Mario Liguori, pisac i Novosađanin: Dinamičan grad je onaj koji se razvija kulturno, duhovno i ljudski, ali ovde nije uvek tako

Mario Liguori, pisac i Novosađanin: Dinamičan grad je onaj koji se razvija kulturno, duhovno i ljudski, ali ovde nije uvek tako

"Čovek mora da se bori za surovu egzistenciju i zato nema ni vremena ni para za knjige. Ponekad knjige puno koštaju i to je tužno. Teško je doći do knjige ako je narod gladan, a jeste...", zaključuje Napolitanac koji, igrom slučaja, živi u našem gradu.

Naš ovonedeljni sagovornik, Mario Liguori (Sarno, Italija), diplomirao je komparativne jezike i kulture na Univerzitetu L’Orientale u Napulju, a master studije završio na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je i doktorirao. Danas italijanski jezik predaje upravo studentima na popularnom FF-u, kao i onima na Akademiji umetnosti. Pažnju koju posvećuje našem jeziku opravdavaju romani koje je napisao kao i vrlo posećene promocije njegovih dela. Bavio se prevođenjem, objavljivao je tekstove za srpske listove "Danas", "Blic", "Politika", "Oslobođenje"...  Strastveni je putnik i boravio je u mnogim zemljama. 

Najpoznatija književna dela su mu "Napuljski diplomata" i "Prva ljubav" kao i dvojezična zbirka napisana na srpskom i italijanskom jeziku "Sedam jesenjih priča". Vremenom je postao veliki miljenik srpske publike i uticao na glamur i kvalitet književne scene. Prošlo je mnogo godina otkako živi i radi u Srbiji, ali nostalgija za zavičajem značajno utiče na njegov stvaralački rad. O tome šta misli o srpskom mentalitetu i novosadskoj građanskoj atmosferi, koliko Napulj nema ili ima sličnosti sa ovdašnjim društvenim prilikama, Mario otkriva za portal Moj Novi Sad. 



Koje godine ste se doselili u Novi Sad i kakvi su bili prvi utisci kada ste kročili na novosadsko tlo?

– Prvi put sam došao 2004. godine. Sećam se da je bio kišovit dan i da je grad bio dosta siv, međutim, to sam nekako i očekivao i nisam bio iznenađen. Smatrao sam da je Vojvodina takva i imao sam takvu sliku izdaleka i neverovatno je kako se onda to i potvrdilo u stvarnosti. Domaćini su me vodili u restoran "Sokače" i sećam se čak i jelovnika. Takođe pamtim i vojvođansko blato, kao i kišu. To su prve slike koje su mi ostale zabeležene u sećanju.


Novi Sad ne bi bio isti da nema Petrovaradin


Od tada prošlo je mnogo godina. Šta se u međuvremenu izmenilo u društvenoj atmosferi?

– Neverovatno malo toga se promenilo i te promene nisu samo pozitivne. Neko je rekao da je Novi Sad živ i dinamičan grad. Možda je dinamičan po tome što dinamično prolaze vozila, ali za mene je dinamičan grad onaj koji se razvija kulturno i duhovno i ljudski, a mi ovde ne možemo reći da je uvek tako. S druge strane, naravno da je Novi Sad grad koji ima dušu, a ja to nalazim naročito nedeljom kada je grad poluprazan na nekim mestima i kada volim da šetam i upijam divnu energiju prirode, pogotovo na Dunavu. Nije slučajno nastala jedna moja priča baš na keju jer sam se tamo pitao kako li odozgo izgleda tačka gde sam se tada nalazio i da li je ono gore na Đavi ono što vidim odatle. Ta dimenzija gornja-donja koju obezbeđuje sama pojava tvrđave, jeste izuzetno zanimljiva i dinamična dimenzija u ovom gradu. Novi Sad ne bi bio isti da nema Petrovaradin, i u ovoj ravnici to ga čini posebnim i smatram da to treba da imamo u vidu svaki put kada nešto želimo da kažemo o ovom gradu.


Kako je naš narod prihvatio Vaš stvaralački rad?

–  Odlično. Ja sam čovek iz naroda. Ja sam čovek koji je živeo na ulici i zato me narod prepoznaje i prihvata. Ovde nikada nisam imao problem sa narodom. Ja sam ovde simpatičan, a u nekim krugovima antipatičan, a to nisu narodni krugovi ili krugovi čitalaca, ali to je normalno, to se moglo očekivati. To je tek kasnije došlo, kada sam objavio neke knjige. Što se tiče samozvane kritike, ja sam jedan od onih autora koji nemaju dobre odnose sa književnom kritikom. Meni se dopadaju čitaoci, baš ti čitaoci za koje oni smatraju da su glupi, nebitni, ja smatram da su važni. Stalno pred sobom imam predstavu "idealnog čitaoca" kome se obraćam, a to je neki imaginarni čitalac i želim da mu ispričam jednu priču. Tu imamo dve dimenzije: samu priču i način koji smo izabrali, dakle, sredstvo pomoću kojeg želimo da ispričamo priču. To je jedino što imamo kao pisci, nemamo ništa više od toga.
 

KOLIKO JE NAPULJ VAŽAN ZA SRBIJU: "Živeći u inostranstvu, pogotovo u Srbiji, primećivao sam da je Napulj jedan čudan grad. Mnogo je načina pomoću kojih možemo govoriti o Napulju, ali postoji jedna konstanta, nešto što nikada ne nestaje i to je kao neka crvena nit koja se provlači kroz čitavu priču o Napulju, a to je sama ideja Napulja. Smatrao sam da se ta ideja nikako ne gasi, već biva, traje. Ona je u glavi gotovo svakog ko želi tim gradom da se bavi. Shvatio sam da ako se to ugasi, ugasiće se i sama ideja Mediterana. Tako sam shvatio da je taj grad veoma važan za nas, kao i za Srbiju, zato što se Srbi u neku ruku identifikuju sa tim, a Napulj predstavlja alteritet, dakle sve ono što ovde ljudi nemaju. Istovremeno, ljudi osećaju da im taj grad negde pripada, ali da je on i neka egzotika. Onda sam se pitao kakve su te predstave o Napulju i napisao sam i doktorat o predstavama o Napulju kod srpskih putopisaca. U knjizi 'Ideja Napulja' bavio sam se različitim idejama i shvatio da u stvari imamo tri glavne ideje – evropsku ideju Napulja koja je pozitivna, sa turističkim pogledima na taj grad koji ljudi posećuju bez razmišljanja o kriminalu, onda imamo svoju ideju Napulja, dakle autosliku koja nastaje u samom Napulju i ta autoslika liči na heterosliku koju imaju Evropljani i imamo negativnu italijansku ideju o Napulju koja je živa u ostalim pokrajinama u Italiji. Napolitanci su divlji i prgavi, neće da plaćaju porez, neuredni su, ne žele da rade, ali vole Napulj jer je u njemu lepa priroda kao i svi njegovi stereotipi" – priča nam naš sagovornik o svom poslednjem objavljenom književnom delu "Ideja Napulj".


U romanu "Napuljski diplomata" jasno upoređujete Napulj sa Beogradom. Postoji li ikakva sličnost Napulja sa Novim Sadom?

– U toj konotaciji mogu možda da pronađem neke gradove oko Napulja koji nekim segmentima možda i liče na Novi Sad, ali Napulj ne zbog samih dimenzija tog grada. To je grad od dva miliona ljudi i oko njega ima još milion i po ljudi. Prosto, postoji kontinuitet. Tamo ne postoji polje ili kukuruz između Napulja i nekog sela, tamo su opštine zbijene jedna uz drugu. Ne zna se gde prestaje Napulj. On počinje u Kazerti i praktično prestaje u Salernu. To je 35 posto površine na kojoj živi veliki broj ljudi. Procena je da 65 posto ljudi živi na samo 35 posto pokrajine, a ovde je obrnuto, ovde je velika unutrašnjost, a to znači, 65 posto pokrajine namenjeno za 35 posto judi. Zbog guste naseljenosti, u Napulju je zaista nemoguće živeti ponekad. Uslovi života su teški.

Zbog guste naseljenosti, u Napulju je ponekad zaista nemoguće živeti 


Radite li na nekom novom rukopisu?

– Mislim da ne treba da govorim o stvarima o kojim pišem zato što se osećam kao čovek koji ide da profaniše nešto što treba da se pojavi u toj formi i uvek se plašim da govorim o nečemu što bi možda moglo da se dogodi, a možda i ne, a na šta bi ličilo da ja to prepričavam? Nikada ne bih mogao da kažem "ja pišem roman", jer to je kao poljubac. Ja mogu da govorim o poljupcu, ali nije suština poljupca što ja govorim o njemu, već je njegova suština sam taj čin. Mogu napisati nekoliko priručnika o njemu, ali to nije to.



Koja je osnovna misija lepe književnosti?

– Lepa književnost treba da pruži emocije čitaocima. Čitaoci će se identifikovati sa junacima i imati neko uživanje u tome. To je osnovna funkcija. Lepa književnost nije istorija. Istorija govori o onome što se dogodilo, a lepa književnost govori o onome što bi se moglo dogoditi. Znamo šta je uradio Napoleon, šta su istorijske činjenice otprilike, ali ne znamo na šta je istorijska ličnost mislila u datom trenutku, a to je posao nekog pisca. Zato što će pisac pretpostaviti ono što se našlo u glavi nekog istorijskog junaka u datom trenutku. Napisao sam jednu priču koja se nalazi u knjizi "Sedam jesenjih priča" u kojoj govorim o Karlu Burbonskom koji je posetio gradilište kraljevske palate u Kazerti koji se vraća u Napulj i priča se vrti oko toga na šta kralj misli dok putuje. I niko ne može da kaže da to nije tačno, ali niko ne može ni da tvrdi da je to istina. To se nije dogodilo, to nije činjenica, ali je moguće. Tu pisac ima prostora za manevre. Ko može da zna na šta je kralj mislio u tom času...

Istorija govori o onome što se dogodilo, a lepa književnost govori o onome što bi se moglo dogoditi


Da li se pisac rađa ili nastaje?

– Smatram da bez muke, čak i traume, nema ni pisca. Pisac je čovek koji ima neke poteškoće, koji ima neke probleme. Njega nešto tišti i on zbog toga piše. Neko ima te muke i nešto ga tišti, ali ne piše. Dakle, ako imaš muku, ti možda možeš postati pisac. Što se tiče stila i sposobnosti da napišeš nešto lepo, to je već stvar talenta, ali to je suvoparno ako nemate dobru priču, jer ima mnogo talentovanih autora koji znaju da pišu, ali nemaju priču i treba da se dogodi ta slična kombinacija – istovremeno da imaš i priču i jezik. Nemam visoko mišljenje o svojim pričama, a što se tiče jezika ovde sam stranac, pa onda možete da zamislite šta ja mislim o sebi (smeh), ali kad govorim o piscima, govorim o drugima.

 


Koliko naši studenti imaju sluha za italijanski jezik?

– Studenti su najbolji deo univerziteta i društva, mada ih njihova država ne voli. Mnogo toga dolazi do njihovog sluha i duha – oni vole italijanski jezik, kao i sve što stiže iz Italije.


Kako biste okarakterisali ponašanje čitalačke publike na promocijama svojih knjiga?

– Mislim da sam u nekim beogradskim krugovima, bez preterivanja, nekakav kultni pisac. Ti ljudi ne vode preterano računa o tome da sam stranac koji piše na srpskom. Oni su to prevazišli. Prate moje priče i moj rad i veruju u moju književnost. To je ono zbog čega se vraćaju i ponovo dolaze na moje promocije. Znate, nije normalno imati dvesta ljudi na promociji knjige. To je neka nenormalna pojava u ovim uslovima. Ne može lažna skromnost da bude paravan iza kojeg ćemo se kriti i praviti da nešto ne postoji. Moram da budem svestan toga zato što to sadrži neku jaku notu, za mene to podrazumeva veliku odgovornost prema čitaocima. U Novom Sadu uglavnom nije tolika gužva na promocijama, ali na mojim promocijama posećenost je takođe velika. To se da proveriti, jer u kino-sali fakulteta gde obično održavam promocije, ima sto i nešto mesta i sala je uvek prepuna.

Studenti su najbolji deo univerziteta i društva, mada ih njihova država ne voli


Jesu li  Srbi "narod knjige"?

– Upoznao sam mnogo dobrih i kvalitetnih čitalaca i znam da ih ima. To su mahom sve obrazovani ljudi. Imam tu sreću što imam obrazovanu publiku koja kupuje klasike svetske i srpske književnosti i meni je to privilegija. Za odgovor na ovo pitanje morali bi da istražujemo, da imamo neke podatke, statistiku da bismo mogli da tvrdimo nešto. Ponekad se izazivački kaže da Srbi jesu narod knjige. Ne znam da li se u Srbiji knjige čitaju više ili manje nego u drugim zemljama, ali mislim da u Skandinaviji ljudi više čitaju. Barem, to je moj utisak. Boraveći tamo, uverio sam se u to.
Vidim da su Srbija i Italija otprilike na istom mestu kada je čitanje u pitanju. Generalno se malo čita. Naravno, uvek postoji onaj lažni trijumfalizam da smo uvek najbolji, prvi u svemu, ali to nije korisno da bismo lepo analizirali i otkrili istinu. Krugove kvalitetnih čitalaca sputava država koja ne stvara uslove da bi se čitalo, nego pravi probleme. Čovek mora da se bori za surovu egzistenciju i zato nema ni vremena ni para za knjige. Ponekad knjige puno koštaju i to je tužna priča. Teško je doći do knjige ako je narod gladan, a jeste.

