Nedžad Osmankač, šef stručnog štaba OK Vojvodina: Mojih 20 meseci na "užarenoj trenerskoj stolici crveno-belih"

Nedžad Osmankač, šef stručnog štaba OK Vojvodina: Mojih 20 meseci na "užarenoj trenerskoj stolici crveno-belih"

Naš ovonedeljni sagovornik trener je koji je titulu šampiona Srbije u odbojci dve godine zaredom doneo u Novi Sad.


Nedžad Osmankač
rođen je 12. marta 1971. godine u Novom Sadu, gde je završio osnovnu i srednju školu. U rodnom gradu diplomirao je i magistrirao na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja (DIF) dok je doktorsku titulu stekao na Fakultetu za sport i turizam (TIMS).

Kao jedan od pionira moderne statistike u srpskoj odbojci, stekao je ogromno iskustvo radeći u zemlji i u inostranstvu, dok se na mestu prvog čoveka stručnog štaba OK Vojvodina – za koji je u mladosti i sam igrao – našao 1. avgusta 2016. godine, nakon odlaska Strahinje Kozića.

O uspesima koje je ostvario od tada do danas, kao i o svojoj bogatoj karijeri u svetu odbojke, Neđa nam priča u novim klupskim prostorijama novosadskog superligaša, u čijim vitrinama se nalaze mnogobrojni pobednički trofeji, koji će, nadamo se, uz pomoć ovog vrhunskog stručnjaka nastaviti da dolaze u ruke igrača Odbojkaškog kluba Vojvodina NS seme.



Koliko je posao vašeg oca, čuvenog Vošinog ekonoma čika Selima, uticao na vašu ljubav prema odbojci, a samim tim i na vaš životni put?

- Mnogo je uticao. Još sedamdesetih godina, kad sam bio dete, stalno sam s njim išao na DIF, te mi se verovatno ljubav prema lopti usadila već u to doba. Otac se u klubu bavio raznim stvarima, ali je najviše radio kao ekonom. Pretpostavljam da je i on, kao i svaki roditelj, želeo da mu se dete bavi sportom, jer je to ipak najzdravija aktivnost. Kasnije, kad sam krenuo u osnovnu školu, trenirao sam razne sportove... Tri godine sam igrao košarku, i onda, na polugodištu sedmog razreda, imao sam tri dvojke, a to je bio strašan udarac za moje roditelje, te su mi zabranili da treniram. Ali, ocene sam ubrzo popravio i potom rešio da počnem da treniram odbojku. Imao sam sreću da je u to vreme u OŠ "Đura Daničić" s mladim odbojkašima radio Stevan Mocko, tako da sam odbojku trenirao nekih šest, sedam godina, sve do odlaska u vojsku, a kasnije sam upisao DIF i u potpunosti se okrenuo ka sportu.

"Zbog tri dvojke na polugodištu roditelji su mi zabranili da igram košarku"


Ipak, igračku karijeru ste vremenom zapostavili, te se u odbojci oprobali kao skaut, statističar i, na kraju, trener. Kako je do toga došlo?

- Kad sam krenuo da studiram, 1992. godine – a tad u odbojci nije bilo skautinga, analize i svega toga – trener Vojvodine Zoran Gajić, koji je poznavao moje roditelje, pomislio je da bi to bio dobar posao za mene, jer je želeo da uvede novine u način rada stručnog štaba. Tako je to krenulo...


Čime se zapravo bavi skaut u jednom odbojkaškom timu?

- Skaut je engleska reč koja znači izviđač ili opservator, neko ko prati sve i prikuplja informacije. U odbojci se to odnosi na snimanje, analizu i praćenje sopstvenih i protivničkih igrača, jer bez statistike u sportu danas nema ništa. Za finalni susret s Novim Pazarom imao sam oko 1.500 stranica materijala, i kad sve to posmatrate kroz prizmu naših programa i matematičko-statističkih operacija, možete dobiti samo zaključke koji su egzaktni, a ja ne verujem u slučajnost, već samo u preciznost i tačnost. Jedan sam od prvih ljudi u Srbiji koji je od skauta došao do pozicije trenera, ali i neka zvučna italijanska trenerska imena, poput Danielea Banjolija i Roberta Serniotija, takođe su počeli karijeru kao skauti. Danas bez informatičke tehnologije bukvalno ne možete da se bavite ni jednim poslom, pa tako ni našim, trenerskim. Odbojkaški trener mora biti izuzetno edukovan, tehnički potkovan, jer bez programa kao što su Data Volley, Data Video i drugih, vi ne možete da se bavite ovim poslom, barem ne na vrhunskom nivou. Ali, naša odbojkaška reprezentacija ima tu "nesreću" da je uvek u svetskom vrhu, te moramo da pratimo sve svetske trendove, ponekad i iz sopstvenog džepa.

"Da bismo bili u svetskom vrhu – moramo da pratimo svetske trendove"


Dobar deo karijere proveli ste radeći van zemlje. Kako danas gledate na taj dugi period odsustva iz rodnog grada, kao i na iskustvo koje ste tom prilikom stekli?

- U inostranstvu sam proveo deset godina – dve godine u Grčkoj, dve u Turskoj i šest godina u Rusiji. Svaka od tih zemalja ima svoje prednosti i svoje mane, ali ne mogu reći da imam ružne uspomene na taj period, jer kroz sport uvek imate priliku da vidite "lepšu stranu medalje", posebno ako gledamo s vremenske distance od deset, petnaest godina. Grčka je prelepa, zemlja sunca, jedino što Grci ne vole mnogo da rade (smeh). U Turskoj sam živeo u Istanbulu, koji je zaista jedan veliki svetski grad...



S druge strane, kolege sportski novinari kažu da ste disciplinu i strogost u radu stekli u Rusiji...

- Svi kažu da sam to malo "povukao" dok sam bio tamo. Rusija je ipak ogromna zemlja i bez te njihove "vojničke" discipline ne bi ništa moglo da funkcioniše. Meni se takav način rada sviđa, pa možda ovde previše "maltretiram" stručni štab i igrače – insistiram na većoj disciplini, na tome da se sve unapred zna, da nema improvizacije – a mi smo majstori improvizacije! – što njih verovatno malo nervira, ali šta da radimo (smeh). U Rusiji, zapravo, ne vlada toliko stroga disciplina, već tamo jednostavno morate disciplinovano da se ponašate – to je hladna zemlja, sa puno snega, tako da morate biti disciplinovani jer inače ne biste preživeli. Kad je u pitanju sport, Rusi u njega ulažu ogromne svote novca, u sportsku infrastrukturu takođe – gledali smo Olimpijadu u Sočiju, uskoro će Svetsko prvenstvo u fudbalu – jer Rusi, generalno, mnogo vole sport, tako da im je i odbojka na vrhunskom nivou. Zenit iz Kazanja je zadnje tri godine prvak Evrope, šta drugo reći?

"Malo je i nerealno što smo devedesetih sve vreme bili prvi" 

 

Šta je, po vašem mišljenju, uslovilo "pad" Vojvodine početkom ovog veka, nakon što su crveno-beli suvereno vladali jugoslovenskom i srpskom odbojkom punih 13 godina?

- Iz Vojvodine sam otišao 2000. godine, nakon te poslednje titule, pa mi je malo teže sve to da sagledam, nemam dobru analizu onoga što se dešavalo u klubu: međutim, možda je malo i nerealno što smo tokom devedesetih stalno bili prvi (smeh), jer u sportu baš i nije logično da neko dominira čitavu jednu deceniju. Takođe, verujem i da je došlo do nekog zasićenja, a tu je i odliv igrača koji traje i dan-danas, jer Vojvodina je i dalje "zamajac" cele srpske odbojke. Ipak, bez obzira na to uzima li trofeje ili ne, Vojvodina je uvek jaka, uvek je velika, uvek je konkurentna i uvek igra za titulu. To je kontinuitet koji ima posebnu težinu.



Kako je došlo do vašeg povratka u redove "Voše"? Jeste li osetili nostalgiju prema rodnom gradu i najbližima?

- Jednog danas sam, zbog bolesti pokojne majke, jednostavno prelomio i vratio se u Novi Sad. Ipak je deset godina odsustva od kuće, prijatelja i grada jedna ogromna žrtva, iako ne kažem da nije bilo finansijski isplativo. Tako sam karijeru ostavio sa strane i vratio se kući da malo pomognem roditeljima, jer sam iz inostranstva sve to teško psihički podnosio, imao sam grižu savesti što nisam bio uz njih. U to vreme generalni direktor Vojvodine bio je Vasa Mijić, moj dobar drugar, a klubu je trebao statističar, te sam na nagovor Kolje Salatića, tadašnjeg trenera, prihvatio da radim nešto kad sam već kod kuće. Tako sam se vratio u Vojvodinu i to traje od 2011. godine.
 

"Deset godina odsustva od kuće, prijatelja i grada je ogromna žrtva"


Nakon odlaska Strahinje Kozića s klupe crveno-belih, Slobodan Boškan i vi bili ste u najužoj konkurenciji za njegovog naslednika. Šta je uslovilo da mesto prvog stratega odbojkaša Vojvodine bude na kraju povereno vama?

- Jednostavno, tako su se kockice složile i pokazalo se da je to bila dobra odluka.


Ne verujem da je neko zažalio zbog toga nakon druge titule zaredom koju ste doneli u Novi Sad...

- Iskreno se nadam da nije (smeh).


Kako ste doživeli uzbudljivih dvadeset meseci i dve prvenstvene sezone provedene na kormilu...

- Na "užarenoj trenerskoj stolici Vojvodine" (smeh), tako ja to nazivam, a tako je i bilo – užareno. Sigurno je da je to jedno veliko iskustvo jer smo 1. avgusta 2016. krenuli u jednu novu avanturu, s novim, višegodišnjim programom. Takođe, dali smo šansu našim mladim snagama, većinom juniorskim reprezentativcima Srbije, onima za koje smo procenili da će se razvijati i formirati u prave igrače. Ta prva godine je bila jedna žestoka avantura ali smo uspeli da budemo prvi za plej-of, što je za mene bila velika stvar jer smo se kroz celu ligu mučili sa rezultatima, sa izgubljenim setovima itd. Međutim, uspeli smo na kraju da postanemo prvaci, pri čemu se pokazalo da je to prvo mesto za plej-of bilo od krucijalne važnosti, jer smo peti finalni meč igrali kod kuće – ostvarili smo veliku pobedu na Crvenom zvezdom i vratili titulu posle deset godina u Novi Sad.



- U upravo završenoj sezoni, koja je takođe bila prepuna izazova, krenuli smo u odbranu titule. Posle više decenija, došlo je i novo rukovodstvo, došli su neki novi, uspešni i veoma ambiciozni ljudi, na čelu sa Dragoljubom Zbiljićem, ljudi koji su uspeli da naše klupske prostorije dovedu na svetski nivo, omogućili nam da otvorimo klupski restoran, dom za decu... i ja im se zahvaljujem u to ime, jer su to toliko važne stvari za razvoj kluba da toga možda trenutno nismo ni svesni. Sezona je krenula malo nezgodno, sa gubitkom Superkupa, sa igrom u Evropi, gde smo za jednu loptu ispali iz grupne faze Lige šampiona. Učešće u Kupu se isto neslavno završilo, u dvoboju s Novim Pazarom, uz nas najjaču ekipu u državi, međutim, imali smo veliku podršku uprave, imali smo neki naš kurs, neki naš cilj, a to je bila titula prvaka države – najvredniji trofej i otvaranje puta prema Ligi šampiona i novim kvalifikacijama. Svi smo se maksimalno ujedinili oko tog cilja i mislim da smo odigrali jednu fantastičnu polufinalnu seriju, gde smo, u stvari – bez obzira na to što smo izgubili drugi meč u Novom Sadu – postali svesni da smo dva puta pobedili Zvezdu u Beogradu, gde su momci sazreli kroz igru. Forma nam je bila u usponu i verovao sam da ćemo i u finalu igrati jako dobro, ali možda nismo ni bili svesni koliko ćemo dobro to da odgiramo ili kako ćemo da odigramo. Pred finalne mečeve se u javnosti nekako stvorila atmosfera da smo poluautsajderi u odnosu na Pazar – ne znam zbog čega, jer smo u toku prvenstva od 66 bodova osvojili 62 – ali otvorili smo finale s jednom sjajnom utakmicom, gde smo "pregazili" Novopazarce. U drugom meču imali smo teških momenata, kada smo izgubili, pa dobili na razliku set.



- Treću utakmicu, prvu u Novom Pazaru, odigrali smo zaista loše, ali taj poraz nas je možda još više ojačao, konsolidovao i motivisao za četvrtu utakmicu, verovatno i našu najbolju partiju ove sezone, zbog čega sam jako ponosan na momke. Prvi set smo izgubili lagano, pa smo drugi odigrali mnogo mudrije i pobedili sa 34:32, a set je trajao 38 minuta. Treći smo dobili ubedljivo, na 18, a u četvrtom, odlučujućem setu, koji je trajao 45 minuta i završio se rezultatom 30:32, pokazao se pravi žar sportske borbe i sav kvalitet obe ekipe. Uz grčevitu borbu i prepune tribine uzavrelih navijača, moji momci su pokazali da imaju hrabro srce i čestitam im na tome. Bili su hrabri, mirni, borili su se, nisu dali publici niti bilo kom drugom da ih omete i igrali su fokusirano sve vreme.
 

"Poraz u Pazaru nas je još više ojačao, konsolidovao i motivisao"


Nakon druge uzastopne titule pod vašim vođstvom, logično je u narednoj sezoni priželjkivati i treću (smeh), ali verujem da navijači i uprava pre toga očekuju i malo bolji plasman u Evropi za razliku od proteklih nekoliko godina?

- Za učešće u Ligi šampiona vezani smo velikim ambicijama i sigurno je da će nas sve to gurati da idemo u progres. Sportskom delu kluba neće biti lako da isprati želje i ambicije uprave, ali to je svakako veliki izazov za sve nas. Želja nam je da dođemo do fajnal fora 2021. godine, te ćemo se svi ujediniti i organizovati da taj cilj i postignemo.


Postoji li među mladim naraštajima neko koga vidite kao "novog" Žareta Petrovića, Đulu Meštera, Nikolu ili Vladimira Grbića, na primer?

- Današnja mladež ima talenta, ali odrasta u neko sasvim drugo vreme. Naša generacija je odrastala na ulici, nismo imali druge zanimacije osim lopte, a oni danas odrastaju uz razne elektronske sprave, ne mogu da se odvoje od telefona ni na pet minuta, i to je ono što njihovo odrastanje čini drugačijim. Mi smo se kauboja i indijanaca igrali "uživo", a oni igraju igrice na mobilnim telefonima i nemaju mnogo veze sa realnošću. Mi smo bili ludi za loptom, pa smo bili u stanju da po ceo dan provedemo napolju, dok kod njih nema tog fanatizma. Smatram da je jedan od osnovnih problema kod mladih sportista nedovoljna posvećenost radu, jer rad je stvorio čoveka i rad stvara šampione, i ko to ne bude uspeo da promeni i ko to ne bude prihvatio, pitanje je do kakvog će nivoa doći i kakav će biti njegov napredak. Tako da će nove generacije, da bi dostigle uspehe onih pređašnjih, morati mnogo da rade i da se pomuče ako misle da dođu do zvezdanih visina.
 

KRIMIĆI KAO SPORT: "Posedujem oko 2.500 knjiga, uglavnom sportsku literaturu, ali ima tu i beletristike i svega i svačega. Boravkom u Rusiji toliko sam usavršio jezik da mogu da čitam i na ruskom i da slušam njihove audio knjige. Obožavam ruske klasike i preporučio bih svima da pročitaju, recimo, Anu Karenjinu ili Rat i mir u originalu. Nakon napornog dana, sjajna mi je relaksacija da poslušam neku rusku audio knjigu, to mi je mnogo bolje nego da slušam muziku. Volim i da pogledam dobar sport. Omiljeni klubovi su mi Real Madrid i Mančester Junajted, i kad imam slobodnog vremena gledanje njihovih utakmica me opušta, iako se, kao, nerviram zbog rezultata (smeh). Ponekad s društvom gledam Ligu šampiona u kafiću "Sting". Volim da gledam i krimi-serije, to mi je 'laganica' za mozak, jer me svo to ispitivanje i zapleti podsećaju malo na sport – kad želite da nadmudrite protivnika, da rešite jednačinu s jednom nepoznatom", kaže naš ovonedeljni sagovornik.


Razgovarao: Stevan Gojkov
Fotografije: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
21
1

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • postman

    pre 2152 dana i 13 sati

    Bravo, Gojkov ! Biće od tebe sportski novinar, ima da budeš bolji i od Save Savića :)

    Oceni komentar:
    2
    6
  • debeli

    pre 2152 dana i 9 sati

    teško da može biti bolji novinar od save savića ali od čobana....e to je već moguće.

    Oceni komentar:
    2
    7
  • Sima

    pre 2150 dana i 9 sati

    @debeli u pravu si. Sigurno bi bio mnogo bolji čoban nego novinar.

    Oceni komentar:
    1
    0