Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Dejan Ignjić Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com

Letnje otpadanje na klupi u centru: Nije greda, laganica je mamara
Najrasprostranjenija životna disciplina u usporenom Novom Sadu jeste tzv. otpadanje. To podrazumeva laganu šetnjicu, ispijanje pića po kafanskim baštama i blago, nezainteresovano blejanje u nedogled. Otud mlađe generacije koriste izraz blejica. Otpadačina kao takva. Klasičan novosadski ritual koji je ukorenjen u ovdašnju prebogatu istoriju. Ovde brzina nije vrlina.
Nema osobe iz šora neoplantskog koja bar jednom nije upražnjavala ovu mentalnu higijenu. Međutim, kad ste i da li ste, zaseli na klupu u centru, vozali misli, bacali pogled, trošili pesak iz sata, otpadali? Uradili smo to umesto vas i iz prve ruke prenosimo slike Novog Sada s letnjeg, betonskog sunca bar onako kako smo ih mi ukačili.
Prvo što upada u oči je da ne radi sat na Katedrali, koji možda u međuvremenu jeste otkočen, ali evidentno je da na njemu vreme često stoji. Nije preporučljivo da se približavate ovoj impozantnoj građevini, opasno je po glavu. Ne zbog religijskog zanosa već zato što odozgo dolaze čvrste poruke, delovi fasade. Ništa ne može bez politike, pa se pored zanimljivih uličnih prodavaca uvek nadžodže stranke sa putujućim štandom, šarenim lecima, lažnim osmehom i (ne)ubedljivom pričom. Neko se i upeca. Očigledno taj vid vrbovanja za "opšte dobro" nije izumreo.
Kako je stiglo leto, školsko zvono odsviralo kraj još jedne sezone u skamijama, centar je loma opusteo. Lokalna masa se povukla prema prirodi i vodama, ali njih su odmenili turisti koji, bez obzira na doba dana i temperature, špartaju po gradu ne tako čistog vazduha. Zaista, primetno je povećanje broja turista u našem gradiću sadiću. Oni svakako najviše uživaju bez obzira na varljivu klimu i po koju prepreku zvanu izlomljeni pločnici. Nisu filigranski. A kako i neće, kad su u drugoj zemlji, na dugo čekanom odmoru. Kineza je svakako najviše i tako je već duže vreme. Osim što su gotovo uvek nasmejani i što je foto-aparat neizbežan dres kod, tu su i kišobrani. Oni glume male, mobilne suncobrane. Boje su im očajne. Tu je i ploveća gerontologija. Kreću se u grupama, ne troše puno para, zatečeni su lepotama Novog Sada. Retko se neko odvaži da se izdvoji iz pomalo pogubljenog stada, popriča s ljubaznim domaćinima, sam otkrije ukusnu hranu, nađe kvalitetnu, jeftinu robu, zaviri u pasaž. Ko zna čime su im napunili glavu, opisujući im nas kao varvare. A, možda su samo matori i dosadni.
Novi Sad je grad biciklista i to se jasno vidi na centralnoj ulici pod nogama čika Jove. Prolaze baš često, brzinom dostojnom otpadanja. Dobro, projuri neki uzavreli tinejdžer, ali svi smo se u tom dobu dokazivali. Ponike, oni (pre)skupi, sklepani u više boja, dedin starinski, varijacije planinskih, popularni gradski s korpom i bez, dosad neviđeni… ima nas i dobro je. Kako smo se uverili, policija ne vreba iza ćoška da bi maltretirala ekološki svet. Da je bicikl ovde deo folklora, potvrđuju i migrantkinje naseljene podno Petrovaradinske tvrđave viđene kako okreću pedale dok se hidžab slobodno, usporeno talasa. Pojave se i bezlične strujne naprave za vožnju da razbiju lančani sklad, ali modernizam i renesansa je to – za 400 dinara na lapo sata. Ipak je lepše kad se začuje kotrljanje točkića na skejtu. Više je ovaj drevni prevoz deo novosadskog identiteta.
Pešačka zona je zapravo modna pista. Juli je nagnao Novosađane ka oskudnijem odevanju. Plejada krpica je raznovrsna, na momente i zaprepašćujuća. Na Sose smo navikli da su lepe, uglavnom s merom skockane, ali Instagram moda je dosta toga izmenila. Krznene papuče su i dalje hit. Valjda se stopala u njima ne znoje zbog nevidiljivog sistema za hlađenje. Platforma je već stara škola, a moguće da ima manje prijanje na tlo, što izaziva promaju na tim ekstremnim visinama. Neke kombinacije boja izazivaju slepilo. Za sandalice i čarape, papuče i košulju, rokenrol majicu i zlato i dalje se može reći da su žasu parovi, ali neki jednostavno ne posustaju. Odabir tetovaža i krstova zaslužuje ozbiljnu disertaciju, i s naučnog i s društvenog aspekta. Klinci su posebna priča, ali raduje da se mogu videti darkerski momenti, pankerski modni stav i toliko važna mladalačka osobitost. Ohrabruje što se čita na klupama. Mislimo na knjige, naravno.
Neizbežni mobilni telefon je uglavnom, uvek u ruci iste te omladine, ali mora se priznati da devojčice češće upražnjavu hod takve vrste. Slušalice nisu priključene, ali ako gruva mjuz onda su to one poklapače ušiju što se koriste bez sokoćala. Retko ko jede ulicom ako ne ubrajamo sladžu. Opšti utisak je da naši sugrađani ne žure i ne jurcaju kao muve bez glave već im je više usporen korak. Taman. Međutim, retko se neko drži za ruke, šeta zagrljen ili se strasno poljubi pri susretu. Ljubav ne treba kriti već se njom ponositi.
Nažalost, vidljivi su i beda i siromaštvo. Po garderobi, pogledu, govoru tela, spuštenoj glavi, glasnim razgovorom sa samim sobom… to je onaj ogroman procenat naših sugrađana koji ne bleje po baštama već ubrzano i postiđeno prođu centrom kad baš moraju.
Kako se Sunce udaljava s nebeske pozornice i scenu prepušta noćnom bratu, tako je više mase na ulici, bašte se pune, klupe su zauzete. Postaje gungula, sve su generacije tu, da se pokažu, susretnu, prošetaju sokacima, isteraju nove šulje i sveže lagerovane misli. S mrakom stižu svirci i prosjaci. Slika gradskog jezgra je potpuno drugačija. Dve strane života. Plima i oseka. Ciklus ponavljanja. Carpe diem.
Budi mi dobro, Novi Sade. I dalje si lep.
Veki
pre 2031 dan i 7 sati
Zaboravili ste na komarce, jer i to su nocni stanovnici Novog Sada, a ove godine ih je vise nego nas.