Sonja Bajić, ilustratorka: Imamo obavezu da se borimo za jednaka prava i bolje sutra svakog od nas

Sonja Bajić, ilustratorka: Imamo obavezu da se borimo za jednaka prava i bolje sutra svakog od nas

Zavirite u jedinstveni svet naše poznate umetnice, koji će vas nežno obgrliti, otvoriti nove vidike i ukazati na vrednosti bez roka trajanja.

Sonja Bajić je po zvanju arhitektica, po izboru životnog puta ilustratorka, po duši vedra sanjarka. Rođena je i odrasla u Novom Sadu, da bi nakon master studija arhitekture u svom gradu odlučila da produži školovanje u Parizu. Od tada je prošla skoro decenija, a Sonjin svet mašte se iz Srbije proširio na Francusku, odakle se uveliko rasplamsava po Evropi i svetu.

Najpoznatije su njene ilustrovane mape pravih i imaginarnih gradova, te poslovnih i životnih priča, ali i radovi koji su pronašli svoje mesto na mnogobrojnim koricama knjiga. No, oni nisu samo na koricama, ima ih i unutar njih. Naša sagovornica je autorka i koautorka nekoliko knjiga, počev od svojevrsne ode bundevama i jeseni "Pumpkins are awesome", preko odavanja počasti ženskom prijateljstvu u "What my girlfriends told me", i znamenitim ženama u "Kakva ženska", do neobičnog spoja poezije i ilustracije prikaznog u knjizi "Vežbanka za strah". Povod za razgovor sa ovom autorkom nam nije potreban, kao što ni njoj ne treba povod da u sitnicima sa kojim se svakodnevno mimoilazimo pronađe magiju i prenese je nama.



Uz vaše ime najčešće se vezuju ilustrovane mape. Ovaj segment vašeg stvaralaštva zaokružujete sajtom custom made mapa – kada će da ugleda svetlost dana i šta će novo da ponudi?

– Vrlo uskoro, već ovog petka, 3. septembra! Jesen je moje omiljeno godišnje doba, stišava se letnja vreva i konačno imamo vremena da prelistamo sve uspomene u glavi i možda ih stavimo na papir. Ili na mapu. Taj sajt je postojao u nekom drugom obliku pre par godina – sada je mnogo jednostavniji za upotrebu i nadam se da će ljudima biti lakše da se inspirišu, vide šta nudimo kao studio i požele da imaju svoju mapu – ili da poruče personalizovanu mapu za nekog njima dragog. Na sajtu će takođe biti i deo gde je moguće poručiti printove i čestitke koje je do sada bilo moguće kupiti samo na platformi "Etsy" i u par radnji po Parizu.


(kliknite na mapu za višu rezoluciju)


Ukoliko bi trebalo da nacrtate mapu vaše karijere, koje bi to bile najvažnije ulice i trgovi i kojim uzorima biste podigli spomenike na njoj?

– Bio bi to grad pun dijagonalnih ulica – za razgledanje i razmišljanje i nenadanih trgova. Neki od njih manjih, nekih većih ali svih jednako zanimljivih! Bio bi tu veliki trg Dizajna knjiga i jos veći trg Personalizovanih mapa koji bi bio povezan kolonadom sa parkom Mentalnih mapa. Ovaj prvi bi imao neku modernu skulpturu kao fokus. Glavne ulice bi bile ulice Arhitekture, Jezika, Preduzetih rizika, Prijatelja, Nade i Podrške i naravno jedna Radnička ulica jer uvek slavimo rad i progres. Postojao bi i jedan veliki bulevar Improvizacije. I širok pešački deo. Ali avaj ovo sve čudno zvuči, mape se ne daju prepričati, moraju se nacrtati!

Slobodarski duh smo dobili na čuvanje od prethodnih generacija, ali nekad mi se čini da mu baš i nismo dobri staratelji


U svom radu aktivno se bavite pravima žena i izdvajate one koje su se svojim radom i angažovanjem zaslužile da ostanu zapamćene. Koje biste novosadske žene posebno izdvojili?

– Kroz projekat i knjigu "Kakva ženska", Jelena – koautorka, i ja smo još više zavolele naš grad i zanimljive ljude koje je on napravio. Mesta nas oblikuju i stvaraju – daju nam ili nam oduzimaju prava i slobode. Slobodarski duh koji je bio prisutan krajem 19. veka u Novom Sadu je formirao i dao šansu ženama da doprinesu društvu i da ga poguraju nabolje. Mi svi zajedno imamo obavezu da se borimo za jednaka prava i bolje sutra svakog od nas. Slobodarski duh smo dobili na čuvanje od prethodnih generacija, nekad mi se čini da mu baš i nismo dobri staratelji. Od Novosađanki uvek izdvajam Savku Subotić zbog svoje vizije da žena, kroz tradicionalno ženske zanate, može da prigrabi ekonomsku moć. Ta vizija danas ne zvuči velelepno ali je u vreme kada je Savka živela bila vrlo revolucionarna! Bravo Savka!


A kada govorimo o sadašnjosti – ko su, prema vašem mišljenju, moderne heroine i zbog čega?

– Ekološkinje i žene koje podsećaju da nam patrijarhat svima škodi. Takođe žene iz anti-ratnih organizacija. Toga na ovim prostorima nikada dosta.


Prethodne dve godine su promenile i uplašile ceo svet. Na koji način su vas (pre)oblikovale i kako ste vežbali borbu protiv strahova od "korona sadašnjice"?

– Trudim se da se koncentrišem na momenat u kojem sam i da ne gubim veze sa prijateljima – jer mi se čini da smo se svi nekako otuđili u tom korona ludilu. Smišljam nove projekte koji slave male ljude i puno radim i pokušavam da bolje razumem pomenute strahove i novo normalno. Takođe, više vremena provodim u prirodi i parkovima, čini se da nam to svima treba: jednostavnost drveta i lepota kiše, eto da budem poetična.


Već punu deceniju živite i stvarate u Parizu, ali se često vraćate Novi Sad i aktivno radite i za naše tržište. Do kakvih zaključaka dolazite kada uporedite francusku i našu scenu

– Postoji par gradova na svetu gde postoji neka energija u kojoj vam se čini kao da je sve moguće – jedan od tih gradova je Pariz. Većina ljudi koja se zadržala u ovom ludom gradu je ostala kao i ja, baš zbog te energije. Pandemija je sve poremetila pa otvaranja izložbi koja su se dešavala svakog četvrtka sada ima manje, i sve je komplikovanije ali je scena zanimljiva, intenzivna i pomalo surova.


Koje novosadske umetnike najradije preporučujete vašim kolegama u inostranstvu?

Marinu Milanović, Miletu Poštića, Jelenu Srdanović i Gorana Jurešu. Njihovi radovi me inspirišu da stvaram bolje i da budem inovativnija. Da probam nove stvari i naučim stvarno stare. Ali ima ih svakako još puno! Na umetničkoj koloniji ovog leta, organizovanoj od strane Muzeja Vojvodine, upoznala sam neke sjajne ljude pune novih ideja.



Koliko se Novi Sad promenio otkako ste se preselili?

– Čini mi se da je mnogo bučnije i da ima više gužve svuda. Da ima puno više plastičnih operacija na mladim ljudima. I jednak broj plastičnih kesa. Da ima manje drveća. Da su ljudi nervozniji. Ali možda je to jer mi imamo neku sliku "mirnog, idiličnog Novog Sada" a on to već dugo nije. Ipak, kada dovedem goste, strance ali i Balkance – uvek se oduševe tom vrevom i životom na ulicama, raznolikošću sadržaja i opcija i nekom konstantnošću. Mislim da su to lepe stvari koje Novi Sad zaista ima, a koje nam brzina života sakrije. Ima puno stvari koje imamo i koje treba da cenimo jer je lako samo kritikovati.

Nažalost, sve se seli u šoping molove – mislim da ih sada stvarno imamo dosta! 


Na kojim poljima je rastao u dobrom pravcu, a na kojim u lošem?

– Čini mi se da ima više promena odnosno da se one brže odvijaju i da je sve više decentralizovano – razvijaju se drugi delovi grada osim centra, što je osvežavajuće. Sa druge strane, nažalost, sve se seli u šoping molove – mislim da ih sada stvarno imamo dosta! Manje je drveća i to uvek primetim – ja sam dobar deo svog detinjstva provela na Limanu i tada smo svi želeli da smo u centru. Sada se moji prijatelji sa decom sele na Limane, jer je to oaza – tu ima malo mira i zelenila i ništa se ne gradi. Treba nam više parkova a manje gradilišta – i to je tako očit i neobičan prizor sa Tvrđave! Trebalo bi sačuvati i doterati staro bogatstvo i stvoriti novo – a to novo su svakako parkovi, šume i zelene površine!


Razgovarala: Sonja Slijepčević
Fotografije i ilustracije: Sonja Bajić

Oceni vest:
12
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan