ti priredili drugari...
- Da, tada sam radio neki posao za koji i nije trebalo baš previše pameti. Dvojica mojih prijatelja tada su na Radiju 021 imala emisiju koja je išla u večernjem terminu, o naučnoj fantastici. Pitao sam jednog od njih kada će me voditi na radio, da vidim kako to izgleda, i dogovorili smo se da ih tamo posetim već za nekoliko dana, kada budu radili emisiju o Konanu. I došao sam, verujući da ću samo da sedim i da ne radim ništa. Rekli su mi da samo ćutim, da ne smem da pravim buku, da moram da budem jako tih, jer mikrofoni sve hvataju. Inače sam sedeo na nekoj kožnoj stolici koja je jako škripala i nisam smeo da se pomerim. Skroz su me isprepadali. Onda su mi na brzinu stavili slušalice, pustili špicu i najavili me kao specijalnog gosta. Osećao sam se kao da sam pao s Marsa. Nikad u životu pre toga nisam progovorio u mikrofon. I tokom cele emisije sam im gestikulirao da ću im slomiti i ruke i noge kad se završi. Ipak, sve je prošlo jako dobro, pa su me za sledeću emisiju zvali da gostujem zvanično, bez ikakve „prevare“, što sam ja, naravno, prihvatio. Posle te, druge emisije, vraćali smo se kući, svratili sva trojica na pivo i ja sam im objašnjavao kako bih jako voleo da radim noćni program. I zaista, uskoro sam dobio da vodim noćni program sa njima dvojicom. Tako je i zvanično počelo. Radio sam svoj posao od 7 do 4, a uveče išao da vodim noćni program na radiju. Već posle nedelju dana sam ukapirao da je to posao koji ja želim da radim ceo život. Uskoro sam sa kolegom počeo da radim i emisiju „Ventilator“, u sklopu dnevnog programa. Tu sam do kraja zavoleo radio. Inače, u međuvremenu sam, da ne poveruješ, dobio gomile ponuda za razne druge poslove, ali sam ih sve odbio. Jednostavno sam znao da je radio posao za mene, i to je bio kraj.
Koliko se to prvo tvoje iskustvo na radiju uklopilo u ono što si ranije zamišljao?
- Radio je bio upravo ono što sam očekivao, i mnogo više od toga. Radio je super stvar, pre svega zbog toga što ti niko ne visi nad glavom da vidi da li si se obrijao i kako si se obukao. Druga stvar je da moraš da budeš to što jesi. Jer, ako foliraš, to se na radiju vrlo lako čuje i prepozna, a to onda nema smisla. Zapravo, u poslu koji ja radim ti zarađuješ platu tako što si ono što jesi. Ako to svoje uspeš da preneseš na slušaoca, ili da ga ubediš da njegove muke ili radosti deli još neko, onda je to uspeh. Meni je to idealan posao.
Ako ne računaš ustajanje „sa petlovima“...
- Uh, mrzim da ustajem ujutro. Zapravo mislim da ne postoji voditelj jutarnjeg programa koji voli da ustaje rano. A zbog svakodnevnog buđenja, počeo sam i vikendom da ustajem pre pola osam. Više ne mogu da spavam dugo kao nekad.
Sâmo to ustajanje u zoru, već je dovoljno da se shvati da je posao voditelja jutarnjeg programa prilično zahtevan. Ipak, ljudi često pomisle da ti tek tako iskočiš iz kreveta, pa dođeš na radio da „nešto pričaš“ i da „ne radiš ništa“.
- Znaš, ja i dan-danas, kad dođem kući i kažem da sam umoran, otac me pita: „Od čega si ti umoran? Šta ti uopšte radiš, pa da se umoriš?“ Za njega je posao ako se ti ceo dan fizički izlomiš, ovo moje se ne računa. A pričati nije uopšte lako. Pričati sa smislom, naravno. Zamisli da ustaneš ujutro, nije ti ni do čega, raste ti umnjak, možda si se posvađao s nekim s kim živiš, usput te neko očepio u autobusu, a ti onda dođeš na posao, sedneš u stolicu i treba da budeš veseo, opušten, bezbrižan. Naporan je posao. Svi moji prijatelji i dalje žive, manje-više, bez previše cimanja, ležu uveče u ponoć ili kasnije i imaju taj luksuz da ujutro spavaju do sedam. Ja ne. Ja moram da legnem rano. Mogu da izdržim jedan ili dva dana sa malo spavanja, ali treći dan već imam ozbiljan problem, jer ne mogu da se skoncentrišem, ne mogu da radim kako treba. A u ovom poslu se ne može sakriti ako grešiš. Dakle, imam jednu rutinu koju moram da poštujem. Već godinama ustajem prvi u kući, u pet sati. Skuvam kafu i negde do šest ćutim, iščitavam novine, vesti, portale, proveravam šta se u međuvremenu izdešavalo i šta mi je konkretno tog jutra važno za program. Jutarnji program je specifičan u tom smislu što ti moraš da znaš gde u gradu postoji problem, kako bi ljudima koji te slušaju pomogao da taj dan preguraju što lakše. Naravno, nisu to samo servisne informacije, već moraš znati sve što se dešava. Nažalost, u današnje vreme sve je manje lepih vesti, a sve više onih drugih, ali se trudim da stvari nekako isfiltriram, kako bi i ono lepo isplivalo na površinu i bilo primećeno.
Veruješ li da od slušalaca uvek uspeš da sakriješ to kako se u tom trenutku lično osećaš, pogotovo kada ti dan ne počne baš najbolje?
- Mislim da ne, bar ne u potpunosti, pre svega pred ljudima koji te slušaju redovno i koji te „poznaju“. Mislim da to niko ne može u fulu da sakrije. Ali postoje te neke male tajne zanata, koje ti vremenom naučiš. Tako naučiš da i onom što te muči ne dozvoliš da se vidi i čuje. Ja kad uđem u studio, zaboravim na sve svoje probleme, sve ostavim napolju, moj privatan život u tim trenucima ne postoji. Tako moram. Postoji samo program.
A trema?
- Naravno da postoji. I danas, 13 godina otkako sam počeo, ja i dalje imam tremu svakoga jutra. I mislim da je to dobro. Dok bude treme, znaću da je ono što radim iskreno i, nadam se, dobro. A inače uvek dajem sve od sebe da budem bolji. I trudim se da uvek nešto novo učim. Nedavno me je zvala jedna prijateljica i skrenula mi pažnju na dikciju dok čitam vesti, i ja sam se trudio da njenu opasku uvažim i da popravim to što je do mene. Jer, ako ti misliš da si bogom dan za ono što radiš, da ne treba da se popravljaš, da si savršen, onda to nema nikakvog smisla. Ako ne napreduješ, onda nema smisla ni da radiš...
Predstavlja li ti problem to što ljudi, verovatno, od tebe očekuju da i u privatnom životu budeš onakav kakav si u programu?
- Ponekad ume da bude naporno. Ja se ne bavim novinarstvom, ja sam zabavljač, tako da se od mene uglavnom očekuje da se zezam i da ljude nasmejem. A to ume da bude prilično zahtevno. Niko ne može da bude smešan na silu, niti može da bude smešan svaki dan. Ljudi, kad me upoznaju u kafani ili kod prijatelja, očekuju da ja budem urnebesno smešan, očekuju da ih zabavljam, da im vodim program uživo. Naravno da to ponekad bude u redu, pa i meni bude zanimljivo. Ali nekad jednostavno nisam raspoložen i ne mogu da se uklopim u tu predstavu koju imaju o meni. Ipak, uvek se trudim, pogotovo prema onim ljudima koji vole i poštuju to što radim. Neće moj život propasti, ako nekome posvetim deset ili petnaest minuta života, čak i ako mi tog dana nije ni do čega.
A kako izlaziš na kraj sa onima koji tu pažnju ne zaslužuju, pre svega sa ljudima koji ti se javljaju u program uživo, a čiji se stavovi nikako ne uklapaju u jedan zdrav koncept?
- Mislim da tu treba da budeš šmeker, kao i u životu. Kad te neko na ulici napadne, tebi je jasno da taj čovek verovatno ima neki ozbiljniji problem od tebe. Nasmeješ se i pustiš ga da ide dalje svojim putem. Tako i u programu. Ja nikada nisam ulazio u svađe sa ljudima, to je moje pravilo. Čak i kada u programu pričamo o temama zbog kojih se ljudi uglavnom svađaju. Bez obzira na to što se ja ne slažem sa nečijim stavom, neću praviti svađu, pogotovo ne u programu. Hvala, prijatno, i to je to. Sa takvima se nikada ne upuštam u diskusije, jer takvi uglavnom i ne žele bilo šta da shvate i da promisle o svojim stavovima. Kontrolišem se koliko god mogu. Osim u saobraćaju, naravno, to valjda nikome ne polazi za rukom. U svakom slučaju, trudim se, i uglavnom uspevam u tome, da neprijatne razgovore što pre privedem kraju. A bude i situacija kad me neko „opravdano“ nakrpi. Jednom sam vodio program sa koleginicom i pričao nekim problemima, ne sećam se o čemu. U tom trenutku je pozvala jedna starija žena i koleginici rekla: „Ovaj Cope se stalno na nešto žali, kao neka baba.“ E, sad, kad ti baba kaže da si kao baba, onda je to ozbiljna stvar.
