Zoran Zivlak, cikloturista:  Od Đačkog igrališta do Rta dobre nade i Montevidea

Zoran Zivlak, cikloturista: Od Đačkog igrališta do Rta dobre nade i Montevidea

Rođen je u Tuzli 1960. godine, a od 1975. živi u Novom Sadu. Po zanimanju je profesor geografije, ali bavio se i glumom i prevođenjem, a takođe je i jedan od osnivača novosadskog triatlon kluba "Dynamic", čiji je još uvek aktivan član.

Ipak, ono po čemu je ovaj Novosađanin najpoznatiji, jesu njegovi veličanstveni biciklistički podvizi, u kojima je, kako kaže, "obišao sve kontinente osim Antarktika", posetivši pritom i neka od najvećih svetskih sportskih takmičenja. Razgovor koji sledi, samo je delić Zoranove avanturističke priče, koja traje već osam godina. Ostatak pročitajte na njegovom blogu.

Od kada datira vaša ljubav prema vožnji bicikla?

- Žao mi je što se negde zagubila fotografija iz vremena kad sam imao četiri godine i dobio svoj prvi veći bicikl. Želeo sam da je za svoj 54. rođendan objavim na Fejsbuku i time obeležim pola stoleća druženja s dvotočkašima. Ali postoji još lepih trenutaka u vezi bicikala kojih se rado sećam, kao što je, na primer, kupovina prvog Pony bicikla u Beogradu, u robnoj kući "Beograđanka". Sećam se i prvog sportskog bicikla, koji sam "isplakao" da bi mi ga roditelji kupili. S njim sam se, po završetku srednje škole, 1978. godine,  s grupom drugara sa Đačkog igrališta, zaputio na Jadransko more. Bila je to, u stvari, moja prva veća biciklistička tura. Kasnije sam se pomalo takmičio i u biciklističkim trkama, a jedan sam od pionira triatlonskog sporta u Srbiji, čiji je biciklizam sastavni deo. 

Vratimo se na sam početak vaše velike avanture, koju ste nazvali "Biciklom oko sveta". Kako je nastala ideja da na dva točka krenete na Olimpijadu u Peking?

U vreme kad je triatlon u Novom Sadu dosegao možda i najvišu tačku, svoj zenit, kad smo imali čak i olimpijske kandidate u tom atraktivnom sportu, obećao sam jednom članu našeg kluba da ću, ukoliko se plasira na Olimpijadu, biciklom doći do Pekinga. Nažalost, taj takmičar nije pošao put Olimpijskih igara, ali sam svoju odluku ipak sproveo u delo i na dva točka stigao u glavni grad najmnogoljudnije zemlje na svetu, gde sam bodrio naše sporstiste. To se desilo 2008. godine i otad sam, putujući biciklom, nastavio da pratim velika sportska događanja u svetu, uključujući tu i tri triatlonska prvenstva. Ali odmah bih da istaknem da su sama putovanja veoma važna. U društvu kolege Milorada Majkića, danas pokojnog, putovao sam tri meseca do Kine, a tamo smo bili samo petnaest dana. Ugođaj koji smo imali svih sto dana puta bio je neopisiv. Sav cirkus i šarada oko Olimpijskih igara jesu interesantni, ali se jednostavno ne mogu uporediti sa svim onim događajima koje smo proživeli na putu .

Hoćete li, nama laicima, objasniti kojom rutom se, zapravo, od Novog Sada biciklom stiže do Pekinga?

- I dan-danas volim da se našalim na taj račun. Kad me neko sretne na keju, pored Đačkog igrališta – koje skromno nazivam i svojim drugim domom – i upita me isto to pitanje, samo pogledam nizvodno i kažem, "Dole je Šangaj, pa od Šangaja – samo prema Pekingu" (smeh). Kad smo polazili za Kinu, imali smo neku vrstu plana ali bilo je teško pridržavati ga se, jer je u pitanju putovanje gde svaki novi dan nosi neku svoju osobenost. Zbog toga nikad strogo unapred ne planiram gde i dokle ću stići. Tu su, naravno, i problemi s vizama. Na prvom putovanju, nakon što smo prošli Rumuniju, već u Moldaviji je iskrsao prvi problem s vizama, koji smo, srećom, rešili u hodu. Proputovanje kroz Ukrajinu, Rusiju i Mongloliju prošlo je u najboljem redu – ali u Kinu nismo mogli da uđemo jer smo imali poslovne vize. Naša priča, uz sve pominjanje Bate Živojinovića, jednostavno nije prošla kod strogih kineskih carinika. Morali smo da se vratimo u Ulan Bator, gde smo kontaktirali našu ambasadorku u Pekingu, te smo, u drugom pokušaju, ipak ušli u Kinu.

TAI ČI UPRAŽNJAVAJU SAMO SENIORI: Mnogo mi se sviđa Kina i često kažem da je to zemlja u koju možda i najradije volim da odem. Tamošnji ljudi su susretljivi, vrlo srdačni, a njihove navike, koje nama možda jesu strane, postanu vam nakon izvesnog vremena toliko interesantne, da prosto poželite da nešto od toga i sami primenite – počevši od hrane, preko raznih običaja, pa do čuvenog vežbanja tai čija u šest ujutro, kad su parkovi prepuni ljudi. Doduše, uglavnom starijih, jer su mladi, kao i svuda na svetu, zaokupljeni svojih elektronskim uređajima.

Kakve utiske nosite iz Vijetnama, zemlje koju prosečan Evropljanin poznaje samo preko američkih ratnih filmova?

- Najčudnija stvar kod Vijetnamaca jeste njihovo ophođenje prema Amerikancima, narodu koji im je naneo toliko zla. Jesu li oni na to zaboravili, je li sve to potisnuto ili finansijski interes stvarno čini čuda – ne znam. Poput Kine, i u Vijetnamu se na sve strane radi i gradi, ljudi su vredni kao mravi. A kad već govorimo o Aziji, neverovatno je koliko sveta svuda ima na ulicama. Nakon čitavog dana provedenog u nekom gradu, u saobraćaju, prava je blagodet kad dođe noćna tišina. Ipak, najgore je u Indiji, gde ljudi ne skidaju ruku sa sirene, i gde morate biti maksimalno skoncentrisani, jer je na snazi zakon jačeg. Kamion je najjači, posle njega ide neki velik automobil, a nas bicikliste, uz pešake, ne zarezuju mnogo. Vijetnam je, inače, prepun motocikala koji izbijaju iz svih pravaca, idu u oba smera, prolaze kroz žuto i crveno svetlo, ali, začudo, sve to nekako funkcioniše. Trube i oni, ali nema tu ljutnje niti srditosti, to je više skretanje pažnje i usmeravanje saobraćaja.

Kad govorimo o ogromnim gužvama u saobraćaju, pretpostavljam da se s time niste susretali na turi duž jugoistočne obale Australije.

- Za Australiju kažu da je zemlja puna otrovnih stvorenja, ali, srećom, nisam imao bliski susret s njima, jer nisam ulazio dublje u kojekakve "bestragije". Ono što je zanimljivo kod Australijanaca jeste njihova opsesija, misija, da barem jednom u životu obiđu svoj kontinent-državu. Oni stariji čekaju penziju da bi to uradili, uglavnom na kućama na točkovima, ali sretao sam na putu i bicikliste koji su se odlučili na taj, oko 8.000 kilometara dug poduhvat. Deo zemlje kroz koji sam prolazio jeste najmnogoljudniji, ali Australija je dosta pusta zemlja. Na 1.000 kilometara dugom potezu između Brizbejna i Sidneja ima naseljenih mesta, ali, kad se sve sabere, tu obitava samo par stotina hiljada stanovnika. Bez obzira na to, infrastruktura na tamošnjim putevima je savršena.

Godine 2010. zaputili ste se u Južnu Afriku, kako bi podržali reprezentaciju Srbije na Svetskom prvenstvu u fudbalu.

- Otputovao sam avionom u Kejp Taun, a potom otišao do Rta dobre nade, odakle sam poželeo uspeh našim fudbalerima. Potom sam vozio do Port Elizabeta, gde sam se sreo s našim reprezentativcima, a selektoru Antiću uručio sam srpsku zastavu. Srbija je sutradan pobedila Nemačku i verujem da je možda i taj moj gest doprineo tome.

U MONTEVIDEU NE ZNAJU ZA "MONTEVIDEO": Kao što sam za Kinu rekao da mi se sviđa kao zemlja, isto mogu reći i za Južnu Ameriku kao kontinent. Čitavu priču oko tog putovanja osmislio sam tako što sam vezao gradove gde su ranije igrana svetska prvenstva u fudbalu – Santiago, Buenos Aires, Montevideo i Rio. Naravno, bio sam i na čuvenom stadionu Sentenario, betonskoj skalameriji koja se verovatno nije menjala 90 godina, dok su kanali s vodom koji okružuju teren bili prepuni žabokrečine. Ispod tribina nalazi se muzej Svetskog prvenstva u Urugvaju, čija postavka nije baš spektakularna – Jugoslavija se skromno pominje samo na dva mesta – dok žena koja radi tamo uopšte nije čula za naš film "Montevideo, vidimo se".

Na koji način se pripremate za suočavanje s velikim razlikama u klimatskim prilikama tokom više hiljada kilometara dugih vožnji? Šta je ono što obično nosite u prtljagu?

- Bez obzira na moje geografsko znanje, danas se svi pripremamo preko interneta, te se tako podsetim glavnih klimatskih osobina krajeva kroz koje ću proći. A budući da znam koliko ću vremena provesti na putu, gledam da ga uklopim tako da ne upadam u ekstremne klimatske situacije. Sve ovo što radim jeste zaista dobar način da se čovek edukuje, da učestvuje u rijalitiju o preživljavanju, jer na kraju vidiš da ti ne treba mnogo stvari, da ti je dovoljno samo nekoliko majica da preguraš sve. Na put obično nosim opremu za vožnju, redovno perem osnovni donji veš, imam jednu garnituru odeće za hladno vreme, jednu civilnu garnituru i to je to. Viđao sam i ljude koji nose manje stvari od mene, ali uglavnom nose više. Naravno, uvek nešto možete i kupiti, ali to već zavisi od budžeta.

Kad smo već kod novca, koliko su skupi vaši poduhvati i na koji način ih finansirate?

- U pitanju su niskobudžeta putovanja za koja nije potrebno mnogo novca. Ima dana kad ništa ne potrošite, ili ste gosti kod nekog, a nekad pak potrošite nešto više, posebno ako želite da vidite neku kulturnu ili prirodnu atrakciju. Ova putešetvija omogućavaju mi prijatelji i poznanici, od kojih me većina prati otpočetka, a neki od njih ujedno podržavaju i triatlon. Deo novca ide i iz mog džepa, koji je, nažalost,  sve tanji.

Je li vam se možda dešavalo da na nekom egzotičnom mestu naletite i na naše Novosađane?

- Jeste, i to ću vam reći gde – u Vijetnamu. Naleteo sam na Novosađanina i u Tanzaniji, da bih u Keniji nailazio i na Kikinđane. Da se vratim na ovog iz Vijetnama. Vozim bicikl i sustigne me neki biciklista, Holanđanin oženjen Vijetnamkom, i pozove me kod sebe kući na čaj. Tokom razgovora, rekao mi je da ima prijatelja iz Srbije koji je takođe biciklista. Nazvao ga je i dao mi slušalicu, i ja, naravno, počnem da pričam na srpskom, ali čovek s druge strane žice ne zna naš jezik. Ispostavilo se da je on druga generacija u porodici koja se s Telepa preselila u Australiju. Tamo je otišao kao mali, završio školu, a potom se zbog posla s nekretninama preselio u Vijetnam. Da stvar bude zanimljivija, preziva se Hever, kao moja bivša tašta, ali ne zna čak ni reč mađarskog. Zanimljiv susret desio se i u južnom Sibiru, u Ačansku, gde leti temperature idu i do 40 stepeni. Tamo smo, svrativši na pivo, u jednoj kafani upoznali Srpkinju čiji je otac 1948. godine prebegao u Rusiju. Pokazivala nam je čak i pasoš, mislim da se prezivala Marković. 

Nakon svega, šta je ono što vas najviše ispunjava kad se biciklom zaputite u nepregledne daljine dalekih kontinenata?

- Zvučaće kao iskarikirana američka reklama, ali to je zaista osećaj slobode koji me prožima tokom svakog putovanja. Prave slobode, u stvari, nema, ali možeš barem osetiti njen dah – kad ujutro ne znaš gde si se probudio, ne znaš gde ćeš da zanoćiš, i dok voziš misli su ti... što bi rekli Banaćani, "ni brige, ni pameti".

SLEDEĆA DESTINACIJA – OLIMPIJADA U RIJU:  Naš sagovornik ovih dana priprema novo putovanje, tokom kog će,  kao olimpijske krugove, simbolično spojiti pet latinoameričkih država i njihove glavne gradove. Ovaj zahtevan poduhvat možete podržati kupovinom specijalne majice, uz koju dobijate i DVD sa reportažom sa nekog od Zoranovih prethodnih "biciklarenja".

Razgovarao: Stevan Gojkov

Oceni vest:
18
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan