Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Aleksandar Jovanović Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com

NOVOSAĐANI: Ćerka ultramaratonca nastavlja porodičnu tradiciju
Mimo svoje volje, zbog želja drugih, od detinjstva se posvetila kraljici sporta. Odlični rezultati doneli su joj sportsku slavu i odredili porodični život i karijeru. Poučena životnim iskustvom, svojoj deci danas pruža mogućnost izbora, a trenerski talenat koristi da izvuče maksimum iz onih koji žele postići uspeh kako na sportskom, tako i na individualnom planu.
Mariana Čegar Lukić je rodom iz Bačke Topole. Po obrazovanju je ekonomista i licencirani atletski trener. Poznata atletičarka pobednica je mnogih polumaratona i maratona širom Srbije i u okruženju. Od 2010. sa porodicom živi u Novom Sadu. Danas vodi atletsku školu "Čegarunning". Zaposlena je u Vojsci Srbije kao vojnik po ugovoru. Udata je za takođe poznatog atletičara, Gorana Čegara, sa kojim ima troje dece, Unu, Hanu i Arsenija.
- Moj otac je bio ultramaratonac i tako sam počela da trčim sa pet godina. Nisam to htela, ali to je bila njegova želja i kao osnovac već sam išla porodično na duge pruge. Sa dvanaest godina istrčala sam prvi polumaraton, a sa šesnaest i maraton. Kada sam imala 22, 23 godine ušla sam u reprezentaciju, naišla na pravog trenera, videla da mogu time da se bavim i počela sam značajno da napredujem u atletici – počinje svoju priču Mariana.
Lepi rezultati su počeli da se nižu. Među najznačajnijim i najdražim je i uspeh sa Beogradskog maratona kada su u njegovom sklopu bila održana tri prvenstva.
- Tada sam postala prvakinja Balkana i države, te bila četvrta u okviru Beogradskog maratona. Značajne su mi i tri uzastopne pobede na Zagrebačkom maratonu 2004, 2005. i 2006. godine. Dva puta sam pobedila na Plitvičkom maratonu, a bila sam i vicešampion Balkana na atletskoj stazi na pet kilometara – priseća se Čegar Lukić i nastavlja:
- Upravo mi je jedan od zagrebačkih maratona bio najteži u životu. Počela sam da povraćam od 38. kilometra. Jedva sam stigla do cilja, ali sam pobedila, dok je drugoplasirana devojka bila samo tri sekunde iza mene – priseća se sa osmehom na licu Mariana.
Godina 2010. je bila značajna u karijeri ove mlade žene, jer se za dvanaest meseci udala, rodila prvo dete, zaposlila u vojsci i doselila u najveći grad Vojvodine.
- U vojsku sam primljena kao sportista, jer im je trebao ženski takmičar u maratonu. Prvo sam radila u čuvarskoj službi, posle su me premestili u sportski centar. Zadovoljna sam, jer za vreme radnog vremena mogu dva sata trenirati, a imam na raspolaganju atletsku stazu, bazen, saunu i teretanu. Bilo je predrasuda prema meni, jer sam žena, međutim, kada su provere fizičke kondicije u pitanju, uvek sam među najboljima – objašnjava atletičarka koja je 2012. godine proglašena za najbolju sportistkinju Vojske Srbije.
Danas je na porodiljskom odsustvu nakon što je na svet donela malog Arsenija. Ćerka Una ima osam, a Hana četiri i po godine.
- Deca ponekad trče sa mnom, ali ne želim da ih forsiram kao što su mene u detinjstvu. Kao mala za drugo nisam znala, zato Hana kada želi da trenira to i čini, a kada ne želi onda ne mora – iskrena je Čegar Lukić.
Iako je rodom iz Bačke Topole, a suprug iz Apatina, kaže da ih je Novi Sad prihvatio kao što su i oni prihvatili njega i da je ljubav obostrana. Upravo ovde je Mariana pre nekoliko godina započela i svoju trenersku karijeru.
- Članica sam Atletskog kluba "Apatin" i pre dve godine sam u Novom Sadu pokrenula sekciju kluba. Nazvali smo je "Čegarrunning" i trenutno imamo oko trideset i pet članova, od toga nešto preko dvadeset aktivnih. Treniramo zajedno tri puta nedeljno na Đačkom igralištu, a onima koji se takmiče izrađujem dodatne planove, jer treniraju više. Nedeljom idemo svi na zajedničke dužine i tada se podelimo po grupama u zavisnosti od trkačkog staža i kondicije – objašnjava naša današnja sagovornica.
Dolaze ljudi različitih interesovanja i obrazovanja, ali se svi lepo uklope i slažu preko sporta. Škola trčanja ima i svoju Fejsbuk i Instagram stranicu, pa mnogi za nju saznaju i zahvaljujući društvenim mrežama.
- Društvo je šaroliko i pozitivno. Najuspešniji trkači su nam Aleksandra Burkanović koja ima državnu medalju na 50 kilometara i Miroslav Pešić koji je počeo da trenira sa trideset i tri godine i ima solidan rezultat (1.22.). Naravno, motivi za trčanje su različiti. Neko dolazi zbog kondicije, neko da skine kilograme, ali najvažnije je da svi steknu naviku da se kreću. Članice nam u međuvremenu postaju mame, jer imamo četiri porodilje i jednu trudnicu. Sport pozitivno utiče na sve njih, a neki članovi su čak i ostavili cigarete, ili su smanjili pušenje – kaže Čegar Lukić.
Ističe da je važno voditi zdrav život i da je to u svetu normalno, dok je u Srbiji rekreativno bavljenje sportom popularno uglavnom u gradskim sredinama.
- Hoću kvalitetno da razradim atletsku školu. Planiram da privučem veći broj članova, kako rekreativaca, tako i onih koji se ističu u trčanju. Želim da najbolji postignu rezultate, jer umesto reči najbolje govore dela – završava svoju priču Mariana Čegar Lukić.
Tekst i fotografije: Aleksandar Jovanović
Milos
pre 2217 dana i 5 sati
lepo, lepo ali ni ova nije Novosadjanka, ajmo Neoplatno...
Milos
pre 2217 dana i 4 sata
zasto lepo ne dodate rubriku: pridoslice, doseljeni, skotrljani, i onda svi ovi mogu tu da se nadju, a za Novosadjane ide rubrika Novosadjani (citaj rodjeni u NS).
Skotrljan
pre 2216 dana i 8 sati
"Osnovne odlike malograđana prožimaju i malograđansku porodicu.
Ona predstavlja veoma kompaktnu i zatvorenu zajednicu, interno
orijentisanu u kojoj se malograđanske ideje čuvaju i neguju. Na taj način
odnosi koji vladaju u njoj sprečavaju prodiranje uticaja sa strane, kao
i mogućnost uključenja drugih."
Neoplanta
pre 2215 dana i 18 sati
Hej, Miloše, već sam se zabrinula što nema tvog komentara!
Milos
pre 2212 dana i 7 sati
Skotrlajni, mozes da se otkotrljas kuci odmah i tamo da siris mudrost. A Neoplanto, ja se oglasavam samo kad se ovi tzv Novosadjani nadju greskom u nasoj rubrici.. to je moj mali doprinos .