Vladimir Mitrović, viši kustos u MSUV: Sloboda je važna stvar

Vladimir Mitrović, viši kustos u MSUV: Sloboda je važna stvar

U Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u toku su retrospektivne izložbe “Dobanovački: 44 godina posle”, novosadskog umetnika Branislava Dobanovačkog, i “Complicate Simply, 30 godina vizuelnih komunikacija” Slavimira Stojanovića. Za postavku ovih izložbi glavni “krivac” je Vladimir Mitrović, viši kustos u MSUV. Kako sam kaže, izložbe Dobanovačkog i Stojanovića su idealna prilika da se novosadska publika upozna sa četrdesetak godina rada naših dizajnera.

- Dobanovački je naša produkcijska izložba, a Slavimirova izložba je preuzeta iz Muzeja primenjenih umetnosti. On je tu izložbu koncipirao tako da može da putuje, pa će je nakon Beograda i Novog Sada videti i publika u Zagrebu i Ljubljani. Nama se lepo poklopilo da prikažemo rad dizajnera koji retko dobijaju priliku da im se napravi retrospektiva i da se sagleda njihov kompletan rad. Češće se govori o samim klijentima nego o autorima tako da je ovo odlična prilika da se pokaže ko stoji iza tih dela.

Kakva je reakcija novosadske publike na ove izložbe?

- Ljudi su se malo zamorili od umetnosti. Plaše se toga, ne razumeju neke stvari, a dizajn je poslednjih 20 godina uspeo na neki način da preuzme avangardnu ulogu u savremenoj umetnosti. Ono što je bilo avangardno u prvoj polovini XX veka sad je to u dizajnu i čini mi se da je to dobro urađeno. Dizajnom se bave školovani ljudi, a ne dunsteri i to se može videti na obe izložbe. Ja sam kod Dobanovačkog više vukao na taj istorijski deo, posebno kada je reč o angažovanim plakatima. Činjenica je da ti plakati faktički ne bi ni bili izvedeni da nisu pobedili na konkursima koji su se raspisivali u tadašnjoj Jugoslaviji. Sa današnje distance to je potpuno drugačije. Konkursi su se raspisivali nekoliko meseci ranije, u Beogradu su zasedale komisije u kojima nisu bili ideološki ljudi, možda jedan koji je bio zadužen za to, ali okosnicu su činili profesori sa Akademije primenjene umetnosti i katedre za Istoriju umetnosti. To je bilo javno žiriranje. Ja sam posle razmišljao, šta se tu zapravo desilo? Da li je država iskoristila umetnika ili je umetnik iskoristio državu? Ako se u obzir uzme ta prva pretpostavka, očigledno je da ga je iskoristila. Ideologija je več bila posrnula, mladima više nisi mogao da prodaš neku bezveze priču jer su ljudi od kraja šezdesetih bili upoznati sa zapadnom kulturom. Moje mišljenje je da je partija jednostavno htela da pruži novu vrstu podsticaja tim ideološkim datumima pošto se uglavnom radi o Danu republike i Danu mladosti. Sa druge strane, ako krenemo od ove druge pretpostavke, taj umetnik se pojavio na konkursu i uspeo da proturi svoje ideje na konkursima. Kada današnja omladina gleda plakate Dobanovačkog verujem da ne mogu da provale o čemu se tu radi. Neki od njih više liče na omote za rok koncerte Jefferson Airplane-a. Posebno tipografija. Tako da je meni bilo zanimljivo kako je moguće da se u jednom tako rigidnom društvu i jednopartijskoj diktaturi otvore vrata umetnosti koja ima potpuno hipi varijante. Neki od radova se mogu vezati i za LSD kulturu, iako Dobanovački nikada nije pripadao korpusu ljudi koji su pratili rokenrol muziku i išli na koncerte.

Dve godine ste proveli na čelu Muzeja Vojvodine i godinu dana kao prvi čovek MSUV. Kako gledate na taj period i kako uopšte izgleda raditi u muzeju u današnjoj Srbiji?

- U Muzeju Vojvodine mi je bilo vrlo prijatno. To je jedna velika organizacija i trebalo mi je dosta vremena samo da upoznam 120 ljudi koji su tamo radili. Nekoliko meseci pre nego što sam došao na to mesto uspeo sam da pročitam sve što ima veze sa Muzejom Vojvodine i tada sam se upoznao sa nekim oblastima koje kao istoričar umetnosti do tada nisam poznavao. Muzej Vojvodine je što se tiče istorijske zbirke jedan prosečan muzej kao bilo koji u Srednjoj Evropi, naravno bogatiji zbog toga što se nalazi u multikulturalnoj i multikonfesionalnoj sredini kao što je Vojvodina. A u stvari, šta je najžešća stvar kod tog muzeja? Najžešća je arheologija. Ja sam to odmah shvatio. Šlemovi su neka vrsta osnovnog brenda. Mislim da smo prvu izložbu po mom dolasku uradili sa šlemovima. Tu je bilo malo nezgodacije oko čuvanja, obezbeđenja, morali smo da angažujemo policiju, noću smo prenosili šlemove... Ako se ne varam to je bilo 2009. za Noć muzeja i tada sam prvi put sam video redove ispred muzeja. U Muzeju Vojvodine sam zatekao mlade kustoskinje koje su imale odličnu priču. Izložba je urađena u posebnom osvetljenju, kontekstu,  stvarno je sve bilo maksimalno konceptualno urađeno. Na kraju su njih tri izgubile glas i to je bio dokaz da može tako da se radi. I ostale stvari koje smo radili bile su u tom propagandističkom fazonu. Muzejski svet nije preterano raspoložen za aktivnost. Običnim ljudima muzeji izgledaju kao tvrđave u kojima se ništa ne dešava, ali nije baš tako. Mi recimo izbacujemo jednu ili dve izložbe mesečno, ali pet, šest godina sređujemo prostor korak po korak. Skoro isključivo smo okrenuti osnivaču (državi), mada u poslednjih pet godina imamo paralelne projekte sa inostranstvom. Postavka Muzeja Vojvodine je malo starijeg tipa, nema previše vizuelnih manipulacija. Ta postavka se može smatrati predstavkom stare škole u kojoj se artefekatima, predmetima, daje ključna uloga. Jednom prilikom u goste su nam došli ruski stručnjaci za arheologiju i ja sam im rekao da bi možda mogli da ubacimo neke ekrane, na šta su oni odgovorili: Ok, mogu ekrani, ali poenta je u predmetu. To je osnova, to ostaje ljudima u pamćenju.

REORGANIZACIJA I MUZEJSKI KVART

- Izložbene zbirke nisu dobro raspoređene. Vojska mora da izađe iz zgrade, to je potpuni besmisao. Kada bi oni izašli kompletna istorija bi mogla tamo da se premesti. Tako bi se odvojila jedna trećina prostora, što znači da bi se arheologija i etnologija kao najvredniji deo proširile, a mi bi dobili prostor za stalnu postavku ovde gde su partizani. Nama taj prostor ustvari najviše i nedostaje. Kada bi samo malo volje bilo da se to prepakuje svi bi dobro prošli. Međutim, mislim da to neće biti skoro. Još jedna ideja bila je da se ovaj kvart na neki način proglasi "muzejskim kvartom". Istorijski muzej prešao bi u zgradu vojske i imao bi vezu sa Dunavskom ulicom, parkom i pijacom. Muzej Vojvodine, Arhiv Vojvodine i MSUV se nalaze sa ove strane, tu je i vojska koja izlazi na obalu. A imali bi i sportske terene i kafanu sa domaćom hranom.

Godine 2007. raspisan je konkurs za predloge arhitektonskog dizajna za novu zgradu MSUV u Kineskoj četvrti. Ta zgrada po idejnom rešenju predviđala je očuvanje nekoliko industrijskih zgrada nekadašnje fabrike „Petar Drapšin“ koje bi bile opremljene u skladu sa potrebama muzeja. Ovo je bila prilika da MSUV napokon dobije prostor za stalnu postavku. Šta se desilo sa tom idejom?

- Taj projekat trebao je da ide polako, u fazama. Prvo je trebalo da se adaptira jedan deo tih radionica u neki prostor koji bi mogao da se koristi za izlaganje, smeštaj stručnjaka, depoe i dokumentaciju. Drugi korak bi bio da se napravi zgrada, ali je to sve na kraju ispalo kao neka vrsta društveno, muzejske, intelektualne igre, tako da se posle samo nekoliko meseci odustalo od projekta. E, onda je doneta odluka da mi pređemo ovde i to je bilo malo bolno za MV. Ja sam tražio da se zbog neadekvatnosti prostora postavka izmesti. Dešavalo se da slika Save Šumanovića stoji iznad radijatora?! Nisam mogao da verujem kada sam to video. Većina predmeta bila je u vitrinama koje su neadekvatne. Zimi je hladno, leti toplo... U Muzeju Vojvodine su se naljutili misleći da sam ja tu ubačen da bi to uradio. Faktički, to je bilo već odlučeno a ja samo nisam želeo da mi uđemo u svađu. Sad su se stvari smirile. Meni recimo nije palo na pamet da pomerim partizane. Mada je bilo ideja da se oni šutnu, ali sam to stopirao. Pa jebiga... Ne možemo da diramo partizane. Stvarno bi bilo nepošteno. I šta se sad događa? Njihova postavka je ostala jedinstvena postavka u čitavoj zemlji. Mada iskreno meni je to malo šizofreno. Sad ulaziš i gledaš Slavimirov dizajn, pa onda upadaš u rat. Ali stranci su recimo time oduševljeni, a mi smo relativno mala zemlja da bilo šta odbacujemo.

U Evropi je praksa da se napuštena industrijska postrojenja i fabrike pretvaraju u izložbene prostore.

- To je velika tema, aktuelna od 60-tih godina. Sad svi vole da kažu tu treba napraviti muzej, tu treba napraviti galeriju. Ne možeš napraviti hiljadu muzeja i hiljadu galerija. Čini mi se da je to vezano za lokacije. Ako se nešto nalazi u centralnim delovima grada tu treba baciti neki ton ili svetlo na stvar tipa kulturne industrije. Kineska četvrt je kombinacija malih radionica i kulturne industrije. Meni se čini da je to rešenje. Male radionice, kulturna industrija, gastronomija, da ne bude jednolično. Fabrika ide u dobrom pravcu i odlično je što to nije nametnuto. Tamo imaš ljude koji prave bubnjeve, čamce, i mislim da će ta vrsta anarhije nešto dobro doneti. Zrenjaninci bukvalno u centralnim delovima grada, na obali Begeja, imaju pivaru. To je potencijal. Oni tamo imaju mesta i za gastronomiju, i za male radionice i za kulturnu industiju, pa čak i za hostele. Gleda u centar grad, za njih bi to bilo idealno. Samo ne treba preterivati i ne treba praviti jednolične prostore. U Kisačkoj ulici ima jedan mlin. Sad su ga preuredili tako da je dole prodavnica, a gornji deo je ispremeštan i sređen za stanove za izdavanje. Flat stanovi za mlade. To je neki model industrijskog nasleđa.

Kako gledate na kandidaturu Novog Sada za prestonicu kulture, dok se istovremeno gradski budžet za kulturu konstantno smanjuje?

- Ja nemam ništa protiv kandidature. Mislim da je to pozitivna stvar i godinama se dokazivalo da grad koji bude proglašen za prestonicu dobije velika sredstva da sredi infrastrukturu. Jedino što je meni neshvatiljivo jeste to da se grad prema nama odnosi kao da smo na Mesecu. Do prošle godinu ništa nismo dobili. Čak i kad je bila jedinstvena vlast, gradske strukture u prethodnih 10 godina nam nisu nikog dovele. A ovde ćeš uvek imati šta da pokažeš. Dok se to ne reši, kako ćemo mi ući u propagiranje prestonice kulture? Maltene svake nedelje neko dolazi u grad, ali niko još nije došao da poseti ovaj muzej. Zbog čega? U poslednjih 10 godina smo uspeli da proširimo delovanje muzeja i na arhitekturu, imamo i neke projekte na sajtu... Ja bih evo rado poveo bilo koga u obilazak grada. Ne moramo puno da bazamo. Banovina, do Duge, pored Muzeja, kroz Dunavsku i nazad u Gradsku kuću. To je 15,20 minuta i svima bi bilo zanimljiovo. Ljudi vole arhitekturu, prepoznaju, ali ne znaju detalje. Nikad nas niko nije pozvao, a ja na to gledam kao na deo svog posla. Vodim se time da nije važno gde se nalaziš, već šta radiš.

Arhitektura vam je primarno polje interesovanja. Smatraju vas I jednim od pionira izučavanja istorije arhitekture novijeg doba i posleratnog perioda na području Vojvodine. Kako komentarište rušenje zgrade Komunalne banke na čijem mestu je počela gradnja solitera?

- Rečju - katastrofa. Mislim da će to izazvati infrastrukturni šok u tom delu grada. Pre nekoliko godina morala je da se sredi kanalizacija u Ulici Vase Stajića, između ostalog, zato što je podignuta jedna petospratna zgrada preko puta Dispanzera. Zbog toga je maltene cela ulica morala da se prepakuje. Sad će se, odmah iza ćoška, pojaviti zgrada koja je 20 puta veća. Zamislite šta će ona izazvati? Oni su ušli u izmenu urbanističkog plana bez ikakve studije šta će to izazvati sa okolinom. Šta će biti sa Trgom galerija? Koliki će tu biti dotok automobila? A bojim se da oni to neće ni završitti, a i ako završe kome će prodati? Pa jedan Pariski magazin zvrji prazan. Nikad nije zaživeo. Zgrada od par stotina kvadrata u osnovi. Treći sprat nikad nije ni izdat. I sad ti praviš zgradu koja je deset puta veća. Prošle godine sam bio u Pragu. Tamo sam živeo pre dvadesetak godina. I tamo se danas prave slične zgrade ali se to događa na najširim obodima Praga, a ne u centru. Prethodna ekipa je isto to radila, ali su birali ljude odavde. Ljude koji su imali intelektualnog i moralnog obraza i koji su bili stručni. Oni su recimo napravili katastrofu sa spomenicima. Sela ekipa i odlučila da napravi pet spomenika. Sve je to bilo loše. Ljudi, ajde OK, istorijske ličnosti, ali loše izabrane pozicije, bez ikakvog razgovora, bez javnog konkursa... I pored toga može da se kaže da su stvari bile koliko, toliko pod kontrolom. Ovo sad nema kontrole. Preuzeli su Urbanizam, Poslovni prostor, ZIG, Zavod za zaštitu spomenika. Skontali su sistem vlasti, znaju gde treba udariti. Dođu kao direktori i naprave ekipu od ljudi koje su tu zatekli. Odmah znaju ko je podložan čemu, ko hoće, ko neće. One koji neće odmah odstrane ili ih pomere na druga radna mesta i onda dovedu ili uzimaju iz firme one koji hoće da "sarađuju". Naprave mrežu i gotovo. Šta je sledeći korak? Skupština. Dve trećine ljudi koja o tome odlučuje uopšte nije iz grada. Nemam ja ništa protiv toga, možeš da živiš u Veterniku, na Limanu, u Gradiću, Grbavici, bilo gde, ali moraš da imaš neki zajednički osećaj za to šta će se tu desiti. Sad je gotova stvar. Progurali su svoje. Po meni je to moralo da se spreči ranije kad je bilo na Skupštini. Skupština će promeniti generalni urbanistički plan. Jednostavno će taj komad izmestiti iz samih planskih dokumenta i crtanih i pisanih, ubaciti novi i ćao. Nas koji smo se pobunili optužili su da smo bliski prethodnoj vlasti. To me i nije toliko potreslo iako nisam blizak nijednoj vlasti. Ali kad su nam rekli da sprečavamo modernizaciju grada, e, tu mi već nije bilo svejedno. Pa ja se tim gradom bavim 20 godina i sad su oni moderni a mi svi želimo da živimo u trščarama?! Ljudi su u strahu, niko ne želi ništa da kaže. Ja to razumem, ali ne mogu da odobravam. Sloboda je ipak važna stvar.

Nedavno je prodat plac kod SPENS-a. I ovaj potez je izazvao velike polemike u novosadskoj javnosti.

- Evropski gradovi se bore za livade, a mi cepamo i prodajemo i to malo što nam je ostalo. Zašto bi čovek sa automobilom dolazio u centar grada i pravio sebi problem? Njemu kilometar, dva sa automobilom ne znači ništa. Ali ne, ovde sve mora u centar.

Park(ing) između dva muzeja je takođe jedna od večith tema kada se priča o uređenju centra grada. Spominjala se i izgradnja garaže ne tom mestu.

- Mislim da garaža nije dobro rešenje zbog poruke koja se na taj način šalje. Ej, ljudi, imamo park, ajde da produžimo taj park da postane neka celina. Lako češ garažu napraviti. Imaš u Kosovskoj praznih parcela čiji je vlasnik grad. Tu napravi garažu. Može to da bude i ultramoderno, ali se loša poruka šalje. I ovaj parking je katastrofa. Mi smo pokušali nekakako da rešimo taj problem. Predložio sam da tokom dana bude parking koji će se naplaćivati od 6 do 16 časova i kraj. Ali su nam rekli da bi zbog toga morao da se menja urbanistički plan. U sadašnjem planu to je zelena površina, što faktički nije.

Kako vam izgleda arhitektonska perspektiva Novog Sada?

- Bojim se katastorfično. U Društvu arhitekata Novog Sada smo 2007, 2008. godine pratili i kritički pisali o dešavanjima u gradu. U to vreme smo išli motorom kroz Hadži Ruvimovu ulicu da nađemo nešto da fotkamo. Izbrojao sam 100 novih zgrada. Mislim da je tada preterano sa kvadraturom. Jedne godine smo u Zavodu radili na istraživanjima koja su upotrebljena za detaljne urbanističke planove grada, stare kuče, arhive i sve to, Mi napravimo studiju, damo Urbanizmu i oni to ugrade u svoje studije. Onda sam sa jednim arhitektom išao u Urbanizam da predstavim tu studiju da bi nam oni rekli da se mora poštovati privatno vlasništvo i parcelizacija. Pa dobro, šta sad, mislim, poštovanje parcele i to. Međutim, to je bila greška. Uvek je bolje objediniti nekoliko parcela. Mogao si zakonskim aktom da kažeš, komšije dogovorite se, a ne da ulice budu krezave, jedna ovakva, jedna onakva. Sve to što se desilo na Grbavici desilo se upravo iz tog razloga. Zgrade su trebale da se prave kao slobodno stojeći objekti, tipa Liman I, II. Takve zgrade bi omogućile zeleniš, parkinge, prilaze. Umesto toga, oni su izmeštali kuće, stavljali zgrade i nastala je gužva kakvu danas imamo. A čak je i to moglo da se ispravi samo da je država otkupila ćoškove i uglove, moglo se nešto spasiti. Međutim pritisak novca i razne šeme su učinile svoje. To je bila radikalna greška i za standard i za životnu sredinu i za ljude. Neke od tih zgrada će početi uskoro da se raspadaju.

Spomenuli ste Društvo arhitekata Novog Sada (DANS). Jedno vreme ste bili urednik časopisa ovog društva koji je bio priznato štivo u svetu arhitekture. Zašto je prestao da izlazi?

- Dugo sam ga vodio i već sam malo izgoreo. DaNS je izlazio 4 puta godišnje. Napravim jedan broj, već se sprema drugi, a o trećem razmišjam. Osamdeset osam stranica moraš da spremiš svakog meseca. Postavio sam sistem. Pratim i lovim ko šta radi i onda njega ciljam. Nisam mogao da nudim honorar, ali smo imali dogovor da ako napišeš jedan članak na kućnu adresu poštom dobiješ sva četiri broja za tu godinu. To se vrlo brzo ustalilo, pa sam u jednom momentu mogao da okrenem bilo kog arhitektu u regionu. U dva puta navrata smo dobili i nagradu Salona arhitekture.

Šta nas očekuje u MSUV u periodu koji dolazi?

Za Noć muzeja će ispred muzeja svirati bend Artan lili, a tom prilikom nastupiće i videoumetnik iz Pančeva Nataša Teofilović. Nakon toga sledi izložba Dragana Rakića, izložba iz Banja Luke, savremena scena umetnika iz ovog grada. A na jesen nam dolazi poznati svetski umetnik Damien Herst.

Vladimir Mitrović (Loznica, 24. XI 1964). Diplomirao na Katedri za istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu sa temom ''Arhitekta Alber Šper i njegovo doba'' (1989). Radio u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture Novog Sada kao istoričar umetnosti – konzervator (1991-1994), gde je učestvovao u arhivskim i terenskim istraživanjima, konzervaciji i izradi dokumentacije za više sakralnih i građanskih objekata na širem području Novog Sada (Uspenska crkva, SPC u Rumenci i Kisaču). Kao istoričar umetnosti učestvovao u pripremama detaljnih urbanističkih planova (Zmaj Jovina / Dunavska, Centar 1 i 2, Podbara 1, Ribnjak, Cara Dušana, Vase Stajića, Futog, Veternik, Kisač, Čenej). Tokom 1998. radio u Poklon zbirci – Galeriji Rajka Mamuzića na sređivanju dokumentacije dosijea umetnika i organizovanju izložbi (iz fonda zbirke, M. Srbinovića). Bio je urednik kulturne rublike magazina Bulevar (1999-2002) i izvršni urednik časopisa za arhitekturu i urbanizam DaNS (2003-2011). Kao kustos radi u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu od 2007. Bio je v.d. direktora Muzeja Vojvodine (2009-2011) i Muzeja savremene umetnosti Vojvodine (2012). Zvanje višeg kustosa stekao 2015. godine. Autor je brojnih studija, tekstova, kataloga i izložbi iz oblasti istorije arhitekture XIX i XX veka u Vojvodini i Srbiji kao i savremene umetnosti. Tekstove objavljivao u domaćim i stranim stručnim publikacijama, umetničkoj periodici, nedeljnoj i dnevnoj štampi. Studije i tekstovi su mu prevođeni na engleski, nemački, mađarski, rumunski i francuski jezik. Posebno se ističu radovi o novosadskim i vojvođanskim arhitektima koji su stvarali između dva svetska rata kao i retrospektivne izložbe sa monografskim katalozima dobitnika Tabakovićeve nagrade arhitekture koju dodeljuje Društvo arhitekata Novog Sada (1995-2010). Član je ULPIDIV-a (od 1996) i međunarodnog udruženja za proučavanje moderne arhitekture Do. Co. Mo. Mo (od 1998). Saradnik je Bibliografskog rečnika Matice srpske i Leksikona srpskih arhitekata.

Sa Vladimirom razgovarao: Gojko Kekić

Oceni vest:
16
5

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • zoran

    pre 2894 dana i 1 sat

    Fotografije sa cigaretom u ruci već odavno nisu in, nego...

    Oceni komentar:
    4
    3