Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Privatna arhiva sagovornika
Muha Blekstazi: Diskriminacija je kao zloćudni društveni tumor
Međunarodni Dan Roma, obeležava se 8. aprila, kako bi se proslavila romska kultura i podigla svest o problemima sa kojima se Romi suočavaju.
Tim povodom porazgovarali smo sa novosadskim reperom Muhamedom Eljšanijem, poznatijim kao Muha Blekstazi, koji četiri poslednje godine živi u Nemačkoj.
Za naš portal, govori o predrasudama sa kojima se susretao kao klinac, o problemima sa kojima se romske porodice suočavaju u Srbiji, te zašto je napustio državu u kojoj je odrastao i da li i dalje piše, te o čemu…
Sa kojim se sve problemima Romi suočavaju, kako mladi tako i stari ?
Problemi sa kojima se Romi (deca) u Srbiji najčešće suočavaju su siromaštvo, izolacija, diskriminacija, a sve to izaziva niz ostalih problema od kojih je na prvom mestu obrazovanje. Kod dece se to malo drugačije odražava, jer nisu svesna u čemu su, pa dok shvate, već bude kasno za bilo kakve promene, već se samo prilagođavaju potrebama i okolnostima koje su im se postavile kao nametnute, a ne kao stvar ličnog izbora..
Rani brakovi su još uvek aktuelni, ali opet naglašavam da su gore pomenuti problemi ključni faktor u sprečavanju pomenutog mada nam ni tradicija nije bog zna kako naklonjena po tom pitanju. Veliki broj dece je primoran da privređuje, što kroz neki manji rad, što kroz prosjačenje ili nešto još mnogo gore. Često deca i sama osete potrebu da pomognu roditeljima pa im se pridružuju u poslovima koje su obaveza odraslih.
Život u naseljima bez struje, vode, bez puta i svega ostalog što svakodnevnicu čini lakšom, deci otežava odrastanje i bolji pogled na svet. Kod odraslih je najveći problem što već iz detinjstva vuku breme isključenosti, te što iz neznanja sto iz NEmogućnosti često prave propuste kod podizanja svoje dece. NEzaposlenost je najosnovniji problem kod odraslih Roma, jer 70 odsto njih živi od sekundarnih sirovina, a oni ostali preživljavaju od radničke plate koja je uvek niža od prosečne koja se provlači kroz medije. U gradovima se mnogo lakše živi ali po selima je to daleko teže mada ima izuzetaka iz krajnosti u krajnost. Iako sam siguran da je život Roma ili uopšte ljudi sa juga Srbije daleko teži i da su šanse neizjednačene.
Kakav je život u Nemačkoj i sa kakvim problemima se Romi tamo suočavaju ?
U Nemačkoj su deca u školi, a odrasli na poslu. Sistem je jednostavno takav da bi bilo smešno odgovarati na pitanja koja se postavljaju Romima u Srbiji, jer su ovde šanse svakome date podjednako. Ovde nije problem NEmati već koliko želiš imati. Drugi je ovo svet, daleko ispred našeg, jer dok se mi bavimo prošlošću, Nemci se bave budućnošću. U Srbiji prvenstveno nema zakona, a sistem nam je užasan u svim segmentima i nivoima te to traje unazad 30 godina kroz koje tonemo u mulj. Koliko će nam trebati da se vratimo na mesto na kom smo bili 80-ih. Pa tek onda da pratimo civilizaciju za kojom zaostajemo oko 50 godina.
Šta je potrebno da bi Romima u Srbiji i Novom Sadu bilo bolje ?
Romima kao i svim ostalim građanima Srbije je podrebna država koja normalno funkcioniše gde će deca živeti od dodatka, roditelji od plata, a stari od penzija, a ne da se sa sva tri pomenuta primanja, ne može održati u životu četvoročlana porodica. Veliki problem je što nismo članica EU da svako može živeti i raditi gde mu je volja. Plus je Srbija proglašena zemljom sigurnog porekla, a ja se pitam šta je u Srbiji sigurno osim mesečnih dažbina koje se moraju namiriti. A poznato je da je Srbija zemlja u kojoj su rashodi obavezni, a prihodi nisu redovni ili su ispod minimalnih ili ih uopšte i nema.
Kako pamtite period odrastanja i koliko je taj period i na koji način uticao na vaše angažovanje u pisanju ?
Moje pisanje je usko povezano sa mojim odrastanjem. Živeo sam u porodici koja je brojala sedam članova. Otac je radio kao radnik u građevinskoj firmi, a majka je bila domaćica. Težak je i tad bio život s radničkom platom, te smo svi privređivali na svoj način. Majka je radila sezonske poslove. Ja sam čuvao stoku, a sestre radile kućne poslove. Teško se živelo, ali pošteno. Već kao dete sam smatrao da bi se nešto moralo promeniti pa sam počeo razmišljati o nepravdi generalno. Misli su bile tu, pa sam to povezao talentom koji mi je Bog dao i već kao dete pravio pesmice o radu na njivi ili gradilištu i zabavljao društvo. Kasnije sam pisao u školi te iz prve pesmice dobio keca uz obrazloženje da sam prepisao odnekud ali sam ubrzo dokazao da nije bilo tako i na kraju dobio četvorku zbog gramatičkih grešaka.
Poznati ste po pesmama koje promovišu toleranciju, o čemu govore vaše pesme ?
Pišem o diskriminaciji, jer je to moj najveći problem. Diskriminacija je kao zloćudni društveni tumor koji može izrasti u kancer i koji napada toleranciju i izrasta u rak. Ne razmišljam mnogo. Meni je dovoljno da pogledam oko sebe i pesma je tu. Vreme i okruženje u kojem živim mi sami diktiraju rime, a ja ih samo beležim na papir. Biti Rom uopšte nije lako. Država ti je uvek maćeha koja nema ni za rođenu decu pa odnosi postaju nepodnošljivi, pa je izlaz iz te kuće ili ti države kao odlazak u hraniteljsku porodicu EU.. Katastrofa..
Ne može se više živeti od kanti,
Prema nama ljudi su bezobrazni kvarni
Preko nama kažu lažni azilanti
A u stvari mi smo itekako stvarni
I nije u pitanju samo parče hleba
Iskreno vam kažem neka svi to znaju
Mnogo toga nama u životu treba
Što nema u našem rodnom zavičaju.....
Čim ste drugačiji u bilo kom smislu: nacionalnom, rasnom, verskom, političkom, seksualnom ili nekom drugom, vi ste odmah izloženi diskriminaciji i mržnji ali problem nas Roma je vidljiviji, jer je u pitanju rasna diskriminacija dok su ove druge manje opasne, jer ako ih ne izložite one ostaju vaše privatno pravo na opredeljenje, a boju nosite na licu i to je prvo što ljudi vide na vama.
Na primer, uzmite kralja UAE obrijte mu bradu i obucite mu pantalone i on će na našim ulicama biti samo Rom da ne kazem cigan. Na mene je to uticalo kao na dete ali kasnije sam prihvatio stvari onakve kakve jesu i namestio krunu na glavu i produžio napred.
Dobijali ste nagrade na festivalima, koliko nagrada imate iza sebe i koja vam je najdraža, i zbog čega ?
Najdraža nagrada mi je pobeda na beogradskom “Spoken word poetry” festivalu 2012. Tada sam osvojio novčanu nagradu i odlazak u Brisel na dalje takmičenje. Najdraža mi je zato što je tema festivala bila upravo diskriminacija, a to je moj teren i niko ga ne može poznavati bolje od mene…
Zašto ste otišli iz Srbije i čime se trenutno bavite i koji su vam dalji planovi ?
Iz Srbije sam otišao iz više razloga, ali najveći je bio budućnost moje porodice i odrastanje moje dece u okruženju koje su proizvele ‘90. Ja sam se u Srbiji bavio pisanjem, pevanjem pa filmom sa Želimirom Žilnikom…živom legendom koja hoda... pa sam radio u Ekumenskoj Humanitarnoj Organizaciji u Romskom Resurnom Centru u timu za poboljšanje uslova stanovanja u romskim naseljima širom Srbije. Projekat je obuhvatao i neromske porodice kojima je pomoć bila potrebna i projekat i dalje traje i napreduje i obuhvata niz ostalih vrsta pružanja pomoći od obrazovanja do nege i pomoći licima kojima je to potrebno…Jedna od retkih pozitivnih stvari koje postoje u Srbiji.. Egzistencijalnih problema nisam imao ali se svet oko mene rušio te nisam više mogao gledati svo to propadanje ljudi kojima je problem bio i nahraniti svoju decu, a kamoli nešto više. Nisam to mogao promeniti, prihvatio sam stvari kakve jesu ali sudbina moje dece je bila u pitanju pa sam napustio Srbiju pre četiri godine i mogu vam reći da je meni baš žao i da me ubi nostalgija u tuđini ali kad vidim moju decu kako idu redovno u školu i zanate, gde su im uslovi neuporedivo bolji nego u Srbiji…meni je mnogo lakše..
A roditelje izdržavam odavde i samo se pitam da li bih to bio u mogućnosti da sam ostao tamo..
Da li ste srećni u inostranstvu i da li planirate da se vratite u Srbiju ?
U inostranstvu sam i srećan i nesrećan. Srećan sam što vidim da na ovom svetu ipak tamo negde postoji izlaz iz mraka. Ali sam nesrećan što ljudi u tom mraku ne vide izlaz. U Srbiju bih uvek voleo da se vratim iako me ničim nije zadužila za mojih 40 godina dok mi je Nemačka dala mnogo više za ovih četiri godine koliko sam tu. Ovde nema nezbrinutih sve je izračunato i svi imaju ono najosnovnije, a ko želi može imati i više.
Ali ako prihodi ne pokrivaju rashode…onda se oni stavljaju na teret države. Ovde je država u službi naroda, a kod nas je to sasvim suprotno.
Šta bi ste savetovali mladim umetnicima koji žele da budu svoji, i smatrate li da za njih ima mesta pod umetničkim nebom Srbije ?
Mladim umetnicima iz Srbije bih preporučio da rade na svojim delima, jer to smatram porukom od Boga koja se mora proslediti čovečanstvu bez obzira što se od toga ne može živeti, a vi istrajte i usavršavajte se. Vaša vremena će doći odlaskom trenutnog političkog st/ranja, a umetnost i dela nikada ne umiru... Ona će živeti čak i kad nas ne bude više bilo pod svodom nebeskim.
Da li pišete i dalje, te o čemu i da li planirate nešto novo da snimite i kada ?
Imam nove pesme ali one čekaju neka bolja vremena iako su pisane u vremenu koje pamtim kao loše uspomene.
Razgovarala: Slađana Aničić
Foto: privatna arhiva Muhe Blekstazija
Istvan
pre 2200 dana i 12 sati
Ne saglašavam se baš u svakoj tvrdnji sa Muhom, čini mi se da i on u nekim elementima ublažava, "diplomatizuje" realne činjenice (da li zato što to govori u mediju, ili šta god) - ali srž, suština je ovo što on kaže... i bilo bi krajnje vreme da se jednom stvari vide i iz ugla "smrtnika"... bar da se vide, makar i ne shvatili to... još samo ovo - upitno je, od ona tri problema koje Muha navodi kao osnovne, šta je uzrok, šta posledica, a šta privid.... pri tom na privid mislim na pojam diskriminacije... da li je to baš to, ili je to onaj ublaženi naziv, a pravi naziv bi trebao biti mnogo gorči....