Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Gojko Kekić Fotografija: Aleksandar Jovanović

Kralj Čačka: Borba je za čoveka
Ni činjenica da je radni dan, kao ni vetar koji je sinoć šibao ulicama grada, nisu mogli da spreče veliki broj Novosađana da napuste svoja topla skloništa i prošetaju do centra, tačnije do ulice Laze Telečkog. Povod, pomalo neobičan. Naime, ulicu koja je nekad predstavljala stecište kvalitetnog zvuka, a danas, citiraću jednog mog prijatelja, sve više liči na šetalište u Sutomoru samo (još uvek) bez magarca sa kojim možete da se slikate ukoliko ste voljni da izdvojite 5 evra, posetio je ni manje ni više, nego kralj lično. I to ne bilo koji kralj. Kralj Čačka juče je došao da osvoji Novi Sad, a mi smo iskoristili priliku da uz pelinkovac, ili dva, popričamo sa njegovim muzičkim veličanstvom.
Nenad Marić, poznatiji kao Kralj Čačka, spada u red onih autora koje nećete svakog dana videti na televiziji ili čuti na radiju. Svoju karijeru izgradio je nastupajući u memljivim lokalima prestonice gde se vremenom pročuo glas o muzičaru razbarušene kose i imena koje se lako pamti a teško zaboravlja. Njegovi snimci na Jutjubu nemaju milionske preglede, a stranica na Fejsbuku ne broji više od 3 hiljade “lajkova”. Pa ipak, ko god da je čuo muziku ovog neobičnog pesnika sa gitarom brzo je položio oružje pred njegovim kraljevskim šarmom.
Prošle godine si nastupio na Festivalu uličnih svirača iako za svoje svirke uglavnom biraš intimniji ambijent. Kakvo mišljenje generalno imaš o festivalskim nastupima?
- Krajnje pozitivno. Nisam imao priliku često da sviram na festivalima. Pored Festivala uličnih svirača, mislim da sam nastupio samo još na čačanskom festivalu Karusel pre nekoliko godina.
Zaintrigirao si javnost svojim umetničkim imenom. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je značenje reči Čačak blato, da li si možda ovim pseudonimom aludirao na samo stanje društva u kojem živimo?
- Dobro razmišljaš, u dobrom pravcu. Može da se čita tako. Nisam planirao da od toga pravim neku intrigu, jednostavno, tako je ispalo. Ali volim što provocira.
U svojim pesmama baviš se socijalnim temama, likovima sa margine, takozvanim malim ljudima. Kako socijalno stanje utiče na tebe kao stvaraoca?
- Borba je za čoveka, u svakom smislu. Dosta pesama su i pisane iz borbe, kao traženje izlaza iz tog ugroženog egzistencijalnog osećanja. Zapitaš se gde da pronađeš taj izlaz… To pitanje je jako bitno, gotovo da aludira na ono čuveno - šta je starije, kokoška ili jaje? Da li sada treba da promeniš nešto u sebi, pa da se onda desi nešto spolja, ili treba da se desi nešto spolja što će te promeniti? Čini mi se da je ovo prvo ispravnije.
Dosta ljudi ne zna da si ti akademski slikar. Šta se događa sa tvojom slikarskom karijerom?
- Da, ja sam diplomirao slikarstvo na Akademiji u Beogradu 2006. godine, ali sam se paralelno bavio muzikom i pisanjem. Slikarstvom se danas uglavnom bavim intimno. Dosta razmišljam o tome, slikam preko muzike.
Prepliću li se kod tebe muzika i slikarstvo?
- To i jeste ideja, najjednostavnije rečeno. Muzika je dobra kada je slika i slika je dobra kada je muzika. A jako je teško od muzike napraviti sliku i od slike napraviti muziku.
Uspevaš li u tome?
- U muzici ponekad uspevam. Ne znam… Prepuštam publici da to oceni. Maši se, greši, ali se i uči. Negde se dotakne nešto.
Nedavno si objavio spot za pesmu “Deda mraz je švorc”. Možemo li da najavimo album prvenac?
- Ja ga najavljujem već godinama i opet ću da ga najavim. Biće uskoro, radimo na tome. Ove godine sigurno. Još razmatramo mogućnosti gde, kako, u kojoj formi.
U eri pregleda, lajkova, šerova I drugih virtuelnih potvrda “kvaliteta”, odlučio si se za jedan neintruzivan pristup. I pored toga tvoja muzika je došla do velikog broja ljudi. Smatraš li da je kvalitet dovoljan sam po sebi ili je potrebna i podrška u vidu magične reči XXI veka - marketinga?
- Ja sam u sve ovo krenuo spontano i bez ikakvih ambicija da nešto veliko sa tim napravim. Ali, eto, desilo se da su ljudi nešto prepoznali i vremenom je postala potreba za tim. I dalje nemam neke posebne ambicije u tom smislu. Važno mi je da nastavim da radim. Da stvaram. Da pišem. Da to postoji kao proces. To mi je bitno. A ovo ostalo… Kako se širila priča vidiš da ne možeš sam nego da tu treba da uključiš i druge ljude.
Večeras nastupaš solo, ali ponekad te prati i bend. Postoji li stalna postava?
- Menjamo postavu u odnosu na to gde sviramo, kakav je prostor. U poslednjih godinu dana smo uglavnom nastupali kao trio. Za kontrabasom je bio Aleksandar Stanković i Marko Marić za klavirom i električnom gitarom. Na poslednjem nastupu u kulturnom centru Rex Matija Anđelković je svirao perkusije i bubanj. To nam je neka standardna postava.
Kako doživljavaš česta poređenja sa Tomom Vejtsom?
- Nemam problem sa tim. Ljudi prirodno teže ka poređenju. Postoji uticaj, sigurno, dosta mi je pomogla Vejtsova muzika, dosta sam naučio od njega. Ne samo od Vejtsa, nego i od Dilana, Koena, Madi Votersa, Haulin Vulfa, ranih bluzera… Ne smeta mi to lično. Vidim da postoji ta neka tendecija da me zovu “srpski Tom Vejts”. Ali nisam ja to.
Da li postoji neko sa kim bi voleo da ostvariš saradnju u narednom periodu?
- Rad sa muzikom je specifičan. Živa je stvar, tu nema planiranja. To se desi ili se ne desi. Mogu ja da kažem želju, voleo bih da radim sa ovim ili onim, ali pitanje je da li će to da se radi. Zapravo, mora dosta stvari da se poklopi da bi se to desilo. Najbolje je ništa ne nameštati, ništa ne dirati. Ako se desi, desi se.
U najavi za ovaj nastup pored tvog imena stoji sintagma najbolja skrivana tajna srpske muzičke scene. Doživljavaš li sebe tako?
- Mogu da izmaštam zašto je to tako napisano, ali me to ne zanima. Ne mogu da mislim o tome jer me ta misao tera ne neku drugu stranu.
Kada ćemo ponovo imati priliku da te vidimo u našem gradu?
- U Novom Sadu sam 5. marta, u Crnoj kući. Ovaj put sa bendom. Dođite.
Sa Kraljem razgovarao: Gojko Kekić
Ovaj članak još uvek nije komentarisan