Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Aleksandar Jovanović

THE CAMELOT: Domaće pivo i hrana koju čuvaju vitezovi (FOTO)
Gastro pab gde borave dva viteza, gde ćete čorbu i hranu dobiti u zanimljivim posudama, i popiti domaće sveže pivo, postoji od 2011. godine u Novom Sadu, a od 2013. i na Kopaoniku. “The Camelot” poseduje i jedinstvenu točilicu za pivo kakve nema u Srbiji.
Neobičan ambijent i bogata hrana koja se odlično slaže sa pivom samo su neki od aduta ovog restorana, na mestu gde je nekada postojao klub “Ritmo Latino”.
- Imali smo koncept, kako će lokal da izgleda, u smislu dizajna i ponude, a onda smo tragali za imenom koje se slaže sa tim. Zapravo smo hteli da napravimo priču koja ima elemente srednjeg veka. Naravno da je to moralo biti u skladu sa ovim vremenom. U smislu dizajna imamo neke srednjovekovne elemente kao što su mačevi, štitovi, vitezovi u prirodnoj veličini i posebno dizajnirano posuđe. Kada smo osmislili koncept, onda smo tragali za nazivom. Sećam se da smo sa prijateljima čitavu noć razmenjivali poruke, predlagali imena i neko je predložio da to bude “The Camelot”, iz razloga što je to legendarni grad vitezova. Čak ukoliko neko ne zna o čemu je reč, bar je nekada čuo. Tragali smo za nazivom koji ima “roming”, odnosno da ga jednako čitaju naši ljudi ali i stranci. Da nema nikakve specifičnosti u smislu duplih slova… Dakle, osmislili smo čitav koncept i vodili računa da to bude jedna celina – saznajemo u Gastro pub-u “The Camelot”.
Jedan deo štitova i mačevi stigli su iz Španije, a drugi je radio, scenograf Srpskog narodnog pozorišta. Mačevi i nekoliko štitovi su iz Andaluzije. Tamo postoje zanatske radionice koje se bave takvom vrsta posla. Dva viteza su napravljena onako kako se prave rekviziti za predstave i izgledaju kao da su od čelika.
Gosti koji prvi put dođu u restoran, prijatno se iznenade kada im osoblje donese činiju u kojoj je domaća supa, ili ostale posude iz kojih se jede, jer stičete utisak da ste u nekom drugom veku. Tu su i moče sa paradajzom, da vas vrate u detinjstvo, a tople su preporuke za pivarska rebarca pikantna ili sa medom. Porcije su domaćinske…Tu su i pohovane i slatke palačinke, kao i šomloi galuška.
Njihovo domaće pivo koje se toči u jedinstvenoj točilici od bakra kakve nema u Srbiji nastaje u njihovoj sopstvenoj proizvodnji.
Koncept je kako ovde kažu sličan onima u drugim evropskim gradovima. Mogli ste videti u Beču, Minhenu i Pragu, da oni imaju svoju autentičnu hranu i svoje pivo, u smislu da to nije industrijsko, već kraft, sopstvene proivodnje, jedinstvenog ukusa, boje strukture…
- Te 2011. godine smo bili usamljeni, međutim vremenom su se stvari značajno promenile. Ponosni smo na to što smo malo išli ispred vremena. Naša hrana je koncipirana na tome da se većina glavnih jela slaže sa pivom, pa su tu rebra svinjska, a uskoro ćemo uvesti i juneća, zatim kolenica kobasice, a ima i drugih jela. Mi smo restoran gde dolaze i porodice, mladi i stariji. U ponudi je svetlo, crveno ili ćilibarsko kako vole da ga zovu, te tamno pivo. Svi bitni sastojci su sadržani u njemu, jer se ne filtrira – kažu u “The Camelotu”.
Preporučuje se i trudnicama zbog povećanog sadržaja vitamina B. Ono sadrži u sebi malu količinu zaostalog, neprevrelog ekstrakta i tragove kvasca i ima blago istaknutu gorčinu. Pivo je mutno, ali u sebi ima sadržan čitav spektar vitamina, minerala, šećera...
Četiri legendarna sastojka su u pivu i to: ječmeni slad, hmelj, kvasac i voda. U njemu nema nikakvih konzervansa što bi mu produžavalo vek trajanja. Bilo šta od toga bi mu otkinulo od kvaliteta i ljudi su kako kažu u ovom objektu navikli na ukus i miris njihovog piva, jer se rado vraćaju. Ono što im imponuje je da kod njih ima sve više stranih turista iako se ovde ne bave intenzivno marketingom. Ubeđeni su da je onaj marketing “od usta do usta” iako spor najrelevantiji i najbolji.
U drugom restoranu na Kopaoniku koji je veći od novosadskog, dolaze građani iz Srbije, ali i priličan broj stranaca, pa je tu jelovnik na pet različitih jezika. Plan je takođe, da još jedan restoran sa sličnim konceptom osvane i u Beogradu.
Autor: Slađana Aničić
Ovaj članak još uvek nije komentarisan