Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Biljana Kovačević Gošić Fotografija: Aleksandar Jovanović/Aleksandar Ramadanović

Semjuel Luis Bišop, baletan SNP: Englez koji je ljubav svog života pronašao u Novom Sadu
Kada je mladom britanskom plesaču u životu zatrebao izazov, potražio ga je upravo u našem gradu. I nije se pokajao.
Semjuel Luis Bišop zamenio je život u Engleskoj za karijeru baletana u Novom Sadu, gde u Srpskom narodnom pozorištu igra u svakoj baletskoj predstavi na repertoaru. Pored profesionalnog života, on je u našem gradu pronašao i ljubav, a ovog meseca se venčava sa svojom koleginicom, balerinom Vesnom Ilić. Sa Semom smo vodili razgovor o tome kako se obreo u našem gradu i šta ga je to tačno zadržalo kod nas.
Reci nam, za početak, nešto o mestu u kom si se rodio i odrastao.
- Odrastao sam u gradiću Gildfordu, veličine Novog Sada. On je pozicioniran južno od Londona, ali je veoma blizu glavnog grada Engleske. Plesom sam krenuo da se bavim u desetoj godini i odmah sam ga zavoleo. Nisam bio siguran da li ću se time baš profesionalno baviti, ali sam znao da želim da na neki način nastupam i da će to imati veze sa umetnošću, pa sam upisao Tring Park School for the Performing Arts i tamo sam proveo sedam godina.
Kako je izgledalo tvoje obrazovanje?
- To je pravi, tradicionalni engleski internat. Tamo smo živeli, u okviru škole. Ujutru smo imali časove plesa, a tokom popodneva se radilo na opštem obrazovanju, učili su nas matematici, nauci, književnosti... Tako da smo, u suštini, bili zauzeti tokom celog dana. Pored baleta i plesa, učili su nas i muzici, dramaturgiji, pa smo dobili jedno široko znanje koje mi je olakšalo nastupe u budućnosti. Posle završetka škole, sa osamnaest godina sam otišao da radim u omanjoj trupi u Velsu.
Kako si se, nakon svega toga, obreo u Novom Sadu?
- Posle četiri godine plesa u manjem kolektivu bio sam spreman za neki novi izazov, pošto je trupa bila zaista mala, sastojala se od svega dvanaest igrača. Igrali smo mešavinu baleta i savremenog plesa. Zaista sam želeo promenu. Moj najbolji prijatelj igrao je za Srpsko narodno pozorište i imao je samo reči hvale, te mi je preporučio da probam da dođem ovde. Rođen sam u Britaniji, tamo sam išao u školu i odmah posle škole se zaposlio. Ceo život sam proveo tamo i poželeo sam da malo istražim ostatak sveta, da odem na mesto o kom ne znam previše. Rizikovao sam sve, spakovao sam kofere i došao u Novi Sad. Skoro od prvog trenutka sam znao da sam doneo pravu odluku.
Koje su bile tvoje prve impresije o gradu?
- Moram da priznam da o Novom Sadu i o Srbiji nisam znao skoro ništa. Jedino šta je doprelo do mene bili su Novak Đoković i Nikola Tesla. Nisam znao čak ni da su se na Balkanu dešavali ratovi, pošto sam u to vreme bio veoma malo dete. Prva impresija je bila pomalo čudna, pošto u Engleskoj svi koriste voz, autobusom se ide samo ako ti je to poslednja opcija, pa sam odlučio da sa aerodroma do Novoga Sada dođem vozom, što sada znam da je bila poprilična greška (smeh). Stigao sam u Novi Sad u deset uveče, padala je kiša, hodao sam Bulevarom i mislio sam da je to centar, pošto su kod nas gradovi postavljeni na taj način – železnička stanica i bulevari obično su u centru grada. Malo me je šokirao taj prvi dan i pomislio sam, "gde sam se to obreo?". Srećom, odmah ujutru sam otišao do Srpskog narodnog pozorišta, video sam koliko je to lepa zgrada, kako je ceo taj kraj uređen i kako grad zapravo izgleda i tada sam se poprilično oraspoložio. Ono što me je "dobilo" na prvu loptu bili su ljudi. Sve kolege su me dočekale otvorenih ruku, svi su bili vrlo prijatni i potrudili su se da se i ja osetim veoma dobrodošlim.
Jesi li strahovao da će biti drugačije?
- Pomalo, da. U trupama sa kojim sam pre toga bio u poslovnom odnosu, ljudima obično treba vremena da te upoznaju, i na početku se uvek osetiš pomalo kao autsajder. Ovde su svi od starta bili izuzetno fini i prijateljski nastrojeni. Bojao sam se, pošto sam pre toga plesao u ansamblu od svega dvanaestoro ljudi i svi smo bili prijatelji, da u velikom kolektivu SNP to neće biti slučaj. Na sreću, bio sam potpuno u krivu. Ovde sam došao 2014. godine, pre samo tri godine, a već o Novom Sadu razmišljam kao o svom domu.
Kako ti se čini svakodnevica u Novom Sadu, šta voliš kod našeg grada a šta ti u njme smeta?
- Iznenadilo me je koliko sam zavoleo Novi Sad u prethodne tri godine. A zaista ga jako, jako volim. Mislim da je to prelep grad, koji mi pruža sve što je potrebno za ugodan život, od radnji, bioskopa, pijaca i kulturnih sadržaja. Po svemu ima odlike velikog grada, ali je ujedno uspeo da zadrži i šarm male varošice. Obožavam blizinu Fruške Gore i činjenicu da iz centra grada, gde živim, vrlo lako mogu da doprem do okolnih salaša, do Štranda, Ribarca... Volim da provodim vreme u prirodi, kojom sam i bio okružen celoga životu, prvo u gradiću u kom sam odrastao, a potom i u internatu i Velsu, koji se svi nalaze van velikog grada. Ono što mi najviše smeta su komarci tokom leta i količina papirologije kojom kao strani državljanin stalno moram da se bavim.
Koji ti je bio prvi utisak o Novosađanima?
- Prvi utisak mi se vremenom uopšte nije promenio. Mislim da su Novosađani vrlo otvoreni, iskreni i, pre svega, velikodušni. Volim što su svi opušteni, nikome se nigde ne žuri, ljudi se polagano šetaju sa svojom decom, puno ljudi šeta pse. Taj tempo života mi veoma odgovara, mnogo više nego, recimo, brzina Beograda. Logično, najviše vremena sam proveo sa porodicom svoje verenice Vesne, čak i pre nego što smo postali par, dok smo se samo družili. Pozvali su me na slavu, običaj koji mi nemamo u Engleskoj. Svi su bili i više nego prijatni i zaista su se potrudili da se osetim kao deo porodice. Naravno, na takvim dešavanjima hrana je na prvom mestu. I to je još jedna stvar koju obožavam kod Novog Sada – mislim da je hrana fenomenalna.
Šta najviše voliš da jedeš?
- Sarmu, naravno! Srećom pa volim i meso, inače bih bio u problemu (smeh).
Pomenuo si verenicu Vesnu. Jesi li očekivao da ćeš baš ovde upoznati osobu sa kojom želiš da provedeš ostatak života?
- To se desilo veoma spontano. Provodili smo puno vremena zajedno na probama i van proba, a na početku smo bili samo veoma dobri prijatelji. Tokom naših druženja shvatili smo da imamo puno zajedničkih interesovanja, pričali smo o svemu i o ni o čemu. Razgovarali smo o istoriji, filozofiji, umetnosti. Oboje volimo da putujemo, volimo da spremamo hranu... Sve se zaista prirodno odvijalo između nas. Veoma sam uzbuđen povodom našeg venčanja.
Kako si zaprosio Vesnu?
- Tokom zimskih praznika ceo grad je bio divno okićem, u centru su se nalazile "budice", a uveli su i vožnju kočijom. Kako je Vesnina omiljena životinja konj, zamolio sam je da sednemo u kočije i provozamo se. Ljudi koji ih voze su već počeli da se pakuju, završavali su svoj radni dan. Nekako smo ih namolili da preuzmu još jednu, poslednju vožnju te večeri. Seli smo u kočije, iznad nas su gorele lampice, bilo je zaista romantično. Izvadio sam prsten, koji ona nije ni primetila, pošto je bila očarana svetlima iznad. Potom sam je na srpskom jeziku pitao da se uda za mene. Vesna se toliko zbunila da nije odmah ni rekla "da".
Postoje li velike kulturne razlike između vas dvoje ili između vaših porodica?
- U suštini i ne. Mi smo bili zabrinuti kako će ti susreti porodica proteći, s obzirom da ne koriste isti jezik, ali se ispostavilo da imaju puno toga zajedničkog, vole istu muziku, na primer.
Imaš li neka omiljena mesta, kafiće, restorane?
- Najviše zaista volim da sam napolju, u šetnji. Salaš 137 je savršena kombinacija prirode i restorana. Srećom pa Novi Sad nije prevelik grad i u njemu se uvek osećam opušteno. Ja i moja buduća supruga Vesna, koja mi je koleginica, balerina u SNP-u, volimo da sednemo, popijemo kafu, da posmatramo ljude. Generalno, svi u našem gradu su poprilično opušteni, vlada mirna atmosfera. Vesnina porodica ima kućicu na Ribarcu i mi zajedno sa Vesninom decom iz prvog braka provodimo jako puno vremena tamo, uživamo u Dunavu i opuštenoj atmosferi ovog šarmatnog "ostrvca".
Koliko si zadovoljan svojim profesionalnim životom?
- To je druga stvar, pored Vesne, zbog koje sam odlučio da ostanem ovde i da u Novom Sadu "svijem porodično gnezdo". Od početka sam dobijao odlične, vodeće uloge. Već posle tri meseca igranja ovde sam dobio ulogu Romea iz "Romea i Julije". Na početku mi je zaista bilo teško, uloge koje sam dobijao su zahtevale jako puno rada, zalaganja i odricanja. Osećao sam i pritisak, potrebu da se dokažem. I dalje se trudim da održim taj početnički entuzijazam, ali je pritisak manji. Srećom, publika je svuda ista, bilo da igram ovde ili u Engleskoj, postoji deo publike koja zaista voli balet i redovno dolazi na predstave.
Dusan
pre 2836 dana i 12 sati
Najlepsi grad Novi Sad
dedapista iz n. sada zivi u kanadi
pre 2602 dana i 15 sati
rodjen sam u kragujevcu iz marske porice ali supruga hila uciteljica ja moja ljuav kao i nov sadlepo voliti se