Ilija Tucić, pisac: Sa Podbare sam oduvek, Novosađanin sam postao vremenom

Ilija Tucić, pisac: Sa Podbare sam oduvek, Novosađanin sam postao vremenom

Zagledan u svaki kutak Vojvodine, naš ovonedeljni sagovornik opisao ju je poetično, ali precizno i tačno. Čitajući njegove rečenice "putovaćete" po mestima koje nikada niste posetili, a ona koja dobro poznajte – upoznaćete još bolje.

Ilija Tucić, rođen, kako sam kaže, šezdeset i neke godine u Novom Sadu, na Podbari. Kao većina onih kojima su petice iz srpskog "vadile" prosek, opredelio se za studije književnosti. Nakon diplomiranja zapošljava se u “Dnevniku", gde se u to vreme, osamdesetih godina, učila prava škola novinarstva. Dugogodišnju karijeru ispunio je poslovima na radiju, novinama i nekoliko televizija, a sada se potpisuje kao glavni i odgovorni urednik "Vojvođanskog magazina", s kojim je napravio 125 reportaža po Sremu, Banatu i Bačkoj. Te reportaže pomogle su mu da mikroskopski precizno upozna mentalitet ljudi i mesta naše zemje, severno od Dunava i Save. Svoja zapažanja pretvorio je u priče, svojevrsnu vojvođansku fenomenologiju, koja je pod nazivom "Čelobašte" objavljena 2012. godine. Ubrzo nakon toga objavljuje drugu zbirku, "Male vojvođanske priče" koja doživljava veliki uspeh i često se daruje na poklon kao najlepši suvenir sa ovih prostora. Prošle godine objavljena je i treća zbirka "Priče ravnice“ i na ovaj način zaokružena je jedna celina.



Jednu od Vaših mnogobrojnih priča započinjete rečima: "Famozni Novi Sad! Rodio sam se u njegovom trbuhu, na Ribljoj pijaci." Možete li nam malo više reći o svom rođenju, detinjstvu i odrastanju? 

- Roditelji moje generacije iz šezdeset i neke, rođeni su neposredno uoči ili za vreme Drugog svetskog rata. I još nisam sreo nijednog ko mi o svom detinjstvu nije pričao kao o idiličnom dobu! Sve u vreme najtežeg posleratnog siromaštva i svih onih nedaća koja je rat ostavio. Neće biti da je to vreme moglo biti samo po sebi lepo. Već naprosto, svi su oni sentimentalni spram vlastitog detinjstva. E sada, kada to znam, moram da budem veoma oprezan dok govorim o Novom Sadu iz sedamdesetih i osamdesetih godina i ovom danas. Prvi refleks bi svakako bio da je "nekada sve bilo bolje". Ali zarad svega što sam maločas rekao, reći ću tačnije – sve je bilo drugačije! U vreme mog prvog detinjstva, Novi Sad je jedva prebacio 100.000 stanovnika i veličinom bio nalik Subotici ili malo većem Zrenjaninu. Potez od Riblje pijace do Klisanskog nadvožnjaka, oivičen Temerinskom ulicom i Dunavom, bio je nalik omanjoj varoši... sa Maticom srpskom i Almaškom crkvom, ali i desetinama kuća u kojima su ljudi držali stoku, obrađivali zemlju na njivama prema Čeneju, živeli životom koji se nije mnogo razlikovao od načina na koji je živelo nekoliko generacija pre njih. Iako nam je bio samo dve ulice daleko, odlazak u centar podrazumevao je da nam majka obuče nešto novo, svakako sveže ispeglano, kao da ćemo svaki put svratiti kod "Glišića" na slikanje. Zmaj-Jovinom su tutnjali automobili, toliko da je bilo teško preći ulicu. Bioskop "Zvezda" i ceo taj deo Jevrejske, prema Uspenskoj crkvi, i dalje mi jako nedostaje. Današnjim klincima je možda neverovatno da smo sve do svog tinejdžerskog doba svi mi živeli u “blokovima". Recimo, na Telepu ili Satelitu, sve do svog punoletstva, bio sam ukupno možda tri ili četiri puta. Jednostavno, odrastali smo u "mini-državicama" u kojima smo se zatekli. Tada je bilo užasno važno da li si sa Limana, Salajke ili Podbare, na primer. Svako se u svom delu grada, osećao prihvaćeno, bezbedno i ušuškano. Sa Podbare sam oduvek. Novosađanin sam postao vremenom.


Kanjoni na Grbavici vremenom su metastazirali po celom gradu
 

Koliko se Novi Sad od tada promenio? Koliko nabolje, a koliko nagore? 

- Novi Sad se dobro držao sve do početka devedesetih. Menjao se ali na spontan i prirodan način. Imate priče nastale između dva rata, u kojima se opisuje kako su se dobrostojeći Novosađani, vikendom svečano oblačili, uzimali fijakere i išli na izlet u Jodnu banju, koja se u ono vreme smatrala dalekom periferijom. Logično je da se od tada grad širio. Sve je to bilo deo njegovog odrastanja i sazrevanja. A onda se bukvalno preko noći sva ta prirodna logika urušila. Ušli smo u neki koncept razvoja karakterističan za gradove u kotlinama, poput Novog Pazara ili Sarajeva. To je ono kada na prostor predviđen za recimo 20 ili 50.000 ljudi, pokušate da ih sabijete tri puta više. Onda za godinu ili dve od ulica u kojima su se preplitale prijatne građanske kuće, sa drvoredima lipa i kestena, dobijete nekakve betonske kanjone u kojima iole klaustrofobični ljudi, usred dana mogu dobiti napad panike! Kanjoni na Grbavici vremenom su metastazirali po celom gradu. Naravno da je to ostavilo ogromne posledice na psihologiju i svest ljudi. Kako Novosađana, tako i "Novosađana". Ali to je već priča za koju nam treba mnogo više mesta.


Vaša porodica poreklom je iz bačkog sela Nadalj. Kakve Vas emocije i uspomene vezuju za ovo mesto?

- Nadalj je nastao 1801. godine. Moji su iz te "prve ture". Pored njega je Turija a opštinski centar je Srbobran. Uvek mi je bilo zanimljivo to što se selo nalazi na 32 kilometra od Novog Sada. A opet, prvi koji je iz Nadalja otišao za Novi Sad bio je moj otac. Trebale su nam 153 godine, da pređemo put od 32 kilometra! Nismo baš žurili. Ali smo zato neke lekcije temeljno savladali. O njima pišem u svojim pričama. Da sam se zadržao samo na ličnim uspomenama, stvar bi bila daleko površnija, jer ipak sam ja bio "vikend" Nadaljčan. U tom slučaju sve bi ostalo na nivou površne nostalgije. A ovako su stvari otišle mnogo dublje.

 
Trebale su nam 153 godine da pređemo put od Nadalja do Novog Sada

Po struci ste profesor književnosti. Kako se rodila ljubav prema pisanoj reči i kako je tekao put Vašeg obrazovanja? Kada ste rešili da će baš književnost biti Vaš poziv? 

- To valjda ide kroz neki prirodni levak. Prvo u osnovnoj školi shvatiš da se iz matematike, fizike i hemije, boriš za goli život. Ono kada si profesorici mnogo simpatičan, pa ti na kraju zaključi trojku. A na kraju godine si vrlo dobar, samo zato što su te izvukle petice iz srpskog, istorije i jezika. Onda, naravno, upišeš gimnaziju jezičkog smera, pa tu shvatiš da si ti zapravo zaista dobar samo iz srpskog. Osamdesetih su takvi upisivali književnost. Danas bi to bilo ravno suicidu, pod uslovom da ti otac nije biznismen, po mogućstvu "od ranije poznat policiji". Svi ostali teško da sebi mogu da priušte luksuz studiranja nečega što će ti možda napuniti dušu, ali ti sasvim sigurno neće nahraniti gušu. No... osamdesetih je taj luksuz još uvek izgledao prihvatljiv. Posle diplomiranja za sve drugo ionako je bilo kasno. A ruku na srce, nisam ni pokušavao.



Ko su Vam bili književni uzori i koje knjige su ostavile najveći uticaj na Vas?

 - U četvrtom ili petom razredu pročitaš "Robinzona Krusa", u sedmom ili osmom "Stepskog vuka". Onda otkriješ Kafku. Pa Pesou i Kavafija... I odjednom se sve nekako složi u celinu iz koje shvatiš da te privlače knjige koje gotovo bez izuzetka u središtu imaju usamljenog pojedinca u potrazi za vlastitim identitetom. Zanimljivo je da su Kafka, Pesoa i Kavafi doslovno pisci jednog grada: Praga, Lisabona, Aleksandrije. Taj efekat "zavičajnosti“ je veoma značajan. U poslednje vreme mi se izuzetno dopada skandinavska književnost. Vrh ledenog brega su Justejn Gorder i Erland Lu. Njegov "Dopler“ se savršeno uklapa u književnu matricu koju sam spontano sklapao čitav život.

  
Mešavina erudicije, humora i brzine mišljenja bila mi je neverovatno privlačna


Prvu knjigu "Čelobašte" objavljujete 2012. godine, dve i po decenije nakon diplomiranja. Koliko ste dugo pisali ove priče i zašto je trebalo toliko godinavremena da vaša prva knjiga ugleda svetlost dana?

- Odgovor je veoma jednostavan. I mnogi će vam potvrditi da je tačan. Naprosto, iste godine kada sam diplomirao, zaposlio sam se u "Dnevniku“. Krajem osamdesetih, on je još uvek bio mesto na kojem ste se itekako mogli naučiti zanatu pisanog novinarstva. I "pojele“ su me novine. Izgleda nestvarno da ste tih godina na dnevnom nivou čitali: Veselka Tenžeru, Miljenka Smojea, Igora Mandića, Bogdana Tirnanića, Aleksandra Tijanića... Ta mešavina erudicije, humora, brzine mišljenja bila mi je neverovatno privlačna. Dinamičnija i radosnija od postmodernih razglabanja, koja su dominirala tadašnjom "ozbiljnom“ književnom scenom. Na nesreću, ubrzo je došao rat i sve se urušilo za tren. Kaljuga dnevne politike sunovratila je sve vrednosti i više nije bilo povratka. Po inerciji egzistencije ostao sam u novinarstvu i mnogo puta zbog toga zažalio. Što se knjige tiče, to je kao kada biste je uzeli u ruke, pa cepali i bacali stranu po stranu. A onda u jednom trenutku, više ne možete da izdržite pa krenete da sakupljate razletele listove. A to potraje...



Nakon prve, objavljujete drugu knjigu "Male vojvođanske priče", koja je doživela veliki uspeh i uskoro nas očekuje treće izdanje? Da li Vas je iznenadila tolika čitanost?

- Apsolutno. Mislio sam da ono što pišem nije ništa više od sentimentalnog omaža jednom prostoru i vremenu. I onda se desilo čudo... Dešavalo se da me u istom danu nazove majka čiji su dvoje dece u Kanadi i želi da im pošalje moju knjigu kao nešto najintimnije čega može da se seti. Za njom se javlja žena iz "Subotičke mlekare" koja naručuje 30 primeraka. Kaže da ide u penziju i želi da "Male vojvođanske priče" pokloni kolegama da bi je se setili kroz vreme. A onda stigne poziv katoličkog sveštenika iz Iloka koji me pita kako da dođe do knjige! Nešto je "kliknulo". Da znam tačno "šta", napisao bih još pet takvih knjiga i postao Jelena Bačić Alimpić. A ne znam! Otelo mi se.


Mislio sam da ono što pišem nije ništa više od sentimentalnog omaža jednom prostoru i vremenu, a onda se desilo čudo...

 

Koautor ste svojevrsne monografije porodice Dunđerski, "Čudo u Čibu". Kakvo je iskustvo bilo raditi na ovako značajnom istorijsko-književnom delu? Da li će monografija uskoro biti dostupna široj čitalačkoj publici?

- S obzirom da imam blago povišen pritisak (gornji mi je tu negde oko 150) ne bih se dugo zadržavao na ovoj temi. Bojim se skočiće mi na 200 a onda ništa od razgovora. Ovako je to bilo... Povodom 125. godina postojanja pivare u Čelarevu, kompanija u čijem je vlasništvu odlučila je da napravi luksuznu monografiju o porodici Dunđerski. Vesna Dimitrijević, koja je jedina u Srbiji doktorirala na ovoj temi, i ja sa one spisateljske strane, uspeli smo da izguramo stvar i zaista – monografija je ugledala svetlost dana. Na nesreću, osim promocije u Čelarevu, ova kapitalna knjiga, bar da nas dvoje znamo, nije nigde predstavljena. Nije čak ušla ni u knjižare. Jedino mesto na kojem ste je mogli videti jeste Muzej piva u sklopu fabrike u Čelarevu! Srce me boli što je tako. Imam nekih naznaka da bi Opština Srbobran mogla da stupi u kontakt sa izdavačima, pa da ponovljeno izdanje monografije iznesemo na svetlo dana.



Nedavno je objavljena i vaša najnovija zbirka priča "Priče ravnice". Koliko se ona razlikuje od prethodne dve knjige i da li na neki način predstavlja njihov nastavak?

- Svakako da jeste. Ali ima tu još nešto. Zajedno sa pričama u ovoj knjizi, objavio sam ih preko 120. Od onih početnih, koje su više u nekom reportažno-novinarskom ili kolumnističkom maniru, do onih koje se u nekom užem smislu mogu nazvati literarnim. Želja mi je da ih proberem i napravim jedno kritičko izdanje, sa, recimo, 50 najboljih "vojvođanskih" priča. Onda mirne duše mogu da podvučem crtu i krenem dalje. U roman, nadam se.


Od književne scene danas je ostalo samo izdavaštvo

Kakva je trenutna književna scena u Srbiji? 

- Scena? Koja scena? Da biste nešto nazvali scenom, morate da ispoštujete sve elemente koji je čine: izdavaštvo, književnu kritiku, časopisnu produkciju, sistem dodeljivanja priznanja, ulogu u društvenom dijalogu... od svega ovoga, danas je ostalo samo izdavaštvo. A ono je opet postalo toliko dostupno, da imamo hiperprodukciju koju je nemoguće ispratiti. U Srbiji se godišnje objavi oko 5.000 izdanja. Od toga je oko 200 romana. To je recimo više romana nego što ih je u Srbiji objavljeno u periodu između dva svetska rata. Naišao sam na jedan zanimljiv podatak. Krajem sedamdesetih godina, predsednik žirija najprestižnije nagrade, koja je obuhvala prostor srpsko-hrvatskog jezika čitave Jugoslavije, rekao je: “NIN-ov žiri je imao veoma težak zadatak. Trebalo je pročitati svih 29 romana koji su objavljeni ove godine“. A mi danas u ovoj skraćenoj državi, objavimo 200. No, zašto bi nam u književnosti bilo bolje nego u zdravstvu, prosveti, diplomatiji... ? Ne bi ni bilo logično.



Kako provodite vreme kada niste na poslu ili ne pišete? Imate li neki hobi ili neko posebno mesto gde volite da "pobegnete"?
 

- Kažu da je najveća sreća, koju za svog veka možete da postignete, ta da radite i živite od onoga što volite. Ja sam u tome uspeo, ali mi upravo zbog toga iz prve ruke možete verovati kada kažem da čitava priča ima i skrivenu manu. Dakle, kada živite od posla kojeg biste i inače, iz čistog zadovoljstva radili, potpuno gubite kriterijum razlikovanja hobija i onoga od čega zarađujete. Nikada nisam uspeo da se organizujem i napravim sebi radno vreme za pisanje. Sve vreme pišem "usput". Sa druge strane, obožavam da bukvalno "krstarim" Vojvodinom. Nedavno sam u dva dana, napravio pun krug oko Deliblatske peščare. Parta, Jasenovo, Dupljaja... desetak sela koja su mi bila potpuno nepoznata. Tu su i Zagajička brda, prirodni fenomen koji svima preporučujem. E sada, teško mi je da takva putovanja nazovem hobijem, kada o svemu tome kasnije pišem? Da nije tako, verovatno bih bio mnogo vredniji ali... ne bih ja tu ipak ništa menjao.


Nikada nisam uspeo da se organizujem i napravim sebi radno vreme za pisanje


Inspiracija za priče su vam vojvođanska sela, varoši, zaseoci i svako mesto ističete kao jednako važno. Da li postoji neko mesto u Vojvodini koje do sada niste posetili, a imate želju za tim?
 

- Reportaže sam napravio iz 125 mesta. Bio sam sigurno u duplo više. Ipak, želja mi je da mnogo bolje upoznam onaj deo Vojvodine koji je za nju "najlabavije" vezan. To je i logično jer je geografski daleko bliži Beogradu nego Novom Sadu ili Subotici, recimo. U pitanju je naravno južni Banat. Priznajmo sebi da o mestima u okolini Opova, Pančeva, Plandišta, Kovačice, Alibunara, Vršca, Bele Crkve ili Kovina, znamo veoma malo, ponekad i ništa. Ima nešto magično u toj mešavini peska, vetra sa Karpata i škrte zemlje Banatske. "Kontinent Banat", pa još južni.



Ukoliko bi nekom strancu trebalo da opišete tipičnog Novosađanina, na koji način biste to uradili?

- Nastao u 18. veku, Novi Sad nema "višak" istorije, koji bi ga gušio. Zapravo jedva da postoji nekoliko zdanja starijih od velikog bombardovanja iz 1848. godine. To je dobro. Taj osećaj da živite u velikom i moćnom – ali mladom gradu. Od samog početka on je trgovački grad, dakle prosperitetan i uprkos sklonosti "panonskom snu" ambiciozan i poletan. Sa druge strane, ne treba smetnuti s uma, da je on kroz vreme, svim narodima osim Srbima, bio duboka provincija! Mada je neosporna činjenica da je u mnogo čemu, čitava Vojvodina postala predgrađe Novog Sada, ovaj "miris palanke" je tema o kojoj bi se imalo šta reći. Ima u nama ovdašnjim i jednog i drugog. A na jednom mestu sam ovim povodom napisao: "Na šta mislite, kada kažete ‘Novi Sad‘? Ja ih znam nekoliko. Onaj ispunjen potomcima sremačkih partizana iz Radničke i ulice Vase Stajića, onaj pomodarski oko SPENS-a, onaj napadno građanski na Limanima. Znam onaj malovaroški, domaćinski sa Podbare i Salajke, pa onaj lakoveran i vašarski prevrtljiv duž Kisačke i Temerinske. Sve je to Novi Sad. Kako onda da samo na nivou proste statistike, prihvatim činjenicu da se svake godine 3.000 ljudi doseli u grad, u čijoj svakoj ulici pronalazim po neku fotografiju iz sopstvenog detinjstva i potonje mladosti? Popadale po novosadskim pločnicima kao da su ispale iz nekog požutelog, već pomalo raspalog foto albuma. Poželi li tim ljudima neko iskrenu dobrodošlicu ili se u gotovo zavereničkoj tajnosti, oni samo utiskuju u pasaže i dvorišne stanove, srećni što su se dočepali tog imaginarnog cilja, svakog površnog vojvođanskog sna? Stići u grad dovoljno velik, da učini neprepoznatljivim sve naše male slabosti. Kap mastila u čaši vode deluje strašno. Spuštena u Dunav, ista ta kap izgleda kao trenutak razmućen u večnosti iza koje ništa ne ostaje."


Novi Sad je za mene kao Novi zavet – ili ga imaš kao znak u srcu, pa o njemu ne govoriš, ili ga nemaš


Od Novog Sada pa do najudaljenije tačke Vojvodine ima samo dva sata vožnje, a opet sve je skoncentrisano u tom našem glavnom gradu? Šta Novi Sad ima što ostala mesta nemaju? A šta ostala mesta imaju što Novi Sad nema?

- Od 1718. godine, u doba koje će se uskoro poklopiti sa vladavinom Marije Terezije, Habsburška monarhija je svoju novo osvojenu močvarnu, zapuštenu provinciju, morala da učini uzornim delom. Najpre, prostor je trebalo popuniti ljudima. I to onima koji će umeti da se izbore sa krajnje surovim uslovima života. Bečki dvor je odlučio da sistematski naseli 12 različitih etničkih grupa među kojima je najviše bilo Nemaca, Srba, Mađara i Rumuna. Svi oni, naseljavani su kao vredni zemljoradnici, iskusne zanatlije, dobri rudari ili prekaljeni vojnici... U gotovo isti mah, počela je planska izgradnja nekoliko stotina naselja. Modernim rečnikom, Vojvodina je bila najveće gradilište u tadašnjoj Evropi. Vodilo se računa da sva naselja budu približno iste veličine i što pravilnije raspoređena, kako ni jedan komad zemlje ne bi ostao neobrađen. Zato i danas, putujući Vojvodinom, vidite da bukvalno na svakih pet ili šest kilometara nailazite na selo. I raspored varoši, kao regionalnih središta, tako je dobro organizovan, da u Vojvodini sa dva miliona stanovnika, imate čak 17 gradova u pravilnim razmacima jedan od drugog. Ovakav poduhvat, tvrde mnogi istoričari, može se uporediti jedino sa periodom nastajanja Sjedinjenih Američkih Država. Model "stvaranja" Vojvodine, poslužio je kao mustra za kolonizaciju Novog Zelanda. Shodno svemu tome, a u duhu rubrike u kojoj govorimo, Novi Sad kroz vreme nije bio "gradska faca" u današnjem smislu. Subotica oduvek, Sremska Mitrovica nekad, Zrenjanin povremeno... bivali su daleko značajniji od njega. Ipak, pokazalo se da Novi Sad ima "ono nešto" što ga je u finalnom skoru učinilo pobednikom. Što se mene lično tiče, ako me neko pita "šta za mene znači Novi Sad", odgovoriću: Novi Sad za mene je kao Novi zavet. Ili ga imaš kao znak u srcu, pa o njemu ne govoriš. Ili ga nemaš. U tom slučaju možeš o njemu govoriti danima, biće ti uzalud.



Razgovarala
: Mirela Kuč
Fotografije: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
37
4

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Japanac

    pre 1866 dana i 14 sati

    Ziv bio. Novi Sade najmiliji rodni grade.

    Oceni komentar:
    0
    12