NAIVAC VLADIMIR JEREMIĆ: Supruga Marina je moja muza i inspiracija

NAIVAC VLADIMIR JEREMIĆ: Supruga Marina je moja muza i inspiracija

Naivno slikarstvo karakterišu slike koje po svojoj formi veoma liče na dečje crteže, a mahom se oslikavaju seoski ili motivi prirode.

Mada na prvi pogled deluje da za jednu "naivu" nije potrebna naročita slikarska veština, to uopšte nije tako kako se čini.

Potrebne su godine rada i truda da biste postali "naivni umetnik", a jedan od njih je i naš današnji sagovornik, Novosađanin Vladimir Jeremić.

Vladimir je rođen 1977. godine u Beogradu, ali je čitav život proveo u ovoj našoj lepoj ravnici. Završio je Srednju mašinsku školu i još po neki zanat, onako usput, kada je bio bez posla, a to se često dešavalo.

Oženjen je, a svoju suprugu Marinu je upoznao u Novom Sadu i to je bila ljubav na prvi pogled, koja je 2010. godine krunisana brakom, a nešto kasnije su im se "pridružili" sinovi Zoran i Roberto.

 


Pored ljubavi prema porodici, Vladimir gaji i ljubav prema umetnosti, te obožava da slika, a kroz crtanje raznih motiva iz prirode, trudi se i da zaradi kako bi prehranio porodicu.

– Slikarstvo nije krenulo tek tako, nije to bio nikakav "bum" niti nešto što je odjednom došlo. S obzirom na to da sam išao u Mašinsku školu, crtanje je bilo sastavni deo mog učenja i života. Već u prvom razredu srednje počeo sad da crtam tušem i to crteže koji su sve manje imali veze s mašinskim elementima, a sve više sa naivnim slikarstvom – priča Jeremić.

U trećem razredu srednje škole je njegov tadašnji razredni starešina, koji je inače predavao likovno, pitao Vladinu mamu šta će on u Mašinskoj školi, kad jedino iz likovnog, istorije, engleskog i geografije ima petice.

Nakon završene srednje škole, zaposlio se i, naravno, kao i svi u Srbiji, morao je da brine o egzistenciji, radeći mahom na određeno, te je shodno radnom vremenu imao veoma malo vremena za uemtnost.


Ipak, to se u jednom momentu promenilo.

– Kada smo Marina i ja počeli da živimo zajedno, ona je videla  neke moje ranije crteže. Tada mi je rekla da radovi uopšte nisu loši i da zato treba da nastavim da slikam, ali da pokušam i drugim tehnikama. Pošto sam poslednjih godina baš dosta vezan za kuću, jer obavljam sve poslove "domaćice" zbog Marininog invaliditeta, imao sam vremena da se posvetim naivnom slikarstvu. Radim slike na platnu, sa temperama ili akrilnim bojama – objašnjava naš sagovornik.

Ipak, kao i svaki umetnik, ima perioda kada ne može da slika, a tada je obično preopterećen drugim stvarima iz svakodnevnice.


Ali kada krene da oslikava, tada ima i trenutnih osećanja pomešanih sa nekim ličnim događajem ili predelom gde je bio ili gde bi želeo da bude u tom trenutku.

– Kod mene je to obično neka planina ili sprud za koji samo ja znam, neka šuma sa svim svojim spektrom jesenjih boja. Porodica mi daje inspiraciju za slikanje, dosta sam vezan za ženu i decu. Odličan dan za inspiraciju mi je onaj kada vidim kako se jutarnje sunce prelama kroz Marininu kosu, kao i kada vidim zadovoljne osmehe na licima naših sinova. Tada mi sreća i inspiracija dolaze, jer sreću čine ljudi i stvari koji su tu oko nas,  a samo zadovoljan čovek može da slika i uopšte da stvara – priča Vladimir.

Vladimir naglašava da su naivna umetnost i amaterska scena prilično zanimljivi ljudima, izložbe su posećene, bez obzira na to što se ne održavaju uvek u poznatim i velikim galerijama.


Prema njegovim rečima, društva naivaca uglavnom sama organizuju svoje kolonije i izložbe po klubovima i kafićima u kojima se održavaju i književne promocije.

Takođe, izložbe se prave u mesnim zajednicama, udruženjima, a često budu humanitarnog karaktera pa novac sakupljen od slika "ode" nekome kome je u tom trenutku neophodna pomoć. 

Danas imate muzeje naivne umetnosti svuda po svetu, dok kod nas, osim u Kovačici i Jagodini, ne postoje, a trebalo bi da ih je više, naročito u Novom Sadu. U ovim slučajevima, to nije klasičan odnos kupac-prodavac – slike naivaca danas ne možete skupo prodati. Možda su skuplja dela nekih baš poznatih naivaca iz Kovačičke škole naive. Ipak, generalno gledano, od toga ne može da se živi. Teško je i akademcima, a kamoli nama. I kada prodam sliku, to mu više dođe kao donacija da možeš da nastaviš sa radom, da kupiš platno i materijal za neko novo delo, pa opet "Jovo nanovo". Naravno sve ovo dolazi u obzir ako se kome dopadne to što ste naslikali – žali se Vladimir.


Upitan za koje svoje delo je posebno vezan, Vladimir kaže da je to slika "Jato riba", za koju je supruga Marina rekla: "E ova je moja!"

Ukoliko volite naivno slikarstvo, a želite da imaje jedan ovakav rad, Jeremićeve slike možete pogledati na njegovom Fejsbuk profilu.  

Tekst je napisan u okviru projekta "Jačanje solidarnosti kao odgovor na COVID 19 epidemiju u Srbiji" koji realizuje Fondacija Ana i Vlade Divac uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju i Ambasade Kraljevine Norveške. Stavovi izraženi u ovom tekstu ne moraju nužno predstavljati stavove Ambasade Kraljevine Norveške, Balkanskog fonda za demokratiju i Fondacije Ana i Vlade Divac.

10
1

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan