Izvor: mojnovisad.com / Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, privatna arhiva Aleksandre Matić

Novosađanka koja je pobedila rak s 20 godina: "Rekli su mi da imam svega mesec dana života"
Naša sugrađanka Aleksandra Matić imala je samo 21 godinu kada joj je dijagnostikovan rak jajnika. Sada ima 30 i, kako kaže, opaku bolest je pobedila nakon teške borbe, koju nastavlja i danas, ostavljajući iza sebe knjige kojim želi da motiviše druge ljude da budu hrabri i da ne odustaju.
Pre pet godina objavila je prvu knjigu "Ponovo rođena", a u pripremi je i druga koja treba da bude podrstrek svima koji se bore za život. Kroz autobiografsku priču podelila je sve ono što je doživela u borbi protiv karcinoma, te koliko su joj volja za životom, kao i zdrava ishrana, te medicina pomogli na tom putu.
Ona se bori i danas, kako sa predrasudama ograničenih ljudi, tako i sa posledicama bolesti. O svemu tome govoriće druga knjiga, nastavak njenog prvenca, koja će uskoro biti pred čitaocima.
- Konstatovan mi je rak jajnika sa 21 godinom, pa sam bila najmlađi pacijent, a lekari su mi tada rekli da imam svega mesec dana života. Pitala sam doktora da li imam neki zdrav organ za donaciju, ako već umirem da pomognem nekom. I tada sam razmišljala da mora da postoji izlaz, mada sam mislila i o smrti, kako je blizu i kako ću nestati. Bila sam na granici između smrti i života. Slagaću ako kažem da se nisam bojala, ali volja za ozdravljenjem je prevladala i nakon godinu dana uspela sam da pobedim rak – počinje svoju priču 30-godišnja Novosađanka.

Pirova je to pobeda, jer je ostala bez jajnika, materice, limfnih čvorova i trbušne maramice i bez potomstva. Mukotrpne hemioterapije je umalo nisu dotukle, ali je izdržala i sada je, kako kaže, zdrava.
- Bila sam izuzetno slaba, a moji najbliži su strahovali da neću preživeti hemioterapiju. Kako sam bila bez kose, ljudi su prepoznavali da sam bolesna, a bilo je i onih koji su se sklanjali od mene. Neke je bilo sramota da se druže sa mnom jer sam bila bolesna i ćelava. Sada iz ove prespektive takva reagovanja ljudi su mi smešna i beznačajna – priča Aleksandra. Sebi je kaže obećala da nikad neće zaplakati zbog te bolesti, niti će sebe žaliti.
- Dala sam sebi zadatak da se borim, a ne da očajavam i pravim depresivnu osobu od sebe. Nekoliko puta sam sama puzala do toaleta, vukla sam se po podu, potom zastanem, odmorim koji minut pa nastavim. Znala sam i po 15 minuta da se mučim dok ne dođem do kupatila, a bilo je od mene na tri metra. Međutim, nikada se nisam predala – kaže naša sagovornica.

Samo ona i njeni bližnji znaju koliko su strepeli da je ne izgube, i kroz kakve je muke prolazila u godinama kada je trebala da se raduje, druži i upoznaje život.
- Kada sam bila bez kose i obrva, bilo je i onih koji nisu želeli da sede pored mene, jer su mislili da je bolest prelazna. Ljudi su ponekad surovi i puni nerazumevanja. Morala sam biti jača od toga i nisam dozvolila da me to dotuče. Ljudi ni ne shvataju koliko mogu svojim nesmotrenim postupcima da dotuku bolesnu osobu. S toga svi moramo biti oprezniji i ukoliko imamo osobu pored sebe koja boluje od neke bolesti, treba da joj budemo podrška, a ne obrnuto od toga – kaže Matić.
Nakon bolesti, a zbog sve većeg broja ljudi i dece koja oboljevaju od raka, Aleksandra je napisala knjigu "Ponovo rođena". Tada kao dvadesetpetogodišnjakinja u knjizi je detaljno zabeležila svoju borbu. Godine su prolazile, a bolest je ostavila traga u Aleksandrinom životu, te je donela odluku da napiše nastavak prve knjige.
- Kada završite s rakom i kada imate 22 godine, ne razmišljate o posledicama. One dolaze vremenom. Misliš da je sve gotovo i da si se sredio i završio s tim. Međutim, onda kreće suočavanje sa svim onim što te čeka na životnom putu. Ja nikada neću moći da budem biološka majka, jer su mi svi reproduktivni organi odstranjeni. Moraš da se suočiš sa tim, da si izgubio nešto što nikada nećeš moći da nadoknadiš. Samim tim menja mi se fizički izgled zbog nedostatka hormona. Borim se sa kilažom, sa infekcijama i bolestima. Sebe svrstavaš u žene od 50 godina, iako imaš duplo manje.

- Sve to utiče na psihu. Onda dolazi taj momenat, kada razmišljam da li ću ikada pronaći nekog ko će me ovakvu voleti i želeti da živi sa mnom i ko će me prihvatiti ovakvu kakva sam. Budimo realni, živimo u veoma sebičnim vremenima. Nije to baš tako jednostavno. Međutim, mislila sam da će biti teže. Nisam bila svesna od početka, ali kako godine prolaze, bolje sam. Prihvatila sam sve što mi se desilo. Snaga volje je veoma važna u svemu i bitno je kako razmišljamo i kako zalivamo svoju baštu uma. Sve što želimo možemo postići, ali je bitno imati motiv i cilj. Suočiš se s tim zato što moraš i živiš – kaže Aleksandra i ističe da je bez obzira na posledice prihvatila sve svoje nedostatke, i pronašla partnera koji joj je podrška u svemu.
Ističe da je najbitnije prevazići strah, jer kada pogleda unazad vidi da se nije plašila i da ga je ostavila daleko iza sebe.
- Sebi sam postavila granicu i to je ono što savetujem svima koji se bore za život, da ne treba žaliti sebe jer je to nešto najgore što čovek može da učini. Ima trenutaka kada je i meni bilo žao sebe. Onda kada sam ostala i bez prijatelja, kada su mi neki okrenuli leđa kada nisu hteli da se druže sa mnom, jer nisam imala kosu, obrve... To mi je dalo još veću snagu da idem dalje i da dokažem svima da niko ne treba da me žali, već treba gledati napred i zaobići sve predrasude i prepreke. Treba ići napred i izgraditi svoj stav prema bolesti. Ne treba je prihvatiti kao da ćete ona uništiti već se treba postaviti tako da ćeš ti da uništitiš nju. Ja sam se tako postavila. Zamišljala sam da su moje zdrave ćelije šarene i lepe, a ćelije raka crne. Zamišljala sam kako te moje šarene loptice uništavaju crne. Možda to sada nekima deluje čudno i smešno, ali meni je i to pomagalo – kaže naša mlada sugrađanka.

Ona napominje da je jako bitno slušati savete lekara i hraniti se zdravo. Kaže da joj je u periodu kada je bila na makrobiotici savetovano da nastavi s hemioterapijama i da je to bila dobra odluka.
Aleksandra se pronašla u poslu frizera i radi u jednom salonu u centru grada. Kaže da joj taj posao prija, kako zbog zanata koji joj ide od ruke već godinama, tako i zbog toga što upoznaje nove ljude.
- Pisanjem ću se baviti sve dok bude bilo potrebe za tim. Mislim da moje iskustvo može drugima da pomogne i zbog toga želim da ostavim pisani trag, kako bi još neko dete, mlad čovek ili žena uvideli da nisu sami na tom putu borbe i da je moguće izaći kao pobednik – zaključuje Aleksandra.

Tekst: Slađana Aničić
Foto: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, privatna arhiva Aleksandre Matić
Ovaj članak još uvek nije komentarisan