Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Mirela Babić Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, privatna arhiva Dragutina Savića

Dragutin Savić, fotoreporter: Dobra fotografija vrlo retko nastaje slučajno
Ukoliko ste na internetu pretraživali imena poput Mike Antića, Đorđa Balaševića, Monike Seleš, Aleksandra Tišme, Lepe Brene i mnogih drugih bitnih ličnosti s naših prostora, sigurni smo da ste naišli i na fotografije našeg današnjeg sagovornika.
Dragutin Savić, poznati novosadski fotoreporter, svoju karijeru započeo je u dopisništvu zagrebačke kuće "Vjesnik", a kasnije je radio za novosadski "Dnevnik" i "Građanski list". Ispred njegovog objektiva našli su se neki od najznačajnijih ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, ali i mnoge poznate svetske face. Poslednjih par godina okrenuo se pisanju kratkih priča koje objavljuje na svom Fejsbuk profilu pod nazivom "Male NS priče". Kažu da je najbolji pokazatelj uspeha u Novom Sadu to da te je slikao Dragutin Savić, a mi bismo dodali da se granice toga protežu i van našeg grada.
Rođeni ste 1949. godine u Zrenjaninu, kako pamtite detinjstvo?
– Rođen sam u Zrenjaninu, u zgradi koja se nalazila u blizini današnjeg nadvožnjaka na Bagljašu, na samo 30 metara od pruge. Zbog toga sam možda ludački i vezan za vozove, tako da imam bezbroj lepih, ali i ružnih uspomena vezanih za njih. Mnogo sam se selio, malo smo živeli u Zrenjaninu, malo u getoiziranoj bosanskoj sredini Lukićevu, pa opet u Zrenjaninu. Detinjstvo, kao i svako tog vremena, bilo je siromašno i jako teško, u banatskoj prašini. Sa 14 godina odlazim u Tuzlu, tamo sam završio osnovnu školu, upisao gimnaziju, ali su me u trećem razredu izbacili. Onda sam se vratio u Zrenjanin, u Treću gimnaziju i po završetku dolazim u Novi Sad, gde sam skoro pedeset godina.
Novosađani su "novajlije" teško primali u društvo
Upisujete Pravni fakutet u Novom Sadu, otkud takva odluka?
– Ležao mi je sport, pa sam hteo na DIF, ali on tada nije postojao u Novom Sadu. Rekoh, daj onda šta bilo, samo da nema matematike. Pravo sam upisao, jer nisam znao šta bih drugo, ali eto na kraju nisam ni to završio. Kada sam došao u Novi Sad, 1970. godine, teško je bilo biti deo kruga ljudi kojem želiš da pripadaš i koji su se okupljali ispred Kafea, gde se danas nalazi Gondola. Teško su novajlije primali u društvo, mogao si da imaš para, ali ako ti je otac auto-limar na Klisi, pare ništa nisu značile. Tu su se skupljali generalski i doktorski sinovi, sinovi univerzitetskih profesora ili neki koji su bili jako pametni ili zgodni. Više sam se držao one druge strane, Kod Mrce, samo 50 metara dalje, gde je studentski restoran i gde je bila najbolja hladovina u gradu. Ovde se pio hladan špricer i bacale su se jamb kockice. Međutim, ja nisam pripadao ni tu, ni tamo, bio sam na sredini.
VOZNA KARTA ZA INTERVJU U ČEKAONICI: "Jednom su hteli da me izbace iz čekaonice prve klase na železničkoj stanici u Novom Sadu, jer sam pratio nekog Ukrajinca. Došli su i rekli mi da ne mogu da sedim tu, jer ne putujem nigde. Iako sam im rekao da sam novinar i pravim razgovor s njim, nisu mi dali da sedim tu. Zvali su i policajca koji je tražio od mene da napustim taj prostor. Međutim, ja odem na šalter i kupim kartu prvog razreda do Petrovaradina, to je prva stanica. Dođe ponovo onaj policajac i ja mu pokažem kartu prvog razreda, na šta on kaže, 'Pusti ga, ovaj je lud‘ i ode.", prepričava nam Dragutin Savić jednu anegdotu iz svoje novinarske karijere.
U jednom intervjuu ste rekli da je bilo dana kada ste i po tri puta na dnevno išli u bioskop?
– To sa bioskopom, to je tačno. Film je uvek bio u mom životu, ali ne zbog fotografije, nego zbog filma i priče. Tada se u bioskopski mrak bežalo od siromaštva, osećali smo se ušuškano, pogotovo u Narodnom bioskopu, jer su pozadi postojale lože, gde su mladi dolazili da se ljube. Tu smo mogli i da spavamo, imali smo neki svoj svet. Film me je privlačio, jer sam oduvek bio vizuelni tip.
U bioskopski mrak se bežalo od siromaštva, tamo smo se osećali ušuškano
Kako je počela Vaša karijera fotoreportera?
– Počeo sam da pišem kao novinar u "Sportskim novostima", ali sam veoma brzo shvatio da zbog broja ljudi nema šanse da me prime u stalni radni odnos. Imao sam foto-aparat Zenit u tom periodu i nisam imao pojma, ali ipak sam odlučio da budem foto-reporter. Fotografija me je interesovala, a sve što me interesuje, brzo i lako učim. Jednom novinaru je stalno trebao foto-reporter i ja se javim da radim s njim. Prvi put odemo u Belu Crkvu da napravimo reportažu. Izađe to u "Areni", koja je tada imala tiraž 330 hiljada primeraka po broju, i piše: snimio D. Savić. Džaba svi oni tekstovi što sam do tada pisao! Sledeći put kada je tom novinaru ponovo trebao fotoreporter, on zove Zagreb i oni mu kažu, uzmi tog Savića, nije loše uradio. On me ponovo pozove, mislim da smo išli u Maradik, i tako je to počelo.
Foto: Dragutin Savić
Za koje ste sve novinske kuće radili tokom dugogodišnje karijere?
– Radio sam u "Vjesniku" dok nije počeo rat, a oni su bili najveća novinska kuća na Balkanu. Izdavali su "Start", "Arenu", "Sportke novosti", "Večernji list", "Danas", "Svet", "Mila"… Sve sam ih pokrivao, s tim što sam imao platu u jednoj redakciji, a sve ostalo su bili honorari. Bio sam bogat čovek u to vreme. Sve se plaćalo, plus dnevnice i kilometraže. Svakog meseca dobijao sam od redakcije, gde sam bio honorarac, kovertu sa novcem i podacima gde je tačno izašla fotografija, na kojoj strani. Kada je počeo rat prešao sam u "Dnevnik", 1992. godine i ostao sam tu 15 godina. Nakon toga odlazim u "Građanski list" u kom sam paralelno sedam godina radio pod pseudonimima Boris Njerš i M. Jović. Neke kolege su znale za to, a oni koji nisu smeli da znaju najkasnije su saznali.
Svima je bilo sumnjivo što idem na piće s Jovanom Vajdlom i stalno sve plaćam
Kažete da niste imali pojma kad ste počinjali, kako ste naučili zanat?
– Najviše sam naučio od Ifju Gabora, za njega je malo reći da je bio dobar foto-reportet, on je bio genijalac, čudo od čoveka u svakom pogledu. Fantastično je pisao, bio je osobenjak i čudak, o fotografiji je sve znao. On je bio moj idol, moj prijatelj, od njega sam najviše naučio. Bio je tip koji ne podilazi ljudima. Sećam se, spremao sam fotografiju za neku izložbu, i sav važan dođem da mu pokažem, a on sedi za kompjuterom, gleda i kaže: Nije to dobro, fali tu sivih tonova. Sve je znao, bio je neverovatan. Takođe, i od Jovana Vajdla sam dosta naučio. U to vreme svima je bilo sumnjivo što idem s njim na piće i stalno sve plaćam, čak me i on jednom pitao, a ja mu kažem da svaki put nešto ukradem od njega. Tada je fotografija bila takva da se zanat morao znati, nije bilo kao danas. Pogotovo u novinarstvu, gde se danas slika utakmica, sutra miting, prekosutra pozorište i sve se drma što slikaš, a nema automatskog izoštravanja. Puno je stvari trebalo naučiti.
Foto: Dragutin Savić
Fotografisali ste neke od najznačajnijih ljudi Novog Sada među kojim su Mika Antić, Đorđe Balašević, Aleksandar Tišma i mnogi drugi. Kako je to došlo do toga?
– Ulica nije loš vaspitač, ukoliko je neko pametan. Svašta može da se nauči, ali ako se ne ode u lošem smeru. Duca Bogdanović je u jednom tekstu o meni napisao: Savić je znao da će ovo jednog dana biti njegov grad. Naučio sam da se snalazim, naučio sam kako da uđem besplatno na utakmicu, kako da uđem u bioskop, znao sam kako da komuniciram sa ljudima i nađem zajedničku temu sa svima. To su toliko važni i veliki likovi da mislim da su ih svi fotografisali koji su se u to vreme profesionalno bavili fotografijom. Išao sam kod Mike Antića kući da ga fotografišem, ali nisam bio prijatelj sa njim, bilo je to površno poznanstvo. Balaševiću sam radio omote za ploče, knjige, naslovne strane časopisa, putovao sam s njim na koncerte po Vojvodini. Njemu su se sviđale moje fotografije, a on mi je to posle vratio tekstovima u knjigama koje sam izdao. Za svaku knjigu mi je napravio priču. Tišmu sam slikao mnogo puta, ali kada su neki veliki ljudi živi, ne koristimo to dovoljno da uradimo što više fotografija. Uvek kao, ima vremena, ali onda kada taj čovek umre i kad pogledamo u arhivu, tek onda shvatimo da nemamo puno dobrih fotografija. Tako je bilo sa Tišmom, ali i sa još jednim velikim novosadskim piscem, koji mi je bio veliki prijatelj, Voja Despotov. Sve te važne likove treba slikati što više i što češće.
Foto: Dragutin Savić
Vaš sin Nemanja krenuo je Vašim stopama, kakve ste mu savete davali na početku karijere?
– Radio je u "Novostima" jedno vreme, ali otišao je u Njujork pre više od deset godina i bavi se nekim drugim poslovima, samo ponekad fotografiše. Puno je putovao, obišao je 97 zemalja, fotografisao je i Antarktik. Međutim, više nema tu reportersku strast kao nekad. Zna da fotografiše, voli da putuje i više ima strast za putovanjem. Nekada smo radili zajedno i često ratovali. Sećam se, dolazili smo zajedno sa fudbalske utakmice, igrala je Vojvodina, on je radio za "Novosti", a ja za "Sportski žurnal". Vraćamo se kući autom, tih čitavih 500 metara koliko ima od stadiona do našeg stana. Ja vozim, parkiram i bez zaključavanja auta istrčavamo obojica iz kola, trkamo se prema liftu, koji će pre ući u stan i sesti za kompjuter da pošalje slike svojoj redakciji. Puno je naučio od mene o novinskoj fotografiji. Naučio sam ga da dobra fotografija vrlo retko nastaje slučajno, i ako je neko uradi slučajno, vrlo često ne prepozna da je dobra.
MINUT ZA IZABEL IPER: "Snimala je film ‘Seobe‘, imala je ulogu kod Saše Petrovića. Neke scene su snimane u Surduku na Dunavu. Došao sam da uradim naslovnu stranu za zagrebački ‘Studio‘. Ona je sedela napolju u kostimu iz filma i njen menadžer mi kaže da imam minut vremena da je fotografišem. Pitao sam ih da li će ustati, ali odgovorili su mi da je tako slikam. Imao sam dva aparata, u jednom je kolor, u drugom crno-beli film. Fotografisao sam je sa svih strana, jedan profil, drugi profil, anfas… a ona ne mrda, ne menja facu! I prošao minut, a ja ispucao sve iste fotografije“ – naša ovonedeljna Gradska faca prenosi nam iskustvo fotografisanja čuvene francuske glumice.
Kako ste doživeli prelazak sa analogne na digitalnu fotografiju?
– Mislio sam da od toga nema ništa. Kada sam video prvi mali digitalni aparat, mislio sam da je to foliranje, mislio sam kako li će to zameniti film. Nisam ni sanjao da će digitalni aparati izgledati kao danas, tu sam se zeznuo. Imao sam otpor, jer nisam znao da se snađem s tim malim aparatom, bio je smešan, bio je kao mobilni telefoni danas.
Kad sam video prvi mali digitalni fotoaparat, mislio sam da je to foliranje – kako će to zameniti film?
Koje su Vam najznačajnije fotografije koje ste napravili u karijeri?
– Za mene su neke od najznačajnijih fotografija one koje nisam snimio. Imao sam priliku da fotografišem papu, trebao sam da idem s Tuđmanom u Vatikan, ali nisam je iskoristio. Danas se kajem zbog toga i zbog svog amaterskog odnosa prema jednom tako važnom događaju. Ne gledam to politički i verski, ali to su bile značajne ličnosti. Taj poziv je za mene bio veliko priznanje od velike redakcije, kao što je bio "Večernji list". Ima još neurađenih fotografija, sećam se jednog običnog događaja, ispred Mrce. Običan događaj, neko bi rekao jaka stvar. Duvao je jesenji vetar, bilo je toplo miholjsko leto. Ide prekrasna devojka, obučena u suknju laganog materijala ispod kolena. U jednoj ruci drži torbu, a s druge strane je tip koji je drži za ruku. U jednom momentu dune taj jesenji vetar, malo jači i digne tu haljinu skroz gore. Ta njena zbunjenost i nepotrebni stid, ispuštanje torbe i partnerove ruke u pokušaju da sakrije ono sto je vetar uradio. Ta fotografija bi bila božanstvena, tako nešto se nikad ne bi moglo izrežirati. Ostali su mi u sećanju takvi momenti, ima ih puno za sve ove godine koliko sam radio.
ODUŠEVLJENJE MAJE SABLJIĆ: "Bilo je situacija kada nisam bio zadovoljan. Slikao sam glumicu Maju Sabljić iz Beograda, radili smo naslovnu stranu ‘Arene‘. Objavi se časopis i izađe njena fotografija, koju nisam ja birao, samo sam poslao slajdove za Zagreb. Izađe to i meni se fotografija nije dopadala. Prođe neko vreme, i u hotelu Park je bio događaj uoči jedne Evrovizije i ona se tu našla. Bežao sam od nje da me ne vidi, ali u jednom momentu me neko potapše po ramenu. Kad ono, Maja Sabljić i pita me što joj se ne javljam, kaže 'naslovna je fantastična, mama je kupila pet primeraka'. Tako da, sa ženama se nikad ne zna.“ – prepričava nam legenda novosadske fotografije anegdotu sa našom poznatom glumicom.
Foto: Dragutin Savić
Danas sa svojim prijateljima na Fesjbuku delite zanimljive priče koje sami pišete. Kako oni reaguju na to?
– Nedavno sam bio gost na Tribini mladih, prikazivale su se neke moje fotografije, ali na kraju je to ispalo čitajuće veče, čitao sam kratke priče koje pišem u poslednje tri godine. Ljudi su se smejali i neki su komentarisali da nisu znali za tu moju duhovitu stranu. Ne smatram sebe duhovitim, samo sam iskren, a u toj svojoj iskrenosti nemam problem ni sa svojom intimom. Duhoviti ljudi su uglavnom pametni, tako da ne bih imao ništa protiv da su u pravu. A to što sam išao šest godina u gimnaziju, posebna je priča.
Ne smatram sebe duhovitim, samo sam iskren
Koliko se Novi Sad promenio od kako ste prvi put kročili u njega?
– Novi Sad je uvek ima to neko posebno mesto u regionu, tako je i ostalo. A koji grad ili ko se nije promenio za 50 godina? Naravno, došli su neki novi ljudi. Svi veliki gradovi moraju biti veliki u svemu, u kulturi, u odnosu prema ljudima. Svaki veliki grad nastao je dolaskom novih ljudi, naseljavanjem i spajanjem malih gradova. Tako je Novi Sad danas kraj Futoga i kraj Petrovaradina s jedne strane, i kraj Klise i Sremske Kamenice, s druge strane. Kako god mi zvali te delove, sve to je danas Novi Sad.
Razgovarala: Mirela Kuč
Fotografije: Aleksandar Jovanović i privatna arhiva Dragutina Savića
Владе
pre 2110 dana i 2 sata
Све је лепо речено и уживао сам читајући овај текст. Дивно и искрено речено. Браво.