Šesti april 1941. godine: Prve novosadske žrtve fašizma

Šesti april 1941. godine: Prve novosadske žrtve fašizma

Fašistički napad na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, Novosađani su zapamtili po jednom izuzetnom događaju, veoma retkom u analima ratova uopšte, po napadu hitlerovskih aviona na jednu pogrebnu povorku. Prve žrtve rata u Novom Sad pale su tom prilikom, a bile su to žene, Salajčanke, koje su po starom običaju ispraćale na groblje umrlu komšinicu i prijateljicu. Ovaj tragični događaj duboko je potresao i uzbudio Novi Sad, a naročito Salajku. Tom prilikom ispoljena je na najgnusniji način zločinačka priroda hitlerovih avijatičara, jer napad nije bio posledica zabune. Pogrebna povorka kretala se u po bela dana sredinom široke Kisačke ulice sa crnim barjacima, a avioni su je napali leteći veoma nisko. Kako su prisutni mogli da vide avijatičare, svakako su ovi mogli dobro da vide i kakva je povorka pod njima. Bio je to ustvari izraz obesti zločinaca, prema nemoćnom narodu...

Početkom aprila 1941. godine bilo je očigledno da je rat samo pitanje dana. Ljudi su svakodnevno pozivani u vojsku, ali i pored toga, mnoge je rat iznenadio. Svoja sećanja na početak rata u našem gradu, u stvari, na taj konkretan događaj, ispričala mi je jedna Salajčanka, tetka Smilja, sestra Brnje i Vasketa Jovanovića, koji su imali kuću i sodaru u Kisačkoj ulici, neposredno ispred mesta tog gnusnog zločina, ali takođe opis tog događaja je ispratila i posleratna štampa, iz koje izdvajam neka od sećanja.

“Sedela sam, sećam se, u dvorištu tog dana 6. aprila, kada su se nekako oko podne začule 'štuke' i zafijukali 'meseršmiti'. Moj otac baci iz ruku snop kukurzovine, zagleda se u vis i dovikne komšijama preko ograde: Je l' moguće da je ovo rat? Ne, nije to rat…to je neka vežba…rat prvo treba da se objavi…Dok je moj otac i komšiluk, čekao da se rat objavi, u trščane krovove Salajke počeše da se zarivaju mitraljeska zrna.

Posle prvog iznenađenja, potrčali smo u komšiluk, kod Đorđevićevih, u njihov podrum. Skloniše se ovamo još neke komšije, a trska na krovovima je nekako čudno šuškala, pucketala, sve dok se metak ne bi negde zaustavio. I pored toga, neki su još bili u nedoumici…da li je to zaista rat?

Tek što smo se malo smirili, odjednom neko zalupa po podrumskom prozoru. Vidoje Đorđević i njegov otac Rade otvoriše prozor i kroz njega jedva uvukoše u podrum izbezumljenog čoveka. Sa zaprepašćenjem primetismo da je čovek ranjen. Kada se malo smirio, on ispriča da je ranjen prilikom napada aviona na pogrebnu povorku u Kisačkoj ulici”.

Povorka je krenula iz Karađorđeve ulice, do Graničarske ulice povorka se povećavala okupljenim ženama, jer su muškarci mahom bili mobilisani. Kada je povorka krenula Kisačkom ulicom prema Almaškom groblju, naleteli su iznenada avioni. Leteći sasvim nisko, tako da su se piloti mogli sasvim lepo videti, odjednom su osuli mitraljesku vatru po tužnoj povorci…

Bio je to ispraćaj Katice Popović-Vrapčeve, mlade žene umrle na porođaju. Njena tragična sudbina ražalostila je čitavu Salajku, pa su mnoge žene išle da je isprate na njenom poslednjem putu.

