Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, Vojin Ivkov
Milica Veljković: Nije potrebno da te ceo svet sluša, dovoljno je da nađeš jednu pravu osobu koja će biti uz tebe
U intervjuu za portal Moj Novi Sad ona hrabro govori o sebi i objašnjava šta se dešavalo u njenoj glavi kada je odlučila da izvrši samoubistvo. Njena priča je dirljiva a poruka važna. Za sve nas.
Dokumentarni film "Da me nema" napunio je bioskopske sale, zamislio sve gledaoce i pokrenuo lavinu emocija. Glavni akter ovog ostvarenja je Milica Veljković, dvadesetsedmogodišnja devojka iz Titela, koja je kao tinejdžerka pokušala sebi da oduzme život.
Kada si prvi put počela da se osećaš potišteno?
– Moja želja je bila da upišem gimnaziju u Novom Sadu, kako bih kasnije mogla da studiram na Akademiji umetnosti. To su bili planovi jednog deteta, koje je znalo šta mu se sviđa i time želelo da se bavi. Ali na kraju, zbog cele situacije u kući, što finansijske, što ovako generalno, ostala sam u Titelu u Srednjoj ekonomskoj školi. Tamo se nisam pronašla, ništa mi nije bilo zanimljivo i odmah se potvrdila moja prethodna teorija da je odabir škole bio pogrešan. To je bio uzrok problema i tada sam nekako počela da hranim svoje nezadovoljstvo. To sigurno zvuči kao da sam razmaženo derište i svako će reći da to nije ništa, da nije veliki problem ali u mojoj glavi je to bila ozbiljna prepreka. Sve više i više sam se osećala nesnađeno, nisam bila u stanju da primim stvari otvorenog srca jer... jednostavno mi je sve bilo nedovoljno. Onda sam počela da se otuđujem od društva i od sebe, od bilo kakvih aktivnosti. Sve je postalo mehanički i samo sam tražila izgovore da nešto ne radim ili da radim pogrešno. Kada si u tim osetljivim godinama, roditelji su skloni da tumače postupke kao bezrazložni bunt ali iza tog bunta se kriju svi ti mali razlozi koji su ipak zaista ozbiljni. I ako im se ne prida pažnje u pravom trenutku to može da preraste u nešto što više ne može da se reši. Tako je i kod mene bilo.
Jesi li pokušala sa nekim da razgovaraš kada je problem postao ozbiljniji?
– Jednom prilikom sam tadašnjem momku pokušala da objasnim kako ne znam da kontrolišem svoje emocije i kako sam preplavljena svim tim osećajima, da ne znam ni šta bih ni kako bih. Nisam ja to znala ni da objasnim, pokušala sam da mu napišem u nekim kilometarskim porukama. Isprva nisam dobila apsolutno nikakvu reakciju a nakon toga..nerazumevanje. Ali bila je to zapravo normalna reakcija nekoga ko ima tek 20 godina i ni sam ne zna ko je ni gde je, i nije mu jasan moj problem. Tada sam se još više zatvorila. Pokušala sam, nisam dobila podršku već reakciju koja me je u tom momentu još više povredila.
Kakav ti je u tom trenutku bio odnos sa roditeljima?
– Nismo razgovarali o pravom problemu. Nikada. Tada je već bilo loše jer ja nisam slušala, odlazila bih kasno, vraćala se još kasnije, nisam spavala kod kuće. Sve je otišlo van njihove kontrole. Čudno mozak funkcioniše u tim situacijama. Ne znaš ni zašto nešto radiš, znaš da ne mora tako i da možeš da se dogovoriš ali eto jednostavno nećeš. Nećeš više ni kako ti hoćeš.
Mislim da sam glavobolje donekle umišljala, da je to bio moj način da pokažem da mi treba pomoć
– Onda su naprasno počele glavobolje. Mislim da sam ja to donekle umišljala, da je to bio moj način da pokažem da mi treba pomoć. Mama je tada reagovala. Išla sam kod neuropsihijatra, kod psihologa, na razna snimanja, dobila sam neke vitaminske terapije. Ali bila sam neiskrena sa psihologom. Išla sam do neke tačke i tu bih stala, pričala bih površno, uopšte nisam govorila suštinu. Imala sam osobu koja je tu da mi pomogne ali ja više nisam želela ni stručnom licu da se otvorim. Dozirala sam sve što kažem jer sam želela da ostavim utisak da je sa mnom sve u redu. I tu se sve završava. Nakon toga, čini se da više nisam htela ni sama sebi da pomognem. Bila sam načisto izgubljena i sluđena. Bio je jedan razgovor kada je mama došla u moju sobu i rekla mi kako više ne znaju šta da rade sa mnom. U tom trenutku je u afektu izgovarala stvari, kako je otac rekao da će zauvek biti nesrećan zbog mene i kako će da skoči s mosta. I ja shvatam da sam ih dovela do toga da će da oduzmu sebi živote jer ne znaju šta će sa mnom. Toliko mi se to urezalo u glavu i bacilo me u neko novo beznađe. Osećala sam se potpuno promašeno. Upropastila sam, ne samo sebi, već i drugim ljudima život. Kao da je sva krivica sveta bila moja. I nije bilo drugog načina da se to reši osim da samu sebe odstranim.
Kako je izgledao dan odluke?
– Tužan. Pretužan. Samo sam želela da sve prestane jer nije više bilo ničega za mene. Sve to se dugo nakupljalo da bi se na kraju desilo bukvalno u sat vremena. Spavam, ne spavam, hoću da ustanem, nemam zbog čega. I onda sam samo donela odluku. Onu koja bi trebala da okonča svu patnju. Spremila sam se, izašla na krov zgrade i skočila.
Samo sam želela da sve prestane jer nije više bilo ničega za mene
Čega se prvo sećaš nakon toga?
– Probudila sam se, vidim haos oko sebe, kapiram da sam živa, tu sam, prepoznajem bolnicu. Otprilike pretpostavljam šta se dešava ali bih radije da mi neko kaže jer je sve delovalo jako nestvarno. Osećam da me sve boli, prenose me, voze me u bolničkim kolicima, operacija, intezivna nega... Ja sam sve vreme nepomična i ne znam šta mi je, do prvog susreta sa nekim od lekara. On mi je rekao šta se desilo, sa mnom, sa kičmom, nogama. Naravno, moje prvo pitanje je bilo da li ću moći da hodam ali niko nije mogao da mi da odgovor. I tek tada shvatam. Ono ranije je bilo ništa. Samo želja da se sve okonča. I onda ne dobiješ kraj koji si očekivao. I tu si... potpuno bespomoćan. Shvatiš da treba da se nosiš sa time što si uradio i pritom, sa novim, ozbiljnim fizičkim problemom.
Kako su tekli prvi razgovori sa bliskim osobama?
– U početku me niko ništa nije pitao. Svi su bili srećni što sam živa, predusretljivi, brižni, pažljivi, obazrivi. Jer to je trenutak u kojem je sve tako... pipavo. Prvi razgovor je bio sa mamom u bolnici ali nekako, bio je poražavajući i za mene i za nju. Mi razgovaramo o nečemu što ona u tom trenutku ne može da pojmi. To je taj momenat – mali si, ne znaš šta pričaš, to je mali problem i proći će, a ja sam od toga napravila toliki problem da sam pokušala da se ubijem. Ona ne može da shvati šta ja pričam a je ne mogu da shvatim kako me ne razume. I polako se proširuje jaz. Nije lako, ja ne postupam ispravno a ona ne zna šta da radi sa tim. U njenoj glavi ja joj nisam dala ništa konkretno i opipljivo, opravdanje za ono što sam uradila. I onda se više ne priča o tome. U nekom trenutku sam pokušala i tati da objasnim. On me je saslušao ali nije bilo nekog odgovora. Pokušala sam da objasnim koliku količinu krivice osećam, koliko mi je loše zbog toga što sam nekoga povredila. I da se tu uopšte nije radilo o meni već o stvarima koje sam nažao učinila njima. Zbog kojih su oni nesrećni. Ali oni to nisu shvatili tako, već kao moju glupost, moj inat. I taj deo je verovatno najtužniji.
Prvi razgovor s mamom u bolnici bio je poražavajući i za mene i za nju
Jesi li osetila osudu od strane drugih ljudi?
– To je ono što prvo osetiš. Ono klasično – "onaj ko pokuša da se ubije je kukavica" i slični stereotipi koji uporno žive. U jednom trenutku imaš potrebu svima da objasniš da to nije neki inatan, glupavi čin. I onda samo prestaneš, više ne želiš nikome ništa da objašnjavaš jer ti deluje da ljudi više žele da zadovolje znatiželju nego da saznaju kako se stvarno osećaš. I onda stvareno duže vreme nisam uopšte želela da razgovaram o tome. Nisam čak puno pričala ni sa psihologom. Bila sam rezervisana, dozirala sve što sam govorila. Teško sam se otvarala, nisam se osećala prijatno u tom okruženju. To je bio početak mog priznavanja problema, ali nisam bila raspoložena ni za razgovore ni terapije.
U kom trenutku si počela da se otvaraš?
– Došla sam na fakultet, promenila okruženje i upoznala mnogo mladih ljudi. Nisam morala da se krijem, upoznali su me takvu, u kolicima, u stanju u kakvom jesam i kada su me pitali odgovarala sam im iskreno i otvoreno. I tu sam se pronašla. Svi oni su nosili neke svoje probleme u okruženju, porodici, razumeli su o čemu pričam. Tada možda prvi put počinjem da se suočavam sa svojim psihičkim problemima. Postalo mi je mnogo lakše da se otvorim i priznam da imam mentalni poremećaj. Krenula sam na radionice, upoznala sam devojku koja je radila u Centru "Srce", lepo sam razgovarala o svemu bez stida i zadrške. Napokon sam se nalazila na mestu koje je prijateljski nastrojeno prema meni, koje prihvata moj hendikep, ne osuđuje moj problem i koje je potpuno otvoreno prema svemu. Konačno sam mogla da se opustim i osećam lepo. Desio se preokret za 180 stepeni, poželela sam da podelim svoje, da čujem šta drugi imaju da kažu, da ostvarim kontakte. I shvatila koliko mi je to bilo potrebno. Promenila sam se u svakom smislu i prihvatila ono što jesam.
Možemo li reći da je ključ problema to što veliki broj ljudi ne razume da je u pitanju bolest a ne hirovi?
– Ja sam tek kasnije saznala šta je manična depresija, šta je bipolarni poremećaj. Saznala sam mnogo više o oscilacijama raspoloženja zbog kojih su meni celi život govorili da sam "na svoju ruku", "tvrdoglavo dete" i slično. Do tada nisam znala šta sve te stvari znače, kako utiču na osobu. To je zato što se ne poklanja dovoljno pažnje mentalnom zdravlju. Još u osnovnoj školi ti kao ideš na neke procene, razgovaraš sa psiholozima, pedagozima ali nigde se niko nakon toga ne bavi tobom. Psiholog postoji u svakoj školi ali je na detetu da mu se obrati a detetu je u tom trenutku jako teško da se odvaži i ode na razgovor. Niko nije tu da ti ukaže na problem, sve je na tebi.
Još u osnovnoj školi ideš na neke procene, razgovaraš sa psiholozima, pedagozima ali nigde se niko nakon toga ne bavi tobom
Ti si danas odlučna da govoriš o svemu što ti se dogodilo. Zbog čega?
– Zato što skoro niko ne želi da govori o tome. Mislim da moramo da skrenemo pažnju, umesto da prepuštamo slučaju. Onog trenutka kada počinješ da ukazuješ na problem i da pričaš o njemu ljudi se pronađu. I onda se mnogo lakše dođe do njih. Obrate ti se i potraže pomoć. Nekima otvorimo oči pa počnu da prepoznaju primere u svom okruženju. Veliki je problem što jako žurimo, prezauzeti smo sobom i svojim nedaćama pa često sve prepuštamo slučaju. A neke stvari prosto može da popravi čak jedan razgovor ili jedan odlazak kod psihologa. Zato imam potrebu da govorim o tome. Ne želim više da čitam o mladim ljudima koji su sebi oduzeli život iz nepoznatih razloga i gledam njihove fotografije na kojima su prelepi i kao presrećni a da mi neko kaže npr. "Pa šta je njoj bilo? Ona je imala sve u životu." Ljudi ne shvataju da to nije pravo pitanje. Mora da se promeni svest o tome.
Da li je to bio i tvoj motiv za učešće u filmu "Da me nema", autorke Marine Zorić u produkciji Radio-televizije Vojvodine?
– Jeste. Kada me je Marina kontaktirala krenule smo da se dogovaramo, pripremamo snimanje. Mislila sam da sam spremnija i da mi neće biti teško, ali ponovo pričati o tome, ponovo proći kroz sve to...i dalje nosi ista osećanja. To je nešto što te obeleži ali i podstakne da kasnije radiš na sebi i definišeš ono što si zapravo ti. Ceo film je tako i rađen, u kontrastu. Prvi deo, u kojem sam govorila o svemu pre povrede, se dešava u jednoj mračnoj sobi. Ja sedim u mraku i govorim o svojim najtananijim osećanjima, koje nisam sigurna ni da mogu sasvim da objasnim. A u drugom delu imamo jedan divan sunčani dan i osobu koja je presrećna dok govori o svom životu sada. Pokušala sam da se obratim mladim ljudima koji su u godinama u kojim sam ja tada bila, da im skrenem pažnju. Ne radi se više tu o meni. Mi smo ispričali ovu priču kako bi pokazali ljudima koliko je važno da se staraju o sebi, da misle o sebi, čuvaju svoje mentalno zdravlje i da shvate da je svaki život vredan. Film je prepun poruka, ne samo zahvaljujući meni nego zahvaljujući celoj ekipi koja je radila na njemu, jer su oni znali da ih objedine na pravi način.
Dobila si različite reakcije nakon filma, ljudi su ti se obraćali sa svojim problemima. To je i bila suština svega?