 


Koliko je glad prisutna u srpskom narodu?

– Samo naizgled postoji neko relativno bogatstvo u centru grada, a to je samo privid. Na početku razgovora pričali smo o tome da li je Novi Sad dinamičan ili nije, ali ja to ne gledam kroz gužve u kafićima, na korzou, centru, da bih tako nešto mogao da zaključim. Dinamičan grad je onaj u kojem ima investicija, dinamičan grad je onaj u kome se vodi računa o ekologiji, onaj u kojem se otvaraju radna mesta. Toga nema u Srbiji. Narod treba da se uzdigne do građanstva i da bude svestan da ima neka prava i obaveze i da se onda tako ponaša. Kada glasamo, treba da izaberemo vlast, i sad, postavljam pitanje – da li ova sredina zna da izabere vladare i da li uopšte postoje predstavnici koji će raditi za narod?

Narod treba da se uzdigne do građanstva i da bude svestan da ima neka prava i obaveze


Kako ravnica utiče na vaše raspoloženje?

– Koliko sam otvoren i društven, istovremeno imam i zatvorenost i svoju zaštitu. Vrlo je teško doći do skrivenog kutka moje duše. Postao sam dosta otporan. Naučio sam živeći van Italije, daleko od zavičaja, da budem zatvoren i ne dozvoljavam spoljnim faktorima da mi se previše približe, jer svašta čujem i vidim i to je svakako neminovnost. Tako da sredina utiče na mene, ali ja u svojoj glavi nisam uvek ovde...


Iz kojih zamalja nosite najlepše utiske?

– Italija, Slovenija, Srbija, Švedska, Velika Britanija, Irska, Danska, Češka... Teško je reći. Svuda je bilo prijatnih trenutaka u kojima sam možda zaboravio na to gde se nalazim, kao da sam smetnuo sa uma dimenzije prostora i vremena i u tim trenucima sam se vrlo dobro osećao. Lepi trenuci dogodili su mi se i u Pragu, u Malmeu, u Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani, u Njujorku, naročito u zapadnoj Irskoj, ali inače ti trenuci ostaju u sećanju kao neki biseri i anegdote.



Kada biste morali da birate između kvalitetne kuhinje i lepe književnosti, šta biste izabrali?

– Apsolutno sam siguran da književnost ne sadrži književnost nego da život sadrži književnost. Potpuno je pogrešno verovati da književnost nastaje radi književnosti i da književnost sadrži književnost. Šta to znači? To znači da život ima prednost nad književnošću, jer je književnost nastala u životu, nije život nastao u književnosti. Mi možemo da stvorimo neke slike u književnosti, ali ona je kao pojava nastala u životu. Dakle, životne prilike uvek imaju prednost nad književnošću i to se mnogim poznavaocima ne dopada, ali to je tačno. Zato svaki dobar pisac mora da ima biografiju, ne nužno autobiografiju, ali biografiju. I zbog toga hrana ima prednost u odnosu na književnost, jer je hrana životna neminovnost, jer bez nje ne bismo opstali i ne bismo ni mogli da stvaramo, tako da je odgovor sledeći, a to je da je hrana važnija od književnosti. Uglavnom imamo tu tendenciju da nipodaštavamo sve drugo jer želimo da uzvisimo kulturu, kao da kultura sadrži kulturu, kao da je ta kultura koja se nalazi u kulturi, nešto što je izvan života. To je iluzija mnogih pisaca i iluzija mnogih kritičara, a to nije tako, jer je književnost pojava koja je nastala u životu. Ovako govorim jer sam, između ostalog, i pisac, ako sam uopšte pisac. Ja volim egzotičnu hranu, hranu iz raznih zemalja jer sam radoznao čovek. Ako smo radoznali ljudi, onda želimo da dođemo do nekih saznanja. Mnogo je različitosti na planeti i treba da zahvalimo Bogu ili nekom entitetu na tome. Neki ljudi, događaji i pojave su izvori neprestanih saznavanja.


Da li Novi Sad istinski zaslužuje epitet "prestonica kulture"?

– Novi Sad je s pravom dobio šansu da bude evropska prestonica kulture. Ne bi bilo zgorega da se trenutak iskoristi radi poboljšanja životnih standarda Novosađana.

Razgovarala: Ana Bugarinović
Foto: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
25
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan