Mihail Dudaš, atletičar: Novi Sad je pogodno tlo za ostvarivanje vrhunskih rezultata

Mihail Dudaš, atletičar: Novi Sad je pogodno tlo za ostvarivanje vrhunskih rezultata

O sudbonosnom putu u Nemačku, susretu s Majklom Felpsom, Novom Sadu kao "stilu i načinu života"...

Mihail Dudaš je rođeni Novosađanin, kog bi u najkraćim crtama mogli predstaviti kao skromnog momka koji voli svoj grad, obožava pecanje i obara rekorde u atletici. U poslednjih 20 godina, od kada se bavi "kraljicom sportova", naš desetobojac je postavio visoke standarde za generacije koje dolaze. Godine 2011. oborio je 21 godinu star državni rekord, kojeg je od tada više puta popravljao. Bio je proglašavan za najboljeg mladog atletičara Balkana, a prošle godine, posle bronzane medalje na Evropskom prvenstvu u Amsterdamu, i za najboljeg atletičara Srbije. Ali, iako mu je 2016. bila najuspešnija godina do sad, Mihail u razgovoru za portal mojnovisad.com najavljuje da će biti i uspešnijih.

Rođen si u Novom Sadu. Kako je krenula ta priča sa atletikom?

- Prvo prebivalište mi je Stari grad, gde sam i dan-danas. Smatram da je to najlepši deo grada. Sve je blizu, sve mi je tu lepo, a tu je i Dunav. Od ranog detinjstva sam imao prilike da na livadi pored Vojvođanske skupštine igram fudbal, pa i bejzbol. Bilo je tu još i vije, žmurke, žace i lopova. Od malih nogu sam blizak sportu, puno vremena sam provodio na otvorenom, pogotovo leti.
Sa atletikom sam se upoznao zahvaljujući šest godina starijem bratu Ivanu. Tada je njegov trener bio Nedeljko Đorđić, koji je sada direktor OŠ "Đorđe Natošević", škole koju sam i ja pohađao. On je pozvao mog brata i mene na jedno takmičenje u Nemačku. Ja u to vreme nisam ni trenirao atletiku. Đole je tada rekao, "I on ide sa nama u Nemačku, sa Ivanom vodimo i Mišu!".
To je bio međunarodni turnir za osnovce. Ja sam sa tih 7, 8 godina bio neverovatno uzbuđen, ipak smo kao klinci išli bez roditelja u inostranstvo. Tada još nisam trenirao, ali već sam počeo ozbiljno razmišljati o atletici. Jednostavno, sve se sklopilo. Bio je to jedan prelep miting, učestvovalo je nekih desetak gradova. To me je nateralo da se zaljubim u atletiku i da se iznova vraćam na taj isti miting, na kom sam učestvovao sedam puta. Ukratko rečeno, Đole, brat i put u Nemačku razlozi su zbog kojih sam se našao na atletskoj stazi. Tada sam, u stvari, shvatio da je atletika nešto čime želim da se bavim u životu.


Tvoje discipline su desetoboj i sedmoboj, ujedno i najteže discipline u atletici. Zašto si izabrao baš njih?

- Kao klinac sam počeo trenirati skok u dalj. Trčao sam i na 300 metara, što je disciplina koja se trenira pre nego što se pristupi trkama na 400 metara. Pored toga sam voleo i da skačem u vis, da bacam kuglu i sve ostalo. Razlikovao sam se po tome što sam, sa vrlo malo godina, bio vešt u više sportova. Bio sam vrlo svestran. Gledano sa profesionalnog aspekta, moja prednost je što veoma brzo razvijam različite motoričke sposobnosti. Jednostavno, svaku novu vrstu kretnje i pokreta lako usvajam i prihvatam. To je nešto što je veoma značajno za desetoboj, jer tu ima deset različitih disciplina,  svaka ponaosob ima sto različitih zadataka, a ja sam to uspeo da savladam. To je razlog zašto sam se odlučio za desetoboj.
Druga je stvar kako se to zapravo desilo. Godine 2005, kada sam već skakao u dalj, bio sam prvak države sa skokom od 6,80, kao mlađi junior. Trener me je tada pitao da li želim da probam višeboj. Ja sam pristao, i na prvom takmičenju sam ispunio normu za svetsko prvenstvo. Tada smo shvatili da je to put kojim treba nastaviti.

Postoji li atletska disciplina koju manje voliš, ili neka koju preferiraš?

- Za desetoboj je neophodno da zaista voliš svaku pojedinačnu disciplinu, zato što je trening sam po sebi veoma naporan, u nekim trenucima čak i dosadan. Kad bi se još desilo da ne voliš neku disciplinu, došao bi u situaciju da ti to predstavlja zamor, a ne uživanje. Kod mene to nije slučaj.

Mnogo vremena provodiš na putovanjima i to zahteva puno odricanja. Čemu sa najviše obraduješ pri povratku u Novi Sad?

- Najviše se obradujem samom Novom Sadu. Ne samo kao gradu, nego kao jednom načinu i stilu života. Ovde mi je porodica, tu su mi prijatelji. Tu su ljudi uvek topli i uvek je dobar osećaj vratiti se svojoj kući.


Prošla godina je bila veoma uspešna za tebe. Tu prednjači bronza sa Evropskog prvenstva u Amsterdamu, a proglašen si i za najboljeg atletičara Srbije. Da li je ovo bila tvoja najbolja sezona do sad?

- Mogu slobodno da tvrdim da jeste, iz prostog razloga što je osvojena medalja. To se moglo desiti i 2012. godine, ali tada sam bio četvrti, sa zaostatkom od svega 50 bodova. Rezultatski uspešnija je bila 2013, ali, celokupno gledano, prošla godina je bila jača. Bila je turbulentna, a opet kontrolisana, ali ipak ostaje žal za nekim još većim uspesima. Mislim da sam bio spreman za veća dostignuća. Nosio sam se sa raznim povredama, pred Evropsko prvenstvo sam se i razboleo. Ako sve saberemo, 2016. godina je zaista najuspešnija do sada, ali mislim da neće to i ostati. Uveren sam da će ova biti još bolja.

Na Olimpijskim igrama si do sada imao neverovatnih pehova. U Londonu si odustao zbog migrene, a u Riu zbog povrede lakta. Postoji li žal za ovim propuštenim prilikama?

 - Olimpijske igre su vrhunac svakog sportiste. Nažalost, 2012. godine desila se migrena – ujutru sam se samo probudio u bolnici – a prošle godine sam od početka sezone imao problema sa laktom i jednostavno nisam mogao da zalečim tu povredu. Imao sam rupturu na čak tri mesta. U principu, mogao sam da bacam, isto kao što sam bacao i u Novom Sadu, kada sam ostvarivao normu, i kao u Amsterdamu kad sam uzeo evropsku bronzu, ali to bi imalo takve posledice da bih morao na operaciju i to je lako moglo ugroziti moju karijeru. Odluka je bila veoma teška. Da sam u tom trenutku bio bolje plasiran, recimo, u prvih osam, verovatno bih rizikovao. Jednostavno, završiti među prvih osam na Olimpijskim igrama je neverovatna stvar. Ipak, ne odustajem, jer sve što se izdešavalo daje mi još veću motivaciju za Tokio 2020 godine.


Pored tebe, u našem gradu živi još jedan vrhunski atletičar. Ivana Španović beleži sjajne rezultate u skoku u dalj, uzela je i olimpijsku bronzu. Znači li to da Novi Sad postaje atletski grad?

- Svi naši uspesi dokazuju da je Novi Sad pogodno tlo za ostvarivanje vrhunskih rezultata. Ja se nadam da će se nastaviti sa ovom tradicijom, i da će neki novi klinci krenuti našim stopama.

U Srbiji atletika ne spada među najpopularnije sportove. Misliš li da bi naši atletičari mogli biti mnogo uspešniji uz veću podršku i bolje uslove za trening?

- Nije problem u podršci, nego u tome što je atletika na globalnom nivou mnogo nazadovala. Moram izneti kritike na račun Međunarodne atletske federacije, zato što loše radi svoj posao. Najveći propust je slučaj dopingovanih ruskih reprezentativaca. Trenutno se  nalazim u situaciji da sam bio četvrti na Evropskom prvenstvu u Helsinkiju, a ispred mene je bio Rus koji je bio bronzani. Po nekim saznanjima, 90 odsto ruskih atletičara je bilo dopingovano. U federaciji su napravili toliko gafova, da se atletika u potpunosti promenila. Nisu radili na popuralnosti atletike, nisu radili na tome da atletika bude bolje plaćen sport, dopustili su da se dese mnoge doping afere.

Ove godine najveći izazov stiže već u martu, a to je Evropsko atletsko prvenstvo u dvorani u Beogradu.

- Velika je stvar što je Srbija domaćin ovako prestižnog takmičenja. Mnogo će nam značiti što ćemo nastupati pred našom publikom. Nadam se da će tribine biti ispunjene svakog dana. Ja sam se pokušao što bolje pripremiti odlaskom u Južnoafričku Republiku. Volim da idem tamo na pripreme, ovo mi je već sedmi ili osmi put. Tamo postoje dve baze za trening, i bio sam smešten kod svog prijatelja desetobojca, Tomasa van der Pletsena, s kojim sam i trenirao. Afrika je sama po sebi dobar izbor, zato što je toplo, zrači pozitivnom energijom, a uslovi su odlični. Mnogo vrhunskih atletičara bira tu destinaciju. Jedino je avionska karta skupa, ostalo nije problem.


Kako podnosiš sva ta putovanja i odvojenost od porodice i prijatelja?

- Već godinama putujem na razne pripreme i takmičenja, to traje praktično od moje sedamnaeste godine. Prvo sam putovao dva puta po tri nedelje godišnje, pa tri puta po tri nedelje, i na kraju smo došli do toga da sam protekle godine 252 dana proveo van Novog Sada. Već sam se navikao, ali ipak nije lako. U nekim momentima jednostavno ti bude svega preko glave. Evo, sad sam bio dva meseca u Africi, i pred kraj sam već jedva čekao da se vratim. Međutim, mi koji se bavimo ovim poslom moramo biti maksimalno posvećeni, i jednostavno prihvatiti to kao neminovnost.

Gledano sa malih ekrana, evropska i svetska prvenstva, Olimpijske igre, sva ta takmičanje su izuzetno uzbudljiva, ali kako je iza kulisa?

- Svi mi se mnogo družimo. Van terena nema konkurencije i zavisti. Na primer, mi desetobojci smo svi dobri prijatelji i dobro se slažemo. Takmičenje nam traje dva dana, imamo deset disciplina, pa ako bi za to vreme još postojala neka tenzija među nama, to bi bilo previše. Toga, na sreću, nema. Svi se međusobno podržavamo, a u reprezentaciji je to zajedništvo još više izraženo. Kroz sva ta takmičenja se stiču mnoga poznanstva i upoznaješ razne ljude. U olimpijskom selu je posebno zanimljivo. Evo, na primer, simpatična stvar mi se desila prošle godine, tokom jednom šetnje u selu. Malo sam razgledao sa Ivanom Ristićem, mojim drugom iz reprezentacije,  kad smo ugledali nekog tipa ispred nas. Mi smo ga videli s leđa, i bio je to zaista smešan prizor – noge tanke i uske, a ramena ko planina. Mi smo se počeli smejati, međutim, kad se okrenuo, videli smo da je to, u stvari, američki plivač Majkl Felps, najtrofejniji olimpijac svih vremena. To je još jedna stvar koju sam naučio u sportu – izgled ne mora ništa da znači. U atletici, a i u životu, ne sme se suditi po spoljašnosti, nego se osoba mora upoznati da bi o njoj mogao da doneseš neki sud.

Da li bi mogao da nam opišeš jedan prosečan dan vrhunskog sportiste?

- Moram priznati da je ponekad veoma monotono, zavisno od toga u kom ciklusu se nalazim. Što se tiče perioda piprema za neko takmičenje, ustaje se u sedam ujutru, a leže se pre jedanaest sati uveče. Posle ustajanja sledi doručak, pa odlazak na trening. Nakon ručka i odmora dolazi drugi trening. Posle je na redu opet povratak kući, večera, pa spavanje. Tako će biti i sad, do početka Evropskog prvenstva u Beogradu. Ipak, pokušavam da ugrabim što više slobodnog vremena, kog, u stvari, nemam.


Gde sad treniraš, i kakvi su uslovi za trening atletičara u Novom Sadu?

- Zimi treniram u dvorani na Sajmu. Tu su stvoreni potpuno adekvatni uslovi za nas atletičare. Mi do pre godinu dana nismo imali atletsku dvoranu u Srbiji, ali imali smo Sajam. Čim može da se odradi sedmoboj u nekoj dvorani, to znači da je ona adekvatna. U proteklih pet godina sam na Sajmu uradio tri sedmoboja. Ova hala je bila dovoljno dobra da se premosti taj neki period, dok nismo dobili onu u Beogradu, a sledeći korak bi trebalo da bude dvorana u Novom Sadu.

Posle svih uspeha koje si postigao, medalja koje si osvojio, da li ti ljude prilaze na ulici, da ti čestitaju, da porazgovaraju, ili jednostavno da se slikaju s tobom?

- Popularnost je mač sa dve oštrice. Dobra je stvar da publicitet oko mene nije toliko jak, i ne mogu da kažem da me ljudi svakodnevno saleću, tako da imam svoju privatnost. S druge strane, negativna stvar je što nikad ne znam ko me zna u prostoriji gde se nalazim i zbog toga nikad ne mogu u potpunosti da se opustim. Ipak, primećujem da me ljudi prepoznaju i da cene moje uspehe, što, naravno, i prija.

RIBOLOVAC OD MALIH NOGU: "Obožavam pecanje! Posle završetka sezone, kad se završe takmičenja, volim da odem sa društvom na Šodroš, a idemo na pecanje i širom Vojvodine. Ono mi je, u stvari, jedan mentalni odmor od svega što se desi tokom sezone. Jednostavno odem na Dunav, zabacujem ponekad i po pet sati. Nije uopšte bitno da li ulovim nešto ili ne. Što se tiče pecanja, tu sam u neku ruku fanatik. Volim prirodu, a i ljudi koji pecaju su izuzetno opušteni. Njih ne zanima ko si ti privatno, jer kad se ode na pecanje onda je to jedina tema. Ova ljubav traje od malih nogu, još od kad sam imao pet godina, kad me je ujak prvi put odveo na pecanje," otkriva nam Mihail.

Kako zamišljaš sebe posle završetka karijere? Da li bi ostao u atletici ili bi voleo da se u životu baviš nečim drugim?

- Prvo bi sigurno uzeo godinu dana odmora. Možda se za to vreme i preselim u našu kuću na selo, da se totalno isključim iz svega. Posle bih voleo opet da se posvetim atletici, da budem trener. Mislim da bi bilo neodgovorno sa moje strane da svo to znanje koje sam stekao ne prenesem atletičarima koji tek dolaze. Definitivno bih voleo da ostanem u sportu.


Razgovarao: Lajoš Vajda
Foto: Aleksandar Jovanović, privatna arhiva Mihaila Dudaša

Oceni vest:
17
1

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Sara

    pre 2585 dana i 4 sata

    divan momak, malo je takvih danas...valjda ga je sport zaštitio

    Oceni komentar:
    0
    5
  • Bora75

    pre 2585 dana i 4 sata

    Sad još intervju sa Ivanom Španović pa ste pokrili sve što vredi u atletici :)

    Oceni komentar:
    0
    5