RAZLIČITOST KOJA SPAJA: Porodica u kojoj se slavi i Uskrs i Vaskrs

RAZLIČITOST KOJA SPAJA: Porodica u kojoj se slavi i Uskrs i Vaskrs

Bilo da se proslavlja prve nedelje posle prvog punog Meseca nakon prolećne ravnodnevice, ili prve nedelje nakon prvog punog Meseca i posle jevrejskog praznika Pasha, bilo da je "katolički" ili "pravoslavni" – Uskrs je najvažniji hrišćanski praznik. Dan kada slavimo uskrsnuće Isusa Hrista.

Jedna od zanimljivosti vezana za Uskrs jeste i to što se ovaj praznik ne obeležava  uvek istog datuma. To posebno dobija na značaju u našem okruženju, gde su životi ljudi različitih hrišćanskih konfesija neraskidivo prepleteni. Zahvaljujući ovoj činjenici, mnoge porodice u Novom Sadu praznuju na oba uskršnja datuma, ili pak to čine istovremeno, kao što je slučaj ove godine. Tako je i u novosadskoj porodici Ivić.

Stojan je rođen u Nišu, ali odrastao je u Bečeju. Beata je iz Čantavira. Upoznali su se u Novom Sadu na studijama stomatologije – tu se desila ljubav koja traje i dan-danas. Nakon završetka fakulteta, ostali su u našem gradu gde su osnovali porodicu. Njih dvoje su danas ponosni roditelji desetogodišnjeg Aleksandra i četvorogodišnje Lee. Budući da je Stojan pravoslavne, a Beata katoličke veroispovesti, Ivići su odlučili da njihova porodica slavi oba Uskrsa, iz jednostavnog razloga što oboje žele da običaje svog naroda i vere prenesu svojoj deci.

- Mi smo odrastali u vreme komunizma, ali kod mene u Čantaviru je ipak bilo mnogo vernika, pa se i Uskrs tako praznovao – počinje svoju priču Beata.

- Moja prorodica nije odlazila u crkvu, ali Uskrs smo poštovali i prigodno proslavljali. U najlepšem sećanju mi je ostao Vodeni ponedeljak, koji je odmah dan nakon Uskrsa. To je običaj kada mladići polivaju devojke vodom ili parfemom. Kod nas nisu dolazila samo deca ili mladi momci, nego i stariji poznanici, rođaci, pa i dečaci koje nismo poznavali. Za njihov trud smo ih nudili kolačima, farbanim jajima, a u nekim slučajevima dobijali su i novac. Tada nam je taj ponedeljak bio najvažniji momenat Uskrsa, koji su podjednako iščekivali i momci i devojke. Danas se, nažalost, taj običaj slabije neguje. Mnogo mladih je otišlo iz sela, pa je možda i to jedan od razloga – prepričava Beata.

Stojan kaže da se u njegovom detinjstvu Uskrs proslavljao skromno. Farbala su se jaja, spremala tradicionalna uskršnja trpeza, a, kao momku, najzanimljivije mu je bilo tucanje jajima.

- Uvek smo pripremali tradicionalni uskršnji ručak, i tu nema razlike između moje i Beatine porodice. Šunka, jaja i ren. Bez toga nema pravog Uskrsa – dodaje Stojan.

Porodica Ivić ne slavi samo oba Uskrsa, već je isti slučaj i s Božićem. Kako oni kažu, za njih nisu važni datumi – već porodica.

- Posebno farbamo jaja i za katolički i za pravoslavni uskrs. Kod nas su uvek dva Uskrsa, dva Božića, a i pokloni su duplirani, čemu se deca najviše raduju. Nama je jedino važno da nam je porodica na okupu. Odluka da se slave oba Uskrsa došla je spontano. Jednostavno smo smatrali da to tako treba da bude. Meni je to bilo posebno važno, jer sam se više vezala za sve te običaje iz detinjstva, više nego Stojan. Sve to bih volela da prenesem i svojoj deci, ali u smislu da na tim temeljima izgradimo naše porodične tradicije. Ne onako kako se to radilo u moje vreme u Čantaviru, ili kako su Stojanovi radili u Bečeju, nego da stvorimo nešto jedinstveno, što je samo naše. Evo, recimo, mi ne farbamo samo jaja, nego kupujemo i drvena pa pravimo zajedno dekupaže od njih, i to je nešto novo. Međutim najvažnije je da sve to radimo zajedno – objašnjava Beata.

Vremenom se sve menja, pa i način proslave Uskrsa. Neki običaji ostanu, a neki izblede. Stojan kaže da mu je Uskrs mnogo važniji od kad je osnovao porodicu.

- Sad mi je sve mnogo interesantnije. Sad imamo dva Uskrsa, dva posebna događaja, što samo po sebi ima svoju draž, a, uz to, sve je drugačije i lepše kada imate svoju decu, da sa njima zajedno slavite. Najveća nagrada je kad vidite da su ona srećna. Ne predstavlja nam teret iskombinovati dva praznika, jedino je možda malo zahtevno naći vremena za sve to. Ali to je sporedna stvar. Nije uvek jednostavno, ali benefiti daleko nadmašuju svaki uložen napor – kaže Stojan, a priču nastavlja Beata.

- Mislim da je najveća razlika u tome da smo mi kao deca bili mnogo skromniji. Nama je i malo slatkiša bilo sasvim dovoljno. Današnja deca su malo zahtevnija, imaju više mašte, ali važno je da još uvek veruju u Uskrs. Znaju da treba da budu dobri da bi ih posetio uskršnji zeka, nebitno da li je to pravoslavni ili katolički Uskrs. Oni shvataju tu duhovnu stranu, to jest, da daju nešto da bi nešto i dobili – dodaje Beata.

Ivići kažu da je deci u početku bilo malo čudno što se slave dva Uskrsa, ali brzo su to prihvatili. Oboje nestrpljivo iščekuju praznik i sad već znaju da kod bake i deke i u Čantaviru i u Bečeju uskršnji pokloni najčešće stižu drugim danima. Na uskršnje jutro prvi se budi Aleksandar, pa trči do gnezda da proveri da li su stigli pokloni, a ni mlađa Lea ne zaostaje puno za svojim bratom.

- Obožavam takmičenje u tucanju jajima. Sviđa mi se i kad farbamo jaja, ili kad pravimo ukrase, a u školi svake godine pravimo nešto novo. Sada smo od štapića za uši pravili ovce, a posle smo farbali jaja, koja smo ukrasili plastelinom. Ja sam napravio jednu pticu. Još uvek ne znam šta će mi zeka doneti, ali to i nije toliko važno. Nek me iznenadi. Ja volim što imamo dva Uskrsa. Ponekad dobijemo samo čokoladu, ali mi se i tada obradujemo. Čokolada je najbolja! – ushićeno priča Aleksandar.

Porodica Ivić poručuje svima da su iz međusobnih različitosti puno toga naučili i dobili. Oni kažu da je važno sačuvati svoj identitet, i da je za to potrebno samo međusobno poštovanje.

- U suštini, sve je to ista stvar, samo na različite načine. Ta različitost nam daje neku veću širinu, što je, na kraju, i najvažnije. Mi Vojvođani smo, u principu, neraskidivo pomešani i bilo bi tužno da se taj diverzitet izgubi. U ovoj priči je Uskrs samo jedan detalj, iako je jedan od najvažnijih praznika. Interesantno je to kad se dve vere sretnu, pa još uz to i svaki kraj ima svoje posebne običaje. Mi našu decu učimo hrišćanskim vrednostima, ne pravimo podelu na katolički ili pravoslavni deo. Mi im stvaramo osnovu, i kad odrastu oni će sami odlučiti kojim će putem krenuti dalje – poručuje u glas porodica Ivić, poželevši pritom svim našim čitaocima srećan Uskrs.

Tekst: Lajoš Vajda
Foto: Aleksandar Jovanović

31
3

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan