Sigurno vam je poznat osećaj, kada u stanu nemate vode i tek onda shvatite sa koliko muke su živeli naši sugrađani u prošlim vremenima. Značaj vodosnabdevanja u Novom Sadu je bila primarna za njegove žitelje, pa da napravimo jedan osvrt u prošlost, u ovim vrelim julskim danima i saznamo kada su stanovnici Novog Sada dobili prvi vodovod.
Piše: Zoran Knežev, hroničar i publicista
Priča o izgradnji vodovoda u Novom Sadu je krenula još devedesetih godina XIX veka…pravljeni su planovi, projekti, predračuni, vršena merenja i bušenja, ali sami radovi nisu nikako započinjani…
Sve do pred kraj XIX veka stanovnici Novog Sada su pili vodu iz Dunava ili kopanih bunara, a epidemija kolere i ostalih zaraznih i crevnih bolesti kosile su stanovništvo. Burne polemike izazvane zagađenom dunavskom vodom 1892. godine, podstakle su bušenje dubokih bunara i intenzivirala razmišljanja o izgradnji vodovoda. Prvi duboki bunari, izbušeni su 1895. godine.
Posle I svetskog rata grad se širio iz godine u godinu, i na Malom limanu do 1938. godine podignuto je nekoliko novih višespratnica, među kojima i palata Učiteljskog doma. Ovaj kraj, međutim, oskudevao je pijaćom vodom. Svi raniji pokušaji da se dubinskim bušenjem dođe do vodonosnog sloja na ovim terenima su ostali bez uspeha. Vlasnici zgrada su, pokušali da nekim primitivnim instalacijama snabdevaju svoje kuće vodom iz Dunava, ali neprečišćena i nedezinfikovana voda nije bila upotrebljiva ne samo za piće nego ni za druge domaće potrebe.
Posle dovršenja zgrade Učiteljskog doma uprava je odlučila da problem snabdevanja vodom ipak reši na savremeniji i jeftiniji način i u sporazumu sa vlasnicima ostalih zgrada odlučeno je da se podigne zajednički vodovod. Izrade projekta i programa za daljinsko snabdevanje vodom primio se iskusni i poznati stručnjak inžinjer Nikola Mirkov. I već 1937. godine počeli su radovi. Na takozvanoj “drvarskoj pijaci” pronađen je na dubini od 70-75 metara izdašan dubinski vodonosni sloj sa odličnom vodom, koja nije sadržavala ni najmanje količine gvožđa. Izgrađena je vodna stanica iznad bunara i položen glavni vod kojem su priključene pojedine zgrade.
Početkom 1938. godine proradio je ovaj prvi novosadski vodovod, koji su u to vreme koristili stanari u šest višespratnica, zajedno sa Učiteljskim domom. Predviđeno je bilo da se u vodovod uključe i druge okolne zgrade, jer je bunar novog vodovoda imao dovoljno vode za snabdevanje 15 i više kuća. Na izgradnji celokupnog zajedničkog vododvoda je utrošeno oko 90.000 dinara, a sprovođenje vode u jednu zgradu iznosilo je oko 6.000 dinara. Koliko je ovo rešenje bilo jeftino, može se najbolje proceniti po tome što su vlasnici za pojedinačnu vodnu stanicu, dakle za bunar i pumpu, plaćali u to vreme 20.000 do 25.000 dinara. Sem toga, pogonski troškovi kod ovog vodovoda bili su neuporedivo manji nego oni koje su vlasnici imali kod korišćenja kućnog vodovoda.
Po završetku II svetskog rata, Novi Sad je imao oko 1.000 bunara i kućnih vodovoda i 106 javnih bunara, međutim, sve to nije moglo da zadovolji potrebe za zdravom pijaćom vodom, ni po količini ni po kvalitetu, što je zahtevalo izgradnju gradskog vodovoda. Izgradnja i rekonstrukcija objekata je počela 1951. godine, a 1952. godine započela je izgradnja 9 kilometara vodovodne mreže. Izgradnja reni bunara i objekata za preradu vode počela je 1959. godine, a objekti novog vodovoda pušteni su u probni pogon 1964. godine, a u aprilu 1965. godine novosađani su dobili gradski Vodovod.
Nikola Mirkov (Novi Sad, 13. maj 1890 — Cirih, 23. jul 1957) je bio inženjer i idejni tvorac hidrosistema Dunav—Tisa—Dunav i jedan od najistaknutijih vodoprivrednih stručnjaka u Jugoslaviji. Jedno je sigurno, da je inženjer Mirkov najzaslužniji za gradski vodovod, i da je dao novo i originalno rešenje inače složenog tehničkog problema za vodosnabdevanje Novog Sada. Nakon smrti i kremacije, urna sa pepelom preneta je posmrtnim kolima kroz glavne ulice grada do Almaškog groblja, gde je pohranjena 3. avgusta 1957. godine. To je bio prvi slučaj da su posmrtni ostaci kremiranog građanina Novog Sada svečano proneti ulicama grada radi sahrane.
Ovaj članak još uvek nije komentarisan