Jovana Balašević, glumica: Ko odraste uz ovdašnju publiku, niko ga neće pokolebati

Jovana Balašević, glumica: Ko odraste uz ovdašnju publiku, niko ga neće pokolebati

Jovana Balašević je nakon završetka Srednje baletske škole upisala glumu sa samo 17 godina, i to u klasi čuvenog Miše Janketića. Na scenu Srpskog narodnog pozorišta prvi put staje 2002. godine, a od 2008. postaje stalni član dramskog ansambla.

Iza sebe ima veliki broj premijera, pojavila se u nekoliko bitnih domaćih serija, kao i u filmu “Rani mraz” svog oca Đorđa. Sa njom se nalazimo jedne užurbane večeri, tik nakon što je svoju mlađu ćerku odvela na spavanje. Naime, Jovana Balašević danas balansira između uloga na sceni i uloge majke dve male devojčice i apsolutno uživa o tome. No, kasnije će nam objasniti da izneti trudnoću na srpskoj sceni predstavlja i te kako zahtevan poduhvat.

Odmah po početku razgovora pominjemo i Tanju Pjevac, našu gradsku facu i Jovaninu prijateljicu iz klase. I baš kao u razgovoru s Tanjom, dotičemo se Mišine oštre lekcije: “Možda ja od vas neću napraviti dobre glumce, ali ću napraviti dobru publiku”. Ako uzmete u obzir da novosadsku publiku već decenijama bije glas da je kamenog srca, priznaćete da ova rečenica deluje prilično intrigantno, te nas dve pokrećemo razgovor upravo na ovu temu. 

- Novosadska publika jeste hladna, često dođe kao neki ledeni tuš, ali je ipak najzahvalnija. Ja je volim i na njoj sam stasala. No, zamislite samo tu neprijatnu situaciju iz svakodnevnog života kada razgovarate sa nekim od koga ne dobijate nikakvu povratnu informaciju. Tokom takvog razgovora lako ćete postati nesigurni u svom izlaganju. Eto, baš je tako i sa našom publikom. Ti govoriš, radiš, znojiš se i ubijaš se na sceni, a ne dobijaš nikakvu reaciju. Bilo gde drugde će vas vrlo brzo nagraditi, bilo smehom ili komentarom ili nekim meškoljenjem. Ali ovde ne. Ko odraste i sazri uz ovdašnju publiku, njega niko neće pokolebati. Opet, srećna sam što je naša publika takva i što nije baš tako lako potkupljiva. Njen aplauz zaista treba zaslužiti – iskrena je Jovana.

Trenutno si angažovana u predstavi “Violinista na krovu”, inače kolaboraciji između dva gradska pozorišta – Srpskog narodnog i Novosadskog. Tokom njenog igranja pravila si i pauzu zbog odlaska na porodiljsko. Reci nam nešto više o tom iskustvu.

- “Violinistu” sam u početku igrala i dok sam bila u drugom stanju. To je bila moja druga trudnoća i neko vreme sam je krila, baš kao i prvi put, jer je strašno nezahvalno biti trudnica u Srbiji. Ne samo da nisi privilegovan, već te gledaju kao da si invalid, što je jezivo diskriminišuće. Pred kraj godine sam ipak morala da pauziram angažman i na moje mesto je uskočila Judit Laslo koja je već igrala u predstavi, ali u horu. To je bio jedan odličan trik upravnika Novosadskog pozorišta jer svi glumci iz tog ansambla fantastično pevaju. Tako smo dobili konkurenciju. Srpski glumci su generalno samouvereni i mahom igraju na šarm, poput onih učenika koji misle da će sve lako, ali su zato mađarski glumci sumanuto talentovani. Silvija Križan, na primer, ne mora ni da odigra celu scenu da bi dobila najveći aplauz i najglasnije ovacije na poklonu. Oni su nama zdrava konkurencija i jedna odlična škola. Šteta je što naša publika nema tu naviku da posećuje Novosadsko pozorište jer vlada mišljenje da je ono namenjeno isključivo manjinskoj publici. Ja ipak verujem da glumu na drugom jeziku treba doživeti, jer da bi razumeo šta ti poručuje neko sa pozornice, ti ni ne moraš da razumeš njegov jezik. Ko god je danas privržen pozorištu, a takvih nas je malo, on to sigurno razume.

Jovana kao gospođa Smit u Joneskovoj "Ćelavoj pevačici" (sedmi mesec trudnoće)

Pre “Violiniste” si igrala u još jednoj atraktivnoj predstavi u Beogradu. Kakvo je iskustvo za tebe bio rad na “Tajni Grete Garbo”?

- Za mene je to bila jedna velika i pomalo bolna i surova škola na kojoj sam izuzetno zahvalna. Teško je imati takvog jednog perfidnog učitelja kakva je Tanja Bošković. Ali, za mene je to bilo masteriranje. Pre toga sam u Beogradu radila na predstavi “Miris kiše na Balkanu” koja je puna predivnih ženskih uloga i u kojoj sam upoznala Dubravku Mijatović, Slobodu Mićalović, Isidoru Minić i druge glumice moje generacije. Kada sam dobila ulogu u “Greti” one su sve krenule da mi izjavljuju saučešće.

Stvarno? Zašto? (smeh)

- I ja sam se, isto kao i ti sad, tako glasno nasmejala i pitala ih šta im to znači. Rekle su: “Videćeš sama”. I videla sam. I sada sam zahvalna. To iskustvo mi je dalo puno materijala za knjigu jednog dana, a možda i za monodramu. No, o tome ćemo kad stasam i kad budem imala malo više godina i iskustva. Poslednji put sam “Gretu” odigrala 20. januara na svoju slavu. Prvi put sam bila trudna na sceni i to je meni bilo fascinantno, a kako sam krila, za to smo znale samo moja devojčica i ja. Svi su mi govorili da blistam i da odlično izgledam, a ja sam se stvarno osećala kao da imam oreol. Ta trudnoća na sceni za mene nije bila slabost. Nisam se osećala kao da treba da se štedim, osećala sam se duplo jače jer sam na scenu izlazila sa dva srca.

Spominješ monodramu. Da li to znači da gajiš ambicije da jednog dana zagaziš u rediteljske vode poput tvoje sestre Bebe?

- Rediteljske ambicije nemam. Moja sestra je to vrlo surovo objasnila rečima: “Jao ti glumci... Pročitaju tri knjige, pa misle da mogu da režiraju!”. I većinom jeste tako. Glumci su na nekom patološkom nivou duboko nesigurni, a takva sam i ja. Reditelj, s druge strane, mora da bude samouveren, instiktivan, da ima neku sumanutu sugestivnost. Ta nesigurnost može da bude dobra jer te stalno tera da budeš bolji, ali reditelju to nije dozvoljeno. Volela bih da jednog dana zaista uradim tu monodramu jer imam stvarno puno materijala, puno tih memorisanih sekvenci koje bih rado ispričala. I volela bih, naravno, da to režira moja sestra. Ona ima neprocenjiv senzibilitet i jako mi je žao što se ne vraća u pozorište. Ona smatra da se čovek tamo puno daje, dok se sad na umetnost posmatra kao na nešto bezvredno. To jeste istina, ali neko ko to stvarno voli, srećan je što se time bavi. Ja sam stvarno presrećna kada me ljudi u marketu zaustave i kažu da su me gledali i da su oduševljeni. Desilo se da mi kažu da su plakali dok su me gledali, a verujte mi da sam u tom momentu zaplakala i ja. To je za mene jedna velika nagrada.

Pre dve godine si osvojila prestižnu nagradu “Predrag Tomanovič” tvog matičnog, Srpskog narodnog pozorišta. Smatraš li to svojim najvećim uspehom u karijeri?

- Samo tu jednu nagradu sam dobila i izuzetno mi je drago što se to desilo kada sam već postala majka. Ja sam vrlo dramatična i dobro pamtim emotivne scene, pa mi je taj trenutak kada sam saznala za tu nagradu neverovatno dragocen. Bila sam na ulici i gurala kolica kada me je sestra nazvala da mi kaže da je načula da sam baš ja dobila nagradu i to je meni bilo tako veliko, kao da sam dobila Globus ili Oskara. Pitaju me ponekad da li mi je teško zbog toga što me nema tako često u podelama u SNP-u, ali iskreno nije. Zaista mnogo volim likove koje igram. Nema predstave koju igram na silu i koje me je stid. Poznat mi je taj osećaj još sa fakulteta i presrećna sam što svaki kostim uvek oblačim sa žarom i uvek se dajem bez rezerve. Baš zato svaki aplauz i svaku pohvalu u samoposluzi primam punog srca.

Kako je protekao povratak na scenu nakon pauze?

- Nakon prve trudnoće sam poslušala svoju majku koja mi je savetovala da se prvo vratim predstavama koje sam već igrala jer to podrazumeva manje angažovanja. Povratak na posao je izuzetno važan za psihu u tom periodu jer ti je bitno da znaš da si i dalje negde potrebna, da nekome značiš i da si funkcionalna. Prvi put je to bila stvarno lepa terapija, ali sam drugu trudnoću bukvalno “pretrčala”. Na sceni sam bila i u osmom mesecu, pa sam napravila cirkus zbog toga što sam bila aktivna i porodila se ranije. Tada sam se po prvi put upoznala sa okolnostima koje se sprovode sa prerano rođenom decom. Na sreću, Petra je sada dobro i zdrava je, ali mene i dalje vuče neka griža savesti jer sam bila preaktivna. Zato sam ovu pauzu ipak malo duže prolongirala i vratila sam se posle četiri meseca. Prvo sam igrala u “Violinisti”, pa zatim u “Zojkinom stanu”. Ovaj angažman mi mnogo znači. Kada dođem u pozorište i stanem među svoje ljude, to mi je bolje od svake masaže i odmora.

Uskoro nas u gradu očekuje “Sterijino pozorje” na kojem ćeš učestvovati upravo sa pomenutim “Violinistom”. Da li si uzbuđena i šta bi još mogla da nam preporučiš sa Sterijinog programa?

- Konačno je, nakon dugog perioda, jedna naša predstava ušla u konkurenciju i presrećna sam zbog toga. Igraćemo je 30. maja, ali i pet dana pre toga. Jako se radujem “Pozorju” jer je to jedan festival koji jako volim, i to ne samo zbog toga što je u mom gradu, već zato što je vrlo kvalitetan. To je jedinstvena prilika za našu publiku da vidi predstave koje inače ne gostuju, a ne gostuju najčešće zbog očajnih finansijskih prilika. Iskreno, jedina stvar koja mi kod tog festivala smeta je novosadski snobizam. Sredite se, kupite karte na vreme i idite. Nije komplikovano. I dosta mi je toga da me svi poslednjeg dana zovu i pitaju me imam li neke karte, kao da držim SNP. Što se ostatka programa tiče, preporučujem Liješevićevo “Brašno u venama” i “Rodoljupce” Andraša Urbana.

Kako kao aktivna glumica posmatraš gotovo tragično stanje u kulturi u gradu?

- Dirljivo mi je kako se Novi Sad stalno koprca. On se jadan užasno upire i trudi, i nekako uspeva u tome, a to shvatite tek kada proputujete po manjim gradovima u Srbiji i kada uporedite naše i njihovo stanje. Izuzetno me raduje što su nam se dogodile “Vere i zavere", serija Radio-televizije Vojvodine, iako su se sada u toj kući već desile neke promene i smenjeni su neki ljudi do kojih mi je profesionalno izuzetno stalo. Na našoj televiziji smo konačno imali prilike da gledamo odlične filmove i serije koje smo do tada mogli samo krišom da skidamo, a onda se desila i ova serija. U pitanju je kvalitetan projekat za koji su odabrani kvalitetni ljudi i koji prati izuzetna muzika, fotografija i režija. Potpuno je na drugom nivou od onih baba koje se češljaju, sela koja gore, ravnih gora. Nemam ništa protiv te estetike, ali mislim da je vrlo važno negovati ovu seriju kojom je RTV pokazao da i te kako može da stoji iza jedne velike produkcije. Presrećna sam što se ona dogodila baš u Novom Sadu i mislim da će ona ostati i da će biti reprizivana i da će se pamtiti.

Jovana kao Micka u seriji "Vere i zavere"

Misliš li da uopšte postoje šanse da RTV nastavi u ovom pravcu sada kada je došlo do smene?

- Ne znam ko su novi ljudi, ali iskreno sumnjam, jer čim su smenjeni ovi dosadašnji, znači da se nešto ne shvata kako treba. Neću da se mešam, ali čini mi se da neće nastaviti ovako i žao mi je zbog toga. Bio je to jedan lep, kratak period kada je RTV konačno izašao iz one zelene boje koja je delovala kao akvarijum kada upalite televizor. Dobili smo “Državni posao”, pa “Dnevnjak”, zaista sjajan program. Sada se samo nadam da ćemo se izboriti sa promenama. Svi kažu da smo prošli i gore, ali ja iskreno mislim da nije bilo gore, da je ovo najgore. Videćemo.

Ove godine si bila aktivna na još jednom RTV projektu, povratku “Fora i fazona”.

- Posle dugog vremena sam ponovo bila pozvana da radimo zajedno, što mi je jako drago. To je jedan standardni okvir koji postoji godinama. Lično bih volela da se više uključuju poznati i uspešni mladi ljudi kao što je to bilo ranije. Ivana Španović i slični likovi bi bili odličan izbor jer je važno da se afirmišu kroz taj serijal. Mislim da je on dobar, originalan i da treba da se neguje.

Postoje li neki saveti ili, da kažem, fore iz tog serijala koje si preuzela i u ličnom životu? Verujem da i ti pripadaš generaciji koja je odrasla uz taj pogram, pa reci mi kako je on uticao na tebe?

- Značile su mi i sećam se par ljudi u gradu koje sam znala kao “one iz Fora i fazona”. Simona, moja starija ćerka koja ima tri i po godine, nesvesno je preuzela nešto od toga. Kada ona uradi nešto dobro ili neobično ja joj kažem “Bravo Simona, kako ti je to dobra fora”. Ona to sada često govori i drago mi je što je to nesvesno, što nije ništa nametnuto. Što se saveta tiče, još je mala i sa njenom pažnjom još treba da se bori. Kada je saznao da nosim devojčicu, muž mi je rekao da je sreća što se inteligencija nasleđuje od majke. Rekoh: “Divno - one će sad kao Forest Gamp, kao njihova mama, prolaziti kroz život kao kroz proplanak”. Za nas je sve turizam, sve nam je lepo i bez obzira na to što ponekad izgledamo namćorasto, u svemu možemo da se snađemo. Istina je da volimo i prečice, ali nije to loše. Ionako živimo u društvu koje ne zahteva neko preterano intelektualno angažovanje (smeh). Meni je iskreno žao intelektualaca. Moja sestra, moj muž i neki moji bliski prijatelji su intelektualci i oni se svi muče. Ovde je ipak mnogo lakše kada si malo “ošinut” u pozitivnom smislu.

Stavimo načas tvoju profesiju u stranu i reci nam kako sada, kao mlada majka, posmatraš Novi Sad. Kako se naš grad uopšte odnosi prema trudnicama i majkama sa malom decom?

- Nažalost, iznenadim se svaki put kada neko ljudski odreaguje i pusti me preko reda, naročito ako su to rođeni Novosađani. Naravno da ima izuzetaka, ali to su uglavnom žene koje vam pomognu. Kao društvo smo bezobzirni, mada, mislim da su ljudi i stravično nesigurni. Toga niko nije lišen. Kada neko zapne, ili kada mu se pocepa kesa i ispadnu mu mandarine, ili kada se neka žena koprca sa kolicima na stepeništu – tim ljudima treba samo malo pomoći i ja na tome apelujem. U suštini, problem ne leži u tome da Novosađani ne žele da pomognu – pomoći će oni - ali problem je u tome što oni ne vide dalje od sebe. Kriju se iza tog nekog garda i prosto ne vide da je nekome pored njih potrebna pomoć. Samo malo više da se otvore oči i biće tim majkama lakše.

Novija istraživanja pokazuju da se brojne žene ne odlučuju na drugu trudnoću zbog traumatičnog iskustva u porodilištima. Imaš li kakav komentar na to?

-  Kada pričam o svojim iskustvima koja su zaista dobra uvek sledi komentar da je meni lako jer me ljudi prepoznaju. Ali, to nije istina. Moj otac jeste popularan, ali ja nisam. Sve te sestre u Betaniji su devojke koje strašno puno rade i mahom ne posećuju pozorište i samim tim nemaju odakle da me znaju. Ja ću uvek govoriti sve najbolje o Betaniji. Da, istina je da nas bude po četiri u sobi, a kako su sobe spojene onda nas sedam deli jednu WC šolju. Istina je i da ta šolja nema dasku, ali mi smo tamo samo tri do pet dana. Ne znam ni šta treba da očekujemo s obzirom na to da je sve užasno siromašno. No, uprkos svemu, tamo je toplo i čisto, a ljudi su stručni i posvećeni. To su ljudi koji se brinu o ogromnom broju žena koje sve dolaze iz različitih situacija i svaka od njih nosi svoje probleme. Smatram da treba da imamo mnogo više poštovanja prema tim ljudima koji su divni, a rade za platu koja je simbolična. Skoro svi su me pitali zašto nisam išla negde preko da se porodim kada sam već u situaciji, ali ne razumem zašto bih išla. Betanija je tu, u mom gradu, u Branimira Ćosića. Ja sam u toj ulici i napravljena. U toj ulici je moja majka živela kao student u jednoj sobici kod teta Ruže. Tu su se moji mama i tata, kako lepo kažu, ljubili, jeli šampite i tu sam se ja desila. Ja to nikad ne bih menjala za daske u toaletu i masažu stopala.

Koja još mesta u gradu tebi bude najlepša sećanja? Koje su to tvoje oaze?

- Meni je SNP sve na svetu, tamo sam najsrećnija i najmirnija. Svi smo tamo prijatelji, kao neki dalji rođaci. E sad, rođake ne birate i ima nekih koje manje volim da sretnem, ali uglavnom su svi oni moji. Trenutno mi je i pomenuta Betanija jedno od omiljenih mesta na svetu. Jako volim Sinagogu. Za nju me vezuju jako lepa sećanja, kao onda kada sam slušala Lajka Feliksa. Tada sam tek rodila prvu ćerku, pa sam pojurila na koncert odmah posle kupanja u strahu da ću previše zakasniti, ali stigla sam baš na numeru koja mi je bila jako važna što je za mene neponovljiv osećaj. Taj deo grada je meni jako bitan, jer tu je i baletska škola. Tamo sam stasala i jedva čekam da moje ćerke još malo porastu pa da mogu da ih odvedem kod moje profesorice Sanje Todorović Vučković koja tamo ima svoju klasu. To su mi najdraže destinacije u gradu od kojih svaka nosi neku posebnu uspomenu.

Oceni vest:
17
261

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Kića

    pre 2859 dana i 9 sati

    Što je to faca !?

    Oceni komentar:
    1
    16
  • ljuba

    pre 2858 dana i 21 sat

    @Kića, prava definicija "face" je data na sajtu vukajlije (http://vukajlija.com/faca):

    "zvorno značenje - žargonski izraz za lice.

    Sekundarno značenje, podjednako prisutno u govoru, ukazuje na osobu prozvanu frajerom. Najčešće se ovakve titule dodeljuju onima koji ih zapravo ni jednom osobinom ne zaslužuju, pa se iz toga mogu izvesti logične i realne karakteristike jednog takvog primerka.
    Uzrasta najčešće 15-20 godina, pripadnik adolescentske populacije, upečatljivog izgleda, pri čemu spoljašnje osobine variraju zalazeći iz krajnosti u krajnost (izrazito fenserski izgled, dečiji pogled, nafajtan parfemom, sa "cool" frizurom... ili... nabildovan, "mačo" tip, nalik na gorilu). Facom ga je proglasilo njegovo extra-superiorno-cool društvo (fansy porekla), u nameri da ulagivanjem mazne njegove pare, iliti pare njegovog ćaleta, ili, u slučaju 2: njegova banda, koja ga se isuviše plaši da bi mu protivrečila, pa ga na njegov bajni predlog krunisala titulom face."

    Drugim rečima niko to teži da bude neko.

    Oceni komentar:
    0
    15
  • Gledalac

    pre 2858 dana i 20 sati

    Cime je ova glumica zasluzila tako dug intervju?? Decenijama posecujem pozorisne predstave i sa sigurnoscu tvrdim da je novosadska publika je sve samo nije hladna. Zna ta publika jos kako da pozdravi dobru glumu, da dodeljuje aplauze na otvorenoj sceni i da zavrsetak predstave proprati dugotrajnim apauzom. Postoje glumci i glumci pa publika dodeljuje aplauze svakom po zasluzi. Neka intervjuisana glumica i o tome razmisli.

    Oceni komentar:
    4
    50
  • Biljana

    pre 2857 dana i 11 sati

    Blagi Bože, kome vi sve posvećujete medijski prostor.

    Oceni komentar:
    5
    50
  • Anđelka

    pre 2856 dana i 19 sati

    Možda je publika hladna prema dotičnoj zbog "brilijantno" odugrane uloge u "grandioznom" filmu “Rani mraz” svog oca Đorđa, istina filma kojeg nikada nije imala prilike da vidi (a zasigurno i neće).

    Oceni komentar:
    2
    25
  • Svetozar

    pre 2856 dana i 19 sati

    Ovaj tekst je očigledana potvrda zaključka engleskog pisca Gilbert K. Česterston : "Novinarstvo se uglavnom sastoji od pisanja tipa "umro je lord Džons" ljudima koji nikada nisu čuli za lorda dok je bio živ"

    Oceni komentar:
    1
    24
  • Bilja

    pre 2855 dana i 23 sata

    Fotografija "Jovana kao Micka" sve govori, naročito pozadina. Lepa na mamu a pametna na tatu. Računajte na nju.

    Oceni komentar:
    1
    10
  • @Bilja

    pre 2855 dana i 20 sati

    Biljo, bolje bi bilo da je obrnuto, naravno uz obavezno "računajte na nas".

    Oceni komentar:
    1
    7
  • Majda

    pre 2854 dana i 20 sati

    Da li to kad je neko "FACA" boli.

    Oceni komentar:
    1
    5
  • Саша

    pre 2647 dana i 18 sati

    Јована није толико лоша глумица колико је не волите. Немојте ценити глумце по њиховим људским особинама, или особинама родитеља, него по ономе што покажу на сцени. Можда је грешка аутора текста што се није задржао само на Јовани као глумици, него је раширио причу...

    Oceni komentar:
    7
    10