Dunav i bajkeri kao primer
- Često pecam, često sam na reci, prija mi taj mir i ta tišina. Inače, mislim da je Dunav jedan fenomen koji može da nas nauči da sve može dobro i normalno da funkcioniše. Posle pecanja, za sto sedne nas nekoliko ribolovaca svih fela, novinar, trgovac, advokat, bankar, strugar, nije bitno. Svi mi sedimo za jednim stolom i pričamo. Pričamo o životu, a ne o politici i budalaštinama. Jedni drugima nudimo pomoć, delimo savete. Pravi komunizam u malom. Isto je i kad se družim sa bajkerima, iako već neko vreme ne vozim, jer nisam registrovao motor. Ali i sa njima, kad sednemo, mogu satima da uživam u razgovoru. I satima mogu da slušam nekoga ko mi iskreno i prijateljski govori o nekom dihtungu za pumpu, a da mi ni u jednom trenutku ne bude dosadno i da se niko ni sa kim ne posvađa oko neke gluposti. Isto tako može da funcioniše i ceo život, samo to treba shvatiti.
Koliko ti, u poslu kojim se baviš, odgovara to što te ljudi ne vide i što, na neki način, možeš da se sakriješ od njih?
- To mi je super. Iskreno, ja sam stidljiv. Kad znam sve ljude u prostoriji, ja mogu super da se provodim. A ako sam negde gde ne poznajem ljude, uvek ću više ćutati nego što ću pričati. Zato i volim radio, jer sam iza mikrofona i niko me ne vidi. Upravo zbog toga mislim da nikada ne bih mogao da radim na televiziji. Ja se divim tim ljudima, pogotovo onima koji rade jutarnji program. Da neko može ujutro u pola sedam da izgleda toliko sređeno, odmorno, sveže, meni je to neverovatno, to je umetnost. Nikad ne bih menjao radio za televiziju.
Da li, dok vodiš program, razmišljaš o tome da te u tom trenutku slušaju stotine, možda hiljade ljudi, ili imaš nekog svog „virtuelnog slušaoca“ u glavi?
- Kad pripremaš program, moraš da znaš ko te sluša i ko ti je ciljna grupa, pa sve organizuješ u odnosu na te ljude, tako da postoji što veća mogućnost da ih zainteresuješ. A kada pričam, ja zapravo zamišljam tu osobu kojoj ne vidim lice, gledam je negde u vrat otprilike, dok ona, recimo, nešto kucka na računaru. Jer, radio se, uslovno rečeno, sluša s pola mozga i ti, dok slušaš radio, uglavnom radiš nešto. Nekoga takvog i ja zamišljam dok pričam. I uvek zamišljam jednog čoveka. Nikada ne razmišljam o tome da li me, dok vodim program, sluša pet ili deset hiljada ljudi, to bi me samo zbunjivalo. Ali naravno da se borim da ih bude što više, jer ja od tih ljudi živim. S druge strane, divno je kada znaš da to što radiš voli određeni broj ljudi. Što je više njih, i ja sam srećniji i zadovoljniji. Ljudi koji me redovno slušaju su zapravo najveća nagrada koju imam od posla.
Verujem da ti je nagrada i to što, za razliku od mnogih, radiš posao koji istinski voliš...
- Da, apsolutno. Na svaki posao pre ovoga sam kasnio, ovde nisam nijednom zakasnio za 13 godna. Ja već u devet uveče kukam zato što moram da ustanem u pet, ali ipak ustajem, jer volim svoj posao. Nije me ovde niko zatvorio u neku kocku, stavio mi kravatu i naredio mi da se smejem kao kreten svakome ko u tu kocku uđe da mi postavi neko kretensko pitanje. Ja sam imao sreću da se još kao prilično mlad ostvarim na poslu koji volim i to mi je jedna od najvećih satisfakcija u životu.
Nažalost, mnogi ljudi nisu imali tu sreću, a veliki broj ljudi koji te svakoga jutra sluša u tim trenucima odlazi na posao koji ne voli i koji je na neki način primoran da radi...
- Da, svestan sam toga, naravno. Svi ti ljudi se bore svakog dana. Svako pokušava svakog dana da se izbori sa sistemom koji je daleko od funkcionalnog, da skrpi kraj s krajem, da koliko god može, sve izgura, i da to ostavi na njemu što manje traga. Svi mi delimo neke iste probleme. I ja, kao i drugi, dobro znam šta znači plaćati račune, stajati u redovima, znam za neljubazne službenike, za ambulante i bolnice u kojima ništa ne funkcioniše... Ljudi su besni, nervozni. Ali mislim da je i tu smeh lek. Ponekad mislim da je smeh ono što nam najviše nedostaje, zato se i ja trudim da druge zabavim i nasmejem, onoliko koliko mogu i koliko umem. Ako uspeš čoveka da nasmeješ u čitavom ovom ludilu, ti si uspeo u svom poslu. Treba biti srećan, koliko god to zvučalo kao kliše. Ceo vek radiš, ideš s posla na posao, a ne stigneš da se posvetiš svom životu i ljudima koje voliš. Svi imamo probleme, ali oni ne zaslužuju da nama upravljaju. Naravno, to ne znači da treba ignorisati stvarnost i zabijati glavu u pesak pred onim što se dešava. Ima ljudi koji govore da ih ne interesuje politika, ali ja mislim da je to bezveze, jer je to nešto što određuje tvoju sudbinu i sudbinu tvoje dece. Ako svi okrenemo glavu, onda će oni koji vode zemlju moći da nam rade šta god požele, mada ni sada nismo daleko od toga.
Pomenuo si politiku i verujem da i tebe, kao čoveka, iritira gomila toga što se dešava na političkoj sceni. Uspevaš li u programu uvek da se suzdržiš od svojih političkih stavova?
- Pokušavam, i verujem da uspevam, osim nekih suptilnih, uglavnom ironičnih komentara, ali ne direktno. Ja nikada ne psujem, trudim se da ni u privatnom životu ne psujem. I trudim se da u programu ne mračim previše. Ako ja tebi sad sat vremena govorim samo o stvarima koje ne valjaju, ti više nikad nećeš poželeti da pričaš sa mnom. Tako je i u programu. Tom slušaocu je dan možda već počeo sivo, neću mu ja još dodatno zamračiti i zagorčati.
A misliš li da svojim stavovima o aktuelnim društvenim prilikama uspevaš da dobaciš do onih čiji se stavovi teško mogu nazvati „zdravim“?
- Trudim se da kažem svoj stav, naravno, da se obratim i onima za koje mislim da im stavovi nisu, blago rečeno, na mestu. Kad si na radiju, imaš priliku da te čuje veliki broj ljudi, i samim tim si u situaciji da možeš da utičeš na njih. Ipak, bojim se da je na ekstreme teško uticati, a tu pre svega mislim na neke nove, zaluđene klince. Ali ja pokušavam, i to doživljavam kao svoju odgovornost. Jednom sam imao neku raspravu sa svojim prijateljem o gej paradi, i njegovi stavovi su me zgrozili. Dobar mi je prijatelj, ali sam mu u jednom momentu rekao da je totalni kreten i budaletina, ako može tako da razmišlja. Onda sam sutradan došao na posao i sa kolegom napravio jedan izmišljen intervju. U tom intervjuu sagovornik mi je, navodno, bio iz „Organizacije ćelavih“ i zalagao se za to da se debelim ljudima zabrani da šetaju ulicom zato što su debeli. On je nekoliko minuta objašnjavao da oni „mogu da budu debeli, ali neka budu debeli u svoja četiri zida“, uz onu obaveznu opasku „neću ja da moje dete sutra zbog njih bude debelo“. Nakon tog intervjua, onaj prijatelj me pozvao i rekao da je, ipak, shvatio da sa njegovim stavom nešto nije u redu. Nažalost, daleko je više onih koji ne shvate. Ali to ne znači da ti i ja ne treba da prestanemo da pokušavamo da bar nekoga ili nešto promenimo na bolje. Čak i ako ne uspemo da dopremo do njega. Možda dobacimo do njegovih roditelja, ili do njegove devojke. Ako jednog od hiljadu ljudi nateraš da se zapita da li je u redu mrzeti nekoga zato što je drugačiji, onda si uradio super posao. Znam da živimo u sredini koja generalno nije zdrava, ali ima lepih stvari koje čine da se osećamo bolje i da verujemo. Nedavno sam na ulici video dete sa onom „puškom na pasulj“, kojom smo se mi igrali kad smo bili mali, i to me je oduševilo. Taj koji je detetu, danas, umesto da mu kupi tablet, napravio pušku na pasulj, taj čovek je genije. I takvi ljudi mi ulivaju nadu da nije sve izgubljeno. Naravno, nadam se da ta „pasuljara“ u rukama tog deteta neće jednog dana izrasti u pravu pušku.
Sa Copetom razgovarao Duško Domanović
Ovaj članak još uvek nije komentarisan