Miroslav Vislavski, sportski radnik: Novosađani i dalje žive u uverenju da smo 1996. pobedili "Sisli"

Miroslav Vislavski, sportski radnik: Novosađani i dalje žive u uverenju da smo 1996. pobedili "Sisli"

Svojim sugrađanima poznat je kao čovek koji je OK "Vojvodina" digao do nebesa. Za devet godina, koliko je proveo u klubu, popularna Voša uzela je isto toliko titula, pet pehara namenjenih pobedniku kupa i stigla i do trećeg mesta u Evropi.

Naš ovonedeljni sagovornik, gospodin Miroslav Vislavski, svojim entuzijazmom i optimizmom izgradio je moderan klub, koji je postavio rekorde koji će još dugo biti nedostižni. Ono sledi, priča je o tome kako je, od rodnog Vrbasa, preko njegovog voljenog Novog Sada – stigao do zvezda.

Rodili ste se, a i odrasli u Vrbasu. Recite nam nešto o tim godinama, o vašem detinjstvu?

- Kako godine prolaze, tim vremenima se sve više vraćam. Interesantno je da se uvek javljaju neke nove slike. I moji roditelju su rođeni Vrbašani. Tamo sam završio osnovnu i srednju školu. Živeli smo u najlepšem delu Vrbasa, koji se zove Kolonija šećerane. Otac mi je bio industrijski radnik, inženjer, a majka domaćica. Bilo nas je četvorica braće i svi smo završili zanate, a ja sam po struci elektroinstalater. Detinjstvo mi je protkano siromaštvom, ali i srećom i zadovoljstvom. Odrastao sam u jednoj patrijahalnoj porodici, gde su svi imali svoje obaveze. Istina, ja sam u neku ruku bio miljenik, zato što sam bio najmlađi. Pomalo sam možda bio i povlašćen, i to mi je davalo neku slobodu – započinje razgovor za portal mojnovisad.com Miroslav Vislavski.

- Voleo sam svašta. Obožavao sam fotografiju, u školi sam bio jedan od najaktivnijih u foto-sekciji, uz to sam bio i svestrani sportista. Bio sam pun ambicija. Ta sportska nit nam je porodična vrlina. Na primer, moj rođeni brat je bio prvotimac fudbalskog kluba “Partizan” tokom šezdesetih godina, kada je taj klub ređao najveće uspehe. Bio je standardan igrač, stigao je čak i do reprezentacije. On je bio stidljiv, nenametljiv, druga dvojica braće su bili vezani za selo, za porodicu, a ja sam uvek bio pun ambicije. To je jedan od razloga što sam se počeo baviti fudbalom, jer sam hteo da dosegnem uspehe mog brata Joakima. Imao sam i relativnih uspeha, pošto sam dogurao do omladinske reprezentacije Vojvodine. Novi Sad sam upoznao 1973. godine. Tada sam stigao ovde kao član Pokrajinske konferencije saveza omladine Vojvodine. Tu sam se zaposlio, imao sam 21 godinu.

To je bila velika promena – iz fudbala u politiku. Kako ste doživeli tu promenu i dolazak u Novi Sad?

- Morao sam se suočiti sa izazovima Novog Sada. U početku sam hteo i da bežim iz grada. Ne u smislu da mi se nije svidelo ovde, čak naprotiv, ali sam se osećao usamljeno i pomalo uplašeno. Poznavao sam samo svoje kolege iz pokrajinske administracje. Putovao sam svaki dan, iako sam imao službeni stan u Novom Sadu, koji sam delio sa nekoliko kolega. Ustajao sam u pet sati, da bih stigao na vreme na posao i posle tri sam se već vraćao za Vrbas. Imao sam devojku u Vrbasu i to je bio glavni razlog mog svakodnevnog putovanja. Ta moja migracija ipak nije dugo potrajala. U Novi Sad sam se doselio godinu dana kasnije, 1974. godine. Dobio sam stan, tada sam već formirao porodicu, bio sam oženjen. Te godine mi se rodila prva kćerka, Miroslava. Živeli smo u Gagarinovoj ulici, gde sam proveo lepe godine. To nam je bio dom do 1987.

Polako se bližimo 1989. godini, kada je počela vaša avantura u odbojci. Kako je krenula priča sa OK “Vojvodina”?

- Politički angažman sam završio negde 1988. godine. Bio sam jedan od oštrih kritičara Miloševićeve politike, i praktično sam eliminisan iz političkog života. Tada se već i rat nazirao na našim prostorima. U to vreme sam radio kao komercijalista “Kroacije” iz Rijeke. Početkom rata sam ostao bez posla i onda sam se obreo u odbojci. To se desilo 1991. godine. Tog juna me je kontaktirao sada već pokojni Rajko Kijac, legendarni sportski radnik, tvorac savremene odbojkaške “Vojvodine”. Došao sam na predlog Ljube Španjola, nekadašnjeg direktora FK “Vojvodina”, koji mi je, inače, i obezbedio prethodno zaposlenje u Rijeci.
Biću iskren, odbojka je bila poslednji sport koji me je interesovao. Preferirao sam fudbal, rukomet, košarku. Čak sam i vaterpolo više voleo od odbojke. Tada odbojku nisam shvatao kao pravi muški sport, jer tu nema kontakta, nema duela. Ali, ipak, tako je sve počelo.

Jeste li mogli zamisliti da ćete,  posle deceniju provedenih u klubu, biti deo rekorda koji teško da će biti oboreni u dogledno vreme?

- Imao sam i ambiciju i cilj. Želeo sam da standarde koji važe u fudbalu presadim u odbojku. Tada je stanje u fudbalu još bilo relativno dobro, a ne ponor i sivilo kao danas. U tome sam imao fantastičnu podršku, iako je Rajko Kijac ubrzo otišao u penziju. Klub smo posle toga vodili ja i Nikola Marić. Tada sam srećom uspeo da namamim neke vrlo ugledne sponzore i uspeli smo da održimo stabilnost kluba. Ipak, ambicija je bila da se profesionalnim radom dostigne nivo fudbalskih klubova. Godine 1992, kada sam već vodio klub, govorio sam na proglašenju najboljih sportista godine grada Novog Sada. Tada sam na Spensu rekao da će odbojkaši Vojvodine vladati do 2000. godine. Svi su aplaudirali, ali i mislili da je Miki lud, “nema on pojma”. Tvrdio sam da ćemo svake godine uzeti barem jedan trofej. Nisam se nešto posebno razumeo u odbojku, ali je valjda neka moja energija i želja pokrenula one koji su se u to razumeli. Nije bilo slučajno da smo mi od 1992. godine devet puta zaredom uzimali titulu. Pored toga, pet puta smo bili i pobednici kupa i bili smo čak treći u Evropi.

Ta evropska sezona je bila vrhunac tog perioda “Vojvodine”. Utakmica sa italijanskim “Sislijem”, 1996. godine, pa fajnal for i treće meto u Kupu evropskih šampiona. Kako ste sve to doživeli?

- Ja sam taj film, taj uspeh, video u svojim snovima. To sam i govorio vedetama i proslavljenim doajenima kluba. Recimo, jednom prilikom sam rekao pokojnom Branislavu Otiću, koji je nekih više decenija proveo u klubu, da se neću smiriti dok ne napunim veliku salu Spensa. On mi se na to smejao. Kada se 1995. u Novom Sadu odigrao susret između Jugoslavije i Švedske u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, mi smo bili tehnički organizatori utakmice. Tada smo morali postaviti i montažne tribine u veliku dvoranu Spensa, i imali smo možda čak i više od deset hiljada ljudi u sali. Tad mi je Bracika Otić zamerio da je to ipak bila reprezentacija, ali se sledeće godine desio “Sisli” u Kupu šampiona. To je bilo jedno čudesno veče. Međutim, imali smo i ozbiljnih poteškoća. Ta utakmica se igrala zimi, bio je veliki sneg, mi smo sudiju te utakmice skoro i izgubili. Poslali smo vozilo po njega u Beograd, međutim, oni su se zaglavili kod Beške, pa smo morali slati drugi automobil. Meni je to bila bruka i sramota, ali na kraju je ispalo samo smešno, jer – uspeli smo da ga dovedemo na vreme, a ostalo je istorija. Tu čudesnu utakmicu, protiv jedne od najboljih klupskih ekipa svih vremena, izgubili smo sa 3:2, ali Novosađani i dalje žive u uverenju da smo te noći pobedili. Nisam bio prorok, ali je mene nešto iznutra vuklo da napravimo taj uspeh. Ja sam onomad držao i pres konferencije u ponoć. Te godine smo igrali finale sa “Partizanom”, kada smo u četvrtoj utakmici izjednačili u Beogradu, a u roku od 24 sata smo već igrali petu, odlučujuću utakmicu, na kojoj je više od dve hiljade ljudi ostalo ispred Spensa. Naravno, uzeli smo titulu.

 
Da li je bilo teško održati taj kontinuitet kroz čitavu jednu deceniju?

- Bilo je veoma teško. Mi smo samo dve sezone uspeli zadržati kompletan sastav. Jedino su sezone 1994/95. i 1995/96. bile povezane sa nepromenjenom početnom postavom. Recimo, 1992. godine, kada smo vratili titulu u Novi Sad, otišlo nam je pet igrača. I to kakva imena! Vladimir Grbić, Slobodan Kovač, Ekrem Lagumdžija, Nikola Salatić i Strahinja Kozić. Godine 1999. već smo  ostali bez čak sedam igrača, pa je i Milorad Kijac napustio kormilo ekipe. Ta moja poslednja sezona mi je podjednako draga kao i ona 1996. godine. U toj sezoni smo opet uzeli titulu, sa potpuno novim sastavom. I opet je bilo deset hiljada ljudi u Spensu.

Nakon te godine, napustili ste OK “Vojvodinu”. Zbog čega je došlo do rastanka?

- Prilike su nalagale da odem. Nije postojao sistem finansiranja koji bi mogao da održi kvalitet koji smo stvorili, baš kao što ne postoji ni danas. To što se radi preko lokalne samouprave je veoma skromno. To su male pare za vrhunske rezultate. Mi smo tada živeli od sponzora i od podrške javnih preduzeća. Tada mi se desila jedna politička epizoda. Učlanio sam se u JUL, bio sam i kandidat na izborima, međutim – nisam prošao. Tada se nametnulo pitanje od koga ću dobiti novce za klub? Nama je budžet bio skoro milion evra. Nismo mogli zadržati najbolje igrače, nove isto nismo mogli dovesti, a svi su se okretali prema meni. U tom trenutku se pojavio Miodrag Kostić, koji je preuzeo fudbalski klub “Vojvodina", i pozvao me je da pređem kod njega, što sam, na kraju, i prihvatio. 

Kako je protekla vaša avantura u fudbalu? Ipak je to vaš matični sport, kojim ste se svojevremeno i uspešno bavili.

- To je, na žalost, kratko potrajalo. Počeo sam da radim novembra 2000. godine, a već za nepunih godinu dana, sledećeg septembra, smenili su me. U početku je sve bilo sjajno. Činilo se da će se zaista desiti preporod fudbalskog kluba “Vojvodina”, dok se nismo sudarili na nekim banalnim stvarima koji su ipak imali strateški značaj. Nisam se složio sa Miroslavom Tanjgom, predsednikom kluba, da se prodaju mladi igrači. Milan Jovanović je imao 18 godina, a Tanjga je već hteo da ga proda u Francusku. Savetovao sam mu da sačekamo nekoliko godina, da stasa kao igrač, da napravimo neki rezultat, pa i da zaradimo malo više. Zbog tog mog suprostavjanja, a i neslaganja sa Kostićem oko još nekih stvari, moja priča u fudbalu se brzo i završila.

“Vojvodina” je, posle deset godina, opet prvak države u odbojci. Mislite li da klub može povratiti svoju nekadašnju slavu?

- Ja bih to iskreno voleo, ali sam skeptičan po tom pitanju. Druga su sad vremena. Sad više ni ne idem na utakmice. Evo, sada u finalu sam bio na prvoj i ovoj poslednjoj. Ljudi koji prate odbojku sećaju se kako sam temperamentno bodrio ekipu. Jednom prilikom sam imao i manji srčani udar, a da to nisam ni znao. To se desilo posle jednog poraza od “Crvene zvezde” u finalu plej ofa, što su, naposletku, lekari i potvrdili.
Mislim da je sada selektirana jedna dobra ekipa, koja je najmlađa u ligi, ali problem je besparica. Na leto će verovatno tim napustiti barem dvojica ili trojica igrača, i tu leži problem.

NEPISANI KODEKS NOVOG SADA: “Bez obzira na to što sam rođeni Vrbašanin, Novi Sad je grad koji zaista teče mojim žilama. Uvek volim da kažem, “moj Novi Sad”! On ima svoj red, ima svoju kulturu. Nerviraju me oni koji to ne poštuju. Pravi građanin Novog Sada je onaj koji prihvata nepisani kodeks njegovog života, istorije, tradicije i kulture. Po meni ne stoji teza da smo svi jednaki. Jednaki smo onoliko koliko volimo svoj grad. Ljubav prema gradu podrazumeva da činimo i da radimo za dobrobit njega, onoliko koliko možemo. Barem ja tako mislim,” kaže naš sugrađanin Miroslav Vislavski.

Kolika je bila uloga Novosađana, odnosno, navijača “Vojvodine” u svim tim uspesima? Da li bi sve to bilo moguće i bez te sjajne publike?

- Blisko sam sarađivao sa navijačkom grupom Red Firm. Imali smo sastanke, dogovore o navijanju, praćenju kluba. Imali smo jednu vrlo fer i korektnu saradnju. Tako se stvorila publika koja je bila naš generator i davala nam vetar u leđa kada je bilo najpotrebnije. Svi su pričali o odbojci. Pa to je bilo kultno pitanje – da li je neko bio na nekoj važnoj utakmici!

Jeste li u nekom trenutku zažalili što ste napustili odbojku?

- Nikad, zato što su te moje godine u “Vojvodini” neponovljive. Da su postojali uslovi za rad, ja ne bih ni napuštao klub. 

Posle sportske karijere počeli ste da se bavite i novinarstvom. Kako ste se obreli u medijskim vodama?

- Kada sam ostao bez posla, posle epizode u FK “Vojvodina”, imao sam ponudu pokojnog Bogdana Rodića da radim u Rukometnom klubu “Vojvodina”. Bio sam dva meseca na nekoj vrsti probe, ali se nismo složili oko nekih stvari, pa od toga na kraju nije bilo ništa.
Onda je stigao poziv Zorana Ćirića, vlasnika televizije “Jesenjin”. Hteo je da mu radim marketing, ali ja sam predložio da uradimo neku emisiju o sportu. Tako se rodila emisija “Kontranapad”. Prva je emitovana drugog decembra 2002, a poslednja, čini mi se, 2011. godine. Tada se i “Jesenjin” već polako gasio. U to vreme sam paralelno radio i emisiju “Sport iz drugog ugla” na “Kanalu 9”.

Čime se danas bavite?

- Danas radim na različitim medijskim projektima. Poslednjih nekoliko godina sam posvetio dokumentaristici i uradio sam nekoliko serijala. Za olimpijadu u Londonu sam pripremio serijal od 18 polučasovnih epizoda, “Bogovi Olimpa”. Tu sam napravio osvrt na učešče naših sportista na olimpijskim igrama. Godine 2014. sam uradio serijal “Fenomen odbojke” u 13 polučasovnih epizoda. Nedavno je na RTV-u išla mini serija o šampionskoj tituli FK "Vojvodina" 1966. godine. Trenutno radim na prerađivanju već pomenute odbojkaške serije. Uz to već deset godina pišem i za magazin “Tabloid”.

Razgovarao: Lajoš Vajda
Foto: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
15
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Doktor

    pre 2500 dana i 11 sati

    Gospodin Vislavski je vrh i elita u svom poslu. Ostavio je dubok trag. Proslavio je OK Vojvodinu, samim tim i sebe, kao nekoga ko je bio deo tima uspešnih kreatora decenijske lepe priče.
    Novom Sadu je potrebno mnogo, ili bar više takvih ljudi.

    Oceni komentar:
    0
    13