Nikola Vranjković, muzičar: Mnogi su napustili muzičku industriju jer nemaju od čega da žive

Nikola Vranjković, muzičar: Mnogi su napustili muzičku industriju jer nemaju od čega da žive

Sa merama zabrane okupljanja, bez koncerata i festivala, mnogi muzičari, tonci, tehničari i promoteri ostali su praznih džepova. Kako će ubuduće izgledati domaća muzička scena, pitanje je koje se nameće poslednjih meseci.

Epidemija korona virusa, nažalost, ugasila je mnoge živote, ali i godinama građene karijere. Kriza je najviše pogodila ugostiteljstvo, turizam, fitnes i muzičku industriju. Negativan uticaj na globalnu ekonomiju tek treba da stigne, ali na lokalnom nivou ga već uveliko osećamo.

Nikola Vranjković se muzikom bavi tri decenije, kako na sceni tako i iza nje. On je kantautor, gitarista, producent i ton majstor, koji je radio je na nebrojenim koncertima i festivalima. Nedavno je izdao trostruki album, snimljen uživo u na prošlogodišnjem koncertu u Beogradu, što je bio povod da sa njim popričamo o situaciji u kojoj se nalazi, zajedno sa svojim kolegama.

Kako izgleda život radnika u muzičkoj industriji tokom pandemije?

− Nikako. Što se tiče posla ljudi koji su vezani za muziku, tu mislim na muzičare, snimatelje, producente, tehničare i promotere, mi već ulazimo u deveti mesec ničega, ako izuzmemo par izleta tokom leta. To nije normalno. Mislim da je dobar deo ljudi već promenio profesiju, mnogi traže druge poslove. Prvenstveno mislim na tehničare, među kojima ima veoma kvalitetnih radnika. Ovo će prilično da se odrazi na muzičku industriju, jer je trebalo sigurno deset godina da se stvore ovakve ekipe na razglasima, da se školuju ljudi  u studijima, tako da umeju kvalitetno da rade sa bendovima. Za to je potrebno veliko iskustvo i mnogo sati, kao kada piloti produžavaju dozvolu pa moraju da imaju određeni broj sati naleta. Tako i ovi ljudi imaju dovoljno sati u najtežim uslovima, na najboljim i najlošijim opremama, a evo sada moraju da napuste svoj posao jer nemaju od čega da žive.




U kojoj meri je pomo
gla pomoć države i SOKOJ-a?

− Pa, pomoglo je jako, ali posle toga se ništa drugo nije desilo. Ne vidim razlog zbog kojeg osobe koji imaju status slobodnog umetnika nisu nastavile da dobijaju pomoć, kao što ljudi iz drugih struka dobijaju. Ali nemam energije da se bavim time. Na svu sreću postoje ljudi koji imaju energije za to, tu prevashodno mislim na Nikolu Čuturila, koji je mnogo toga preuzeo na svoja leđa i izgurao puno stvari, i preko SOKOJ-a i preko Udruženja muzičara.

Postoji li neki model koji možemo da prepišemo iz inostranstva?

− Ne znam. Gledao sam demonstracije tehničara i razglašdžija po Engleskoj, i tamo su ljudi u velikom problemu. Tačnije, u velikom problemu su bili do leta, a sad moraju da promene profesiju. Kod nas je mnogo vremena trebalo da prođe da od proseka stignemo do toga da možemo slobodno da se pohvalimo da u okruženju imamo možda i najkvalitetnije ljude koji se bavi organizacijom i tehničkom podrškom, i to zahvaljujući satima i satima provedenim na festivalima i u susretima sa stranim bendovima, tehničarima i ton majstorima. Šteta je što se takve ekipe polako cepaju, ali ljudi ne mogu godinu dana da budu bez prihoda. To je u stvari strašno.

Kako je vama protekao ovaj period?

− Ono prvo vreme opšte panike i haosa bio sam sa porodicom na selu, skoro tri meseca. To mi je i prijalo, naročito dok je bilo vanredno stanje, zbog toga što nismo bili u gradu i što smo bili na reci. Isprva sam bio u Zrenjaninu, ali u pet sati sam morao da bežim nazad sa Tise i to me je ubijalo. Posle smo shvatili da nas na reci niko ne kontroliše, pa sam sa drugarima češće išao na Tisu, noćili smo na vodi. Posle toga sam radio šta sam mogao, malo sam snimao, miksao sam živi album, to mi je bila osnovna stvar. Ivan Petrović mi je dolazio u Krčedin, improvizovali smo mali studio, tu smo editovali puno stvari i pravili grube mikseve, a posle toga smo sve završavali u Beogradu. To mi je pomoglo da se osetim korisnim.




− U džungli si i moraš da se osloniš sam na sebe, moraš da znaš kad smeš da pališ vatru, a kad ne smeš, moraš da znaš kada spavaš na drvetu, a kada u njegovoj šupljini. Moraš da paziš na sve te stvari jer meni se čini da je ovo i mnogo opasnije nego što izgleda, a izgleda jako opasno. Ostao sam bez nekoliko dragih prijatelja i kolega, tako iznenada i to je tako strašno da ne znam šta bih rekao, osim da se nadam da takve vesti neće stizati ubuduće.

Kakva su vam iskustva sa onlajn koncertima?

− Nemam ništa protiv onlajn koncerata, jer bi bilo glupo da imam, ali to nije ono zbog čega ljudi sviraju. Da nam je neko pre 20 godina rekao da ćemo svirati samo onlajn, mnogi ni ne bi pravili bendove. To nije taj osećaj. Kada smo nastupali bez publike na “Arsenal“ festivalu, svirali smo samo sat vremena, a ja se u životu nisam osećao umorniji. Sećam se, Kiza Zoranović  je u jednom momentu seo i tražio merač za pritisak. To je nešto potpuno drugačije jer ti daješ energiju sve vreme, upinješ se da daš što više a ništa ti se ne vraća. Definitivno postoji neka energetska interakcija, kada je publika u pitanju i ništa nije isto kada se radi bez nje. Tako da, uopšte nije lako svirati te onlajn koncerte.

Ta vaša povezanost sa publikom i razmena energije se odlično oseća na sveže izdatom lajv albumu “Biološki minimum“. Ovaj album je nabijen emocijama, koje su se posebno osetile u vašem glasu na pojedinim pesmama.

− Uspeli smo da prenesemo ceo koncert bez dosnimavanja i dopevavanja. Obično muzičari, kada se odluče da izdaju lajv, otpevaju sve ispočetka identično kao na koncertu, tako da zvuk bude kvalitetniji  pa se lakše miksa. Ja nisam hteo ništa da radim. Tu ima nekoliko pesama u kojima sam zaboravio tekst pa me je publika podržala, u kojima sam permutovao dve strofe i slično, ali to mi ništa nije bilo važno jer sam video da to ljudima nije važno.




− Meni je najdraže kada mi koncerti liče na tonske probe, kada se osećam dobro na bini, pevam, malo se okrenem ka bendu, malo ka publici, sviram za svoju dušu, žmurim, zapalim cigaru, uživam. Ali nekada se desi da me savladaju emocije. Na ovom koncertu sam nekoliko pesama zaista jedva uspeo da otpevam do kraja. Tako se zadesi, nađu se neki ljudi u publici, koji te podsete na neke druge ljude, kojima su pesme posvećene, a više ih nema. Sve se to onda pomeša, a ja još uvek nisam naučio da se izborim sa tim situacijama. To se onda i čulo u mom glasu.

Pretpostavljam da su ovo prvi novogodišnji praznici koje ćete provesti neradno?

− Da, ali ne planiram da ih provedem skroz neradno. Ove zime sam baš mnogo na vodi, natrontam se koliko god mogu i idem sa nekoliko drugara, koji su mnogo veći fanatici od mene, na pecanje. Shvatio sam to kao ozbiljno zanimanje i kad malo bolje razmislim, ne znam da li me išta više u životu toliko interesuje osim da sedim pored reke, pijem rakiju, pušim duvan i gledam u vodu.

Fotografije: Nemanja Đorđević

9
3

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan