Zijah Sokolović: Govna uvijek dolaze odozgo!

Zijah Sokolović: Govna uvijek dolaze odozgo!

Zijah Sokolović jedan je od onih umetnika koji su trajan i neizbrisiv trag o svom postojanju i životu ostavili maltene već na samim počecima karijere. Ipak, ovom “kralju monodrame”, kako ga često nazivaju, još uvek ne pada na pamet da svoj stvaralački put privodi kraju. Novosadska publika poslednji put ga je videla i čula nedavno u “Fabrici” ovdašnjeg Studentskog kulturnog centra, gde je, još jednom, maestralno izveo svoju, sada već čuvenu, predstavu CABAres CABArei, koja je premijerno igrana u Beču 1993. godine, a koja i danas više nego uspešno živi na pozorišnim daskama širom Evrope i sveta. Uprkos činjenici da je narečena predstava odigrana više od hiljadu puta, za svih 22 godine scenario nije pretrpeo bezmalo nikakve intervencije. Razgovor sa Zijahom Sokolovićem za portal mojnovisad.com započinjemo upravo od pitanja: znači li to da se ni u svetu u kom živimo, za sve to vreme, ništa suštinski nije promenilo?

 

- Hmm, sigurno je da se svijet promijenio, manje je šuma, ozonska rupa je veća, ima više vojnih parada, više ratova, više izbjeglica... Svijet je stariji za te dvadeset dvije godine koliko sada ima kabare, ali ljudska prirodaje je ostala ista, kao neka oaza u pustinji ili komad engleske trave u džungli. Oni koji su se danas rodili, za trideset, četrdeset godina ući će u krizu srednjih godina i tako će postati publika mog kabarea. Oni koji su tu negdje, po godinama zrelosti, koliko sutra moraju da se gledaju u kabare. Oni koji su trenutno u vrtlogu neminovne krize, moraju da gledaju više puta, da vide gdje su trenutno, a oni sretnici koji su izašli iz krize srednjih godina, oni radosno gledaju, po nekoliko puta, gdje su bili.

 

 

U opisu predstave, u nekoj vrsti podnaslova, stoji da je CABAres CABArei „životna komedija“. Ipak, ta „komedija“ je,  od početka do kraja, uvek na ivici jedne „životne tragedije“. Mislite li da je ta ispreplitanost komedije i tragedije, kako u pozorištu, tako i u životu, nužna? Naravno, ukoliko se i pozorište i život ne žive rutinski i po navici, već istinski, „otvorenih očiju“?

 

- Kriza srednjih godina je neminovna za svakog muškarca, jer iz tog ugla gradim kabare. Dakle, kao i sve u životu, pa tako i te srednje godine imaju svoje dvije strane, tragične i komične. Kada se noću budite, jer ne možete spavati, jer vas jašu svakolike misli, onda je teško da to svoje stanje gledate sa komične strane, zato sam u podnaslovu ponudio opciju, "jeste život, ali je i on negdje komičan". Ali, forma globalizma, kao osnovne svakodnevne informacije, zatvara nam oči, uši i nos, i mi živimo hipnotisani, jedan, ipak, malograđanski život.

 

CABAres CABArei je monodrama. Glumac je „sam protiv svih“. Može li se, i u kojoj meri, povući paralela između te usamljenosti na sceni i usamljenosti „malog čoveka“ u „velikom svetu“?

 

- CABAres, CABArei je forma kabarea, jednog čovjeka, i zato je bliska formi monodrame. Ali, je ipak, kabare. A jedan čovjek u kabareu i njegovi mravi, kao partneri, jeste slika današnjeg usamljenog malog čovjeka. Možda zato gledaoci i dolaze više puta na predstavu, jer preko nje prepoznaju svoju usamljenost koja postaje javna i samim tim saznanje da svi koji sjede zajedno u gledalištu, jesu usamljeni.

 

 

Junak vaše predstave je isfrustriran, ogorčen, neostvaren, neuspeo čovek, i kao takav izaziva smeh, ili čak podsmeh, onih koji, u ulozi pozorišne publike, njegovom životu svedoče. Ipak, predstava se, ili se meni bar tako čini, obraća upravo najvećem delu te publike. Koliko je čovek današnjice spreman da uvidi i shvati svoju promašenost i, s tim u vezi, koliko je spreman da iz tog promašaja iskorači i da za taj iskorak plati cenu? Cenu u smislu odricanja od jalove izvesnosti, od rđave „udobnosti“, od rutinske svakodnevice...

 

- Kabare, kao forma pozorišta, daje dramaturško pravo da po temi ulazi u sve ćorsokake, meandre i u najdalje misli i osjećaje, ali uvijek sa neminovnom kombinacijom ljudske tragičnosti i njegove suprotnosti. Ako uhvatimo samo tragičnost, koja se nudi kao neminovan trenutak prirode i civilizacije, onda naše starenje, nije kulturno. Jer, tema kabarea je upravo i kultura starenja. Ne možemo, ne smijemo biti stalno tragični, jer to nije fer prema nama samima, nismo kompletni, starimo nekulturno, a još nas i djeca gledaju!

 

U vezi s prethodnim pitanjem, mislite li da je današnji čovek, generalno, dovoljno hrabar da na plećima ponese taj teret sopstvene slobode? Mislite li da je, u krajnjoj liniji, svestan toga šta sloboda jeste, ili bar šta treba da bude, ili mu je i to shvatanje, odnosno neshvatanje slobode, nametnuto od sistema, kao i najveći deo svega ostalog?

 

- Mislim da se sistem globalnog informisanja čovječanstva bazira na haosu. Stvara se i organizuje normalni haos, koji dolazi iz globalne civilizacije i korporativnog kapitala, ali i onaj vještački, svakodnevni, politički, vjerski, nacionalni... Pojedincu je teško, danas, da svakodnevno razvrstava haos i da mu traži smisao, to je "industrija javnih uloga", ali mora da zna, da svaki čovjek, u sebi ima neku svoju slobodu. E, sad, potraga za tom ličnom slobodom je kao posao, koji nije materijalno nagrađen, ali je napor. Tu kabare, tu usamljenost u potrazi za slobodom dovodi na najviši mogući nivo javnosti: "Probudi se, živi sad, ne sutra, ne juče, sad... Sad živi, budalo!" Ako čovjek, vjerujem, tako misli, onda je već slobodan! Slobodan od svega! Prvenstveno slobodan od nacije, pa onda slobodan od neuhvatljivog materijalizma, toliko slobodan "da ne mora da ode iz države, ne mora da ode iz braka, ali zna da MOŽE"!   

 

 

U čemu vidite alternativu tom dirigovanom, izmanipulisanom, nesnađenom i neuspelom životu, kakav, između ostalih, živi i junak vaše predstave? Ukratko, može li taj „mali čovek“ da bude srećan unutar jednog bezličnog i raščovečenog sistema, kakav sistem, uglavnom, po definiciji i jeste?

 

- Umjetnost. Umjetnost je oblik razumijevanja stvarnosti. Umjetnost je jastuk za spavanje. Umjetnost je pokrivač. Umjetnost je hrana bez tri bijela sastojka, bez šećera, soli i bijelog brašna. Eshil je, kada je pisao “Okovanog Prometaja” koji je stvorio naš svijet, rekao da se čovječanstvo "uči umjetnosti".

 

Kad smo kod sistema i raščovečenja, CABAres CABArei, kao pozorišna predstava, stupa na scenu upravo u godinama kada je taj atak sistema na ovdašnjeg čoveka bio najtransparentniji i najdirektniji, imajući u vidu noviju istoriju, dakle u godinama rata, stradanja, nacionalističkih, šovinističkih, neofašističkih i brojnih drugih ludila i bolesti. Očigledno je da, kako na kolektivnom, državnom, političkom, tako i na ličnom planu, od tih bolesti mnogi još nisu ozdravili. Mislite li da je moguće da se to ozdravljenje ikada u potpunosti dogodi?

 

- Znam da ste emotivni na stanje čovječanstva DANAS. Ali, gledano kroz učiteljicu istoriju "nama se dogadja sve ono što se već dogodilo drugima, mi doživljavamo sve ono što su vijekovima doživljavali drugi, jedina utjeha je u tome, što ćemo to saznati tek na kraju". Čovječanstvo i istorija idu svojim neminovnim globalnim tokovima, ali to nije razlog, da "ja" zbog toga budem nesretan. U svemu, pa i u svim svakidašnjim događajima, čovjek postaje bogatiji za svoje misli i osjećaje. Tako postaje kompletan čovjek, ispunjen tragedijom i komedijom, spreman da veselo uđe u krizu srednjih godina, jer je ona "njegova kriza srednjih". Njegova lična svojina, i nikome ne pripada, osim njemu. 

 

Može li tom ozdravljenju da doprinese i pozorište, i na koji način? Šta je ono što, prema vašem mišljenju, pozorište može, treba i mora da radi, a šta ono radi uistinu?

 

 

- Umjetnost ili pozorište ne može direktno da mu pomogne. Nije umjetnost apoteka, da uzmete aspirin i prestane glupost. Umjetnost je mogući oblik komunikacije, da potražite odgovor na pitanje zašto ste glupi! Znamo posljedice. Još nešto, pozorište, po Aristotelu, čini vrijeme, prostor i radnja. Ali i naš život čini vrijeme, prostor i radnja. Vrijeme, sad starimo. Prostor, država, grad, ulica, stan, krevet. Radnja! Kakav nam je sadržaj našeg života kao moguće predstave? Mi već živimo, poodavno, umjetnički, ali nismo toga svjesni, jer smo lično zapušteni.

 

Često se može čuti floskula da su nam „deca takva i takva“ zato što, između ostalog, gledaju treš televizijske sadržaje, rijalitije i ostale budalaštine. Ipak, ti koji kažu „naša deca“ odrastali su u jedno, makar naizgled, zdravije vreme, uz „kockice“, „muzičke tobogane“, „bajke za laku noć“, „kolibrije“, "nedjeljini zabavnik", a upravo iz njihovih redova kasnije je regrutovan veliki deo onih koji su danas nepismeni ili polupismeni ministri, politikanti sa diktatorskim ambicijama, starlete, dileri, ubice, lopovi, manipulatori... Da li to, na izvestan način, razoružava čoveka koji se trudi da svet učini boljim, konkretno čoveka-umetnika, sa čije pozicije i sami nastupate?

 

- Neee! Mislite li da bi svijet bio bolji kada bi svi bili pošteni, oprani i školovani? Zašto samo gledamo televizuju, i farme, i parove, i svakodnevne ofucane političke izjave i na osnovu njih donosimo sliku svijeta u kojem živimo? I čudimo se što to postoji. Postoje i drugi programi na toj istoj televiziji. Postoji opcija da nemate nikakav televizor u kući. Šta biste onda radili? Valjali se po podu od bolova?! Svijet ima "drugu stranu jastuka" I treba stati na tu drugu stranu i pokušati napraviti ravnotežu. Tamo je Don Kihot već stotinama godina. I čeka, jadan, da dođemo i da se upoznamo.

 

Malopre smo dotakli nacionalizam i ostala ludila iznikla tokom devedesetih. Koliko je na vas, lično, kao čoveka i kao umetnika, sve to ostavilo traga?

 

- Sigurno, kao i svi živi, da sa sobom nosim neraspakovane kofere, koje premećem po glavi, teški su i teško se otvaraju. Kada se otvore, onda se teško, teško, ponovo zatvore. Ali, to se dogodilo mimo svih mojih želja, a ako se već dogodilo, a o tome sam čitao i gledao u pozorišnim predstavama, onda sigurno znam da treba da idem drugim putem od onog koji mi je ponuđen. I to je bogatstvo, tragično, ali ipak ima mjesta u ljudskoj prirodi, koja traži "drugu stranu jastuka"...

 

S tim u vezi, imate li danas svoju domovinu? Može li čovek, uopšte, bez te domovine postojati i, s druge strane, može li ta domovina postojati bez čoveka? Ovde mislim na sve „domovine“ izrasle na teritoriji nekadašnje SFRJ, budući da su sve one, neretko, svoju „najbolju decu“ oterale u neke tuđe i daleke svetove? I vi sami, uostalom, već odavno u tom „drugom“ svetu živite. 

 

- Danas je domovina lična, intimna stvar. Ponekad, na klozetu, osjetim da mi je i to domovina. Kada letim avionom, ne znam gdje su granice moje domovine, ali negdje u glavi, ipak, znam. Domovina je moj prvi krevet, iz koga su me izvadili, jer sam ga prerastao, i odnijeli u veći i viši, iz koga sam često padao na pod. Dok nisam naučio da u njemu spavam i sanjam. I baš kad sam naučio sanjati, promijeio sam sobu, pa stan, pa državu, pa mliječni put... Kada obujem nove cipele, kao da sam u domovini.

 

Kako, i u čemu, vidite mogući rasplet ovog istorijskog, egzistencijalnog, civilizacijskog čvora u koji je svet trenutno vezan, pre svega imajući u vidu ove „naše“ prostore?

 

- Ha, ha, ha... Pa vi niste svjesni da je već sve raspleteno, da je čvor raspetljan i da se zemlja i dalje veselo vrti. Samo što mi ne znamo za tu informaciju. Mi nismo informisani. Jer živimo u organizovanom haosu. Organizovanoj nepravdi. Organizovanim ratovima. I u tom haosu teško pronalazimo sebe. Ako vam je baš toliko teško, dođite na "životnu komediju", CABAres, CABArei. “Čekam vas u kuhinji, sa mravima, sa frižiderom, hladnih nogu, i sa kanalizacijom koja uvijek prolazi kroz kuhinju i dnevni boravak, jer govna uvijek dolaze odozgo..."

 

 

Sa Zijahom razgovarao Duško Domanović

Oceni vest:
10
0

* Sva polja su obavezna

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan

sremska kamenica betanija Futog raspored sahrana novi sad javno komunalno preduzeće vodovod i kanalizacija bez vode novosađani Vreme u Novom Sadu sahrane Republički hidrometeorološki zavod servisne informacije novi sad isključenja struje JKP Vodovod i kanalizacija klinika za ginekologiju i akušerstvo Elektrodistribucija Novi Sad vremenska prognoza novi sad bebe Vreme u Srbiji isključenje vode elektrovojvodina Isključenje struje štrand jkp lisje bez struje policija RHMZ servisne informacije novosadsko porodilište novorođenčad gradsko groblje