Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com

Vesna Farkaš, autorka "Kultivatora": Novinarstvo nekad i sad dve su različite kliničke slike
Iako iza sebe ima višegodišnje novinarsko iskustvo, naša današnja sagovornica priznaje nam da i dalje ima tremu – ali samo tokom prve tri sekunde...
Za sebe kaže da je bila aktivna klaberka do 43 godine, a za vreme bombardovanja prisustvovala je žurkama u klubu "Kontrast" koji je u to doba bio okupljalište najboljih didžejeva s ovih prostora. O tome kako se pre nekoliko decenija našla na pravom mestu u pravo vreme, te počela da se bavi novinarstvom, i kako je izgledao njen susret sa legendarnim Karlom Koksom, Vesna Farkaš, novinarka i autorka emisije "Kultivator" na Prvom programu radija RTV-a govori za naš portal.
Gde ste odrastali i kako pamtite taj period života?
- Često ističem da nisam Novosađanka, bez da se iko ljuti. Rođena sam u Somboru i tamo sam živela do svoje treće godine. Zatim sam se sa porodicom preselila u jedno selo pokraj Zrenjanina, a od pete godine sam u Novom Sadu. Sve ostalo u mom životu vezano je za njega, školovanje, posao... Period odrastanja pamtim kao najlepši u mom životu, pogotovo srednju školu, jer sam išla u Muzičku školu "Isidor Bajić". Da ponovo imam 15 godina upisala bih Muzičku i završila ono što jesam, a to je teoretičar. Tu i slične škole s razlogom zovu specijalne, jer se tu drugačije izgrađuješ, učiš na najširi mogući način. Taj period je za mene bio nešto lepo i bezbrižno, bez mnogo tehnologije, sa mnogo igre.
Nije tačno da se Detelinarci i Limanci ne vole – oni se obožavaju jer su identični
Kako pamtite Detelinaru, gde ste odrastali, i koliko se taj deo grada promenio tokom poslednjih godina ?
- Detelinara onda i sada su dva potpuno različita pojma. Ne mogu reći da mi se sadašnja Detelinara ne dopada, naprotiv, dopada mi se što izrasta u grad sam za sebe, a opet je mirno. Ukoliko izuzmemo onu najužasniju ulicu, Kornelija Stankovića, gde se u megahercima ne može izračunati ta buka, ostalo je sve mirno i predodređeno tim dečacima i devojčicama koji tamo odrastaju. Komšijski odnosi su dobri i mislim da je zabluda kada kažu da se Detelinarci i Limanci ne vole, to nije tačno – oni se obožavaju jer su identični.
Druženje sa stilistom i didžejem Srđanom Šveljom traje decenijama, a kako je sve počelo?
- Kada je počela ekspanzija elektronske muzike, krajem devedesetih, tada je počelo i moje druženje s Šveljom. Na vrlo jednostavan način smo se prepoznali. S jedne strane kluba je stajao on, sa druge ja. U isto vreme smo mislili, "super je obučena i super đuska" i to je bio taj klik. Najpre smo zapazili da imamo ista interesovanja za modu, muziku, a potom, iz dana u dan, uvideli smo da imamo dosta toga zajedničkog. Kasnije smo radili dve emisije na tadašnjem "In radiju" i sve je to trajalo do 2009. godine.
Nadam se da smo mlađim generacijama postavili dobre temelje
Bili ste svedok rađanja elektronske muzičke scene u Novom Sadu i klubova koji su bili prvi takve vrste u regionu...
- Devedesetih godina smo živeli u "Kontrastu". Tokom bombardovanja smo dolazili u 16 sati na žurke. Nismo znali ni kada je uzbuna počela, ni kada se završila. Nama je u to vreme muzika bila najbitnija, a klupsko društvo je tada bilo esencijalno. Tu je bio Danilo Radaković, Zlatan Žilić. Obojica žive u inostranstvu. Zapravo, od sve te baze jedino smo Šveljo i ja ostali u Srbiji. Imali smo dosta entuzijazma da širimo dobru energiju... Sada fizički ne možeš to da postigneš, pa to daješ mlađim generacijama, kojima smo, nadam se, postavili dobre temelje.
Koji didžej je za vas broj jedan i koga i dan-danas slušate s jednakim oduševljenjem kao i prvi put?
- Uvek ću slušati didžejeve, bez obzira na to što je moja baza klasična muzika. Tata svih didžejeva je Karl Koks. Kada je bio na Exitu, Šveljo je na VIP terasi puštao dobar disko. Koks je tu boravio i rekao da mu se dopala muzika, a ja sam se pretvarala u vodu... Potom mi je prišao, stavio mi ruku na lice i rekao da imam divan ten, pa me je poljubio u obraz. Pomislila sam kako nikada u životu taj obraz neću oprati. Ništa drugo nisam mogla da izustim do da sam njegov veliki obožavalac. Ništa drugo mi nije na pamet padalo, a ne bi ni moglo. On čim vidi ploču napravi set, zašto to onda ne bi koštalo toliko koliko košta. To je mnogo više od puštanja ploče, jer mora znati da li se miks pravi fraza na frazu ili bit po bit, kako se to uopšte "lepi". Nekoga koga nikako ne smem da zaboravim da pomenem je i Miša Čonić, koga poznajem još iz "Akvarijusa". Neko ko, čini mi se, najviše zna o klupskoj muzici i sigurno je najveći kolekcionar ploča pored Fakira. I dalje je nastavio sa promocijom elektronske muzike u klubu "The End". Danas odlazim na žurke na kojima muziku puštaju moji drugari, ali u gradu više nema klubova kakve pamtim. "Kontrast" i "Laundž" više ne postoje iz najtužnijih razloga. To su bile naše baze i naši prijatelji i dalje su. Nema ni onog "Paradiza" koji je umeo da okupi 5.000 ljubitelja elektronskog zvuka. Toga više u Novom Sadu nema. Moji izlasci se danas svode na teatarske premijere, odlazak na "Nomus", druženje s dragim ljudima... Valja pomenuti i to da sam do svoje 43 godine bila aktivna klaberka. Dakle, nikada nije kasno ukoliko nešto volite istinski i kada ima sadržaja.
Nikad nije kasno ukoliko nešto istinski volite i kad ima sadržaja
Koliko su se klubovi i noćni život u Novom Sadu promenili u poslednjih nekoliko godina ?
- I mi smo odlazili na žurke u jedan posle ponoći. Danas je sve dostupnije, u odnosu na raniji period. Današnjim klincima su sve informacije dostupne. Mi smo morali da kupujemo novine, da gledamo inostrane emisije kako bi smo se informisali o muzici. Tražili smo od nekih ljudi koji su donosili ploče iz inostranstva da čujemo nešto novo, snalazili smo se kako smo znali i umeli. Danas mladima, neka se ljute koliko hoće, ne mogu da oprostim alkohol, koji je potpuno srodan sa tim, da ako se nisi dobro napio onda se nisi dobro proveo, što po meni nema veze jedno s drugim. U tom smislu se promenilo, ali čini mi se da postoji dosta više agresije. Ranije sam mogla šetati slobodno u tri ujutru, da me niko ne zaustavi niti pita bilo šta. Sada, posle 23 sata ne idem kući sama i peške.
Kada ste počeli da se bavite novinarstvom?
- Tim poslom počela sam da se bavim sasvim slučajno. Drugari su pokrenuli "In radio" u nadi da će se baviti klupskom muzikom, stranom muzikom i onim muzičarima koji su se bavili didžejingom. Mi smo u to čvrsto verovali. Nisam ni slutila šta me čeka dok nisam došla po Švelju koji je tada radio na "In radiju" i rekla "Zdravo". Neko je pitao, "Ko je to rekao?!". Ćutala sam uplašena, misleći da sam nešto pogrešno uradila. Potom je usledilo isto pitanje i tada sam se oglasila. Odmah su me stavili u studio da snimim džingl... Aleksandra Kolar je bila urednica. Bilo je najavljeno da će Vukan, didžej iz Beograda doći da gostuje. Sa njim sam došla u radio i tada mi je rečeno da uđem u studio i uradim sa njim intervju. Tri sekunde mi je srce lupalo u čelu, potpuno sam bila oduzeta, a posle toga je prošlo sve. I danas, posle toliko godina, treme ima prve tri sekunde, a nakon toga ona nestaje. Uplašila bih se kada je ne bi bilo, jer bih mislila da ne znam više taj posao da radim, i da sam izgubila entuzijazam. To se desilo 1997. godine. Radio ne postoji kao takav, ali mogu da kažem da je to bilo 11 godina ponosa. Potom sam na Televiziji "Panonija" provela osam godina.
Ne možeš raditi intervju s piscem ukoliko ne pročitaš njegove knjige
Tokom rada na Televiziji "Panonija" ugostili ste na stotine sagovornika. Kako pamtite taj period?
- Prvo sam radila emisiju "Bez cenzure", a posle se to prelilo u "Ćaskanje", emisiju koja je trajala osam godina. Iskreno se nadam da će se emisija takvog formata vratiti. To su bili poprilično opušteni razgovori. Nikada se nisam bavila skandalima, niti mi je to bio cilj. Najteži posao mi je bio razgovor s prijateljima sa kojima sam jako bliska, jer je trebalo da kažu nešto o sebi što ljudi ne znaju, a da to ne dobije notu prisnosti, jer to ne sme da se desi. Za tih 50 minuta zapravo sam im bila vodič. Volim kontakt uživo, to mi je najdraže, jer je to divan odnos i razmena energije. Najzanimljiviji sagovornik je svakako Slobodan Tišma. Kod mene je došao dva dana nakon što je dobio Ninovu nagradu za roman "Bernardijeva soba". Bio je iznenađen time što sam pročitala njegovu knjigu pre intervjua. To je jako žalosno, mislim da je to u našoj profesiji nedopustivo. Ne možeš raditi intervju sa piscem ukoliko ne pročitaš njegove knjige. Međutim, reakcija Slobodana Tišme je samo prikaz da je danas trend da se ne čita, već da se iz predgovora pripremaju pitanja. Drag gost bio je i Kornelije Kovač, koji je kod mene u emisiji počeo da peva i da objašnjava kako je pokušavao bubnjara da vrati u ritam... Mnogo je divnih ljudi koji su prošli i ostavili divnu enegiju, pa i Cane iz "Partibrejkersa", koji je rekao, "Pa je l' gotovo?!". Svako ko je gostovao me je oplemenio ali je bilo i razočaranja. Danas u okviru nezavisne produkcije radim emisiju "Kultivator".
O novinarstu danas ...
- Novinarstvo nekada i danas, dve potpuno različite kliničke slike. Od spomenutog trenda – "dolazi mi pisac u goste, što bih trebalo da čitam to i to delo" – do toga da mlade kolege ne mogu da shvate da nisu bitni oni već sagovornik. Na tebi je da napraviš najavu i sa najvećim poštovanjem da se obratiš sagovorniku. Užasnuta sam nekim mladim kolegama koji su završili državne fakultete a ne znaju ko je bio Kaligula. Umre mi nekoliko sivih ćelija u mozgu kada mi kažu da ne znaju. Ili kada im kažem da naprave priču o Edit Pjaf. Vidiš po bledom pogledu da nemaju pojma. Moraš da istražuješ, učiš, a svaka informacija je za tebe novi pojam. Moraš raditi na sebi.
Gde Vesna voli da odlazi kad želi da se opusti?
- Leti volim kafić "Diskont". Obožavam s prijateljima da odem u restoran "Pjato" na Detelinari, sa Šveljom da posetim "Coffee To Go". "Kuća mala" nam je baza kada hoću da jedem nešto drugačije. Sinagoga je nešto što me leči i volim bioskop "CineStar" jer je širok dijapazon ponude. I užasno sam radoznala. I dalje sam taj stari kov, pa sva filmska nova ostvarenja volim da pogledam u biokopu.
Razgovarala: Slađana Aničić
Fotografije: Aleksandar Jovanović
Ovaj članak još uvek nije komentarisan