Miloš Timotijević, glumac: Ispunio sam snove i očekivanja deteta u sebi

Miloš Timotijević, glumac: Ispunio sam snove i očekivanja deteta u sebi

Prepoznatljivo lice srpskog glumišta koje otporno odoleva vremenu i nametnutim vrednostima savremenog društva, sinonim je za reči kao što su istrajnost i kvalitet. Srpska publika naviknuta je na njegov lik kako u filmskim, serijskim, tako i u pozorišnim ulogama, i pomno prati svaki njegov profesionalni pomak.

Povodom predstave “Scene iz bračnog života” koja je održana u hotelu “Šeraton”,  razgovarali smo sa Milošem Timotijevićem koji je još jednom dokazao da je kosmopolita u moralnom smislu otkrivajući ćoškove svojih intimnih promišljanja o svom unutrašnjem rastu, savremenom trenutku, kao i o svojoj profesionalnoj misiji, kako bi istinu i smisao locirao u okvirima svog glumačkog, pa i životnog delanja...

Da li Vas proces starenja sve više približava radosti ili nekoj vrsti ozbiljnosti i gorčine?

Ozbiljnosti i gorčine, svakako. Kada pređete polovinu života onda mislite već na to kako ste neminovno bliski smrti i to vas prirodno puni gorčinom, ali daje vam i poriv da što više uradite do kraja i ostavite nekakav trag za sobom.

 


Na koji uspeh ste intimno najponosniji?

Po mom mišljenju, uspeh je trajanje. Što duže trajete to ste uspešniji, pogotovo u umetnosti jer postoji večito pitanje one osnovne životne egzistencije. Uspeh je ako istrajete u tome da kvalitetno radite svoj posao i to je ono na šta sam baš ponosan. Ovo nije sprint, ovo je maraton tokom kojeg se trkam sa samim sobom i sa vremenom.

Da li je krajnji zadatak glume da ukaže na život onakav kakav jeste, ili pak, ima za cilj da udahne život svakoj prilici koju oponaša?

Mi se trudimo da u krajnjem slučaju damo alternativu i, ako je ikako moguće, neku nadu ljudima, pogotovo u trenutku u kojem sada živimo. Nastojimo da ljudima ponudimo rešenje kako da se izvuku iz ovog bezidejnog trenutka u kom se nalazimo. To bi trebalo da bude naša služba i to nije samo zadatak glume, već i svake vrste umetnosti.

Razlika između posla i životnog poziva jeste u tome što posao radite da biste preživeli, a životni poziv služi tome da bi dete u Vama preživelo. Kako se nosite sa tim?

Apsolutno se slažem sa tim i ne samo dete, nego kao neko ko čisto gleda na svet sa nekim osnovnim ljudskim idealima i postulatima humanosti i čovečnosti. Već sada mogu da kažem da sam ispunio snove i očekivanja deteta u sebi, međutim, čuvam ga i dalje jer konstantno nadolaze nove ideje i novi ideali, tako da poriv još uvek postoji.

 


U poslednje vreme serije spiralno uvlače gledaoce u ekran, u daleko većoj meri nego filmovi. Da li prisustvujemo procvatu televizijskih serija u Srbiji?

Prisustvujemo renesansi televizijskog programa, što je za sada na prilično haotičnom nivou, ali za sve je potrebno vreme i mislim da to ide u dobrom smeru jer, u krajnjem slučaju, kvantitet u nekom trenutku mora da pruži i kvalitet.

Mislite li da je dat prilično objektivan prikaz naše zemlje putem serija, kako istorijski tako i savremen?

Zavisi. Ukoliko država finansira bez ikakvog autorskog inputa, onda to zaista može da bude problem što je i pokazala serija “Nemanjići”, ali postoje ljudi koji rade ozbiljne stvari. Sada sam završio seriju Južni vetar, to je veoma ozbiljna serija, kao i serija “Besa”... Ima tu vrlo ozbiljnih sadržaja, kao i zabavnih, što je sasvim u redu jer je lepota u šarolikosti. Ne stavljam se u ulogu kritičara – mora da postoji i jedno i drugo...

U kakvom stanju Vam je emocionalni ekvilajzer nakon tumačenja tuđih identiteta?

Uzbuđenje je uvek veće nakon odigrane predstave nego posle bilo kakve filmske premijere. Kada je film u pitanju, mi već znamo kakav proizvod nudimo publici, a svaka predstava je drugačija i razlikuje se od igranja do igranja i to je ono što je uzbudljivo. Pritom, postoje zakoni u nekim državama gde je glumac dva sata posle predstave potpuno neuračunljiv i ne odgovara za sebe, čak iako ubije čoveka nema odgovornost na nivou kao ostali, tako da je nakon igranja u predstavi emocija uvek veća.

 


Koja je najkaloričnija uloga koju ste izneli, a da Vas je istrošila umno, telesno i emocionalno?

Predstava “Scene iz bračnog života” me dosta troši i iziskuje dosta od mene, jer je svako igranje specifično i različito. Nas dvoje smo sami na sceni i prepušteni jedno drugome, pa me sa jedne strane iscrpljuje, a sa druge mi puni baterije. Ovu predstavu čine jedinstvenom glumci, režija i pisac i iako jeste univerzalna tema kojom se bavi, karakteri i odnosi koji se provlače su vrlo konkretni. Govori o oslobađanju žena i jednom zdravom feminizmu i jako mi je drago što nam je baš Ana Tomović bila rediteljka, a ne neki muškarac.

U kakvoj ste relaciji sa novosadskom publikom?

Igrao sam više puta za novosadsku publiku... Davne 1997. i 1998. u Srpskom narodnom pozorištu, gostovao sam na Sterijinom pozorju, tako da imam iskustvo sa ovdašnjom toplom i srdačnom publikom koja se uvek raduje beogradskim predstavama i nadam se da će tako biti i slučaju ove. Ovde postoje  veoma ozbiljni pozorišni sladokusci...

Predstava "Scene iz bračnog života" se igra ponovo 8. decembra od 20 časova u hotelu Sheraton. Više o predstavi možete saznati OVDE.

Oceni vest:
10
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan