Tijana Railić Šetonjić, bivša zavisnica: Ženska narkomanija je teža od muške

Tijana Railić Šetonjić, bivša zavisnica: Ženska narkomanija je teža od muške

Nije mnogo osoba koje su živele u kandžama narkomanije, a koje su spremne da javno podele svoju ličnu priču, jer one nikad nisu ni lake ni lepe. Naša sugrađanka hrabro stoji iza svega što je proživela, a sada, 14 godina nakon što se oslobodila zavisnosti od heroina, ima samo jednu želju: da pomogne osobama koje se nalaze u problemu u kojem je ona bila.

Tijana Railić Šetonjić rođena je 1982. godine u Kragujevcu, a poslednjih 15 godina je Novosađanka. U Novom Sadu je tada postojao jedan rehabilitacioni program, gde je kao dugogodišnja korisnica psihoaktivnih supstanci došla da potraži pomoć, što je rezultiralo uspehom. Danas je supruga i majka sedmogodišnje devojčice i trogodišnjeg dečaka. Usled nedostatka rehabilitacionih centara takve vrste u Srbiji, zajedno sa suprugom i koleginicom pokrenula je ženski rehabilitacioni centar Novi život, u kojem pruža pomoć i podršku devojkama i ženama zavisnicama od psihoaktivnih supstanci.


Za portal Moj Novi Sad, Tijana predstavlja ustanovu koju vodi, ali nam bez ustezanja govori i o svom ličnom iskustvu, koje je tome prethodilo.


Postoji li razlika između ženske i muške narkomanije?

– U narkomaniji se ženama svašta dešava, u tom smislu ženska narkomanija je i teža. Ja nisam imala ličnog iskustva, više sam se bavila krađama, ali u narkomaniji bude i seksualnog zlostavljanja, pa i prostitucije. Bila sam hapšena više puta, nisam bila u zatvoru, ali sam bila blizu. Žena je ipak stvorena za neke mnogo lepše stvari.


Već dve godine vodiš ženski rehabilitacioni centar. Kako on funkcioniše?

– Sam program traje 18 meseci, što podrazumeva da žene ovde za to vreme žive. Prva faza rehabilitacije je prilagođavanje, a svaka sledeća podrazumeva više odgovornosti i oslobađanja od zavisnosti. Kasnije sledi faza provere, gde osoba izlazi napolje i započinje kontakt sa spoljašnjim svetom i, na samom kraju, faza resocijalizacije, gde sve što je savladala uz pomoć programa implementira u društvo. Tada bi trebalo da profunkcioniše kao samostalni član društva, bez naše veće pomoći. Naravno, ostajemo tu za njih kao podrška, ali nisu zavisne od programa, što je možda i njegova glavna karakteristika. Cilj nam je da osoba bude u potpunosti oslobođena od narkomanije.


Da li se i koliko u praksi to zaista i dešava?

– Da, to se dešava, i stvarno imamo primere ljudi koji su uspešno završili program, normalno žive i imaju porodice. Ipak, jako je bitno da nakon programa nastave da žive ono što su savladali u Centru. Ukoliko se vrate u staro društvo i nekadašnje okvire ponašanja, onda će uspeh izostati.


Ko radi sa ženama u Centru?

– U programu volonttira puno ljudi, ali sa njima direktno rade osobe koje su bivši zavisnici, a pritom su završile obuku za rad i imaju dugogodišnje iskustvo u radu sa zavisnicima. To se pokazalo kao najuspešnije rešenje, kad osoba koja je i sama prošla kroz sve to, a sada je isceljena, oseti poziv u srcu da pomogne i ostalima. Ovde osoba sa svojim savetnikom radi na svojim konkretnim ciljevima, delovima trauma koje je preživela, na strategijama za izlazak iz trauma. Mi se ne bavimo detoksikacijom i ostalim medicinskim stvarima, već psihološko-duhovnim segmentom. Program je zasnovan na hrišćanskim principima i u njemu postoji duhovni deo, koji je značajan, ali postoje i neke radionice koje su čisto psihološke. Nedavno smo uveli i odlaske u teretanu, propagiramo grupne sportove, imamo kreativne radionice, idemo u bioskop...


Kada neko želi da se prijavi za vaš program, šta se nadalje dešava?

– Svaka devojka ili žena koja ima ovaj problem može da se javi, čak i da dođe u kuću, upozna se sa osobama koje u njoj trenutno borave i vidi kako sve to izgleda. Mi je detaljno upoznajemo sa programom, kako bi znala šta je očekuje, a ujedno i mi pravimo procenu da li je osoba odgovarajuća za naš program. Program je, za razliku od nekih drugih, koji traju više godina, kratak, ali veoma intenzivan i iziskuje posvećenost i ozbiljnost. Mi ne možemo nikog osloboditi od zavisnosti niti mu pomoći ukoliko njegova odluka nije jaka. Osoba mora dobrovoljno da dođe i sarađuje. U kući imamo mesta za osam žena, a trenutno kod nas boravi njih četiri.


Koji je prosek godina vaših korisnica, jesu li to uglavnom mlađe osobe?

– Nema pravila. Imali smo jednu ženu koja ima 50 godina, drogirala se 30 godina, a kojoj smo pomogli. Kod nje smo, na primer, imali apstinencionalnu krizu od metadonske terapije koja je bila neverovatno kratka. Iako je osoba sa toliko godina narkomanskog staža već otpisana od društva, kod nas se ona jako brzo uklopila i desilo se čudo. Maloletne osobe mogu doći kod nas, ali roditelji moraju da potpišu suglasnost. Naša najmlađa korisnica je imala 16 godina, ali jako mlade osobe uglavnom nisu spremne.


Kada je osoba spremna za tako nešto?

– Najčešće, onda kada je dotakla dno. Nije toliko bitno koliko ima godina, već da je ona u svom životu prepoznala da ne može sama da se izbori sa tim problemom.


Kako je izgledalo tvoje odrastanje?

– U osnovnoj školi sam, začuđujuće, bila odličan đak sa svim peticama. Kao dete sam bila jako nesigurna u sebe. Kada se među mojim roditeljima desio razvod braka, osetila sam iznutra totalno raspadnutom. S ove tačke gledišta, uopšte ne znam kako sam postizala taj uspeh u školi. Bilo mi je jako teško, a opet sam spolja odavala utisak da sam dobro dete i osoba koja će biti uspešna. Nisam bila problematična. Moja porodica je bila ultra moderna, mama umetnica u hipi fazonu, tata je forsirao neke tehnološke stvari, ali smo bili jako disfunkcionalni. Među roditeljima su bili nesređeni odnosi, bio je prisutan alkohol i bes. Nakon razvoda, više sam bila kod baba i deda i tad se intenzivirao moj osećaj nesigurnosti. Plašila sam se da pričam u javnosti, čak i da odgovaram u školi. Ne mogu da kažem da roditelji nisu imali odnos prema meni i da nisu sa mnom razgovarali, ali to očigledno meni nije bilo dovoljno. Tuga je preplavila moj život i jako sam se loše snalazila u međuljudskim odnosima. Mučio me je besmisao u jednom širem smislu.


Kada i kako se desio tvoj prvi dodir sa drogom?

– Sve što sam nabrojala je kulminiralo kada sam u tinejdžerskom dobu poželela da budem u društvu ljudi koji rade neke ekstremno opasne stvari. Jedva sam čekala da probam sve što je zabranjeno. Taj život na ulici mi je dao lažni osećaj sigurnosti za kojim sam vapila i zamaskirao je moju uplašenost. Smatrala sam da sam hrabra, da sam konačno našla mesto pripadanja i moj život kreće totalno pogrešnim tokom. U šestom razredu prvi put sam probala marihuanu, a posle toga i neke lekove. Prvih godina sam mislila da je to najbolja stvar koju sam mogla da uradim, jer sam ušla u lažni film, zapravo, živela sam laži. Mladi ljudi misle da je to sjajno, ali tako sasvim nenadano upadaš u jedan vrtlog iz kog ne možeš da se iščupaš.


Kada si prvi put probala heroin?

– Sa nekih 17 godina. Više i nisam imala drugo društvo, iako sam završila srednju trogodišnju školu. Od sjajnog učenika sa svim peticama je došlo dotle da ću, eto, zadovoljiti neki minimum u obrazovanju.


Da li je neko od tvoje porodice i okruženja primetio promene kod tebe i kako su reagovali?

– Naravno da su primetili, ali roditelji su mislili da će povremenim kaznama to rešiti. Međutim, ja bih se primirila nedelju, dve, a onda bih nastavila po starom. Dok nisam postala heroinski zavisnik, niko to nije shvatio dovoljno ozbiljno, a dotle je prošlo šest, sedam godina drogiranja. Sa 18 godina sam otišla od kuće i živela sam u jednoj kući sa narkomanima, kroz koju je prolazilo jako puno ljudi.


Kako si se osećala svih tih godina dok si konzumirala drogu?

Živela sam u lažima u kojima je meni bilo dobro. Zapravo, kad ne bih bila drogirana, moje unutrašnje stanje, emocionalno i duhovno, bilo je katastrofalno. Nisam znala ni ko sam, ni gde sam, ni šta osećam. Toga sam bila svesna samo u situacijama kad nisam imala pare za hranu, kad nisam imala gde da spavam, kad sam skupljala pare za dozu na razne grozne načine... Iznutra je vladala potpuna agonija, a kako su godine prolazile, sve manji su bili intervali zadovoljstva.


Pomenula si da je osoba spremna za lečenje onda kada dotakne dno. Kako je izgledalo tvoje dno?

– Moje dno je baš bilo između života i smrti. Padala sam na ulici, moje telo više nije moglo da izdrži taj udar. Imala sam tada 26 godina, desilo se jedne večeri da sam sedela sa drugaricom, uzela sam preveliku dozu i nisam se probudila. Ona je pokušavala da me osvesti, ali nije uspela i probudila sam se u bolnici, vezana u Urgentnom centru, prikačena na aparate. Tada sam shvatila da je to kraj. Nakon toga mi je otac ponudio da dođem u Novi Sad na razgovor u tadašnjem Centru i pristala sam, jer više nisam imala šta da izgubim. Tek u tom trenutku sam znala da mi je potrebna pomoć i prvi put sam poverovala da mi je to moguće. Ušla sam u program, nije bilo lako, gomila suza je izlazila iz mene. Bio je to čitav proces, ali kako je vreme prolazilo, bila sam vidno zdravija. Bilo je potrebno da prihvatim potpuno nove šablone ponašanja. Sećam se trenutka kad sam bila oslobođena od droge i znala sam da će to biti zauvek. Ubrzo nakon toga sam bila sigurna i da će ceo moj život nadalje biti posvećen tome, borbi protiv droge.


Tvoja poruka našim čitaocima?

– Mladim osobama bih poručila da je bolje da ne probaju drogu, jer to je jako skup eksperiment, u kojem neki ljudi izgube život. Roditelji, jako je bitno da znate šta vaša deca rade i s kime se druže, a najbolje bi bilo da imate iskren odnos. Osobama koje se već nalaze u tome, poručujem da izlaz postoj!

Oceni vest:
41
4

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Glas Istine

    pre 436 dana i 3 sata

    Sve je ovo predivno i istinito. Ne znam samo zašto vaša govornica uporno ne želi da kaže da je sve to što je doživela u "nekom centru u Novom Sadu", doživela u Centru 'RASKRŠĆE", odakle je i prekopirala ceo program. Nama ja je drago da je to sve tako kako je, ali ne razumem zašto se stidi da kaže da je to oslobodjenje i promenu doživela u "RASKRŠĆU",... kao i da je ceo program uzet i prekopiran iz "RASKRŠĆA"??? Mi to potpuno podržavamo i odobravammo,... samo red je da se kaže - "RASKRŠĆE" rules

    Oceni komentar:
    2
    14
  • Cenacolo

    pre 66 dana i 19 sati

    @Glas istine
    A od koga je Raskrsce prekopiralo program?
    Mislim, bio bi red da sve dugovne zajednice za lecenje narkomanije u srbiji, kazu od koga su preuzeli program. I da su uz pomoc "exovaca" iz te zajednice pocele sa radom vecina zajednica za lecenje narkomanije u srbiji. Da ne bude zabune, podrzavam rad svih tih zajednica u srbiji jer su preko potrebne. Samo bi bio red da se spomenu i oni koji su bili zacetnici svega toga pre nekih 20tak godina. U novom sadu je bilo 4-5 exovaca te zajednice

    Oceni komentar:
    0
    1