Bogoljub Banjac Čombe, muzičar: Nijedan autorski bend na svetu nije imao toliko svirki u svom gradu kao Amajlija

Bogoljub Banjac Čombe, muzičar: Nijedan autorski bend na svetu nije imao toliko svirki u svom gradu kao Amajlija

Njegov bend traje već 40 godina. Dešavalo se da, samo u Novom Sadu, za jednu godinu imaju više svirki nego što godina ima dana. Iako su proputovali celu bivšu Jugoslaviju, njihovu "žicu" je oduvek najbolje osetila novosadska publika. "Dobar drug", "Ume biti gadno", "Zašto si tako blesava i luda" samo su neki od hitova koji su i dan danas aktuelni.

Bogoljub Banjac Čombe, sa svojom grupom Amajlija, svedok je raznih promena koje su se desile na novosadskom muzičkom nebu. U vremenu u kom se forsiraju neki drugi muzički žanrovi, on se raduje makar onom malom procentu ljudi koji vole i žive rokenrol. Nakon sedam albuma i preko 60 autorskih pesama, ne staje. Priprema novi album intrigantnog naziva "MamuTi" i vodi alternativnu školu rokenrola. Uz to, otac je četvoro dece, od kojih jedan sin sada svira sa njim u bendu. Da energijom i optimizmom ne posustaje, dokazao nam je i ovim razgovorom.


Iako nisi rođen u Novom Sadu, ovde si proveo najveći deo svog života. U kojim si sve krajevima grada živeo i kako pamtiš period odrastanja i mladalaštva?

– Rođen sam 1964. godine u Senti, ali sam već u vrtić išao u Novi Sad, na Detelinari, u Kopernikovoj ulici. Posle sam živeo i na Podbari, a evo sad sam na Limanu. Bilo je to vreme socijalizma, sve je bilo jeftino ili džabe, nismo se nadali ovoj današnjoj surovosti života. Bilo je koliko radiš – toliko zaradiš. Završio sam Elektrotehničku školu, a moja generacija je bila toliko bezbrižna, da smo jutro posle maturske večeri, onako mamurni, otišli na lekarski pregled. Eto koliko nismo razmišljali. Jedno vreme sam držao kafić na Podbari, prvo se zvao "Pegaz", a posle "Zi Zi", '86. sam čak držao i bife. Bili smo srećni, kao što su mladi ljudi uvek srećni. Novi Sad je osamdesetih godina imao baš malo kafića, a mi smo izlazili u "Hangar", "Panter", "As", "Dvojku", "Pandu"...

Odakle ti nadimak?

– Bilo je popularno šišanje do glave, pa sam ličio na tog nekog političara Čombeta iz neke afričke zemlje, koji je bio protivnik Tita. To nije bilo baš popularno tih godina. Ali nije me niko dirao (smeh).

 


Počeo si da sviraš još u osnovnoj školi i vrlo rano si imao prve svirke. Kako je to izgledalo?

– Počeo sam da sviram u osnovnoj, ali nisam to nešto ozbiljno shvatao. Svirao sam gitaru, pa bas, a uz to sam trenirao fudbal. Nije tad bilo baš nekog velikog izbora kao sada. Tad sam i prvi bend oformio. Teže je bilo nego danas, probe smo imali u garažama, pravili smo buku na koju su se komšije žalile. Sad se omladini svašta toleriše. Danas postoje čitave prostorije kompletno opremljene za probe. Mi to nismo imali, ali smo uspeli da izvedemo prve svirke po školskim igrankama. Prvo smo se zvali "Sunčeve pege", dok nismo otkrili da već postoji bend sa tim nazivom. Dobro da nismo popili tužbu (smeh). Posle sam hteo da se zovemo "Slatko od jagoda", pa "Beštije", ali ipak nam je "presudila" Luša, mama jednog člana benda, koja je predložila da budemo "Amajlija". Bilo je lepo, bili smo mladi i nije nam bio važan novac. Mladi bendovi su tad bili spremni i da plate samo da dobiju šansu da sviraju.

Osamdesetih ste bili predgrupa na Bajaginoj turneji. Kako je došlo do toga i kakvo je to iskustvo bilo?

