Goran Augustinov, frizer i umetnik: Prava društvena revolucija mora krenuti u porodici

Goran Augustinov, frizer i umetnik: Prava društvena revolucija mora krenuti u porodici

Možda vam njegov lik nije previše poznat, možda niste čuli ni za njegov frizerski salon, niti se svesno upoznali s umetničkim delom ovog našeg sugrađanina. Ali ako ste ikada prošli kroz pasaž Dunavske 6, sigurno vam je pažnju privukao Trg "Volim te", a moguće je i da ste se fotografisali na klupici ispred Frizerske radionice "Augustinov". 

Ako ste pak imali priliku da posetite restoran "Fish & zelenish" i uživate u njihovim ukusnim mediteranskim jelima, sigurno vam se pogled zadržao na, u najmanju ruku, nesvakidašnjem enterijeru ovog lokala. Sve to, kao i bezbroj interesantnih frizura izašlih iz ruku ovog majstora s makazama, umetnika, limara, iza kog stoji više samostalnih i zajedničkih izložbi u Novom Sadu, delo je čoveka koji za sebe kaže da nije previše komunikativan, te je možda i to razlog što ćete tek sada čuti za njega. A smatramo da ima šta da kaže... 

Na "prvu loptu", Goran Augustinov, rođen 6. jula 1964. godine, nije bio oduševljen idejom da radimo ovaj intervju jer smatra da je sve ušlo u neku kolotečinu – "možda je do mene, jako je sve dosadno i potpuno mi je svejedno da li sam pročitao ovo ili ono, ostavlja me ravnodušnim, ne dira me". Obećali smo mu da će priča o njemu biti barem delimično originalna kao što je njegov rad poseban i ostavlja trag. 
 


Da krenemo od nazad, od izložbe "Plafon 100/2/2" koja je otvorena u Svilari 19. novembra prošle godine, u jeku korone, a koju si radio zajedno sa Predragom Uzelcem Uzom. Šta je zanimljivo u tom broju 100/2/2?

– Zanimljivo je zašto sam ja primio vakcinu, to je potpuno isto zašto se ta izložba zove "Plafon 1000/2/2". Desilo se tako da smo Uza i ja imali o čemu da ispričamo neku zajedničku priču. On je pričao godinama o nečemu, ja o nečem drugom, onda smo se "sreli" i ispostavilo se da je normalan sled da nastavimo nešto zajedno da kažemo. Tako je bilo i sa vakcinom, gde sam ja iz ljubavi prema svojoj partnerki odlučio da je primim. Tako smo i nas dvojica izgrađivali nekakav prijateljsko-ljubavni odnos, bili smo prijatelji ali nikad nismo "ljubavno" radili na nečemu i onda se desila ta ljubav i ta naša "nadogradnja", koja je nastajala i kroz svađu i ljutnju. Ta izložba se zvala tako jer je Marijana, na nagovor našeg prijatelja Ibre Sakića, napisala projekat i lepo je zvučalo da se on tako zove. A u stvari je ta priča trebalo da bude ispričana na plafonu jedne kafane i igrom slučaja je otišla u drugu krajnost pa nije završila tamo, ali ko zna, možda i hoće jednog dana.


Kako je izgledala ta vaša "ljubavna priča"?

– Mi smo se bavili sobom kroz pričanje te priče, posmatrajući neku situaciju drugih, nama nepoznatih ljudi, koje nikad nismo sreli. Pričali smo, zapravo, o nama i kako ćemo se mi postaviti ili kako bismo se mi voleli završiti. Uza, naravno, na svoj način, ja na svoj.



Čitava priča izložbe je krenula od Najlona i jedne crno-bele fotografije…

– Ta fotografija je kupljena na Najlonu, odnosno, ja sam hteo da kupim ram i da vratim fotografiju mladog bračnog para iz nekih 50-tih godina prošlog veka prodavcu, ali je on insisitrao da zadržim i fotku. U međuvremenu smo Uza i ja našli dublji smisao u njoj i ona je, na neki način, "progovorila". Pripremajući izložbu, obrađivali smo tu temu u smislu "šta bi bilo kad bi bilo" ili "šta je moglo da bude" i "šta je bilo". I svaka naša razrada te priče nikako nije vodila do srećnog kraja – uvek je došlo do pitanja "otkud tako lepi, srećno zaljubljeni ljudi završavaju na Najlonu kod nepoznatih ljudi koji su očigledno 'očistili' tu kuću" i "šta se tu moglo desiti".

Nadali smo se da će na izložbu doći neko ko poznaje te ljude sa fotografije i ispričati nam šta se desilo


– U prošloj godini su mi se desile dve stvari: ja imam malo prijatelja i umrli su mi jedan prijatelj i otac i onda sam, iz jedne percepcije gde sam se uvek posmatrao beskonačno, tada počeo da se posmatram konačno i nikako ne mogu to da prihvatim i sad je ona počela da ide kroz tu našu izložbu o našoj konačnosti. Kako ta konačnost može da se završi na Najlonu kod nekog nepoznatog čoveka? Onda smo mi počeli da ukrašavamo tu priču, da je razvijamo ne bi li naleteli na nešto dobro i onda smo sami sebi poželeli i zadovoljavali se tom pričom i
shvatili da će se neko od njih u jednom momentu možda pojaviti, jer se ta priča nije desila tako davno. Nadali smo se da će na izložbu doći neko ko poznaje te ljude i ispričati nam šta se desilo. Nažalost, nije se niko pojavio jer je bila ta opskurna situacija (korona – prim. red.) pa je čak i u jednom momentu bilo pitanje hoće li biti izložbe. Mi smo je na kraju otvorili i bila je lepa poseta i uspešno otvaranje. Čak smo se brinuli da nam ne dođe inspekcija. Ipak, sticajem okolnosti, imali smo usred te stroge situacije jedno opušteno stanje ali, poštujući mere koje su tad važile, mi i nismo obavestili širok krug ljudi. To je dovelo do toga, da se, nažalost, nije moglo desiti da dođe neko ko poznaje par sa fotografije i da nam ispriča priču do kraja.


Ukoliko prepoznajete ovaj zaljubljeni par, kontaktirajte naš portal ili Frizersku radionicu Augustinov


Izložba je realizovana u okviru projekta "Umetnici, sad!" koji je podržan od strane Fondacije "Novi Sad – Evopska prestonica kulture", a zanimljivo je da je
na njoj korišćena muzika poznatog novosadskog umetnika Mitra Subotića Sube. 

– Mnogi su nam zamerili zašto se bakćemo s Opensom. Ali, mi smo se vodili, pre svega, prostorom koji je dovoljno velik da u njega stane naša zamisao, a do kog na drugi način nismo mogli da dođemo. Što se tiče muzikče podloge, bilo je oko pet sati sjajne muzike koja ranije nije prezentovana, a do koje smo došli uz pomoć Subinog prijatelja i uz dozvolu njegove majke.


Posle izložbe...

– Izložba je na kraju završena, a rezime svega toga je da ne možeš ostati apolitičan u ovom blatu, moraš imati neki stav. Naš stav je bio da mora da se desi revolucija u porodici. Porodica mora da shvati da neće da živi tako i da neće da ide više tim putem. Kad krene jedna, biće tu uskoro mnogo porodica koje neće pristajati na ovakav život.


Kakav je to život?

– Mi sad živimo neki život koji se baš ne podudara sa stvarnošću nikako. Ja imam strahovit osećaj da smo možda moja porodica – Marijana ili moja deca i ja – sledeći na redu koji će dobiti batina, da će neko hteti da nam uzme nešto što smo teško stekli, ne materijalno, već duhovno. To više nije uzimanje materijalnog već da će uzeti iz moje duše sve što mogu da uzmu. I tu je ta borba – revolucija gde će porodica reći da ne želi više da učestvuje u tome, da li ću otići odavde ili ću nastaviti da se borim kao što se moja sadašnja porodica stvarno i bori za neko bolje sutra. Mislim da je seme te prave društvene revolucije u porodici. E, sad, većina naših porodica su skrajnute, rasturene. Ljudi se ne razumeju, ne vole, ne cene, ne poznaju i taj proces njenog ponovnog sklapanja je proces koji treba da traje. Uza i ja smo zapravo pričali o tome u toj izložbi, kako se ta porodica u nekom momentu negde izgubila i treba ponovo da se sastavi, ja nikako ne bi trebalo da zaboravim svog oca, dedu, pradedu, ali ni svoje sinove. 

 
Vas dvojica ste trenutno, na neki način, uz vaše supruge, centralni, najzreliji deo te porodice...

– Pokušali smo da budemo centar mada nam je ovo možda poslednji momenat, fizički, u nekoj zrelosti, naponu snage da smo mi centar. Tada smo se tako osećali, možda više i nismo, ali i dalje ćemo širiti tu misao da jedinstvo porodice mora ostati snažno i mora odatle da krene to nepristajanje. Ne mogu da ne pristanem ja, mora da ne pristane moja porodica i ako ne pristane moja porodica to je onda već neka snaga i to je onda mnogo ozbiljnije nego ako ja sam ne pristanem. Ako sam ne pristajem to nije ništa, kad si sam onda vrlo lako odeš u neku drugu geografsku širinu i baviš se nekim drugim stvarima, a za ovo te nije briga. Međutim, porodice su koreni, mirisi, grafiti.


Gde su tvoji koreni?

– Prošao sam nedavno pored moje osnovne škole i video sam grafite koje je neko pisao kad sam ja išao u nju i to me je baš dirnulo. I to su koreni…


Koja je to škola?

– Završio sam OŠ "Kosta Trifković". Opsednut sam ljubavnim stvarima, pamtim ljubavne grafite, ja sam te ljude poznavao, bila je to možda neka najlepša devojka u školi i neki "mangaš" pa je neko napisao on plus ona i to me je vratilo u prošlost, pošto ih se rado sećam, kao i dolazaka i odlazaka...

Bavim se onim što sam kroz školovanje najviše mrzeo, a sad uživam radeći to


Čega se sećaš iz škole?

Meni je školovanje bilo potpuno nezanimljivo i nije uticalo na mene, ali se sećam, mnogo više nekih drugih stvari – npr. odrastanja u tom kvartu – nego što se sećam škole. Pomislim čime se ja sad bavim – bavim se onim što sam kroz školovanje najviše mrzeo, a sad uživam radeći to. Nešto se izgleda desilo pa sam zavoleo te stvari i crpim znanje iz njih, a čudi me da sam toliko i zapamtio jer ih nisam voleo.



Rođen si u Novom Sadu , išao si u školu "Kosta Trifković", gde si odrastao?

– To se zvalo Kvart (kod stanice), tj. Blok, tu sam se rodio i odrastao... Nedavno je u salon počeo da dolazi jedan moj vršnjak iz starog kraja kog nisam video decenijama. On je stanovao u toj zgradi u Bloku. Ja sam bio u "Lazinoj bandi", a on u "Mikijevoj". Ne znam zašto smo se uopšte tako zvali, ne sećam se ni Laze ni Mikija, očigledno su to bila dva najstarija dečaka koji se nisu tu često pojavljivaia, ali su ih deca gotivila. Blok su napravili ljudi koji su bili neka dekadencija u to vreme, bili su malo stariji od mene, roditelji su govorili "nemoj s njima, oni prave džumbus", a Blok je nastao iz nekog lokalpatriotizma. Tada su sva deca imala slična detinjstva, sličan put, posle je postalo sve nešto drugo.


Čega se sećaš iz srednje škole?

– Završio sam školu "Svetozar Marković", ali taj period takođe nije bio značajan za ono što će se posle dešavati. Prava stvar se desila sa rođenjem mog prvog sina Olivera, tad su krenule neke nenormalne promene, sve ostalo je bilo nebitno.


Jesi li imao sklonosti ka umetnosti?

– Imao sam 18 godina, išao sam Radničkom ulicom i nisam mogao da gledam ljude u oči jer nisam znao ni gde sam, ni šta sam, ni ko sam, ni s kim sam, ni šta ću da radim... Onda je počelo – dobio sam želju da imam puno slika i raznih stvari, pa sam počeo da slikam, da pravim radionicu, da kupujem alat. I onda se desilo to da se moj poslednji ispit na Višoj mašinskoj poklopio tj. ponovio se, pa sam ga pa sam ga jako brzo uradio i, pošto nismo smeli da izađemo iz učionice pre nego sto se završi ispit, čitao sam "Dnevnik" i video oglas za kurs na "Božidaru Adžiji". U pitanju je bila škola za frizere – bio je veliki naslov i kliknulo mi je da bih mogao da budem frizer. Nisam se ni upisao na taj kurs, već sam sticajem okolnosti upoznao neke ljude koji su me vodili. Učio sam od nekih dobrih beogradskih frizera. Imao sam sreću što nisam išao u "Božidara Adžiju" jer su mi ljudi koji su me učili pokazali da moraš imati slobodu u radu, da ne treba da budeš u nekom diktatu. Ipak, ti ljudi koji su bili u diktatu su bolje prolazili finansijski nego oni koji su rešili da budu slobodni.



Išao si u Beograd?

– U tom momentu je bila samo ta srednja frizerska škola koja nije davala neko posebno znanje, zanat se tad učio samo na jedan način da ti neko omogući da ga posmatraš dok radi i da ti dopusti da uz njegovo prisustvo ti polako napraviš prve pokrete. Ljudi tada nisu rado delili svoje znanje, ali moja sreća je bila što sam bio iz Novog Sada i ti ljudi iz Beograda su me gledali kao da sam "rođak sa sela". Ja sam uvek taj "rođak sa sela". Rado su radili preda mnom i pokazivali mi – to je bila "krađa zanata", oni nisu skrivali svoje znanje od mene, a ja, kad jednom vidim nešto, umem to da uradim.

 Beogradski frizeri gledali su me kao da sam "rođak sa sela", nisu skrivali svoje znanje od mene, a ja kad jednom vidim nešto – umem to i da uradim


– A ti poslednji ispiti na Višoj mašinskoj su bili Statika i Nacrtna geometrija. Iako su mi bili katastrofalni i ne znam zašto sam uopšte to upisao, posle su mi pomogli da jednostavno skapiram kako funkcioniše statika, zašto je on odsekao na ovaj način, šta pruža podršku, zašto je profil tamo, zbog čega se to "našušurilo" ovde… Nekada preparati nisu bili toliko razvijeni već si morao načinom sečenja kose da praviš neku "situaciju" na glavi, ali sam zahvaljujući statici i nacrtnoj geometriji to razumeo bez puno muke i mogao da kombinujem, da izlazim iz šablona i da vrlo brzo počnem samostalno da radim.


Kako je izgledalo to "pečenje zanata" u Beogradu?

– To je bilo vreme kad je par maraka bilo puno para, devedesete, a kod tog čoveka je šišanje tad koštalo 50 maraka i ja sam dobijao bakšiš 2-3 marke i imao sam kinte. Meni se dopadao taj način rada – on je radio od 20 časova, kod njega se izlazilo, uz dobru cugu, muziku (uvek je slušao glasnu muziku) i uz čudan, opušten način rada. Brzo sam se navikao da je 50 maraka ništa, a od tih para što su mi ostavljali ti ljudi "sa estrade" imao sam lep bakšiš.


Zašto je šišanje bilo tako skupo?

– U to vreme su u Beogradu, a i šire, bila samo dva školovana frizera. Beograd je bio centar, možda čak i u Jugoslaviji, ali je tad počeo raspad države, a njih dvojica su diktirali trendove. Kad on kaže da je nešto dobro, onda to nije bilo kao danas da se sumnja u to, već je to bilo tako i kad kaže za nekog da ume nešto da uradi, to je bilo bez pogovora. On je imao UGLED, a danas se ugled isfronclao, a ljudi koji su onda hteli da postanu ugledni su se malo "češali" o taj ugled pa su dolazili da se šišaju i farbaju kod njega a i da pokupe deo atmosfere. Ispalo je da sam se i ja "ogrebao" o tu atmosferu, a on me je prihvatio kao "rođaka sa sela" (smeh).


Kako je izgledalo učenje u Novom Sadu?

– Imao sam prilike da učim i kod nekih novosadskih frizera, ali oni su me slali npr. da kupim burek u momentu kad se dešava neka važna stvar... Sećam se, frizerka radi spiralni minival koji nikad nisam razumeo, mota ga, sad se dešava neka tajna, a ona me šalje da kupim burek na drugi kraj grada, da ja to ne bih "prepisao".

Ženska kosa isto je kao i tabla lima, kao neobrađena daska, treba da daš emociju, neku svoju radost i volju u taj "materijal" i  od toga mogu da se naprave čuda 


– Oni su mi dali slobodu koja je nastavila da se razvija, vrlo brzo sam shvatio da je
ženska kosa isto kao i tabla lima, kao neobrađena daska, treba da daš emociju, neku svoju radost i volju u taj "materijal" i da od toga mogu da se naprave čuda. Ako ponudiš još i ljubav prema tom poslu i "materijalu" onda je to pun pogodak. Ja se danas trudim samo da ne izgubim tu ljubav i da razvijam ljubav, ne tehniku. Došao sam u fazu da sve što vidim, već sam nekad probao, radio, sad radim samo ono što mi se dopada i to je našlo svoju publiku, (sad pričam i o tablama lima i daskama) i to mi polazi s lakoćom. Dok sam studirao, učio sam s nekom ženom, ona je završila fakultet, a ja višu za isto vreme. Uvek sam se čudio kako njoj ide sve s lakoćom a sad sam došao u tu fazu da meni ide s lakoćom i da to drugi ljudi vole i cene, a "recept" za to je ljubav.

 


Kada si izučio zanat, koji je bio prvi salon koji si otvorio? Kako je sve krenulo?

– Prvo sam iznajmljivao lokale kod Betanije i na Limanu, zatim sam radio u stanu u Dunavskoj u kom sad živimo, a sada radim u pasažu u istoj ulici. Prvo sam postao frizer, a umetnost je došla malo kasnije. Odakle ta potreba da nešto napravim i pokažem? Neki ljudi naprave nešto pa nemaju potrebu da to pokažu, a ja imam tu potrebu. Moji životni ciklusi su zahtevali neke radove kako bih pokušao da objasnim sebe jer nisam umeo često da kažem ljudima s kojima sam kakav sam i kako se osećam pa sam pokušavao da se objasnim kroz razne stvari. Ponekad su me razumeli, a nekad je to još više isklomplikovalo celu situaciju…


Rekao si da su prave stvari "krenule" kada se Oliver rodio...

– Bilo je zlo vreme, a iz zlog vremena ide i nešto dobro. Nesrećno vreme neimanja struje, para, stanovali smo na petom spratu pa smo vukli gore i njega i kolica i "pijacu" svaki dan, često sam bio sam ili smo moja prva žena Dora i ja vukli. Vozili smo neku "bubu" koja je trošila 13 litara na 100 kilometara, a mi nismo zarađivali, nismo imali toliko para da natočimo pun rezervoar i onda je krenulo... Za male pare si mogao da kupiš alata kakvog hoćeš i iz tog oruđa je počelo da nastaje svašta. Odlučio sam npr. da kupim mašinu i sam hoblujem parket i onda sam nabavio gomilu alata i naučio mnogo poslova uz koje sam sam mogao da napravim svašta. Krenulo je iz praktičnog i iz neimanja, a onda su počele da nastaju i druge, zanimljivije stvari.


Iza tebe je nekoliko zapaženih izložbi – npr. ona pod nazivom "Sama sa samim" – Unikatni predmeti u enterijeru u galeriji UPIDIV-a 2017. godine sa Tamarom Vasiljević, a možda najinteresantnija pre "Plafona" bila je izložba "Tri" 2014. godine u "Fabrici" gde si izlagao zajedno sa Milošem Surutkom (cipele, tašne i nakit), Danijelom Babićem
 (slike velikih formata), a ti si predstavio svoje ručno rađene unikatne lampe. 

– Posle svojih tridesetih, kad sam se u nekim periodima osećao užasno, uoči pedesetog rođendana sam napravio izložbu 12 lampi, a one su predstavljale 12 ljudi koji su ostavili neki trag u meni. Posle sam im poklonio te lampe.


Da ne zaboravimo još jednu vrlo interesantnu postavku iz 2009. godine – Izložbu art nameštaja "Ne znam šta da kažem" u gradskoj galeriji u Miletićevoj ulici
 

– To je bio najgori period mog života i stvarno nisam znao šta da kažem pa sam je tako nazvao. Pravio sam čak neki krevet koji je imao uzglavlje kao one sprave za mučenje, kad se stavi glava u dasku. Ipak, što se mene tiče, dobro je prošlo, to je bila serija izložbi – 12 meseci, 12 umetnika, a organizatorka Natali Beljanski je rekla da je moja izložba bila najposećenija od tih 12. Naime, nakon otvaranja koje uvek bude posećeno, izložbu je u narednih mesec dana došlo da vidi još 36 posetilaca. Znači, od otvaranja do zatvaranja je ušlo manje od čoveka i po dnevno. Zamisli ostalu tugu, a bile su zanimljive i izložbe i mesto. 


Nekoliko puta si i na konkretnom primeru pokazao svoju humanost tako što si donirao svoj rad, odnosno, odrekao si se zarade u humanitarne svrhe, a u salonu su organizovane i neke modne revije.
 

– U oktobru 2016. jednu subotu smo odvojili za šišanje u korist napuštenih pasa iz Beočina. Bilo je lepo ispraćeno i svi termini za šišanje su bili popunjeni. Uspeli smo da otplatimo deo njihovog duga kod veterinara. Taj događaj je i zvanično obeležio otvaranje salona na ovom mestu. Takođe smo prošle godine pomogli jednom starijem psu oko troškova, ali smo zbog korone morali drugačije da se organizujemo, te je akcija trajala nešto duže jer nismo smeli da se okupljamo u većem broju.


Pored humanitarnih akcija, zanimljiv prostor salona ustupaš svojim prijateljima na korišćenje. a na "oglasnoj tabli" ispred njega, na Trgu "Volim te", mogu se naći dela mladih umetnika, a postoji i sećanje na najpoznatiji novosadski mural.
 

– Trg "Volim te" je trebalo da bude i biće, ubeđen sam, "kulturni džep". Ja imam još jedan prostor koji je malo manji od ovoga i gde planiram da napravim neku celinu i da pređem da radim u njega, a da ovde napravimo taj "kulturni džep". Voleo bih da Trg "Volim te" postane mesto gde ćeš moći nešto da popiješ, da pojedeš nešto sitno i da se baviš kulturom, da organizujemo kulturna dešavanja i da ljudi koji su posetioci tog mesta mogu ovde da se izraze. To bi trebalo da bude neko lokalno mesto u kom će svako ko ima šta da kaže moći to da kaže, a to zanima malu grupu ljudi, istomišljenika. Ja sam zamislio da će to raditi moji klinci i supruga, a ja da sredim to mesto, ali je došlo do nekog zastoja i nije se još desilo, ali verujem da će do toga ipak doći. 

U svakom slučaju, ovo mesto privlači ljude, dođu, sednu na klupicu, slikaju se… deluje domaćinski i kao da uvek ima nekog. Ti se baviš i uređenjem enterijera u restoranima, jedan od najpoznatijih za Novosađane je "Fish & zelenish". Šta si još uređivao?

– Pored restorana "Fish & zelenish" i "Project 72" u našem gradu, radio sam i kafanu "Negro ponte" u Solunu i "Fabriku" u Atini i onda sam rekao da se neću više baviti tim, ali sad opet radim neki teći "Fish".

Fotografija atinskog restorana "Fabrika", na njenom središnjem delu oslikana je naša Gradska faca Goran


Jedan od poslednjih "projekata" je sređivanje, odnosno "osvajanje" tvoje porodične kuće na selu…

– Mi smo u jednom momentu hteli da prodamo kuću na selu kojoj smo se sad okrenuli i onda sam ja vukao kolima, svaki put kad dolazim sa sela, 4-5 džakova zemlje – na Trgu "Volim te" je sva zemlja iz mog sela, moje bašte, imao sam trip da moram to da donesem. Ja to samo zalivam, ali jako dobro rastu biljke, ne znam da li je normalno da u betonu niču ovakve stvari i sa tom žestinom i svežinom. Nisam sve ja posadio, nešto sam i zatekao, ali je sve živnulo nekom pozitivnom energijom, posebno kad je postao Trg "Volim te".


Da li će ta kuća postati "samoodrživa", da li ćete je "otvoriti" za javnost?

– Neće biti kafana, pravimo "kulturni džep" i na selu. Kako se sređivanje zahuktalo, shvatio sam da je svaki segment kuće napravljen mojim rukama; sagledavao sam gomilu novih zanata i i dalje to razvijamo i postao sam jako sam ljubomoran da ja to nekom prepustim za novac. Meni novac nije pokretač u životu i bilo bi mi bezveze da dam to nekom.


Znači, plan je da kuća ostane porodična?

– Mi to pravimo u fazonu da možeš da odeš sutra tamo da živiš. Marijana ima ideju da svaka soba ima neku svoju istorijsku priču – na primer, soba 80-tih, ali je ispalo da sam ja to počeo da kvarim nekim svojim intervencijama. Smatram da mora postojati lični pečat i kad sam krenuo sa ličnim pečatom, odmah sam izašao iz tih (istorijskih) godina.


Šta je uopšte priča te kuće?

– To je kuća mog pradede, staro imanje odakle smo svi ponikli. Moj otac je sa sela ali se školovao ovde, on je prvi čovek u našoj porodici koji je završio neku školu i došao u grad. Tada su svi bili članovi jedne partije i on je došao u Novi Sad i postao direktor jedne firme. Deda i pradede su mi bili paori, a babe domaćice – "onako kako treba da bude". Onda je otac rekao nešto na nekom partijskom sastanku i morao je da ode u penziju. To je bilo vrlo rano. Jednom prilikom sam mu rekao da je on već deset godina bio u penziji kad je imao godina kao ja. Penzionisao se kad sam ja imao 16-17 godina i mama i on su se vratili na selo, a ja sam sam ostao u gradu. Otac je počeo da se bavi poljoprivredom, stokom, zečevima, pčelama, započeli su potpuno novi život i još 40 godina su živeli na selu. Imao je odličnu penziju, a to što su ga "sklonili" iz grada ispostavilo se kao velika usluga i on i mama su proveli više od 80 godina srećnog života.
 


– Ja sam često išao tamo s babom i s dedom, deda je imao konje pa sam učio da jašem. Kada je ćale preuzeo imanje, išao sam i s njim, učestvovao u puno tih "seoskih operacija", ali nisam samostalno obrađivao zemlju već samo pomagao. Sad je došlo vreme da moram sam da obrađujem vinograd, ali ja sad i hoću to da radim. Stvari su se potpuno promenile i uozbiljile i sad idemo sve češće. Jedva čekamo lepo vreme da bismo išli svakog vikenda.
 

U jednom pasažu u Dunavskoj živiš, a u drugom radiš. Jesu li oni neki mikrokosmosi, da li se ljudi znaju, druže i jesu li slični ili se razlikuju?

– Čim uđeš u pasaž, znaš i kakav je život u njemu. U jedanaestici su ljudi vrlo okrenuti sami sebi i uopšte ne žele da učestvuju ni u čemu. Gledaju 20 cm ispred svoje radnje da je uredno i misle na posao i novac, dok je u ovom pasažu skroz drugačije. Družimo se, bliski smo po godištu, ovi ljudi su malo rasterećeniji novcem i često popijemo kafu – događa se da neko časti pa umemo i da "zaglavimo". Ali su ljudi odavde vrlo radi da pomognu jedan drugom i da učestvuju fizički i materijalno u ovom zelenilu. Jeste da ja brinem o njemu ali, na primer, kad smo kupili jelku, svi su se javili da učestvuju u trošku. Potpuno je drugačija atmosfera. Takođe volim da "uđem" u pasaž gde je Italijan što pravi pice, tamo je isto fina atmosfera i lepo je prošetati tim žutim kockama.

SOLEKS MOTOR KAO OLIČENJE "ŠTAP I KANAP" FILOZOFIJE: "Soleks je ljubav – tri sina, tri Soleksa… Jedan deo života si u potrazi za nekim stvarima, a onda one počnu da nalaze tebe i bez puno muke ti se 'nameštaju' te stvari. Tako mi se 'desilo' tih pet Soleksa, a ja sam uvek želeo da prenesem tu svoju ljubav na decu. Soleks je bio odličan medij. To je čudna naprava: mnogo tehničkih rešenja nekog prevoznog sredstva koja se nikad posle nisu ponavljala. Solex je bio odraz sticaja okolnosti posleratnog življenja –"daj šta daš, da napravimo nešto da ide". Meni se dopao taj' štap i kanap' i ceo moj život je 'štap i kanap', pa i Solex na neki način odražava moju filozofiju života". Napravio sam tri Solexa od pet i svakom sinu sam dao po jedan. Međutim, nekako se to nije dalo – nisu se primili ni Oliver ni Luka, što ne znači da neće Anton, on ima nekakvu sklonost ka tome…" – objašnjava Goran svoju strast prema ovom kultnom francuskom mopedu, odnosno biciklu s pomoćnim motorom čiji je prvi prototip napravljen davne 1941. godine.

 

Šta za tebe danas predstavlja Najlon pijaca?

– Meni Najlon služi da se sretnem s drugarima koje nisam dugo video ili koje sretnem svakog petka. Često i ne kupim ništa. U poslednje vreme idem s Oliverom. Najlon je postao jedan ozbiljan buvljak i sve je teže da se iznenadim kad nađem nešto, i po ceni. 


Troje dece, supruga, životinje, posao, umetnost... Kako praviš mir, balans?

– To su sve tegovi koji prave balans na točku, ti si se u životu isklimao i udarao si neke tegove koji su na kraju napravili balans i sad sam ja napravio balans. Balans je sve to, da nema toga, ne bi bilo ni balansa.


Luka, srednji sin, radi s tobom? Da li je ozbiljan u tome pošto je još srednjoškolac?

– On je mlad, pravim radnju za njega. Puno stvari se dešava u tom frizerskom zanatu, ali ko zna šta će biti. Oliver je uhvatio fotoaparat, to je bila moja prva ljubav i imao sam utisak da ću imati bolju prođu kod devojčica – neko je svirao gitaru, neko je dobro pevao, igrao, a ja sam se uhvatio fotoaparata.


Šta je još u životu na tebe ostavilo utisak?

– Bio sam u vojsci u Splitu na brodu, jedrenjaku, u četiri godišnja doba plovio Sredozemljem i Jadranom. Uvek idemo na more kad je lepo vreme, a kako je čudno i kad su druga godišnja doba, kad duva vetar/bura i pada kiša ili sneg, kako jedeš kad su talasi... Ti stalno ploviš po nekom kursu, kad si na jedra pređeš od tačke A od tačke B, moraš ili cik-cak, ili si nagnut na jednu ili na drugu stranu, vreme obroka je takvo da uhvatiš neki pravac, ideš van kursa, pravac gde je brod ispravljen najviše što može. Kada ne ploviš, dobiješ jedno parče hleba za ručak, a kad ploviš, dobiješ tri parčeta da bi ih podmetnuo pod tanjir. Išao sam po kazni, a u stvari su mi napravili "vau" uslugu, obišao sam jonsko, dorsko, egejsko more...


Jedna od stvari koja privlači mušterije je, osim frizura, ta
posebna atmosfera u tvom salonu – muzika, enterijer, stare porodične fotografije... Da li muziku prilagođavaš njima ili puštaš nešto po svom ukusu?

– To se sve desi, ovde stalno svira radio "Fit", uvek isti, koji ima širok dijapazon.


R
azgovarala: Jovana Brkić
Fotografije: Oliver Augustinov, Predrag Uzelac Uza i privatna arhiva Gorana Augustinova

Oceni vest:
44
4

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Zoran Beograd. Trazio sam te u subotu ali nikog nije bilo hteo sam da vidim te tvoje Solexse mozda drugi put pozdrav.

    pre 221 dan i 16 sati

    Zoran Beograd Trazio sam te u subotu ali nikog nije bilo hteo sam da vidim te tvoje Solexse mozda drugi put. Zaljubljenik u Solexe.

    Oceni komentar:
    0
    0