Ivanka Atanacković Fiola, prepričavala je te trenutke: “...u našoj kući stanovao je Stevica Popović Vrapčev, sa svojom porodicom. Kad mu je umrla žena Katica, pošla sam na sahranu i ja sa sestrom. Bila sam tada učenica, još pod svežim utiskom demonstracija u kojima sam učestvovala 27. marta. Krećući se za kovčegom na ramenima mladih ljudi, vršnjaka pokojnice i njenog supruga, došli smo do Kisačke ulice i uputili se ka groblju. Iznenada su naleteli avioni, spustili se nisko, i otvorili paljbu duž pogrebne povorke! Nastala je vika, užas…Pogođena sam u lakat i butinu, krv je šiktala. Izbezumljena, uspela sam ipak u tom metežu da se snađem i da se sklonim u kanalizacionu cev, kojih se tada dosta našlo duž Kisačke ulice. Tu sam se onesvestila, ali su me bolovi osvestili…Na sve strane čuli su se jauci. Izvukla sam se iz cevi i ugledala stravičnu sliku mrtvih i ranjenih, kako leže po ulici. Teškom mukom, puzeći, tražila sam sestru, koju sam bila izgubila u toj iznenadnoj gužvi…i ona je mene tražila, dozivala me, pa se brzo nađosmo u zagrljaju, oblivene suzama…Zatim su me braća, sestre i rođaci odneli u bolnicu…”.

Koliko je žrtava tačno poginulo u pogrebnoj povorci, pronalazimo u knjizi Mile Čobanski, Zvonimira Golubovića i Živana Kumanova. Zabeleženo je da je tada poginulo osam žena i devojaka: Mileva Gajinov (rođ. 1920.), Zora Gonđa (rođ.1929.), Draga Grozdić (rođ. 1891.), Anka Đorđević (rođ.1901.), Mileva Letić (rođ.1874.), Jelena Mijatović (1860.), Jelena Prodanović (rođ. 1913.) i Julka Stankov (rođ.1861.).

Kažu, da ovaj spisak nije tačan, u njemu se recimo ne spominje Dara Prišić (rođ. 1901.), radnica u poliklinici kod Dunavskog parka. Nju je jedan dum-dum metak pogodio posred čela, a rafal joj je prelomio i nogu. Nije isključeno da je još neko ispušten. Među ranjenima je bilo nekoliko težih, Mari Vujanov je amputirana noga posle toga. Milica Kantardžić je sve do svoje smrti nosila devet fašističkih metaka u telu. Jelena Đorđević je teško ranjena u stomak, ali je rane prebolela…

Pronašao sam tekst koji je objavljen u poslednjem broju novosadskog dnevnog lista “Dan”. Taj broj sa svega dve stranice pojavio se na ulicama Novog Sada 9. aprila oko 15 časova, sa datumom 10. aprila 1941. godine, i za manje od pola sata bio je razgrabljen do poslednjeg broja. Danas ovog broja nema ni u kompletima Matice srpske, a jedino ga je možda sačuvao neki pasionirani kolekcionar.

Iz opširnijeg teksta pod zajedničkim nazivom “Vatreno krštenje Novog Sada i Subotice” i posebnim podnaslovom “Jedan neprijateljski bombarder otvorio je mitraljesku paljbu na jednu sahranu u Kisačkoj ulici”, prepisan je sledeći tekst: ”U nedelju posle podne, u 14 časova, iz Marodićeve ulice broj 14, krenula je jedna sahrana. Umrla je mlada 20-godišnja Kata, žena Stevana Popovića, topioničara u Kneza Miloša ulici. Sprovod je krenuo Radičevićevom ulicom i u njemu su uzeli učešća mnogobrojni prijatelji i rodbina porodice Popović. Bila je većina žena i dece. Kada je pogreb došao u Kisačku ulicu, oko kuće broj 58, koja se nalazila blizu groblja, pojavili su se iznenada neprijateljski avioni iznad povorke. Razume se da se ljudi koji su odavali poslednju poštu jednoj mrtvoj ženi nisu nadali da će biti predmet jednog užasnog masakriranja iz vazduha.

Avijatičar je spustio svoj avion posve nisko, tako da je nesumnjivo mogao jasno da vidi da je u pitanju sahrana. Tim pre jer su svi učesnici bili u crnini, a mogao se videti i sveštenik sa krstom u ruci, kao i veliki broj žena i dece, koji su uglavnom sačinjavali povorku. Međutim, iz aviona je otorena paljba iz mitraljeza na učesnike sahrane. Strašni vrisak i zapomaganje razlegao se ulicom. Izbezumljeno, mnogi su pojurili da se spasavaju ležeći uz zidove i zavlačeći se u cevi za kanalizaciju, dok su mnogi potpuno ukočeni ostali u mestu.

Dejstvo mitraljeske paljbe na nezaštićene žene i decu bilo je više nego strašno. Jedno pored drugog na okvavljenom asfaltu Kisačke ulice ležale su mrtve žene i deca sa teško i lakše ranjenima, čiji su se jauci i zapomaganje daleko čuli. Pored gradske sanitetske službe i prolaznici su pritekli u pomoć i ranjenike smestili u kola, automobile i ostala prevozna sredstva, koja su se nalazila u neposrednoj blizini mesta neočekivanog napada. Ipak, prevoz ranjenika je dosta dugo trajao, jer je na periferiji grada baš u to vreme bilo malo prevoznih sredstava. Ranjenici su smešteni u razne bolnice gde su im lekari odmah pružili prvu pomoć.

Na mestu nesreće ostalo je pet mrtvih.

To su: Jelena Mijatović, Julka Stanković, Dara Prekić, Anka Đorđević i jedno muško dete od 12 godina, čije ime niko od prisutnih nije znao.

Do sada je još troje teško povređenih podleglo povredama.

To su: Jela Prodanović, Mila Lalošević i jedna žena sa Klise čije se ime ne zna.

Pored ostalih u bolnici se nalaze na lečenju: Jelena Đorđević, Anka Mijatović, Marija Mijatović, Mila rođ. Gonđina, Ilinka Atanacković, Mladen Kantardžić i žena Draga, Milan i Katica Nešić, Vera Lalošević, Jelena Popović, Đoka Matić, Milica Švabin, Nata Đorđević, Mila i Jela Milak i drugi.

Muž pokojne Kate, Stevan Popović-Vrabac, takođe je teško ranjen. Njega je jedan metak pogodio u vrat, odakle još nije mogao biti izvađen, tako da se Stevan nalazi u veoma teškom stanju. Stanje nekih ranjenika takođe je veoma teško, ali lekari čine sve da ih spasu”.

Toliko je, eto, objavljeno o mitraljiranju sahrane, prema podacima sanitetske službe. A ima u tom tekstu još drugih podataka o tom prvom danu rata, koji su mnogi Novosađani zaista dočekali sa nevericom i iznenađenjem u konstatacije “To su neki manevri” i slično.

Prva stranica “Dana” od 10. aprila 1941. godine, imala je sledeće rubrike: ”Prvi naš zvanični izveštaj ističe DA JE SITUACIJA NA SVIM FRONTOVIMA POVOLJNA”, ”Naše trupe prodiru u Albaniju”, ”Iako je Beograd proglašen za otvoren grad neprijatelj ga je bezobzirno bombardovao”, ”Poruka Engleske Jugoslaviji – Engleska prekinula diplomatske odnose sa Mađarskom”, ”Moskovski listovi ističu simpatije ruskog naroda prema Jugoslaviji i konstatuju da ovaj pakt nije poslednji koji je skopljeni između Sovjetske Rusije i Jugoslavije”, ”Amerika šalje pomoć Jugoslaviji” i druge.

Kisačka ulica nekoliko dana nakon tragičnog događaja 6. aprila 1941. godine

Na drugoj stranici su bili opširniji izveštaji o prvom “vazdušnom krštenju” Novog Sada, Subotice i dr. Dato je uputstvo “Šta treba svaki građanin da zna” i šta da preduzima radi zaštite od vazdušnog napada.

Prva uzbuna u Novom Sadu data je sirenom sa tornja Gradske kuće u 7.42 časa. Do drugog preleta nemačkih aviona došlo je posle osam časova, sirena se začula ponovo u 8.07 časova. Prilikom tog preleta bačene su tri zapaljive bombe na novosadski aerodrome. Vazdušna odbrana je otvarala paljbu i dejstvovala je pasivna zaštita. Pojedini neprijateljski bombarderi preletali su sasvim nisko nad gradskim ulicama.

U ranim prepodnevnim časovima zabeležena je i prva žrtva u Novom Sadu. Dakle, nisu to bile žene ubijene prilikom mitraljiranja sahrane u Kisačkoj ulici, nego jedna Nemica.

To je bila supruga Rudolfa Rajta, vlasnika fabrike kola i karoserija u Radničkoj ulici, koja se, vraćajući se iz crkve, sa jutarnje mise, kući, pred samim ulazom pala teško ranjena i posle dva dana podlegla je povredama.

Autor: Zoran Knežev, roničar i publicista

Izvori:
- Novi Sad u ratu i revoluciji - Mila Čobanski, Zvonimir Golubović, Živan Kumanov

- “Dnevnik”
- “Dan”
- “Enciklopedije Novog Sada” – Novosadski klub
- Usmeno svedočenje Smilje Jovanović

Fotografije:
- Iz kolekcije Ernesta Dracha
- Iz autorove digitalne kolekcije

Oceni vest:
12
121

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Borislav Jošanov

    pre 2913 dana i 17 sati

    Povorku na sahrani predvodio je Vladislav Jankulov, protojerej Almaške crkve, koji je u Budimpešti završio teologiju i književnost i poznat je po prevodu "Tragedije čoveka" Imreta Madača. Njega je rafal pogodio u stomaki odnet je u bolnicu, odakle više nikada nije izašao. Preminuo je u toku racije u januaru 1942. i njegovo ime nalazi se na spisku stradalih , upisano u spomenik na Keju žrtava racije. Familiji nije nikada rečeno da li je umro u bolnici, ili je odnet na Dunav i bačen pod led.
    On je bio rođeni brat moje babe i ovo sam čuo mnogo puta od familije, tako da je informacija 100% tačna.

    Oceni komentar:
    0
    37
  • Dusan Sijacki

    pre 2912 dana i 21 sat

    Zeleo bih da dodam da vam sigurno fali jedno ime sa spiska poginulih zena.
    Moja prabaka je izgubila mamu toga dana - Jovanku Popov, rodjenu Šević, 1907.
    Ona je umrla na putu ka bolnici. Spominjala mi je i ranije kako se nije znalo ime
    jedne osobe, ali nikada nije otisla da prijavi to. Upravo sam razgovarao sa bakom da potvrdim detalje.

    Oceni komentar:
    0
    29
  • Dragan

    pre 2912 dana i 21 sat

    "... i dejstvovala je pasivna zaštita" Kako to dejstvuje pasivna zaštita? Smešno!
    Da nema odličnih komentara čitalaca uopšte ne bi vredelo posećivati ovu rubriku.

    Oceni komentar:
    0
    24
  • Čika Laza

    pre 2912 dana i 20 sati

    Moram još jednom da priupitam: da li ima i jedan tekst ovog novinara da je u celosti istinit. Svaki njegov tekst čitaoci ispravljaju. Je li on to napamet piše.

    Oceni komentar:
    2
    25
  • @Dusan Sijacki

    pre 2912 dana i 16 sati

    Da fali samo jedno ime sa spiska poginulih zena, ni po jada, ali tekstu fale "sreda i krajevi". Ali da pričekamo malo, sigurno će se javiti neki od čitalaca poput Borislava Jošanova sa podacima kojima će uobličiti priču da liči na nešto.

    Oceni komentar:
    0
    23
  • Igor

    pre 2911 dan i 22 sata

    Neverovatno je koliko prva fotografija govori i o bližoj prošlosti, fašisti su 1941 i 1998 imali iste ciljeve

    Oceni komentar:
    0
    15
  • Milan

    pre 2911 dan i 12 sati

    Igore u pravu ste što se tiče fašista, ali ste zbog konfuznog teksta u koji su kao ilustracija korišćene fotografije koje nemaju veze sa sadržajem, dovedeni u zabludu.
    Konstrukcija srušenog mosta koji se vidi na prvoj fotografiji su delovi mosta Kraljevića Tomislava koji je sagrađen 1928. godine, a srušen je 11. aprila 1941. godine pet dana nakon događaja koji Knežev opisuje i za koji koristi pomenutu fotografiju kao ilustraciju i nema ama baš nikakve veze sa zločinom koji su počinili fašisti 6. aprila. Minirala ga je i srušila Jugoslovenska vojska prilikom povlačenja. (Interesantan podatak vezan za projekat mosta, koji su izradili Francuzi, a za koji se malo zna, je da je na projektu kao inženjer radio sin Mileve Marić i Alberta Ajnštajna.) Most „Maršala Tita“ koji je sagrađen posle II Svetskog rata srušen je 1. aprila 1999. godine a ne 1998. godine.

    Oceni komentar:
    1
    16
  • Sonja

    pre 2910 dana i 9 sati

    Gospodine Knežev, skandalozno je da tako gnusan i tragičan događaj nazivate IZUZETNIM. Sigurna sam da niste neadekvatan izraz upotrebili sa ciljem da se narugate nedužnim žrtvama, već da ste u želji za što "bombastijim" uvodom iskoristili reč za koju bi morali da znate da je, bez obzira na nivo obrazovanja koji posedujete, u tom kontekstu krajnje neprimerena. Najmanje što možete da učinite, a što bi bilo civilizovano i ljudski, je da se javno izvinite za učinjenu grešku. Sve drugo bilo bi hotimično veličanje tog gnusnog i zverskog događaja i narugivanje stradalima, što sam sigurna da vam nije cilj.

    Oceni komentar:
    1
    14
  • Slobodan Jovanović

    pre 2909 dana i 12 sati

    Zorane, ovaj tekst stvarno nije primeren događaju koji ste želeli da opišete. Slažem se sa gospođom Vesnom da niste posvećeno pisali ovaj tekst i da je krajnji produkt primereniji "Kafanologiji", jer i liči na kafansku priču gde se akteri događaja nazivaju po nadimcima a ne po imenima, kako je uobičajeno. Možda ste vi išli u školu sa Brnjom i Vasketom Jovanovićem i možete ih u razgovoru sa drugovima zvati po nadimku, ali kada ih spominjete u tekstu red ih je navesti po imenu: Branislav i Vasilije Jovanović. Zato, bez uvrede, pametnom čoveku više vredi jedna pročitana strana od sopstveno napisanih sto.

    Oceni komentar:
    0
    8
  • Slobodan Jovanović

    pre 2908 dana i 14 sati

    Omaškom sam gospođu Sonju, kada sam izražavao slaganje sa njenim komentarom, preimenovao u Vesna. Izvinjavam se za omašku uz još jednom iskazanu podršku gospođi Sonji na konstruktivnom komentaru.

    Oceni komentar:
    0
    5
  • Mile

    pre 2770 dana i 5 sati

    Moj deda Milutin Stanković je srušio most Franc Jozef u Petrovaradinu. Misleći da će Nemci doći sa novosadske strane, a ne sa Trandžamenta. Svi oficiri su završili u nemačkom logoru u Ham Westu.

    Oceni komentar:
    0
    1