– Bajaga je te '86. godine svirao u Karlovcima. Mi smo tad bili ozbiljan demo bend, uvežban i sa kompletnom opremom. Prišli smo mu i pitali ga da idemo sa njim na turneju. On je pristao, tad su ljudi stvarno hteli da pomognu. Sa njim smo obišli celu Jugoslaviju i videli kako se stvarno "ratuje" na muzičkom frontu. Tad su bili aktuelni njegovi albumi "Jahači magle" i "Sa druge strane jastuka". Nije bilo bolje škole od te, jer na živim svirkama se u hodu uči. Međutim, neposredno nakon toga taj moj bend se raspao. Ubrzo sam okupio drugu ekipu i shvatio sam da smo mi novosadski bend koji treba da napravi priču u Novom Sadu.

 

 

Kakva je novosadska publika?

– Teška. Pogotovo je osamdesetih godina bila teška. Na foru "Volim te, ali teško ti dajem do znanja". Ali nama su se energije poklopile. Mi uvek imamo publiku. Široka je. Na svirke nam dođu i stariji i mlađi. Ima ko vodi i klince. Sad su svirke ranije, pa je i to moguće.

Da li je danas teže biti muzičar nego osamdesetih?

– Pre je bilo lako jer smo bili mladi. Bilo bi lakše da je bilo škole poput ove moje danas. U principu, ima tu svega. Na primer, susreti sa neukusom ljudi kad sarađuješ. Toga danas ima više. Sreo sam se sa toliko ljudi koji rade nešto, a nemaju blage veze sa tim. Neko ih je tu postavio. Mnogo toga je instant. Ali je zato lepo kad ti se desi taj jedan procenat koji vredi.

Po kojim novosadskim lokalima ste tada svirali?

– Naša prva plaćena gaža bila je za jednu Novu godinu. Nekom možda zvuči neobično, ali svirali smo u Savezu gluvonemih i bilo je super. Napravili smo haos, oni su se oduševili, takmičili su se u pevanju. Nešto kasnije, negde '89. svirali smo u diskoteci "Točak", pa na "Đavi", "Zeppelinu". "Točak" smo napunili u sred srede. Neke '97. smo svakog petka imali svirke u klubu "Ben Akiba" – iako su se plaćale karte, uvek je bilo puno, svirke su razvaljivale. Tamo smo svirali 32 petka zaredom! Što se koncerata tiče, pamtim onaj '94. u Dunavskom parku, na rukomentnom terenu. Bio je pun. Pokušaćemo da to ponovimo. Mada je svaki naš koncert dobar, uživam u njima..

Šta si nekad slušao, a šta sada?

– Ranije sam voleo ZZ top, Azru, onu prvu Riblju Čorbu, Yu grupu. Bajaga je fenomenalan, na njegovim koncertima bude haos. Volim Letu štuke i Dubioza kolektiv. U skorije vreme, jako mi se dopalo šta radi Mostar sevdah, iako me sevdah nikad nije privlačio. Čak ih je i Mik Džeger svrstao među deset omiljenih bendova. Onda, Divna Ljubojević, kako iznosi pesme... Ima dobre muzike. Recimo, slučajno sam se našao na koncertu benda Stare kuke iz Inđije i oduševio se, baš me zadrže svojom emocijom. Koncerti su inače fenomenalna stvar, čak i ako ne slušaš neki bend. Slušati muziku uživo je nešto sasvim drugo. Recimo, nikad ranije nisam slušao Ajron Mejden, dok se nisam našao na njihovom koncertu. Tad su me "kupili".

 

 
Ove godine Amajlija obeležava četrdeset godina postojanja benda. Koji je recept za trajanje?

– Teško je napraviti bend koji prolazi kod publike. A kad ga napraviš, još je teže održavati ga. To je pet ljudi, pet porodica. Jako je bitna komunikacija u bendu. Ne moraju svi članovi da se vole, ali moraju da funkcionišu. Mislim da na svetu nema benda kao što smo mi. Mi smo paravojni bend. Drugačije se ponašamo od drugih bendova, a evo postojimo. Kad smo svojevremeno radili turneje i svirali u halama, onda smo to ukapirali. Na svetu nema autorskog benda koji je svirao u životu toliko svirki u svom gradu, i po 350 svirki godišnje. Isti ljudi bili su na našim svirkama i preko sto puta. Uvek smo imali publiku koja nas je i održavala. Ne možeš vući za uši ljude da ti dođu na svirku, oni moraju da te vole. Ploča "Ume biti gadno" 1991. je snimljena u Londonu i puštena u najgore moguće, ratno vreme, a opet je doživela velik uspeh. Shvatio sam da mi prodajemo neku vrstu ljubavi, i istu dobijamo za uzvrat.

Šta je aktuelno što sada radite, gde vas možemo čuti uživo?

– Bend je osvežen i mladom ekipom, moj sin Peca je sa nama, pa je dobio i neku dodatnu energiju. Sviramo gde nas zovu, a svuda nas zovu ponovo. Na primer, u "Garibaldiju" smo redovni. Često budemo i na raznim festivalima kad nas zovu, recimo Na "Blokstok festu". Pripremamo novi album, imamo gotovih pesama. Zvaće se "MamuTi", mada sam ja hteo da bude "TatuTi". Pesme su svirački zrelije, imaju snagu i zrelost.


Nedostaje li nešto novosadskoj muzičkoj sceni?

– Nema mnogo sluha za mlade, ne mogu da se dokažu. Često ispliva i neko ko ne treba. Umetniku treba sloboda, što je danas retkost.

Otvorio si školu rokenrola. Kako ona funkcioniše?

– Da, i ne toliko zbog sviranja, koliko zbog načina razmišljanja. Pošto moj sin odmalena svira, kao i njegova ekipa, onda sam ja hteo tu priču da napravim i za drugu decu. Nije klasična muzička škola. Učim ih da komuniciraju, da naprave grupu, da rešavaju probleme. Imam klince od pet godina i ljude od 40 godina. Planiram i da proširim tu priču. Učim ih da od posla naprave lepu stvar, da budu hedonisti. Da budu kreativni. Da razmišljaju svojom glavom.

Nedostaje li medijske pažnje rokenrolu?

– Ne fali ništa nikome. Niko ništa ne dobija džabe na ovom svetu. Kad ne dobiješ ništa, onda se više trudiš. Jako je dobra stvar da znaš da možeš da budeš ugrožen i da nastaviš dalje. To nas život uči. Nema pravila.

Hoćeš li nam ispričati bar neku od anegdota iz svog bogatog života muzičara...

– Snimali smo u jednom studiju kod Vinkovaca, gde se čuo svaki mikron greške. I nešto ne valja, mi gledamo šta je. Tonac nam viče da nastavimo. I dođe deo gde sam sam sa gitarom i krenem da sviram, kad ono ja stao na kabel i isključio se (smeh). Eto šta nije štimalo. Bilo je raznih stvari. Mi smo živeli rokenrol. Desilo se, recimo, u olovno doba Amajlije (period svirki u "RST"-u) gde sam na jednoj svirci malo preterao sa pićem. Otpevao sam šest pesama i sišao sa bine, a sutradan sam saznao da je publika nastavila da peva i dalje. Ništa nije bilo upropašteno, naprotiv, zvali su nas ponovo.

 


Fali li takvih klubova u našem gradu (poput "RST-a")?

– Ja planiram da napravim tako nešto. Ali je potrebna masa. U neka srećnija vremena, dominirao je rokenrol. Potrebna je neka neozbiljnost življenja kao spas. Da ti bude lepo i da učiš svoje dete da mu bude lepo. Voleo bih da napravim taj klub i da ljudi to prepoznaju, pa nek ih bude i jedan odsto. Zapravo, samo treba da proširim tu moju školu i na scenski deo. Ne treba puno za sreću. Samo naći publiku koja zna da ceni sebe, da ceni kad pevaš iz duše.

Zašto voliš Novi Sad i šta te je zadržalo u njemu?

– Odgovara mi taj mentalitet. Putovao sam, video sam kako je na drugim mestima. U Beogradu je haos, u smislu tenzije i žurbe. Novi Sad je ravan, svuda možeš peške. I sa ljudima možeš peške (smeh). Ova ravnica nekako utiče i na nas da smo ravni, sve nam je ravno. Za snalažljive je super grad. Ima svega, svetski je. Što se migracija tiče, ljudi su ceo život putovali za poslom, za srećom. Ako ovde ne valja, idem dalje. Meni je ovde dobro, čim sam ostao. Sloboda nema cenu.

Oceni vest:
47
6

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Veki

    pre 1650 dana i 9 sati

    Ova zadnja njegova recenica mi se jako dopala, bravo.

    Oceni komentar:
    2
    22
  • Marina

    pre 1648 dana i 18 sati

    Jedan je Čombe!Duhovit,šarmantan,sjajan domaćin,dečak u duši i pesmama .Još puno svirki Čombe i škola da opstane!

    Oceni komentar:
    0
    19
  • Svetlana

    pre 1642 dana i 13 sati

    Чомбе....и даље оне детињасте очи.Врстили су ми се школски дани и наше безбрижно детињство.Драго ми је што је Амајлија опстала 40 година.

    Oceni komentar:
    2
    8