Mira Ruškuc, balerina: Svaki put kad bih kročila pred publiku, desila bi se čarolija posebne vrste

Mira Ruškuc, balerina: Svaki put kad bih kročila pred publiku, desila bi se čarolija posebne vrste

Život na vrhovima prstiju nije nimalo lak, ali je prema rečima naše sagovornice prava privilegija. Kako stvari stoje, balet je najbolji lek protiv starenja, u šta nas je odmah uverila.

Mira Ruškuc je na baletsku scenu kročila 1965. godine, kad joj je bilo tek osamnaest, ali je to je nije sprečilo da uporedo završi fakultet. Bila je najsrećnija kad je stekla diplomu pravnog fakulteta, jer je shvatila da se od tog trenutka u potpunosti može posvetiti svojoj najvećoj ljubavi – baletu. U Srpskom narodnom pozorištu provela je veći deo svoje profesionalne karijere. Danas se, nakon odlaska u penziju, uspešno bavi pedagoškim radom.

Dočekala nas je nasmejana i raspoložena u svom baletskom studiju Ludens, koji se nalazi u Ulici Zlatne grede.

Kada je počela Vaša ljubav prema klasičnom baletu? Gde ste načinili prve baletske korake? Koliko vam je bilo teško da uskladite školu i balet? Ko Vam je bio najveća podrška u nastojanju da postanete balerina?

- Kada sam imala osam godina, prvi put sam otišla u Srpsko narodno pozorište. Na repertoaru je bilo “Labudovo jezero”. Bila sam potpuno opčinjena i upravo tada sam se zaljubila u igru. Krenula sam sa društvom iz kvarta da učim balet u Pionirskom domu. Sa deset godina sam se upisala u nižu baletsku školu. Kasnije sam srednju baletsku pohađala uporedo sa gimnazijom, što nije bilo nimalo lako. Tada je to bila redovna gimnazija, a danas je to objedinjeno. Srećna sam što sam na tom putu imala apsolutnu podršku roditelja koji su, kao i ja, voleli balet.

Nastupali ste na sceni SNP dugi niz godina. Po čemu pamtite taj period?

- Karijeru sam započela u Hrvatskom narodnom kazalištu sa 18 godina. Tamo sam radila dve sezone. Posle sam se vratila ovde i do kraja karijere, što će reći punih 25 godina, igrala sam u Novom Sadu, prvo kao član ansambla, a zatim kao solistkinja. Pamtim svoj rad u SNP-u kao izuzetno lepo i srećno vreme. Bilo je mnogo više premijera. Jedne sezone sam čak imala 107 predstava. Jako smo se voleli međusobno i bili smo posvećeni poslu. Tokom tog perioda bilo je raznih zgoda i nezgoda, lepih trenutaka i smešnih situacija. Jedna od njih desila se na maloj sceni nekadašnjeg teatra Ben Akiba, gde su se davale operete i kraći baleti, tj. ono što je bilo kamernije. Tako se, prilikom izvođenja operete “Mala Floramye”  Ive Tijardovića, zavesa nije otvorila na vreme. Orkestar je krenuo da svira uvertiru, a mi smo zbunjeni stajali iza zavese i nismo znali šta da radimo. Onda je bariton promolio glavu i sam razgrnuo zavesu. I danas se svi smejemo kad se setimo te situacije.

Da li i danas pratite predstave na istoj sceni? Primećujete li da se nešto promenilo kod Vaših kolega u poimanju baleta?

- Redovno odlazim na predstave. Neke čak gledam i po nekoliko puta. Često mi društvo prave i moji unuci. Budući da sam nakon odlaska u penziju ostala u svetu baleta, kada u SNP dođe neki gostujući pedagog, pratim i probe, jer volim da budem u toku. Igra je napredovala u svakom smislu: tehnički, izražajno, estetski. Mi smo nekada dobijali ovacije za tri, četiri piruete, a danas vrte po osam, devet. Desili su se sjajni pomaci i u pedagoškom delu posla. Deca danas sve manje počinju da igraju sve zahtevnije varijacije, koje igraju primabalerine. Potpuno neverovatno. Uvode se elementi akrobatike, dok je osnova koja se dobija u školi ostala ista. Zato najpre treba savladati klasičan balet kako bi se stekla solidna osnova za kasniju nadgradnju. Posle toga se vrlo lako može prebaciti na neku drugu vrstu igre, moderan ili džez balet.

Da li je život balerine zaista toliko težak kao što ljudi pričaju? Šta je sve potrebno da bi neko zaista postao vrhunski baletski umetnik/umetnica?

- Balet je teška profesija. Zahteva svakodnevni rad, posvećenost i vežbanje. Upornost je na prvom mestu. Ne sme ni dana pauze da se napravi, jer se svaka duža pauza odmah oseti. Tada je vrlo teško početi ponovo. Žrtve su neminovne, ali se itekako isplate. Svaki put kad bih kročila na scenu, pred publiku, desila bi se čarolija posebne vrste. Međutim, to nikako ne znači da se treba odreći nekih stvari koje su normalne u životu, poput porodice. Ja imam dvoje dece i tri unuka. Pauze koje sam morala da napravim zbog rođenja dece, nisu bile tako strašne. Brzo sam se vratila u formu, nakon samo četiri meseca. To ne bih mogla da izvedem bez podrške supruga, koji je imao veliko razumevanje za zahteve utkane u poziv kojim se bavim.

Danas radite kao pedagog. Ko sve može da se okuša u igranju klasičnog baleta u Vašoj školi?

- Otišla sam u penziju 1992. Godine, kada sam napunila 46. Deluje mi kao da je bilo juče. Već 1994. sam otvorila baletski studio – Ludens. Prvo sam imala ideju da radim sa decom uzrasta od 4 do 10 godina kako bih ih pripremila za upis u nižu baletsku školu. Posle se ispostavilo da neka deca nisu htela da sa 10 godina pređu u baletsku školu, već su nastavila da dolaze na moje časove. Onda sam napravila program klasičnog baleta za stariju decu. Međutim, tu nije bio kraj razvoju prvobitne ideje. Jedne godine sam slučajno pokrenula inicijativu za prijem odraslih na klasičan balet. Odziv je bio neverovatan. Baletom se može baviti jednako uspešno i u rekreativnom smislu. Iako je vrlo zahtevan i kompeksan, vrlo prija telu. Najstarija polaznica imala je 55 godina. Kroz studio Ludens prošlo je mnogo devojčica, ali bilo je i dečaka. Jedan od njih danas igra u Nemačkoj gde je nastavio školovanje započeto ovde. Velika je šteta što se dečaci ne interesuju toliko za balet jer je potražnja za muškim delom ansambla u našoj zemlji jako velika. Imali bi zagarantovan posao.

Kako izgledaju Vaši časovi? Čemu nastojite da naučite buduće balerine i rekreativce?

- Trudim se da prema deci ne budem stroga, ali sam zahtevna. Tražim disciplinu. Zna se kako se dolazi na čas. Odeća i frizura moraju biti uredni, kao i ponašanje. Prvo radimo vežbe zagrevanja, koje su dragocene da bi se pravilno postavilo telo, ojačali mišići i poboljšala koordinacija i elastičnost. Stiče se kultura pokreta. Klasičan balet podrazumeva  učenje osnovnih elelmenata baleta, razvijanje igrivosti i snalaženja u prostoru, stiče se sloboda pokreta, razvijaju muzikalnost, ritam, i vaspitava u estetskom smislu. Učeći balet dete dobija znanja i veštine koje se lako primenjuju u drugim sferama života. Deca se uče upornosti i disciplini. To je jedno vaspitanje koje služi posle celog života.

Na koji način se balet može uključiti u kurikulume redovnih škola?

- Kolektivne posete pozorištu treba da postanu redovna praksa u školama. Međutim, tu valja biti pametan. Baš sam na poziv učiteljice mog unuka održala predavanje deci pre njihovog odlaska na baletsku predstavu. Ne može razvođačica da vaspita decu. Mora neko da ih pripremi. Prvo im treba ispričati libreto kako bi znali šta gledaju, a onda objasniti kako se ponaša u pozorištu. Tada deca neće biti nemirna za vreme predstave.

LIMAN Vs CENTAR: “Sadašnji uslovi u baletskoj školi u Jevrejskoj su izuzetno dobri. Škola je adekvatno opremljena, a pedagozi koji tamo rade su pravi stručnjaci. Ne dopada mi se što će nova škola u koju će ih izmestiti biti na Limanu, jer  smatram da kulturni život ipak treba da bude koncentrisan u centru. Uz bolje tehničke uslove, naročito  postojanje koncertne sale koja će biti u sklopu škole, sigurno će i rezultati biti još bolji, a neće izostati ni dobra koordinacija sa muzičkom školom,” kaže naša sagovornica.

Ispričajte nam kako ste se obreli u pravničkim vodama i, uprkos tome, uspeli da održite kontinuitet na polju igre?

- Kada sam otišla da radim u Zagreb želela sam tamo da upišem istoriju umetnosti. Htela sam da studiram, iako me roditelji uopšte nisu terali na to. Međutim, bili su zadovoljni što imam nameru da se obrazujem jer su znali da se u baletu dešavaju svakakve nezgode, nakon kojih i najsvetlije karijere mogu zgasnuti u trenu. Kako na istoriji umetnosti nije bilo mesta, počela sam da razmišljam o alternativi. Ispostavilo se da je pravni fakultet bio odmah preko puta Kazališta, pa sam probala tamo da se upišem. Pošto sam uporedo radila i studirala, prava su se pokazala kao bolji izbor od istorije umetnosti, jer nije bilo neophodno pohađati nastavu. U Zagrebu sam završila prvu godinu, a diplomirala sam ovde, u Novom Sadu, gde sam se prebacila nakon povratka iz Hrvatske. Jedan od najsrećnijih trenutaka u mom životu bio je dan kada sam diplomirala. Trčala sam do pozorišta sa velikom bombonjerom u ruci, presrećna što ću sa kolegama proslaviti taj događaj. Bila sam slobodna. Znala sam da se konačno mogu posvetiti samo baletu.

Kako vidite kulturnu ponudu Novog Sada? Da li je nekad bila bogatija? Koliko se i na koji način promenio odnos Novosađana prema kulturi uopšte?

- Kulturna ponuda Novog Sada nekada je bila bogatija tim pre što je u pozorištu bilo više predstava. Govorim o baletu i o operama. Mislim da je novosadska publika kulturna publika, koja voli da ide u pozorište i na koncerte. Sad, što mnogi ljudi dolaze na kulturne događaje neprikladno odeveni, u iscepanim farmericama, to je druga priča. To nije u redu. Nekada je publika blistala u svojim toaletama, ali to više nije običaj. Time što neko na predstavu dođe lepo obučen, pokazuje da ceni sam čin odlaska u pozorište. Primetila sam da se taj odnos prema pozorištu promenio, ali publike definitivno ima.

Koliko se Novi Sad promenio u odnosu na period kada ste gradili karijeru?

- Uvek sam volela Štrand, a volim ga i danas, kao i centar grada, gde živim. Ono što mi smeta jeste haotična gradnja. Pitam se da li tu postoji neko ko vodi računa o estetskom izgledu grada. Najsvežiji primer vam je Riblja pijaca  Malo je prljav grad. Nedostaju parking prostori.  

Gde danas volite da se opustite?

- Nikada nisam izlazila ni u kafiće ni u kafane, jer mi posao nije dozvoljavao. Isključivo pratim kulturne događaje, redovno posećujem pozorište i idem na koncerte. To je za mene pravo opuštanje i užitak.

Razgovarala: Katarina Trifunović
Foto: Aleksandar Jovanović, privatna arhiva Mire Ruškuc

Oceni vest:
26
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Snezana Subic

    pre 2641 dan i 6 sati

    Odlican intervju!
    Cestitke Miri.

    Oceni komentar:
    1
    7
  • Ana

    pre 2574 dana i 12 sati

    U studiju Ludens gospođe Ruškuc pohađam časove klasičnog baleta za odrasle odnedavno. Oduševljena sam njenom vedrinom, strpljenjem, profesionalizmom i posvećenošću poslu u kome je zaista fantastična. Ona je izvrstan pedagog, ali pre svega dama, koja je pravi uzor njenim učenicima. Ana

    Oceni komentar:
    1
    4