– Da, to je bila suština. U trenutku kada su počeli da mi prilaze ljudi koji me ne poznaju, samo da mi se zahvale, da me zagrle, da popričaju o onome kroz šta oni prolaze, postala sam sigurna da smo na pravi način preneli poruku. Jako je tanka granica između nečega što može da se protumači kao patetika i želja da se privuče pažnja na sebe, i onoga što smo mi želeli da uradimo – da pošaljemo sveopštu i moćnu poruku o važnosti života. Tokom snimanja filma ja sam imala utisak da se raspadam, da sam preplakala sate i sate i da verovatno neće ni na šta ličiti, da ću biti nerazumljiva ili jadna. Međutim, pogledala sam film pre premijere i iskreno bila sam oduševljena kako je ispao. Znala sam da je to ono pravo, jer se na kraju jasno videlo da sada imam život koji jako cenim i volim, da imam svoje ljude. Uspeli smo da pokažemo da život zaista može da bude lep nakon svega.
"DA ME NEMA" USKORO PRED MLADIMA ŠIROM ZEMLJE: "Film treba da nastavi da živi. Plan je da se prikazuje po festivalima i da napravi kampanju u saradnji sa državnim institucijama. Ako sve bude kako je planirano, prikazivaće se u školama i bioskopima širom Vojvodine i Srbije. Ideja je da se rade i interaktivne radionice. Na njima bismo razgovarali sa mladima o reakcijama na film, o tome kakva je njihova svest o svemu tome, kako se oni osećaju. Imali bismo i psihologe, stručna lica koja bi išla sa nama" – dodaje naša sagovornica.
Film je rezultirao i tvojim zaposlenjem na Radio-televiziji Vojvodine. Da li ćeš kroz svoj posao nastaviti da se baviš sličnim temama?
– Osećam veliku odgovornost. Ukazala mi se prilika da radim taj posao, zbog saradnje koju smo ostvarili i zbog ljudi koji su prepoznali moj talenat i angažovanost. Meni je to otprilike ostvarenje sna jer, ne mogu baš da se bavim glumom ali evo mogu da se bavim javnim poslom koji će mi dati glasa. Sada je na meni da se potrudim, da naučim nove stvari, da unesem sebe i donesem nove priče u Marinin serijal "Priče od kojih se raste".
Niste neshvaćeni, uvek ima nekog ko želi da vas sasluša – evo, ja želim da vas saslušam!
Šta poručuješ mladim ljudima koji imaju problem kakav si ti imala?
– Da se ne uljuljkaju u njega i misle da je nerešiv. Nije potrebno da te ceo svet sluša, potrebno je da nađete nekoga, jednu osobu, pravu osobu koja će da bude uz vas. Sada kad razmislim da li sam ja imala osobu koja bi me saslušala, shvatam da jesam. Tačno znam kome sam mogla da se obratim i sve ispričam ali...znaš kad ti nisi pravi. Zato je poruka da ti prvo pokušaš da budeš pravi. Budi pravi koji će prepoznati svoj problem i smoći snage da se obrati nekome kome veruješ. Niste neshvaćeni, uvek ima nekog ko želi da vas sasluša. Evo ja želim da vas saslušam. Ako u nekom trenutku pomislite da nemate kome da se obratite, slobodno se meni javite. Nisam stručno lice, nisam psiholog ali sam neko ko je prevazišao puno prepreka i prošao kroz emocionalne uspone i padove i mislim da mogu da budem od pomoći.
Razgovarala: S. S.
Foto: Aleksandar Jovanović, Vojin Ivkov
Johnny
pre 1725 dana i 3 sata
Divan intervju. Teška priča, ali retko kad ispričana tako jasno i nedvosmisleno.
Драгољуб Крндија
pre 1722 dana i 21 sat
Поучно,
и моја жвотна прича је слична, само нисам наишао на разумевање, међутим, кад сам 2010,године, завршио обуку из "Основа филмске режије" пичу сам екрананизовао
...но да не дужим. Поздрав
Драгољуб
Nikola
pre 1465 dana i 4 sata
Poucno, DA. Prelepo, da budem iskren NE! Zasto NE pa stvarno nekontam zasto nama ljudima treba da se desi neko sra..e da bi svatili i preuyeli zivot u svoje ruke? (retoricko pitanje). Deca su druga stvar i kada cujem price dece iz decijeg sela svatim da ja nemam nikakvih problema i briga (a to sto kazes osude na svakom koraku od ljudi - bolujem od MSa). Na sve mogu samo da kazem bez tendencije da dobijes upolu ramena SVAKA CAST NA ISKRENOSTI! I da zakljucim da su tako svi iskreni gde bi nama ljudima bio kraj.... Sve najbolje: Nikola
Aron
pre 154 dana i 12 sati
Strahovito me pogodilo, bliska iskustva i osjećaje sam prošao, predivna djevojka, volio bi s njom biti u kontaktu, osim što mi se jako sviđa, mislim da bi mi kontakt s njom jako pomogao