Stevan Buzadžija Stevča, ugostitelj: Sramota me je da zaradim nešto što nisam zaslužio

Stevan Buzadžija Stevča, ugostitelj: Sramota me je da zaradim nešto što nisam zaslužio

Ako radite u centru Novog Sada ili vas navike redovno vode do Grčkoškolske ulice, velike su šanse da ste kod Stevče barem jednom seli na ručak.

Pre nego što je zaplivao ugostiteljskim vodama, Stevan Buzadžija je profesionalno igrao rukomet. Tokom više od dve decenije koje je u potpunosti posvetio ovom sportu, živeo je i igrao maltene svuda po regionu i okolini. Put ga je vijugavo vodio od Subotice do Sečnja, od Čuruga do Novog Pazara, od Mađarske pa sve do Sicilije. Nikada nije ni mislio da će se baviti ugostiteljstvom, međutim, njegovi životni izbori doveli su do toga da danas vodi jedan od najpopularnijih restorana u Novom Sadu. Kod Stevče danas svoj omiljeni obrok mogu da nađu baš svi, kako ljubitelji klasične domaće kuhinje, tako i osobe koje preferiraju poštenu vegansku porciju.

Zato smo se jednog mirnog prepodneva našli u restoranu u Maksima Gorkog, drugom objektu naziva Stevča Soul Food, koji je po kvalitetu i atmosferi vrlo brzo sustigao restoran-prvenac iz Grčkoškolske. Nakon što smo se lepo ugostili, seli smo da popričamo o tome ko je uopšte Stevča, lice koje u svako doba dana možete naći za pultom kako služi razna primamljiva jela.



Novosađani Vas redovno viđaju u centru grada već godinama unazad. Međutim, Vi zapravo dolazite iz Zrenjanina.

- Zrenjanin je moj grad i tamo sam imao bezbrižno detinjstvo. Kao mali sam stalno bio na relaciji kuća – škola – baba i deda, i znao sam svaki kutak mog naselja Bagljaš i uvek sam se družio sa starijama. Mislio sam da nikada neću napustiti Zrenjanin, ali se to desilo dok sam služio vojsku i dobio prekomandu u Novi Sad kako bi mogao da treniram rukomet sa Vojvodinom. Tada sam pomislio: “Pa ja bih ‘ladno ovde mogao da živim!”. Tada je ovde moja rođena sestra već uveliko studirala, pa sam kod nje često dolazio i uvek mi je bilo lepo. Meni se Novi Sad "otvorio" jako dobro.

Pomislio sam, "Pa ja bih u Novom Sadu 'ladno mogao da živim"

 

Ipak, do Novog Sada Vas nije delilo samo tih četrdesetak kilometara. Zahvaljujući rukometu živeli ste praktično svuda po regionu, čak i van zemlje. Možete li nam reći nešto o tom periodu?

- Imao sam deset godina kada me je trener Sava Popov uhvatio za biceps i pitao me: “Šta ti radiš? Čime se baviš?”, pa onda dodao: “Ti ćeš meni da igraš rukomet!”. Tako sam krenuo da igram u osnovnoj školi gde su se tada organizovali treninzi, pa se nakon osmog razreda prelazilo u klubove. To je bilo vreme dok se još ulagalo u rukomet. Na kraju nikada zvanično nisam nastupio za Proleter jer su malo ulagali u svoje igrače, tako da sam otišao van Zrenjanina i nakon nekog vremena put me je odveo u Italiju. Za četiri godine u Italiji igrao sam u četiri grada, za Fondi, Terni, Presano na severu i za Marsalu na Siciliji.


- Nije bilo lako, jer sa svakim novim prelaskom moraš da se uklapaš u novu okolinu i nove ljude. Treće godine na severu sam se malo razočarao, jer sam već znao italijanski i mislio sam da će mi biti lakše. Međutim, mentalitet ljudi je drugačiji. Sve dok sam nisam rekao da hoću sa timom na piće do grada, nisu me ni zvali. Razumem svakog ko je otišao napolje i vratio se. No, imam to nešto u sebi i nisam hteo da se vratim kao luzer, te sam zacrtao da odigram godinu do kraja. Na kraju ih je prošlo četiri. Ono što mi je Italija donela su četiri godine razmišljanja o životu u svakom segmentu. Samoća je tako donela i jedan tužan deo zbog odvojenosti, ali je donela i dobre stvari u smislu nekog kaljenja ličnosti.


Nakon te četvrte sezone ste se vratili, ali je vrlo brzo došlo do raskida sa rukometom.

- Završio sam školu za trenera i ovde sam imao strašnu želju da nastavim sa trenerskom karijerom. U tridesetoj godini sam se lomio oko toga da li da se vratim iz Italije ili da “napravim ime” i odigram još godinu-dve ovde u prvoj ligi. Međutim, bila je to čudna godina i svašta se izdešavalo. Zvala me je Vojvodina, pa je sve puklo, pa sam se vratio u Zrejanin da treniram. Posle mesec i po dobrog sparinga, trener Vojvodine je hteo da me uzme za igrača, te je neko vreme bilo neizvesno hoće li me uzeti ili neće. Tu je bukvalno puklo. Jednog dana sam se vratio kući, bacio torbu, istuširao se i više se nisam bavio rukometom.

Vratio sam se kući, bacio torbu, istuširao se i više se nisam bavio rukometom


- To je bilo pre 11 godina i do tog momenta je rukomet bio ceo moj život. Ako nisam igrao, onda sam proučavao snimke drugih igrača. Tako to ide: treniraš, radiš, živiš i razmišljaš kako bi mogao da unaprediš igru. Prekid je bio tako nagao da moja sadašnja žena Ljiljana nije mogla da veruje. Četiri ili pet godina nisam ni spomenuo rukomet, niti sam ga gledao. Ali, nije to bilo iz ljutnje. Mislim da sam prosto odlučio da to više nije moj put. Rukomet sam živeo 21 godinu, davao svoj maksimum i onda presekao.



I onda je u priču ušao Novi Sad? Kažete da Vam se naš grad “lepo otvorio”. Pa, kakav ste odnos razvili sa ljudima ovde i koji delovi grada su Vam obeležili ovih desetak godina?

- Došao sam ovde 26. februara 2007. godine i doneo jednu torbu. Tada sam se već zabavljao sa Ljiljanom i pitali smo se da li ću ja početi da igram za Proleter pa da ona dolazi u Zrenjanin ili ćemo se nekako drugačije snaći. Ispalo je da sam ja došao u Novi Sad i smestili smo se kod Železničke stanice. Danas mi veoma znači što znam puno ljudi u gradu i važno mi je da oni dobijaju neku sigurnost i poštovanje od mene. Isto tako, svesno ili nesvesno, želim i ja da budem poštovan. I mogu reći da sam baš zadovoljan, to je ono što sam želeo kada sam se preselio ovde. Danas živimo na Bulevaru Jaše Tomića. Međutim, većinu vremena provodim u centru i poslednjih nekoliko godina najviše uživam u Katoličkoj porti.


Od malih nogu sam imao afiniteta prema kuvanju

 

Dolaskom u Novi Sad počela je i Vaša priča sa ugostiteljstvom. Kako je do toga došlo i kako su izgledali Vaši prvi koraci u ovoj branši?

- Ugostiteljsku karijeru sam počeo u ekspres restoranu Foody. Jednog dana sam otišao sa kumom na ručak da vidim to nešto novo – jer to je tada zaista bilo nešto potpuno novo – da ni sami vlasnici nisu znali kako će to da funkcioniše i kako će im ljudi raditi. Vlasnici i kum su se znali i on me je upoznao sa njima, pa su tako saznali da tražim posao. Nikada do tada nisam imao dodira sa ugostiteljstvom i nisam ni zamišljao da ću se time baviti. Osim ako mi majka nije bila vidovita obzirom da me je zvala Steva Karapandža (smeh). Ipak, od malih nogu sam imao afiniteta prema kuvanju jer sam između sestre i mene uvek ja bio taj koji je pravio doručak.


- Rukomet mi je dao jako veliku psihičku stabilnost, tako da sam odmah po dolasku u Novi Sad bio pripremljen na sve. U Italiji je bilo tako da taman što se navikneš na jedan grad, na određenu sredinu, prebace te u drugi klub i opet sve ispočetka. U suštini, to su sve bile neke pripreme. To jutro kada sam došao na moj novi posao, vlasnik mi je rekao da idem u pekarski deo, da bi me šef kuhinje ipak poslao da ljuštim krompir. Tako je počelo i nisam imao ni vremena da sažmem okolinu. Ljuštio sam krompir i bacao smeće tri meseca, ali mi je konstantno u glavi bio napredak, zacrtan cilj do samog vrha. Uvek sam osećao da vredim više i napredovao sam do pozicije menadžera restorana. Međutim, bilo je jako naporno i radilo se po 16 sati dnevno, tako da sam dao otkaz. Nakon što sam napustio Foody, neko vreme nisam mogao da nađem posao i bilo mi je teško zbog toga. Ipak sam muškarac, a sedim u kući depresivan, ne radim. Ipak, moja žena je bila ta koja je radila i koja mi je rekla da se malo odmorim i saberem. Ona je fantastična. Verovala je u mene. Rekla mi je da nisam neko ko treba da radi za drugog i podstakla me da započnem sa sopstvenim poslom. Ne mogu reći da nisam imao krize i teške periode, to bi bilo suludo da kažem. Najteži sam sam sebi kada nemam osmeh i kad ne ide kako treba.

Kada smo otvorili "Bulevar Food" bankrotirali smo za svega mesec dana


Čini se da je svako ko se danas bavi preduzetništvom prošao kroz sličan proces samopreispitivanja.

- Naravno. Kada smo počeli sa restoranom Bulevar Food 2009. godine bankrotirali smo za svega mesec dana. Međutim, požališ se nekome i taj neko te “digne”. Majstor Milan koji mi je radio taj objekat mi je rekao za lokal u Ilije Ognjanovića koji je već dugo bio prazan. Rekao mi je da ga odmah zauzmem, a da će mi on uraditu sve što zna, od struje do stolarskih radova. Tu je stvarno bio novi početak, ali ponešto drugačiji. U Bulevar Foodu sam imao četvoro zaposlenih, a ovde sam bio totalno sam. Bila je to brza hrana poput sendviča, pice, roštilja i palačinki, ali ipak dosta širok asortiman za jednu osobu. Nije se našla osoba koja će mi pomoći, sem moje žene koja bi, nakon što u pola četiri završi sa poslom u firmi, dotrčala, stavila kecelju i pomogla mi u kuhinji. Tu je nastala prva moja kriza, shvatio sam da ne mogu tako da radim i jedan dan sam zatvorio restoran. Međutim, javljali su mi da ljudi ipak nastavljaju da dolaze. Tako sam prelomio, otišao kod računovođe i preimenovao lokal u Kod Stevče koji će, nakon preseljenja u Grčkoškolsku, postati Stevča Soul Food.


Stevča kakvog ga danas znamo se još nije oformio i služili ste samo brzu hranu?

- Da, to je bilo gde je sada kuhinja. Kada smo se preselili krajem 2012. nismo radili nekoliko dana. Bilo je to ukupno 15 dana u dve godine da nismo radili i tada sam uvideo koliko su ljudi navikli na nas. Kada smo konačno otvorili, počeli smo da delimo flajere i tada je nastao haos. Počeli smo sa dostavom i dolazilo je do kašnjenja. No, ništa na početku ne može da bude idelano. Trebalo je neko vreme ali su stvari počele da ležu na svoje mesto, a mi smo počeli bolje da se organizujemo. Marketing je u to vreme igrao važnu ulogu. Pre bicikala, koji nam sada služe za dostavu i koji su veoma prepoznatljivi, imali smo trotinete. Vozali smo te trotinete po centru grada i promovisali restoran, a ljudima je zapalo za oko to što pokazujemo i priča je počela da se širi.


Na početku ništa ne može da bude idealno 

Vremenom ste se proširili na ekspres kuhinju. Kako ste formirali jelovnik koji se u velikoj meri zasniva na kuvanim jelima, najpre domaćinskim receptima?

- Da, to je bilo 2014. godine za Svetog Savu, 27. januara. Priča se sama nametnula, i sve je proistaklo od mog dosadašnjeg iskustva. Shvatio sam da to ljudima treba, ali sam istovremeno, kroz ispitivanja, shvatio da je to najteži oblik ugostiteljstva. A najteži je zato što “ekspres”, između ostalog, znači i jeftinije. To znači da ljudi očekuju da se za malo novca lepo najedu, a dolaze nam svi, i radnici sa građevine i poslovni ljudi u kravatama. Ipak, mušterije su te koje najviše utiču na izbor jela. Od samog starta smo od mušterija tražili da nam sami kažu šta im se sviđa, a šta im se ne sviđa. Na primer, 2010. smo u meni uveli tuna sendvič i komentari mušterija su nam pokazali kako on treba da se promeni. Moja žena je bila ta koja je potencirala da se uvede i zdrava ishrana. Tako se u našoj kuhinji sada nalaze proso, heljda, kuvane žitarice. Vidim da su komentari na to jako dobri, jer smo omogućili mušteriji da dođe i odabere ono što njemu lično odgovara, ali i da uzme ono što odgovara i drugim ukućanima.



Bilo je i malo borbe sa konkurencijom?


- Jeste, bilo je slučajeva pre dve-tri godine da nam neko preuzme jela sa menija jer smo sve uvek redovno postavljali na Fejsbuk. Opet, to je zdrava borba sa konkurencijom. Koliko god prepisivali od nas, istina je da i ja prepisujem ono što mi se svidi, da mi se “upali” ideja kada vidim nešto dobro i da onda zajedno smišljamo kako da to uobličimo u nešto naše. Bitno je da se u gradu sve diže na viši nivo. I to važi za sve restorane, jer te oni navode da probaš nešto novo, da podigneš kvalitet.

Bile su razočarane – "Bože, Stevča, ovo je najobičniji sok od paradajza!"


Šta je najveća lekcija koju ste naučili u ugostiteljstvu tokom svih ovih godina?

- U pitanju je jedna tako prosta situacija iz 2011, dok sam radio sam u kuhinji u Ilije Ognjanovića. Bilo je tu u komšiluku nekoliko žena koje su volele sa mnom da ćaskaju i jedan dan su skupile novac da probaju jednu moju picu. I ja sam njima napavio takvu picu da su one ostale bez teksta! No, evo u čemu je caka. Tada sam koristio pelat za koji sam dobio recept godinu dana ranije i koji je bio baš gust. I onda meni padne na pamet da bih mogao da napravim mnogo više pica od tog istog pelata ako bih mu dodao malo vode. I kao u inat, ove žene, oduševljene od pređašnjeg dana, poruče i sutradan picu. Tako sam im napravio picu sa pelatom koji sam razredio. Malo je reći da su bile razočarane: “Bože, Stevča, ovo je najobičniji sok od paradajza!”. Tada sa shvatio da nema igranja sa kvalitetom. Ta ušteda od 20 dinara, to je sve presipanje šupljeg u prazno. Treba da napraviš kvalitet zbog kojeg će ljudi poželeti da ti dolaze i neće im biti žao da ti ostave i poslednji dinar koji imaju tog dana. Reklamacija, srećom, nije bilo puno, i uvek sam spreman da mušterijama koje nisu zadovoljne uslugom vratim novac. Mene je sramota da zaradim nešto što nisam zaslužio.

 

RINDFLAJŠ BEZ PARADAJZ SOSA: "Bila je jednom situacija da sam imao zaista naporan dan van posla, te sam se uželeo one domaćinske – supe, sosa, mesa i krompira. Nazvao sam ove moje da mi naprave to jelo i nedugo potom mi je stigla dostava. Od svega, falio je crveni sos od paradajza. Pao mi je mrak na oči! No, takva situacija te natera da se zapitaš kako je tek onim ljudima koji kupuju od tebe. Pravo ugostiteljstvo može biti samo to da se mušteriji pruži ono što joj prija," kaže nam naša ovonedeljna gradska faca.


Po čemu je danas Stevča prepoznatljiv? Da li je to neko određeno jelo ili, pak, generalna dojam koji se dobija po ulasku u restoran?

- Neko vreme je bila velika ekspanzija lazanja. Imamo obrok salate koje nam idu odlično, kao i sendviči, pice i tortilje koje pravimo sami. Naravno, vrlo su nam popularna kuvana jela i burgeri koje smo uveli 2012. godine, u vreme kada nije bilo ni naznaka da će burgeri u Novom Sadu postati tako popularni. Jedno veče sam bio u Meku, jer tamo idem na sladoled, i dva radnika su se raspravljala oko toga gde je bolji burger – u Tosteru ili kod mene. Rekoh, “Ako mi je burger i blizu onog iz Tostera ja sam prezadovoljan”, jer burger je samo mali deo našeg arsenala artikala. No, jedno je činjenica – kod nas je atmosfera jako prijatna, ja poštujem svoje zaposlene i hoću da im kažem da volim ovo što radim i da verujem da oni vrede. Kada novi dođu na razgovor zbune se što kod nas nema tenzije, a zapravo nema razloga da je bude. Navikli su ljudi da im poslodavac buši glavu time da je u pravu. Ja nisam uvek u pravu. Želim zadovoljne ljude oko sebe. Ovaj posao je pakleno težak samo ako ga ne voliš i ako nemaš tim.

 Kada novi radnici dođu na razgovor, zbune se što kod nas nema tenzije

Ove godine ste otvorili još jedan restoran. Koji je plan za narednu? 

- Postoji plan da ovo još više uozbiljimo, da dignemo na nivo koji zaslužuje Novi Sad i njegova publika koja nas je terala dalje. Želimo da približimo lokal u Maksima Gorkog onom originalnom, da imaju isti identitet. Onda ćemo videti dalji razvoj.


Razgovarala:
Branka Malenica
Foto: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
29
30

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Marko Krstin Novi Sad

    pre 1922 dana i 9 sati

    Miris,ukus,kvalitet,postojano i ljubazno.Tako to izgleda kod Stevče i ljilje.Ostanite takvi.

    Oceni komentar:
    4
    4