Marko Trifković, Novosadska biciklistička inicijativa: Ne odustajemo od “Kopenhagenizacije” Novog Sada

Marko Trifković, Novosadska biciklistička inicijativa: Ne odustajemo od “Kopenhagenizacije” Novog Sada

Marko Trifković je rođen 1983. godine u Novom Sadu, pravnog je obrazovanja, a najviše svoje energije i vremena usmerio je na biciklistički aktivizam. Bicikl je naučio da vozi kraj Tise, vozio ga je u Bosni, Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji, ali za sebe najradije govori daje “gradski biciklista”. Tokom fakultetske prakse video je kako sistem funkcioniše i kako sam kaže "sagledao ga je sa svih strana".Odlučio je da se drži van stranaka.

Kako je krenula priča o Novosadskoj biciklističkoj inicijativi, šta ga tera ka napred (biciklističkim žargonom rečeno šta mu daje vetar u leđa), šta su prednosti, i još više falinke, novosadskih ulica priča u razgovoru za mojnovisad.com.

Kako si se i kada zainteresovao za biciklizam i društveni aktivizam generalno?

- Oduvek sam bio društveno aktivan, na neki način. Na fakultetu sam uređivao studentski list "Pravnik", a zatim sam bio aktivan na Pravnoj klinici za zaštitu životne sredine. Okruženje me je oduvek zanimalo. Priča o Biciklističkoj inicijativi krenula je spontano, nakon što je drugar 2010. godine dobio kaznu za vožnju bicikla u centru grada. Njegov plan je bio da organizuje protest, u čemu sam ga podržao, ali i objasnio da treba biti konstruktivan. Daj da uradimo neku peticiju i damo konkretne predloge, umesto da to bude samo još jedan skup grupe ljudi, zaboravljen onog trenutka kada se raziđe. Tu smo zaista počeli da verujemo da može nešto da se uradi bez da si član stranke, ili lovator koji će novcima "podmazati" priču. Okupilo se par nas, napravili smo kostur organizacije, a moto koji smo tada utvrdili da želimo da "Kopenhagenizujemo" Novi Sad i dalje uporno guramo. Promene ne dolaze brzo i odlučili smo da uložimo neko vreme, godine u to.

Ideja o Kritičnoj masi je došla kasnije?

- Početkom 2012, kada se Novosadska biciklistička inicijativa već pokrenula javio nam se biciklista koji je bio na sličnom događaju u Beogradu, sa idejom da Kritičnu masu organizujemo i u Novom Sadu. Taj događaj postoji već više od 20 godina, a prvi put je organizovan u brdovitom San Francisku. Počelo je sa 50-ak ljudi, koji su se okupljali svakog poslednjeg petka u mesecu, da bi danas Kritična masa postala globalni fenomen prisutan u više od 400 gradova. Najmasovnija Kritična masa održana je u Budimpešti. Bio sam tamo prošle godine, bilo je oko 20.000 ljudi što nije najposećenije, a ceo grad je bio blokiran. Sve funkcioniše obrnuto tada, biciklisti moraju da propuštaju ostali saobraćaj da bi sve funkcionisalo. Kod nas je cifra bila oko 1.500. Prvi događaj iz aprila 2014. protekao je vrlo zanimljivo. Policija do tada nije imala susreta sa sličnim situacijama i za njih je to bila klasična biciklistička trka, što iziskuje milion dozvola, taksi i drugih zakonskih začkoljica. Dugo sam im objašnjavao da to nije trka, već javni skup u pokretu, na koji su i dalje bili sumnjičavi. Situaciju je spasao protest paora koji je izvukao saobraćajnu policiju iz grada, a mi smo uspeli da se promuvamo. Prva Masa je bila prilično stresna za nas, a posle nekog vremena naišli smo i na simpatizere u policiji, koji su nam pomogli da ideju proguramo. Recept koji smo usaglasili sa gradskom upravom za saobraćaj i puteve počeo je da se kopira i u drugim gradovima u Srbiji. Posle tog prvog skupa svaki sledeći je išao jednostavnije.

Šta je najveći uspeh Biciklističke inicijative?

Promenili smo saobraćajne navike hiljada ljudi u Novom Sadu. U Beču smo 2013. godine dobili nagradu Cycling Visionaries. Punopravni smo članovi Evropske biciklističke federacije. To što smo uz njihovu pomoć uspeli da stopiramo zakon o obaveznoj upotrebi kaciga i prsluka za bicikliste mogao bi da bude naš najveći uspeh. Mobilisali smo čitav region i izvršili ozbiljan pritisak. Ta borba još uvek traje… Od kaciga se odustalo, ali prsluci su i dalje nešto na čemu se insistira. Takvi propisi negativno utiču na broj biciklista, a samim tim i na našu bezbednost. Efikasnost tih mera apsolutno je precenjena. Obavezno opremanje direktno utiče na to da se ljudi ređe odlučuju da sednu na bicikli, a brojnost biciklista direktno utiče na senzibilnost motornih vozača prema njima, što naravno povećava rizik za saobraćajnim nezgodama. To se naziva efekat "bezbednosti u brojevima". Direktnu vezu broja biciklista obrnuto proporcionalnog broju saobraćajnih nezgoda dokazala su mnoga i vrlo ozbiljna istraživanja. Drugi značajan uspeh bio bi pohvala iz vašingtonskog Instituta za održive zajednice i poseta njihovih predstavnika, koji su našu ideju shvatili kao vrlo uspešnu i progresivnu.

Udruženje je imalo mnogo priče sa nadležnima pri gradskoj vlasti. Mnogo toga je obećano, a malo šta ispunjeno…

- Sve ima svoje uspone i padove, pa tako i saradnja sa gradom. Mnoge stvari su urađene tokom prethodnih godina. Urađen je deo Partizanske, Fruškogorske, uklonjene su bandere i telefonske govornice sa biciklističkih staza, počelo se sa korišćenjem bojene podloge, uvode se trake u kontrasmer… Mnoge stvari idu napred, ali one suštinske, kao što su Futoška ulica i Most slobode, nekako uvek ostanu po strani. Futoška ulica je u katastrofalnom stanju, a jedna je od glavnih saobraćajnica koja povezuje gotovo sve gradske kvartove, od Futoga direktno ka centru. Tu bi trebalo napraviti šire i bolje staze, biciklistički put koji bi ljude podstakao da sednu na dvotočkaša. Bilo bi pravo uživanje provozati se jednom takvom uređenom rutom, kojom bi i roditelji mogli bezbedno da pošalju svoju decu.

Šta se dogodilo sa rekonstrukcijom Futoške ulice, pompezno najavljenom pre nekoliko meseci?

Sama Futoška iziskuje redovno održavanje, a koreni sistem je glavni izgovor. Drveće je veliko i ne može se bilo kako seći, pa smo tražili da se staza odmakne od drvoreda. Suština je da je rekonstrukcija zaista velik posao, koji prvo treba da se razradi dobro planski. Građani se uglavnom ne bave tom planskom dokumentacijom i slabo je razumeju. Tražili smo da se uklanjaju ivičnjaci. Oni su realan problem, na koji smo podneli inspekcijske prijave i slali dopise. Ivičnjaci su najbolji primer ustaljenih navika u gradskim institucijama, koje ni na koji način ne odgovaraju potrebama građana. Za njima ne postoji realna potreba, više su uhodana praksa koja trasu čini neudobnom, oštećuje bicikli, a samu vožnju čini apsolutno neatraktivnom.

Šta su glavni problemi sa kojima se susreće biciklistička populacija u Novom Sadu? Šta je najpreče i kako problematiku rešiti?

- To je definitivno Most slobode, ali on već godinama prolazi "ispod radara". Onaj ko hoće biciklom da ide u Kamenicu mora preko Varadinske duge ili da pregura bicikl preko mosta. Gdegod se javi imperativ guranja bicikla tu se javlja problem, koji će većinu potencijalnih vozača odbiti od čitave ideje. Treba razmišljati u kontekstu toga šta je ljudima direktno bezbedno i komforno. Mora da postoji neka doza atraktivnosti, jer smo došli do toga da u Novom Sadu ima oko 130.000 motornih vozila i to je prosto neodrživo. Ne mogu se napraviti tolika parking mesta i ne može svako da ima automobil, a saobraćajna transformacija je jedino rešenje. Rešenje tog problema sigurno se ne očekuje u naredne četiri godine. Traži se konstrukcijsko rešenje, oko kojeg mora da se usaglasi arhitekta, a grad ne deluje voljno za bilo kakve privremene solucije, pa čak ni da smanji brzinu kretanja automobila. Tako dolazimo do logičnog pitanja da li je bitniji komfor vozača koji jedan kilometar treba da prelazi brzinom većom za 30 km/h, ili da biciklista uopšte može da prođe. Novi Sad je odličan za vožnju bicikla, imamo sreću što je ravan. Imamo Dunav i mnoge atraktivne mogućnosti, poput Kameničkog parka. Fruška gora je jedan neiskorišćeni potencijal koji je odsečen Mostom slobode, a drugi neiskorišćeni potencijal je Petrovaradinsko-koviljski rit, odsečen kanalom DTD. Postoji jedan stari projekat o pešačko-biciklističkom mostu na kanalu, koji bi otvorio čitav Kej ka Petrovaradinsko-koviljskom ritu, zaposleni u industrijskoj zoni bi imali kuda na posao, mogli bi se napraviti kampovi i atraktivna izletišta. Smatram da je to ili velika prilika ili velika propuštena šansa grada. Postoji naravno i niz pratećih problema. Studenti u domu su tražili bezbedne parkinge za bicikle. To se jako lako rešava, ali zbog naše automobilske kulture uvek ćemo radije uložiti u garaže.

Biciklom zimi: Najbitnije je imati ispravan bicikli – belo svetlo napred, crveno nazad. Kočnice moraju biti u najboljem redu, a rukavice kapa i šal su vrlo poželjni. Sve ostalo je isto kao i da pešačite, nema neke suštinske razlike, s tim što se čovek na biciklu mnogo brže zagreje. Preporučujem vožnju zimi, kao i tokom bilo kog drugog doba godine. Ljudi imaju averziju prema vožnji bicikla po hladnijem vremenu, a onda kada jednom probaju pitaju se zašto nisu ranije.

Koje ste značajnije akcije sprovodili u poslednje vreme?

- Jedna od vidljivijih aktivnosti u poslednje vreme bila je deljenje svetala neosvetljenim biciklistima i podsticanje da  tu naviku dalje prenose. Nismo se bavili samo pukim deljenjem lampica, već smo organizovali i radionice na temu saobraćajne politike i štampali motivacione postere. Odradili smo i ozbiljan zadatak mapiranja problema na biciklističkim stazama. Fotografisali smo i dokumentovali sve sporne momente u gradu. Organizovali smo biciklistički festival, reagujemo na promene planske dokumentacije i redovno održavamo sastanke sa predstavnicima grada. Predlažemo im šta bi trebalo da se uradi i uporno urgiramo da se napravi biciklistički parking za studente. Mi smo javno zagovaračka organizacija, sprovodimo čitav niz aktivnosti i aktivno se bavimo saobraćajnom politikom.

Kakvi su budući planovi Novosadske biciklističke inicijative?

- Promocija, analiza saobraćajnih politika i osnaživanje sličnih inicijativa u okruženju su nam među prioritetima. Hoćemo da pokrenemo naš prostor, koji će biti aktivan i u koji će ljudi moći da dolaze da se edukuju, druže, organizuju radionice i projekcije… I to nas očekuje u najskorijoj budućnosti. U fokusu će nam biti i rad zimskih službi, već nekoliko godina pokušavamo da ustanovimo praksu čišćenja biciklističkih staza. Naravno da ne moraju biti prioritet, ali nije u redu da im se uopšte ne posvećuje pažnja. Širenje organizacije svakako nam je uvek u planu.

26
5

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • nema deda mraza

    pre 3010 dana i 2 sata

    'Promenili smo saobraćajne navike hiljada ljudi'?
    a u jednom drugom intervjuu je gospodin izjavio da se bicigli u nsu nije terao do pojave inicijative...?!

    nesto tu nije rocno sa onim sto ja znam sta su ljudi ovde vozili. cak su rukom pokazivali znak za skretanje za razliku od ovih inicijalnih biciglista

    Oceni komentar:
    8
    9