Novosadske bračne zavrzlame: Preljuba se nekad strogo kažnjavala

Novosadske bračne zavrzlame: Preljuba se nekad strogo kažnjavala

Da brak i kod starih Novosađana nije bio bog zna kako čvrst govore nam sačuvana mnogobrojna dokumenta. Razlozi za pokretanje brako-razvodnih parnica su za moral toga doba bili dovoljno jaki da se žena i muž, od “postelje i stola razdvoje”. Doduše, povod za razvod braka za današnje generacije su pomalo smešni. Shvatimo… bila su to “stara dobra vremena”.

 

Piše: Zoran Knežev, hroničar i publicista


Prvi sačuvan spis o preljubi datira još iz 1749. godine.

Izvesna J.K. rođena u Segedinu, stara 40 godina, supruga M.K. je i zvanično prva preljubnica u Novom Sadu. Ona je provela tri godine kao odajdžinica na imanju segedinskih franjevaca. Pošto joj je muž otišao u vojsku i tamo proveo petnaest godina (ona je čak čula da je obešen), počela je nevenčano da živi sa ekonomom franjevaca sa kojim je dobila i sina. Kada joj se vratio venčani muž, nemilosrdno ju je tukao zbog preljube, tako da je ona pokušala da se obesi o vrbu na novosadskom jevrejskom groblju. Međutim, primetila je jedna drugarica i spasla je smrti.

Muž je najzad “dao” da se njegova žena uhapsi. Posle izvesnog vremena on je opozvao tužbu i izjavio da će je primiti nazad. Time je spasao sigurne smrti, jer se preljuba u to vreme strogo kažnjavala.

Bačka konzistorija je 8. januara 1773. godine raspravljala o tužbi Rokse, udovice Todora Manojlovića, ”bivatelja novosadskog”, protiv Jovana Bižića, kalamadžije. Ovo dvoje “tajnoljublje poznavaše sja, v bezakonom plotskago sovokuplenija gresja živili”. Roksa je tvrdila da je do toga došlo obećanjem Bižića da će se njome oženiti. Iz te ljubavi se rodilo dete koje je Bižić sa Margitom Georgija Mutavdžije odneo “na otdalenoe mjesto, i kod čuždija crkve podmetnul”.

Zbog svega toga je Konzistorija odlučila da je Bižić dužan Roksu da uzme za ženu. Ne bude li to hteo, biće predat Magistratu u zatvor gde će čekati dalje kaznu.

Dokument iz 1783. godine govori o presudi Bačke konzistorije protiv Juliane, kćerke Janka Herića. Tužilac je bio Mojsej Martonošanin. Naime, Juliana je bila za Mojseja isprošena, ali je u međuvremenu odustala od udaje. Zbog toga je uvređeni đuvegija podneo tužbu sudu.

Konzistorija je osudila Julianu da nadoknadi tužiocu troškove u iznosu 14 forinti i 22 krajcara. Mojseja je devojci dao dar od jedne forinte, ali mu to sud nije priznao. Dao joj je on i svilenu maramu, cipele, ”štrimfle”, zlatnu čipku i pantljiku, a to je sve procenjeno na 3 forinte i 41 krajcaru. Konzistorija je načinila i zapisnik o đuvegijinim troškovima.

- Za sitniž kojekakovi potroših 33 krajcare - izjavio je Mojseja.

- Dvema sveštenikom po jedan marjaš 34 krajcare. Za večeru i piće kad isprosih devojku Nikoli Kopši platih 38 krajcara. U vreme obručenija kod devojke i kod moje kuće popijeno hakov vina, što stoji 1 forinta i 30 krajcara. Pogodih jedno goveče za 9 forinti i 30 krajcara za koje platih 5 forinti.

- Za naneseno “beščastije” nesuđenom mladoženji Konzistorija je osudila Julijanu na 15 dana zatvora.

Eto...tako je to nekad bilo u Novom Sadu..

Još tekstova iz rubrike Stare gradske priče pročitajte OVDE.

Oceni vest:
8
69

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan