NOVOSAĐANI: Nežna balerina i snažni alpinista u istoj osobi

NOVOSAĐANI: Nežna balerina i snažni alpinista u istoj osobi

Jednim stopalom je u špic patikama za balet, a drugim u penjačicama za stenu. Odigrala je sve baletske predstave Srpskog narodnog pozorišta, a potom hrabro krenula da osvaja najviše planinske vrhove, pa se obrela i na 2.863 metara nadmorske visine. Iako je celog života krhka balerina, sada je i jedna od retkih žena planinarskih vodiča u zemlji, ali i alpinista koji se hvata u koštac sa najsurovijim uslovima, nezaustavljiva na putu do cilja.

Ljubica Selaković Bandić rođena je 1978. godine u Novom Sadu, gde je završila osnovnu i srednju Baletsku školu. Od 1997. godine je članica Srpskog narodnog pozorišta, a od 2002. i solistkinja baleta. Od tada do sada igrala je u svim baletskim predstavama koje su se našle na repertoaru ove kuće. Iako je oduvek volela prirodu, znala je da mora da sačeka sa ostvarenjem svoje druge želje, a pre dve godine došlo je njeno vreme, te je počela da se bavi alpinizmom i veoma brzo došla do najviših zvanja.


Odmalena je znala da će biti balerina i za nju nije postojala alternativa. U njenoj porodici, ona je treća generacija koja se bavi baletom, jer su pre nje u taj svet ušli ujak i brat, a sada balet uči i njena ćerka Lena.

Prva predstava koju je Ljubica radila je "Krcko Oraščić", u kojoj i dan danas ima solističku ulogu. "Valcer cveća", "Karmina burana", "Grk Zorba", "Don Kihot", "Labudovo jezero", samo su neka od igračkih remek dela kojima je dala svoj doprinos.


Balet se svrstava u najteže sportove. Koliko je nežan i lep, toliko je i naporan. Treninzi su nam šest dana u nedelji, dva puta dnevno, plus predstave. Zahteva svakodnevno odricanje i prilagođavanje stila života, i to od detinjstva. Detinjstvo gotovo i da nemaš, na izlaske možeš da zaboraviš, ideš u dve škole paralelno i po ceo dan si angažovan. Moraš biti i mentalno jak, jer se podrazumevaju red, rad i disciplina i moraš da se rodiš sa tim – opisuje novosadska balerina.


Koliko god ovo zanimanje laicima delovalo lepršavo, neminovne su i povrede, a Ljubica je čak tri puta operisala koleno.

- Sećam se da je neko od gledalaca jednom došao iza scene posle "Labudovog jezera", najgracioznije moguće predstave, i ostao šokiran, jer ga je dočekala slika ratne zone: fizioterapeut, masaže, utrljavanje kreme, žuljevi... Potpuno je druga priča iza kulise i onoga što publika vidi na sceni – priseća se naša sagovornica.


Balet ju je, očigledno, izvežbao i za druge aktivnosti koje podrazumevaju fizičku kondiciju i mentalnu snagu, te je pre nekoliko godina aktivno počela da se bavi planinarenjem, koje joj je oduvek bilo velika strast.

Došao mi je period života kada se sve složilo, imam manje posla, moja deca su starija i samostalnija i sebi sam mogla da dozvolim taj luksuz da se bavim još nečim. Počela sam sa šetnjama po Fruškoj gori sa planinarskim društvima, ali sam vrlo brzo prešla na više nivoe, jer su i planinari prepoznali taj potencijal i snagu u meni. Usledila je Treking liga, koja podrazumeva ekipna i individualna takmičenja nekoliko puta godišnje, ali to me nije zadovoljavalo, već je moj cilj bio da idem na što teže i što više vrhove - kaže sagovornica portala Moj Novi Sad i dodaje da je najvažnije ne posustati, jer znaš da moraš stići tamo gde si pošao.


Budući da je bila utrenirana, odlično se snašla u svemu. Ubrzo je završila kurs za sportsko penjanje, gde je osposobljena za penjanje na veštačku, a potom i prirodnu stenu. Kad je osetila visinu i adrenalin, to je bilo to.

– Kad sam se prvi put popela na prirodnu stenu, taj pogled, ta sloboda i ta snaga, kad si sam sa sobom u prirodi i ne zavisiš ni od koga, to je neprocenjivo. Međutim, shvatila sam da mi ni to nije dovoljno, jer sportski penjači idu na manje visine, do 50 metara visine. Završavam i kurs za alpinistu, u okviru Planinarskog saveza Srbije, i tu se potpuno pronalazim. Sledi i zimski alpinistički tečaj, gde se koristi oprema za sneg i led – nabraja naša alpinistkinja.


Članica je PSD "Železničar", koji je, nakon što je stekla dovoljno iskustva, predlaže za obuku za planinarskog vodiča, te postaje jedna od malobrojnih žena vodiča u Srbiji. Posle je završila i naprednu alpinističku obuku u letnjim uslovima, te poslednjih sedam meseci aktivno vodi ozbiljne akcije za svoje planinarsko društvo.

Subotom vodim akcije po Fruškoj gori, preko 25 kilometara, kao i visokogorske akcije van Fruške gore, koje su zahtevnije i izazovnije, a sad smo počeli i sa noćnim usponima. Uspela sam oko sebe da okupim dobru energiju i puno novih članova i planinara. Za kratko vreme sam stekla poverenje i poštovanje, imam osećaj za ljude, radim na sebe i oni to osete – zadovoljno priča Ljubica.


Ipak, kako kaže naša sugrađanka, ženama vodičima je mnogo teže, pogotovo na ozbiljnijim akcijama kakve ona vodi. No, ona se u svojoj ekipi izdvojila kao lider i neko ko do tančina planira i pokreće akcije, pa se često oslanjaju na nju, a omiljena je i kao osoba koja bodri i daje osećaj sigurnosti drugima.


Najdraže su joj ture koje pravi za sopstvenu dušu, sa svojim kolegama iz društva.

U avgustu smo bili pet dana u Sloveniji. Penjala sam se na Triglav u sopstvenoj režiji i to je bila ludost, penjali smo se trinaest sati, gde moraš biti fokusiran na svaki korak. Išlo je nas troje i osvojili smo tri najviša vrha Slovenije, a svi su tehnički teški. Došlo je do pogoršanja vremena, pratili smo radarske satelite i išli na noćni uspon. Visinska razlika do prvog doma je bila 1.600 metara uspona, dole smo krenuli u majicama kratkih rukava, a gore, na 2.800 metara su nas sačekali zimski uslovi, sneg, led – navodi Selaković Bandić.


Kako tvrdi, vreme u planini može da se promeni i pet puta u toku jednog uspona i alpinisti moraju biti spremni na sve. Jak vetar, magla, vejavica, sve to otežava penjanje. Naravno, kompletna oprema se podrazumeva, pa Ljubica sa svojih 53 kilograma na leđa uprti ranac od 15 kilograma.

U nekoliko situacija sam se pitala šta mi to treba u životu, jer sam došla u situacije gde čovek pomisli da nema rešenje. Međutim, kada stignem do vrha, sve zaboravim i samo pomislim kad ću ponovo. Tu uvek moraš stajati čvrsto na nogama, ostati priseban i, koliko god da si fizički spreman, treba znati kada da staneš. Postoje brojni rizici i treba proceniti kada se penjati, a kada ne – naglašava ona.


Upravo zbog tih rizika, nemali broj alpinista izgubi život, te su baš na Triglavu nailazili na puno pločica sa imenima onih koji su stradali. Najčešće se to dešava od udara groma ili padova usled jakih vetrova.

Ljubica i njena ekipa se vrlo često susreću i sa zmijama koje se zavuku u stene, a na Zelengori su medvede na čije su tragove naišli rasterivali zvucima petardi. Desilo se i da su im divokoze na glavu "poslale" kišu kamenja kada su počele da beže. Opasnosti je puno, a uslovi u kojima se penju i prenoće često bivaju veoma surovi.


Kada sam prošle zime penjala na Treskavicu, temperatura je bila – 30, gde su nam se ledili i telefoni i hrana i piće, čak i u termosima, sa nenormalnim udarima vetra, gde sam ležeći morala čekati da se nalet vetra smiri i puzeći stigla do vrha. Dešavalo se da i od oblaka oko nas ne vidimo bukvalno ništa. To su momenti gde moraš dobro vladati sobom, bez panike, a bitno je i uticati na svoje sapenjače da ostanu smireni – ističe odvažna alpinistkinja.

Fascinira je snaga prirode, ali naglašava da se ne takmiči sa njom, već je poštuje i uči da je čita, a takmiči se isključivo sa samom sobom.


Ljubica planira da se na leto penje na Elbrus, vrh na Kavkazu i ujedno najviši vrh Evrope, gde će ekspedicija trajati oko petnaestak dana. Pre toga, u planu su joj najviši vrh Alpa, Mon Blan i najviši vrh Italije, Gran Paradizo, a mašta i o tome da se popne na Himalaje.


Kaže da se njeni planinari najviše iznenade kada je vide u pozorištu, u potpuno drugom izdanju od onog na koje su navikli, te da sve koji je upoznaju impresionira činjenica da ista žena može biti ujedno nežna i toliko snažna.

39
7

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan